Alija Izetbegović, 1925 – 2003.

Alija IZETBEGOVIÆ, nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog doba,
prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost,
afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za demokraciju,
ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka.

Govorio je nekoliko jezika,
meðu kojima su i njemački, francuski, i engleski. Autor je većeg broja
publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga meðu
kojima su najpoznatije "Islam izmeðu istoka i zapada", "Problemi
islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su
na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999.
objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu
"Sjećanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada
meðu kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD);
titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih
prava i uspostavu mira Istanbulškog Marmara univerziteta (Turska);
prestižnu nagradu za unapreðenje ljudskih prava foruma u Kran Montani;
i brojne druge.
Alija Izetbegović je roðen 08. 08 1925. godine u Bosanskom Šamcu,
bosanskom gradiću u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno
doselili iz Beograda. Polovinom 19 stoljeća, njegovim precima je bilo
oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda
nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani,
židovi i cigani žive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Šamca,
njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku
realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegović se posvećuje
afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa
organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata
bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila,
štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake od četnika i ustaša, te
saniranja džamijskih ruševina,
1946. godine biva uhapšen pod osudom da je imao značajnu participaciju
u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid u kojem su publicirane opće
teme o Islamu. Komunisti ga osuðuju na 3 godine zatvora za navodnu
promociju mržnje u komunističkom društvu koje nije tolerisalo vjerske
slobode. Njegov prijatelj Nedžib Šaćirbegović (otac Muhameda
Šaćirbegovića, bivšeg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nešto veću kaznu
od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad
izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i
Hercegovine). Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na
pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više
velikih bosanskih kompanija.
1970 godine, piše Islamsku Deklaraciju – opću raspravu o politici
i Islamu – zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U
montiranom procesu 1983 godine komunisti ga osuðuju na 14 godina
zatvora u čemu postaje politički zatvorenik. U meðuvremenu, 1984
godine, njegova knjiga Islam Izmeðu Istoka i Zapada biva publicirana u
Sjedinjenim Američkim Državama. U njoj Izetbegović nastoji definirati
status bosanskih muslimana i uskladi demokratske principe Europe sa
Suni islamskim učenjem. Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988
godine biva pušten iz fočanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi
spisi Bilješke iz Zatvora: 1983-1988 bivaju uspješno proturene izvan
zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegovića dok je bio
zatvoren povodom svoje kapanje protiv komunističke diktature u
Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmoćnijih
europskih ideologija 20 stoljeća, uključujući tu komunizam, fašizam,
kapitalizam i njihovu relaciju prema Islamu.
Pogrešna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Izmeðu
Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvaðeni iz konteksta,
poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji
Izetbegoviću optužujući ga za navodni \'fundamentalizam,\’ pokušaje
stvaranja \'Islamske Države\’ i slične nebuloze. Meðutim, njihovi
stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, meðu
kojima je i Noel Malcolm – britanski historičar koji je napisao knjigu
Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena
je na više jezika, uključujući tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo
stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome
poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt
Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve
Islamske Deklaracije:
Rasprava kojom su se [Izetbegovićevi] protivnici poslužili kao osnovom
za optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo
je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su čitatelji možda
pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske
izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao
program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku
islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u
samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji.
"Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici
i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj
se Bosna čak i ne spominje. Izetbegović počinje od dva osnovna
elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska
vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a
islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu naroda čine
pravi muslimanski vjernici. "Bez ove većine, islamski poredak se svodi
samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat – islamsko društvo) i može
se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje
islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani – čak i oni
koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici – bili u
manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema,
koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu.
Kad Izetbegović, na primjer, kaže (ovu su rečenicu srpski propagandisti
često citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije
izmedju ‘islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih
institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i
Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su
muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu
nemuslimanske institucije."
U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na
politički status Bošnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih
zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i
razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici,
izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima."
Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je rečeno da su
"fundamentalističke", obični su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi
se složili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegović kaže da bi
islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju
i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego
i čitav jedan način zivota, s društvenom i političkom dimenzijom; i
kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi
nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tačaka ne može se reći da je
fundamentalistička. I sam je izraz "fundamentalizam" doduše vrlo širok
i djeluje impresionistički: nerado ga rupotrebljavaju stručnjaci za
Islam, koji nastoje brižljivo lučiti razne vrste neokonzervativnih,
radikalnih i antimodernističkih islamskih pokreta, u rasponu od
doktrine Wahhabi tradicionalisticke države Saudijske Arabije do
revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga,
izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom političari i novinari unoseći u
njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politički
ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti
opravdava svako sredstvo. Izetbegović izricito odbacuje to uvjerenje i
napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo
islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može
stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog
uvjeravanja."
Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom
jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu.
Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod
Atarurkom, stoje, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci
da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na
one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjačili i modernizirali"
i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov
općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne
civilizacije. Tako on, recimo, kaže: "U svom prvom nastupanju Islam je
bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja
koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam
današnjice drukčije odnosio prema tekovinama euro-američke civilizacije
s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji."
Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u
jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na početku
osamdesetih. Islam izmeðu Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati
Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su
uključene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko
elokventnih stranica ispisanih u slavu kršćanske renesansne likovne
umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske književnosti; o
kršćanstvu se kaže da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s
vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale
anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'"
Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.
Nakon puštanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila
Zulfikarpašića, Izetbegović odlazi u Cirih (Zurich, Švicarska) gdje
dvojica prave koncepte re-afirmacije bošnjačkog identiteta u sklopu
Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 raða Stranka Demokratske
Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranačkih izbora u jesen 1990,
Izetbegović postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i
Hercegovine. Tijekom rata izmeðu Hrvatske i Srbije, Izetbegović biva
uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć pozivajuci regrute da
ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom
mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom
Hrvatskom.
Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su
se održali u martu 1992, omogućili su predsjedništvu da proglasi
nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupština BiH objavila je
deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je
uslijedilo meðunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na
to, Bosanski Srbi proglašavaju tkz. ‘Srpsku Republiku Bosnu i
Hercegovinu,’ sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i
Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti potpomognuti
vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente blokade
gradova i premještanja naoružanja. Kao protuakciju, Izetbegović
pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa
pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992
godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže od njega da
naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala
Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je
predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva.
Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepuštena sama sebi.
Srbijanski diktator Slobodan Milošević isposlovao je kod U.N.-a da
uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon
čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u
korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na
raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. Pomoć od svijeta, na koju je
Izetbegović računao i koja mu je bila obećana, nije dolazila. U
bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike
Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant.
Čitavo vrijeme rata, Izetbegović provodi u Sarajevu sa svojim narodom i
saborcima.
Tijekom rata, Izetbegović biva prisiljen da donese teške odluke –
prvenstveno predaju zaštićenih zona, Srebrenice i Žepe, pod kontrolu
U.N.-a koji se obavezao da će ih, ako zatreba i vojnički, štititi. Ove
dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata vojnički uspjele
oduprijeti četničkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke
četnika pred sam kraj rata, kada su razoružane postrojbe ARBiH
ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko
8,000 poklanih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegović
nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Goraždem i
postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilačke pomoći
U.N.-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koje je Izetbegović
morao proći, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000
vojnika, a tek onda i kao predsjednik meðunarodno priznate države.
Tijekom rata, Sarajevo dostiže rekord kao grad pod najdužom opsadom u
modernoj Europskoj historiji.
Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog
mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva
administrativno ureðena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze
dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa
49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim ureðenjem.
Raspodjelom vojnih ‘razgraničenja’ koja su ostala kao rezultat krvavog
rata, bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim
hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH –
uzimajući u obzir da je arbitražom brčkog stvorena nova administrativna
jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice,
većim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS. U memoarima Richard
Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je
Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja
nametnutim administrativnim ureðenjem Bosne i Hercegovine koje biva
primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na
pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuðmanom lice-u-lice
prisustvuje Haris Silajdžić, koji je uveliko i tvorac granica današnje
Federacije.
Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom
Miloševićem u Dejtonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih
državnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni
sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog
mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je
pravedniji od nastavka rata." Vidno rastrešen, nadalje dodaje: "U
ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir
i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a
Bosna i Hercegovina počinje svoj dugački put ka reformama. Prema nekim
procjenama, u ratu je poginulo više od 200,000 ljudi. Najveći broj
žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta
genocida.
Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine,
Izetbegović je izabran za člana a potom i za predsjedavajućeg
Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana
Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine
podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH. Na Trećem kongresu SDA
13.10.2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za
predsjednika Stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom.
Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugraðen pace-maker.
Alija Izetbegović umire 19. oktobra 2003., nakon oporavka poslije
slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko
150,000 simpatizera iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a
telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Na nekoliko
dana prije smrti, na sarajevskoj klinici gdje lezao posjetio ga i bivši
predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja
memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih
posjetilaca treba izdvojiti i bivšeg specijalnog američkokg izaslanika,
Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo
Izetbegovića. Bivši izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt,
izjavio je da je i usljed nekih političkih neslaganja sa Izetbegovićem
"on ipak bio potpuno fin čovjek." U svome govoru na dženazi, visoki
predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovića za "snagu i
integritet." U telegramu sućuti vlade SAD-a upućuje se "najdublje
saučešće prijateljima, familiji, i bližnjima" Izetbegovića. Nadalje se
dodaje: "Izetbegovićeva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrže
jednu od najvećih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I
pored toga "Izetbegović je bio odlučan voða i bio je instrumentalan u
očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etničke zemlje.
Njegova odlučnost ka europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine je dio
njegove ostavštine." – izmeðu ostalog kaže Adam Ereli, glasnogovornih
američkog State Department-a.

KO JE KO U BOŠJAKA:

Alija Izetbegovic (08. 08 1925. Bosanskom Samcu – 19. 10 2003.
Sarajevo) odrastao je i skolovao se u Sarajevu. Od rane mladosti
angazovano se bavi islamom pa je vec 1946. godine kao pripadnik
organizacije "Mladi muslimani" dosao u sukob sa komunistickim rezimom,
kada je bio osudjen na trogodisnju robiju. Poslije zatvora je pod
pseudonimom LSB objavio niz clanaka na islamske teme u domacoj i
stranoj stampi.
Objavio djela: "Islam izmedju istoka i zapada" (prvi put objavljena u
SAD 1982.g, prevedena na engleski, arapski, turski, perzijski, urdu);
"Islamska deklaracija" (prvi put objavljena na arapskom u Kuvajtu
1982.g, prevedena na njemacki,engleski, urdu i dr.); "Problemi
islamskog preoporoda" (1992.); "Cudo bosanskog otpora" (1995.);
"Izetbegovic 1997" (govori, intervjui, pisma)-1998.g.
Ponovo je uhapsen 1983. godine i u poznatom \"Sarajevskom procesu" kao
prvooptuzeni u grupi od 13 muslimanskih intelektualaca osudjen ne 14
godina zatvora. Ovaj put je u zatvoru ostao nesto manje od 6 godina.
Oslobodjen je krajem 1988. u okviru pustanja na slobodu politickih
zatvorenika osudjenih za verbalni delikt. Pocetkom 1990. pokrenuo je
formiranje Stranke demokratske akcije koja se ubrzo pretvorila u
masovni pokret Bosnjaka i najbrojniju BH politicku partiju, a u maju
1990. godine izabran za prvog predsjednika Republike Bosne i
Hercegovine (1990.-1996.). Zatim za predsjedavajuceg Predsjednistva BiH
(1996.-1998.). Za vrijeme srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na R
BiH cijelo vrijeme je proveo u Sarajevu uz to redovno odlazeci na posao
u zgradi Predsjednistva koja je svakodnevno bila izlozena granatiranju
kao i ostali djelovi grada i drzave Bosne.
Dobitnik viš nagrada: Fejsalova nagrada za 1993.g., Nagrada za ljudska
prava Izmira (1994.), Hrvtasko odlikovanje "Kraljice Katarine" (1995.),
Godisnja nagrada Americkog centra za demokratiju (1977.), Pocasni
doktorat istanbulskog Univerziteta "Marmara" (1997.), Pocasni doktorat
Univerziteta u Rijadu (1997.), Orden slobode Turske republike (1997.),
Orden nezavisnosti drzave Katar (1998.), Povelja mira Medjunarodne lige
humanista (1998.). Zatim, agencija "Muslim News" iz Londona svake
godine dodjeljuje nagradu za izuzetnost "Alija Izetbegovic". 

*****

NAROD, VOÐA I POLITIKA

PIŠE: Nihad KRUPIÆ

Voðe
jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih
njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u
demokratiju i pravdu. Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali
borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim
oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i
moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna
nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi
voða tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo
svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru.
OPSIRNIJE: 

*****

Fatmir ALISPAHIC, književnik i publicista

Aliju
Izetbegovića će vremena pamtiti kao jednog od najvećih mirotvoraca u
povijesti civilizacije. On je vjerovao u mir i kada je svakome bilo
jasno da je agresija na BiH stvarnost. I u vrijeme genocidne agresije,
vjerovao je u mir, po svaku cijenu, jer je bio ubjeðen da je mir uvijek
u prednosti, kao i dobrota. Mnogi su mu zamjerili na njegovoj
spremnosti da pregovara i sa zločincima, kako bi iskoristio sve
mogućnosti prije nego što rat preostane kao krajnje ishodište. Ta
njegova mirotvoračka dominantna crta možda nije najsretnija preporuka
za političara, ali jeste za humanistu i etičara. On je bio izuzetak u
politici, ono što je nekada bio Mahatma Gandi u Indiji. Njegov jezik
nije bio politički, već humanistički.

OPSIRNIJE:

*****

On je bio ogledalo u kom su dobri ljudi vidjeli ljepotu ljudskosti, dobra i vjere

Piše: Sedad DIZDAREVIÆ
Zaslužio
je puno više nego što smo mu dali, al’ poput svih velikana i poput
Božijih poslanika otišao je tiho i bez ikakve pompe. Pored toga što je
bio mudar političar i borac za svoj narod, on je bio svjetiljka i uputa
za sve one koji vjeruju u Boga, a ne znaju kako treba iskreno robovati
Bogu u ovom tmurnom, sumornom i materijalističkom dobu. On je dokazao
da se može biti uspješan i pošten, vješt političar i dobar vjernik,
veliki vojskovoða i blagi dedo, mudri učenjak i jednostavni insan.
Alija je bio sve ono što njegovi neprijatelji ne mogu. On je bio čovjek
u kom su se manifestirale sve ljudske, dobre osobine.

*****

Uz prvu godišnjicu od preseljenja na Ahiret bošnjačkog velikana i mislioca Alije Izetbegovića – 19. okt. 2003. 19. okt. 2004.

*****

www.bosnjaci.net