HomeGlas islamaHutbeHUTBA REISU-L-ULEME U BEGOVOJ DŽAMIJI U SARAJEVU 17. Juna 2008. Hutbe 1277 Sarajevo, 13.juni 2008. (MINA) – Danas je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić imamio džumu namaz i održao hutbu u Begovopj džamiji u Sarajevu. MINA u cjelosti prenosi hutbu reisu-l-uleme. -Neka je hvala i slava Stvoritelju nebesa i Zemlje, koji nije rodio, i koji roðen nije, i kojemu niko i ništa nije ravno. Neka je hvala i slava Gospodaru dana i noći, koji se ne umara od sna i napora da Sunce izaðe u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Neka je hvala i slava Svemoćnom, i Sveznajućem, i Svemilosnom Allahu, koji nije zaboravio čovjeka, i koji nije ostavio čovjeka da se udalji od Njega, i koji je čovjeku poslao Knjigu u kojoj je jasan putokaz za one koji traže uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu. Neka je salavat i selam na sve Allahove vjerovjesnike koji su donosili i pronosili radosnu vijest ljudima koji su htjeli da čuju. Draga braćo i sestre, Kad je odmorna i budna ljudska duša osjeća moć i milost Gospodara svjetova, koji se ne umara da odredi da sve što postoji zna svoje mjesto i svoje vrijema raðanja i umiranja, uvijek iznova, a opet sve na isti način onako kako je On, Sveznajući, odredio. Zar ne vidite Sunce i svjetlo njegovo, i mjesec koji ga prati!? Zar ne vidite smjenu dana i noći!? Dakako, kad je odmoran i budan, i ako je čist od otrova, ljudski um zna razliku izmeðu puta dobra i puta zla. No, kad je umoran i pospan, i ako je otrovan, ljudski um ne zna razliku izmeðu pravog i krivog puta. A to je misija čovjeka – da dušu ne umara i ne uspava zato što duša treba da bude u stanju da osjeća Allahovu moć i milost, jer jedino tako duša zna da živi, jer jedino tako duša je sretna – u osjećaju da je sve u svakom trenutku u Allahovoj milosti, koji nije zaboravio, i koji nije ostavio čovjeka na milost i nemilost šejtanu. I to je misija čovjeka – da um svoj ne umara s onim što ga se ne tiče i da um svoj ne uspava od besposlice, jer čovjek ima uzvišeni zadatak, a to je da bude uz svog brata, da mu pruži pomoć i da od njega pomoć primi. Dakle, čovjek nije zadužen da se brine o Suncu i Mjesecu, nije zadužen da brine o smjeni dana i noći, jer to je izvan njegove moći. O tome brine Svemoćni, koji sve stvara i rastvara. Čovjek treba da brine o sebi i svom bratu; čovjek treba da brine o meðuljudskim odnosima. Po tome se mjeri čistoća njegove duše i bistrina njegovog uma. Ali iznad svega po tome se mjeri njegov odnos prema Uzvišenom Bogu, a to je njegov odnos prema čovjeku. Zato ne treba da nas čudi što glavna kur'anska poruka, koja se najjasnije očituje u praksi Allahovog Poslanika Muhammeda, a.s., sadrži govor o meðuljudskim odnosima ili, kako se to danas voli kazati, o meðukulturnom i meðuvjerskom dijalogu. I, doista, samo ova kur'anska poruka u kojoj se jasno i nedvosmisleno kaže: "O ljudi, Allah vas je stvorio od jednog muškarca i jedne žene, pa je dao da postanete plemena i narodi kako biste se meðusobno upoznavali, ali najplemenitiji meðu vama je onaj koji je najmoralniji…", dovoljna je da nam objasni smisao ljudskog života, a to je da upozna čovjeka; da upozna njegovu vjeru i kulturu; da upozna njegovu volju i namjeru. Zanimljiv je povod za objavljivanje rečenog kur'anskog ajeta. Naime, po povratku u Mekku Alejhisselam je dao da Bilal Habešija prouči ezan na krovu Kabe. To se nije svidjelo arapskim plemićima, čak i onim koji su primili islam, da dojučerišnji rob, Bilal, dobije tako visoku čast pored njih. Osim Ebu Sufijana, koji je rekao: "Neću ništa reći o tome jer se bojim da to čuje Gospodar neba", drugi su glasno komentarisali: "Zar Muhammed nije mogao naći nekog drugog za mujezina osim ovog crnog gavrana". Čuvši to, Alejhisselam ih je pozvao i saopćio im spomenuti ajet u kojem se potcrtava Božanski princip o dijalogu, suživotu i toleranciji meðu ljudima i narodima, a to je da su svi ljudi jednaki po svom ljudskom porijeklu te da razlike meðu njima su samo dodatni razlog da se meðusobno upoznaju i pomažu na putu dobra. Jer, pojašnjava nam Alejhisselam: "Svi ljudi su samo dva čovjeka: jedan koji je plemenit i dobar zato što je svjestan svoje ovisnosti o Stvoritelju, i drugi koji nije plemenit i nije dobar zato što nije svjestan svoje ovisnosti o Stvoritelju" . To je ono što smo navikli da nam bude Mekka – putokaz života u svako vrijeme i na svakom mjestu. Zato je nedavna konferencija u Mekki pod osobnom brigom kralja Abdullaha bin Abdulaziza Al Sauda, sluge dvaju harema, Mekke i Medine, o dijalogu, prvo meðu samim muslimanima, pa onda meðu svim ljudima i narodima u svijetu, došla u pravo vrijeme, na pravom mjestu i od pravog čovjeka. Danas nema većeg izazova za čovječanstvo od izazova suživota i tolerancije meðu ljudima, narodima i vjerama. Muslimani polažu povijesni ispit pred Uzvišenom Bogom i pred Ummetom za unutarnji suživot i toleranciju na principu meðusobnog povjerenja i uvažavanja. Nije dovoljno samo ponavljati da su muslimani braća. To treba u praksi pokazati u Palestini, Afganistanu, Iraku, Libanu, Somaliji, Sudanu … da su muslimani jedni drugima braća i da su sigurni u svom domu i domovini. Dakle, muslimanima je potreban iskren i otvoren unutarnji dijalog kako bi bili sposobni voditi otvoren i koristan dijalog sa drugima. Nije dostojno ugleda uzvišene vjere islama stalno optuživati druge za unutar muslimanske nesporazume od kojih neki imaju krvave posljedice. Ugled i čast islama zahtjeva od muslimana da budu savjesni i odgovorni za sve što kažu i za sve što rade. Zato je meðumuslimanski dijalog, koji će voditi muslimane prema meðusobnom povjerenju u svemu što govore i rade zadatak ovoga vremena i pitanje svih pitanja kojim se odreðuje položaj muslimana u svijetu. Allahu Svemoćni, osnaži nas da budemo nosioci suživota i tolerancije meðu ljudima i narodima! Allahu Sveznajući, pouči nas da govorimo i radimo tako da ljudi imaju povjerenje u nas i mir s nama! Allahu Milostivi, obaspi nas Tvojom milošću znanja i mudrosti da budemo uvijek i na svakom mjestu plemeniti i dobri ljudi koji su svjesni svoje ovisnosti o Tebi! Amin!
