HomeGlas islamaAnalizeKaradžić slobodno šetao 1. Augusta 2008. Analize 1277 Piše: Admir Muratović Dakle, 21. jula 2008. godine uhapšen je u samom komšiluku svih državnih institucija, svih onih čija je obaveza bila da ga uhapse mnogo ranije. Ali, i u lošem ima ponešto dobro. Konačno je izašla na vidjelo politika Vojislava Koštunice „Kao grom iz vedra neba“, 21. jula naveče, pojavila se vijest da je uhapšen najtraženiji ratni zločinac na svijetu, Radovan Karadžić. Poslije 13 godina „skrivanja“, očigledno mu je ponestalo onih koji su, zbog činjenice da su mu „braća po ideologiji“, pružali „nesebičnu zaštitu“ pod pokroviteljstvom svojih visokih državničkih funkcija. Ova vijest je svakako ohrabrujuća jer se je još jednom nedvosmisleno pokazalo da, ma koliko ovodunjalučka pravda bila spora, ipak nije nedostižna. Ovo je posebno bitno zbog svih onih koji su na najsvirepiji način postali žrtva zločinačke politike na čijem čelu se nalazio Karadžić. Radovan Karadžić će u istoriji čovječanstva ostati upamćen kao osoba koja je, i pored činjenice da je većinu svog radnog vijeka proveo u Sarajevu, gdje je radio i odakle je hranio svoju porodicu, držao taj grad u paklenom okruženju skoro tri i po godine. Svoj zločinački poduhvat, zajedno sa svojim „ðeneralom“ Ratkom Mladićem, „krunisao“ je genocidom u Srebrenici. Dakle, 21. jula 2008. godine uhapšen je u samom komšiluku svih državnih institucija, svih onih čija je obaveza bila da ga uhapse mnogo ranije. Ali, i u lošem ima ponešto dobro. Konačno je izašla na vidjelo politika Vojislava Koštunice. Sada tek postaje jasno zbog čega su njegovi ministri (Radulović i njemu slični) onako „kidisali“ na Islamsku zajednicu u Srbiji. Vladala je politika kojoj je bilo izuzetno teško prihvatiti realnost da se muslimani i nakon Srebrenice, Štrbaca, Sjeverina i Bukovice nanovo „javljaju“ i žele graditi svoj dom, ondje gdje jesu i gdje su im vjekovna ognjišta. Karadžić je zločinac, a ne ključ za EU Kada je pravni postupak u pitanju, za svakog, pa i za Karadžića, stoji da „je nevin dok se ne dokaže suprotno“, ali puno je razloga zbog kojih hoćemo da vjerujemo da Radovana Karadžića čeka duga zaslužena kazna zbog svega onog što je učinio. Optužnica protiv Radovana Karadžića Optužnica Haškog tribunala protiv Radovana Karadžića napisana je na 47 strana, a obuhvata 92 tačke, u kojima se bivši predsjednik Republike Srpske tereti za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata i teške povrede Ženevske konvencije. Najznačajniji dijelovi optužnice predstavljaju generalije Radovana Karadžića, koji je bio isključivi predsjednik Republike Srpske od 17. decembra 1992. do 19. jula 1996. godine, kad je dao ostavku. Od 20. decembra 1992. godine, Radovan Karadžić je u svojstvu vrhovnog komandanta oružanih snaga predsjedavao sastancima vrhovne komande. Izmeðu 1. jula 1991. i 30. novembra 1995. godine, prema tekstu optužnice, Radovan Karadžić je, djelujući individualno ili u saradnji sa drugima, meðu ostalim i u saradnji sa Momčilom Krajišnikom i Biljanom Plavšić, u periodu izmeðu 1. jula 1991. i 31. decembra 1992. godine, učestvovao u krivičnim djelima za koja se tereti u tekstu koji slijedi, kako bi se obezbijedila kontrola nad onim područjima Bosne i Hercegovine koja su proglašena dijelom Republike Srpske. Ta područja uključuju, meðu ostalim, i sljedeće opštine: Banjaluku, Bijeljinu, Bileću, Bosansku Krupu, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foču, Gacko, Hadžiće, Ilidžu, Ilijaš, Jajce, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogaticu, Rudo, Sanski Most, Šekoviće, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenicu, Vogošću, Zavidoviće i Zvornik. Od kraja marta do 31. decembra 1992., snage bosanskih Srba preuzele su fizičku kontrolu nad opštinama navedenim u paragrafu 9, često putem žestokih napada. Ti napadi i preuzimanje vlasti odigravali su se na koordiniran i planiran način. Organizaciju i rukovoðenje preuzimanjem vlasti, koje se odigravalo od kraja marta do 31. decembra 1992. godine, te kontinuiranim progonima i deportacijama, koji su se nastavili do 30. novembra 1995., posebno u opštinama Bijeljina i Banjaluka, te u Srebrenici, koju su UN proglasile „zaštićenom zonom“ (u daljem tekstu: „srebrenička enklava“), i okolini Srebrenice, obezbijedili su SDS, vojno i policijsko voðstvo i rukovodeći organi srpskih opština, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva. Izmeðu 1. aprila 1992. i 30. novembra 1995. snage bosanskih Srba učestvovale su i u napadu na Sarajevo koji je trajao četrdeset i četiri meseca i uključivao terorisanje lica koja su živjela u Sarajevu. Izmeðu 11. i 18. jula 1995. godine, snage bosanskih Srba ubile su hiljade muškaraca, bosanskih muslimana, zarobljenih na više raznih lokacija u srebreničkoj enklavi i njenoj okolini – navodi se, izmeðu ostalog, u opširnoj optužnici u čak 92 tačke protiv Radovana Karadžića. 1 Ono što govori u prilog tezi da je Radovan Karadžić odgovoran za ono što mu se pripisuje jeste činjenica da su i vezi sa ospadom Sarajeva, ali i u vezi sa genocidom u Srebrenici, donijete okrivljujuće presude za visoke funkcionere vojnog i političkog establišmenta RS. „Meðunarodni sud je proglasio Dragomira Miloševića, bivšeg generala vojske bosanskih Srba, krivim za više krivičnih djela počinjenih protiv civila tokom posljednjih mjeseci opsade Sarajeva, koja je trajala od 1992. do 1995. godine. Pretresno vijeće ga je osudilo na 33 godine zatvora. Milošević je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Osuðen je po pet tačaka za teror, ubistvo i nečovječno postupanje tokom kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja u kojoj je povrijeðen i ubijen veliki broj civila u bosanskoj prijestolnici pod opsadom. Vijeće je napomenulo da je više lica svjedočilo da „…u Sarajevu nije bilo sigurnog mjesta. Svako je mogao poginuti ili biti ranjen bilo gdje i bilo kada.“ U sažetku presude Pretresno vijeće je zaključilo da je SRK pod komandom Dragomira Miloševića koristio modifikovane avionske bombe, napominjući da su one „izrazito neprecizno oružje velike razorne moći.“ Pretresno vijeće je naglasilo da je incident na pijaci Markale 28. avgusta 1995. godine, u kojem je poginulo 34, a ranjeno 78 civila, bio jedan od najgnusnijih. Pretresno vijeće je zaključilo da je pijacu Markale granatirala VRS. Ono je odbacilo argument odbrane da je granatiranje pijace Markale inscenirano od strane Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).2 Radoslav Krstić, visoki oficir VRS, osuðen je (02.08.2001.) zbog genocida u Srebrenici. Sud mu je izrekao zatvorsku kaznu u trajanju od 46 godina. To je prvi put od Drugog svjetskog rata do danas da je neko osuðen za genocid izvršen u Evropi. Sud je zaključio da je 53-godišnji Radoslav Krstić kriv za genocid, jer je prihvatio sprovesti plan o pogubljenju izmeðu 7 i 8 hiljada muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici – takozvanoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, koju su srpske snage zauzele u julu 1995. godine. General Krstić je izjavio kako nije kriv za genocid i ostale navode optužnice – poput progona i nasilnog deportovanja Bošnjaka. Sudija Almiro Rodrigez je, meðutim, zaključio sljedeće: iako je neko drugi, vjerovatno, naredio pogubljenja, general Krstić je pristao na njihova izvršenja. Sudija je, takoðer, naveo da je general Krstić svjesno učestvovao u nasilnom deportovanju hiljada žena, djece i starih bošnjačke nacionalnosti s područja Srebrenice. Iznoseći glavne crte presude, sudija je rekao da su snage bosanskih Srba ubile skoro sve od oko sedam do osam hiljada bošnjačkih muškaraca zarobljenih tokom sedam dana nakon zauzimanja Srebrenice.3 I jednom i drugom ratnom zločincu, kao što se može vidjeti i iz same optužnice, “vrhovni komandant” bio je Radovan Karadžić. Hapšenje Radovana Karadžića jeste siguran znak da nova vlast u Srbiji želi da, što je moguće prije, ukloni sve prepreke na putu približavanja porodici naroda koji se nalaze u EU. No, apsolutno je neprihvatljivo, a o tome svjedoče i brojne izjave meðunarodnih zvaničnika, da glavni razlog hapšenja ratnih zločinaca jesu “evropske integracije”. Mnogo važniji razlog je činjenica da zvaničnici u Beogradu konačno kažu istinu svom narodu, da su postojali pojedinci koji su ubijali u njihovo ime. Samo na taj način se može govoriti o nepostojanju kolektivne odgovornosti jer, u suštini, zločin je individualni čin svakog pojedinca. U ovom trenutku, izjave pojedinih javnih ličnosti, poput Dušana Savića: „Apsolutno sam protiv hapšenja Karadžića i najoštrije osuðujem sve koji su učestvovali u toj akciji“; Zorana – Bate Mirkovića: „Šta još treba da uradimo i koliko nisko da se sagnemo da nam bude bolje”; Ognjena Koromana, kapitena Crvene zvezde: „Mnogo više od moje suspenzije brine me situacija s hapšenjem Radovana Karadžića”, Lidije Vukićević: „Očajna sam i mnogo mi je teško zbog svega što se izdešavalo. Sramota, izdaja i prevara su reči koje bar približno mogu da opišu ovaj sramni čin. Nova vlada je imala smišljen scenario i mene je sramota što živim meðu nekim Srbima koji ne zaslužuju da nose taj epitet”; Ere Ojdanića: „Jedan takav voða srpskog naroda da bude uhapšen usred prestonice, pa to je užas nad užasima! Sa formiranjem nove vlade sve je krenulo nizbrdo“ – rekao je Ojdanić i dodao da je zbog Karadžićevog hapšenja zapao u tešku depresiju i da cijelu noć oka nije sklopio. Svakako ne ide u prilog činjenici da se svi zločini trebaju tretirati na individualnom nivou, ali i da je to put da se ostvare dobre osnove za prijeko potrebno pomirenje na prostorima bivše Jugoslavije. Sva sreća pa ima i onih koji razmišljaju kao proslavljeni fudbaler Savo Milošević: “Ovo je trebalo uraditi ranije, ali nikada nije kasno za pravi potez. Ovako je Srbija dobila jedan veliki plus, a Radovan će, kao i svi drugi, dobiti priliku da dokaže da nije kriv za zločine za koje ga tereti optužnica Haškog tribunala“ – izjavio je Milošević i dodao da je narod zbog Karadžića i njemu sličnih platio previsoku cijenu.4 Takoðer, Vladimir Vukčević, tužilac Specijalnog suda za ratne zločine, drži da je saradnja sa Hagom neophodna zbog „katarze“ samih Srba. Vukčeviću prvi susret sa ratnim zločinom nije bio poznati slučaj „Sjeverin“, u kojem je bio tužilac, već slučaj jednog Bošnjaka 1996. godine, protiv koga je policija podnijela krivičnu prijavu zbog zločina nad Srbima u Srebrenici. Ispostavilo se da je riječ o čovjeku koji je bio pravi junak, jer je uspijevao da zaobiðe straže oko Srebrenice i nabavlja hranu za tamošnje stanovništvo, ali u jednom prolasku kroz minsko polje je ranjen. Vukčević je tada odustao od istrage. „Dok se ne suočimo sa činjenicom da su u naše ime na ovim prostorima činjena zverstva, nema boljitka. Kada izvršimo sve obaveze prema Haškom tribunalu, a siguran sam da će se to desiti uskoro, želim da se narednih godina mog mandata reše mnogi slučajevi u kojima su barut, pljačka i kriminal upakovani u ambalažu lažnog patriotizma, da dobiju sudski epilog, da individualizujemo krivce, kaznimo zločin i skinemo kolektivnu krivicu sa srpskog naroda“, rekao je Vukčević svojevremeno.1 Jedan od najzadovoljnih zbog toga što je Karadžić „dolijao“ bio je i čovjek za koga postoje špekulacije da je „najzaslužniji“ što je Karadžić do sada „nije tražen tamo gdje se krio“, svakako je Ričard Holbruk, jedan od kreatora Dejtonskog sporazuma, koji je u razgovoru za CNN rekao da je ovo istorijski dan. „Ovo je istorijski dan. Jedan od najgorih ljudi na svijetu, evropski Osama Bin Laden, konačno je uhvaćen. Važno je što NATO nije uspio u tome, već su ga uhvatili Srbi. Veliki zločinac je sklonjen sa scene.“5 Pravda na dunjaluku je ipak bitna Kao što je poznato, Radovan Karadžić se optužuje za ubistvo hiljade nevinih ljudi, za genocid. Mnogi njegovi oficiri, ali i politički istomišljenici, su, dok je bio u bektstvu, osuðeni na dugogodišnje kazne zatvora. Meðu njima i njegova najbliža saradnica Biljana Plavšić, koja je priznala krivicu. Dakle, ne postoji nikakva dilema da će Radovan Karadžić biti osuðen za zlodjela koja mu se pripisuju, po svim tačkama optužnice. No, postavlja se pitanje da li postoji dunjalučka kazna za čovjeka kao što je Karadžić. Ništa njegov život nije vrjedniji od svakog pojedinačnog koje je svojom „patološkom mržnjom” uspio ugasiti. Naprotiv! Ono što je važno za ovog, i sve buduće Radovane, jeste da znaju da nijedan zločin ne zastarijeva. Te, takve i njemu slične čeka poniženje i ovoga i budućeg svijeta. Za Bošnjake je bitno da znaju da po prvi put, nakon deset počinjenih genocida u posljednjih stotinu godina, vinovnici će odgovorati za svoja djela i biti okačeni na stub srama. Bez obzira na veliku bol zbog Sarajeva, Srebrenice, Goražda, Žepe, Štrbaca, Sjeverina i Bukovice, mi Bošnjaci se osjećamo ponosno. Bolje je biti pojedinac iz naroda Srebrenice i Sjeverina, nego pojedinac sa imenom i prezimenom, ali i funkcijom, koji je, po prvi put nakon Aušvica, osuðen za genocid! ____________ 1 http://www.politika.co.yu/rubrike/Hronika/Jedan-od-najcuvanijih.sr.html 2 http://www.mtsmondo.com/news/world/text.php?vest=103954 3 http://www.un.org/icty/bhs/latest/press/p1205-t.htm 4 http://www.voanews.com/croatian/archive/2001-08/a-2001-08-06-8-1.cfm 5 http://www.kurir-info.rs/clanak/vesti/kurir-23-07-2008/dzaba-su-ga-hapsili 6 http://www.blic.co.yu/temadana.php?id=50182
