Zašto Štrpci

Ratni vihor koji plovi Polimljem svakih nekoliko decenija i nosi sa sobom duše ubijenih Bošnjaka ima za cilj da se ovi prostori etnički očiste

Šesnaest godina od stravičnog zločina u Štrpcima još uvijek nema adekvatnog odgovora. U čije ime i zbog čega su stradali nedužni Bošnjaci. Odgovora još uvijek nema sa zvanične strane ove države, ali ga ona nezvanična ljudska, humana zna. Odgovor je isti i kao na pitanje zašto se desila Srebrenica, Sarajevo, Sjeverin i mnogi drugi zločini. Egzekutori su isti, a i žrtve opet Bošnjaci. Nažalost, ova pojava se ponavlja svakih nekoliko decenija. Rane od četničkih pokolja još su neizliječene, a sjećanja svježa – desili se Štrpci.
Raspisan je konkurs literarnih radova na temu Štrpci, što predstavlja šansu umjetnicima  da svoja prefinjena osjećanja, na sebi svojstven način, poput umijeća Sijarića, Selimovića i drugih bošnjačkih velikana, prenesu na hartiju. Žalosno je što bošnjački umovi svoju inspiraciju najčešće crpe iz zločina počinjenih nad njihovim narodom.
I ovog puta su stradali obični, nedužni civili i to oni od kojih je većina radila sa svojim komšijama Srbima. Kako kaže ćerka Fikretova, jednog od ubijenih: „Ubijeni su samo zato što su muslimani.“

Hrabrost

Islamska zajednica je i ovog puta jedina zabrinuta za svoje vjernike. Poruka poslije Šesnaest godina je ista: Nema pravde, nema osude, nema simbolične nadoknade porodicama, nema priznanja i kajanja.
Ponovo su lica uhiljena i zabrinuta. Ubijeni su samo zato što su muslimani. Ova djevojka, nakada djevojčica, kao da poručuje: Možda su ubice moga oca meðu nama. Možda nam svako jutro licemjerno govore. „Dobro jutro, komšija.“ Možda vrebaju još neku priliku. Zašto nema odgovora ko su i gdje su. Ko ih i zašto krije?!
Islamska zajednica je organizovala komemorativne skupove u Prijepolju. Možda će se još više zamjeriti oni koji su joj se ionako žestoko zamjerili. Možda taj gest nije po mjeri onih koji bi da prava Bošnjacima na kašičicu mjere. Glavni muftija je stao na čelo kolone hiljada Bošnjaka Prijepolja. Uzdignute glave, dostojanstveno, koliko je to moguće u ovakvim situacijama, bez straha i poniznosti stvorenjima, poručuje: Ako su ubijeni samo zato što su muslimani, onda ćemo podići svoj glas.
Možda takav muftija nije po volji onih koji ne misle dobro ovom narodu, te su zato pokušali, a i dalje pokušavaju, da ga sklone. Možda su to oni isti koji su prije šesnaest godina zločine planirali.
Napad na Islamsku zajednicu je osujećen, narod prepoznao ko kaže, a ko laže. Ko smije, a ko se krije. Ko odlučno predvodi, a ko se povodi.
Muftija predvodi hiljade muslimana, staje pred zgradom prijepoljske Opštine i u znak protesta poručuje da žrtve nisu neki stranci, a i da jesu, vlast bi se trebala pobrinuti da se ispita zločin, kazne zločinci, a porodicama nadoknadi dio nanijetog bola.
Muftija je, predvodeći vjernike, zastao i ispred zgrade Suda i tu poslao poruku da muslimani nisu zaboravili svoje žrtve i da neće odustati od pravde. Sudski organi ne preduzimaju ništa da se ovaj svirepi zločin ispita, a vinovnici kazne. Minutom šutnje na ulici ispred prijepoljskog suda upozoreni su na nedostatak pravde za svirepo ubijene Bošnjake.

Cilj nije ispunjen

Ratni vihor koji plovi Polimljem svakih nekoliko decenija i nosi sa sobom duše ubijenih Bošnjaka ima za cilj da se ovi prostori etnički očiste. Zločinci su ciljano ubijali nedužne pojedince iz bošnjačkog naroda ne bi li poslali poruku cijelom stanovništvu da za njih nema mjesta na ovim prostorima. U nekim mjestima su ubijani najviðeniji Bošnjaci, sinovi i očevi poznatih bošnjačkih familija. Cilj je bio da se podstakne masovno iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Bijelog Polja, Prijepolja i Priboja. Bošnjaci su podnijeli taj udarac i odlučno su nastavili život u Polimskoj dolini prkoseći svim iskušenjima koja su ih zadesila.

Narod koji ne čini zločine

Štrpci su pokazali po ko zna koji put da su Bošnjaci narod koji je žrtva, a ne zločinac. Možda je to u odreðenom trenutku teško i kobno, ali je to činjenica koja nam daje za pravo da se ponosimo. Pripadnost narodu čiji pripadnici, iako ubijani, protjeravani, mučeni, ne čine zločine, jeste čast i  dostojanstvo.
Štrpci su pokazali ko je čovjek, a ko nečovjek.

Oprost, ne zaborav

Nova stranica je neophodna. Zločinci nisu samo pojedinci, kao što žrtve nisu samo brojka, ali ako srpski narod nije kolektivni krivac, u šta vjerujemo, onda se mora ograditi od zločina. Zato je obaveza svih naroda na ovim prostorima da se suoče sa zločinom i zločincima. Narod koji je imao zločince u svojim redovima mora da ih kazni i spere eventualnu kolektivnu odgovornost sa svog lica.
Bošnjaci su narod koji je podnio nevine žrtve da pokaže spremnost za oprost, ali ne i zaborav. Suočenje sa zločinom bi mogao biti osnov za dijalog i izgradnju zajedničke budućnosti na koju smo osuðeni ili počastvovani, svejedno je – ona nam je suðena.