HomeGlas islamaAnalizeHutba u vremenu – Aziz ef. Hasanović 23. Aprila 2009. Analize 2163 Dar govorništva, a što hutba u stvarnosti i jeste, nije dan svakom. Vrlo je malo onih koje je Svevišnji počastio ovom sposobnosti. Neki su skloni tvrditi da svatko može postati orator i uvjerljivi govornik, što skromno sudim da nije točno. Uostalom o tomu i Kur'an govori. muftija Ševko ef. Omerbašić PROMOCIJA KNJIGE Hutba u vremenu – Aziza ef. Hasanovića Cijenjeni gosti! Sestre i braćo! Konačno da se u posljednje vrijeme pojavilo djelo koje potiče razmišljanja o najznačajnijoj temi Islamske zajednice koja će za sobom povući i mnoga druga pitanja. Nema sumnje da je hutba bila i ostala najefikasniji metod islamske misije kako u muslimanskim sredinama tako i u obraćenju pripadnika drugih religija. Taj čudesni metoda face to face (licem u lice) do današnjega dana nije prevaziðen, unatoč brojnim tehnološkim izumima i metodama. Dar govorništva, a što hutba u stvarnosti i jeste, nije dan svakom. Vrlo je malo onih koje je Svevišnji počastio ovom sposobnosti. Neki su skloni tvrditi da svatko može postati orator i uvjerljivi govornik, što skromno sudim da nije točno. Uostalom o tomu i Kur'an govori: "A mog brata Haruna, britkijeg jezika od mene, pošalji samnom da me u Objavi podrži." – moli Musa a.s. Uzvišenog Allaha. Dodatnu poteškoću u našoj Zajednici pričinjava činjenica da su imami hatibi i hatibi imami, što je teško izvodivo i što snažno opterećuje obadvije funkcije. Zato i imamo improvizirane hutbe koje su uglavnom svode na čitanje pripremljenih ili tuðih tekstova. Prevladava uvjerenje da je hutba bolja i kvalitetnija što više galamimo s minbera ili jače kritiziramo. Zanimljivo je takoðer da uglavnom kritiziramo one kojih nema na džumama i koji uglavnom ne dolaze u džamije. Ima i onih hatiba koji zaborave na vrijeme, i tako pozitivni rezultati njegove hutbe izgube na vrijednosti i slušatelji ih uglavnom izbjegavaju. Svi hatibi uglavnom se trude iz petnih žila ostaviti snažan dojam na slušatelje pa se u tom zanosu nerijetko služe netočnostima, neprovjerenim izvorima. Oni slušatelji koji precizno prate hatibe na hutbama uočit će brojne protivrječnosti ne izmeðu dvojice ili više hatiba, nego i kod jednoga hatiba. U razmišljanju gdje je mjesto hatiba u hijerarhijskoj ljestvici vjerskih zanimanja, vidjet ćemo da su oni cjenjeniji od onih koji svojim radom doprinose svakojakom rastu Zajednice. Zašto je to tako, teško je dati jednostavan odgovor. Skromno mislim da u Islamskoj zajednici postoji poremećen slijed vrijednosti, i da je to zadatak kojim se mora pozabaviti cijela Zajednica, a posebno njeno rukovodstvo. Javlja se i pitanje sadržaja hutbi. Koliko puta smo se susreli s hutbama koje odudaraju od stvarnosti u kojoj živimo kao i vremenu u kome se nalazimo. Zato se i postavlja pitanje trebaju li hutbe tretirati aktualna pitanja ili se baviti isključivo vjerskim poticajnim temama. S obzirom da su džume-namazi tjedni skupovi na kojima se okupi najveći broj muslimana, postavlja se i pitanje treba li ove namaze centralizirati u smislu da se u jednom gradu klanjaju na jednom mjestu ili eventualno u središnjim džamijama. Ako želimo snažnije impresije hutbe na slušatelje, onda o tome moramo ozbiljno porazmisliti. Čuju se i tvrdnje da postoje naručene hutbe ili kako su hatibi imali hutbe pod pritiskom nekih krugova. Hatibe se mora osloboditi svih pritisaka kako bi u hutbama iznosili stajališta islama, a ne interese pojedinaca ili odreðenih krugova. Otkako je došlo do raspada bivše države i rata u našim džamijama sve je više političkih hutbi koje tretiraju ili unutarnja ili vanjskopolitička pitanja. To su postale omiljene teme hatiba. Tu pojavu možemo donekle i razumjeti s obzirom da je u bivšem sistemu politika u vjerskim krugovima bila strogo zabranjena. U posljednje vrijeme broj žena na džumama u stalnom je porastu pa se s pravom postavlja pitanje opravdanosti njihove nazočnosti na istima. Neki njihovu nazočnost pravdaju činjenicom da što je više klanjača na džumama tim bolje, ili, da će žene više naučiti na hutbama. S druge strane u aktivnostima Islamske zajednice mjesto žene je uvelike marginalizirano, iako one u vjerskom životu učestvuju u većem procentu nego muškarci. U Hrvatskoj broj muallima je zavidan, ali njihovo učešće u radu i drugim aktivnostima još uvijek nije na potrebitoj razini. Sjetimo se samo koliko je bilo otpora muškog dijela džemata prije petnaestak godina da ženski zbor Arabeske učestvuju na bajramskim programima. Danas taj zbor i muallime općenito nezamjenjiv su čimbenik u radu i aktivnostima Zajednice. Nije beznačajno niti pitanje koje ponekad čujemo: koliko smo kao narod misionarski predodreðeni, a posebice kao Zajednica. Na to pitanje možemo odgovoriti upravo kroz instituciju hutbe. Ponekada nam se čini da pojedinci u Zajednici žele sami ostati u islamu. Neki podaci nam govore da je veliki procent muslimana nevjernički raspoložen i za to smatraju Islamsku zajednicu odgovornom. Bilo bi zanimljivo istražiti koliki je broj konvertita ostao do kraja u slamu. Od pedesetak onih koji su kod mene prihvatili islam samo dvoje njih su još uvijek muslimani. Recimo nešto i o jeziku vjere, a posebno o jeziku hutbe. Notorna je činjenica da hatibi snagu vjere mogu dokazivati na dva načina, snagom jezika i osobnim primjerom. Najefikasnije sredstvo dokazivanja vjerskih istina jeste jezik. Svevišnji je slao poslanike da na jeziku njihovih naroda naučavaju ih vjeri: "Poslanike smo slali da na jeziku njihovih naroda objašnjavaju im vjeru." Ne znam da li ćete se samnom složiti, ali je jezik naših hatiba takav da ne pruža velike mogućnosti razumijevanja naše vjere. Kod brojnih hatiba prisutan je arhaičan, prevaziðeni jezik koji ne prati ni vrijeme ni prostor u kome živimo. Na našim učilištima ne pridaje se velika pozornost učenju materinjeg jezika. Poseban je problem vezan za bosanski jezik. Danas se vode velike rasprave oko toga što je standardni bosanski jezik, pa u tom praznom prostoru imamo vrlo nekvalitetan izričaj. Jezik vrvi od tuðica koje jednostavno ne pristaju jeziku vjere. Brojna islamska djela uglavnom su prijevodi s arapskog jezika, a ti prijevodi upravo vrve od nepotrebnih priloga, prijedloga, čestica i sufiksa jer očito je da se jezik ne može doslovno prevoditi i da za to treba imati dobro poznavanje gramatike jezika. Islamska zajednica izlazi u javnost kroz javno djelovanje, a ono je pored ostaloga i kroz hutbu. To je čin koji sa sobom uvijek nosi brojne protivrječnosti i izazove. Od hatiba se očekuje umijeće i poticaj promjeni mentaliteta. Hatibi moraju poznavati pojmove kada pozivaju na javnost, na transparentnost i javno mišljenje. Hatibi moraju znati da je javno mnijenje najznačajniji ocjenjivač njihovog uspjeha. Na veliku žalost u našoj Zajednici istraživanju javnog mnijenja malo se posvećuje pozornosti. Do meðusobnog dijaloga se ne može doći osim kroz javno mnijenje. To je temeljno pitanje istinske demokracije i jedan od najvećih problema suvremenog muslimanskog društva. Nedostatak javnog mnijenja kronična je bolest postojećih svjetskih religija pa tako i naše za što su uglavnom odgovorni vjerski ljudi. Danas nam je sasvim jasno da nema islamizacije društva bez javnog mnijenja i dijaloga. Zato nam je zadaća tražiti nove metode i koristiti nova sredstva u prezentaciji islamskih vrijednosti u javno mnijenje. Bez proučavanja u praćenja stanja u javnosti i traženja mjesta u komunikaciji, nema niti širenja islamske misli. Bez glasnog javnog mnijenja Islamska zajednica neće biti u stanju nositi se s demokratskim procesima koji utječu na pluralizaciju društva i na osobni ljudski izbor. Hutba u ovoj odgovornoj zadaći ima vrlo značajnu ulogu. Na području javnosti postoji niz problema o kojima Islamska zajednica mora imati jasan stav jer se radi o stvarima koje se snažno reflektiraju na njen misijski rad, uključiv i hutbu. Jedan od njih je i postmoderni pogled na svijet. U njemu sve dosadašnje islamske vrijednosti dobivaju drugačiji oblik. U njemu sve dosadašnje islamske vrijednosti dobivaju drugačiji oblik i uglavnom stariji muslimani i muslimanke smatraju ga svetogrðem. Pored toga tu je i problem prava na informaciju i zajamčenu slobodu izražavanja, jer je sloboda izražavanja nužna u stvaranju javnoga mnijenja. Tu je i problem poruke kod koje je nedopušteno upotrebljavati sredstva uvjeravanja suprotna općoj istini. Mnogi se pitaju kako bi trebala izgledati islamizacija u našim uvjetima i okolnostima. Vrlo je važno valorizirati konkretni islam koji je sadržan u narodnoj tradiciji i temeljen na njegovoj kulturi, jer se jedino preko ta dva elementa može odvijati nova islamizacija. U toj novoj ulozi Islamska zajednica ne može biti samo obredna kako je shvaćaju mediji, pa čak i vjernici a ne mali broj i imama. Ona mora preuzeti učiteljsku ulogu. Ona mora odašiljati poruku koju crpi iz Kurana i Hadisa. U izvršavanju svoje zadaće Zajednica mora stalno propitivati koji je stvarni utjecaj njenog misijskog djelovanja u oblikovanju društva. Mi moramo stvarati teologiju komunikacije, jer dok ne znamo što i kako prezentirati javnosti, dotle je islam prisutan u društvu onoliko koliko je zanimljiv kao obred. Hatibi se ne smiju baviti samo moralnim pitanjima u hutbama, nego i socijalnim. Socijalni nauk islama mora postati sastavni i nezaobilazni dio islamizacije. Svjedoci smo da se u javnosti javlja kritička distanca prema Islamskoj zajednici. Sve se jače čuju kritike na račun njene javne nazočnosti u društvu. To će nas prisiliti da svoju nazočnost u javnosti učinimo islamski autentičnom. Ako zajednica ne bude svjedočila svoje islamske vrijednosti, gubi svoj društveni smisao, a naše javno djelovanje biti će isfrustrirano. Za to raspravu o islamizaciji treba protegnuti s hijerarhijske razine, na zajednicu vjernika, osobito na one koji se nalaze u javnim medijima. Bez profesionalnih novinara u medijima i bez teologije u javnosti neće se moći provesti islamizacija. Što se pak tiče autorove knjige ona nam pruža neke značajke bez koji ne možemo shvatiti značaj hutbe u islamu. Naročito je značajno što nam autor pruža informacije o brojnim radovima i djelima koji su se bavili hutbom. Posebno je zanimljiv pregled radova o hutbi izmeðu 1945. i 2005. godine. Ono što za mene ima posebno značenje jeste autorova istraživanja o hutbi dok je još bio glavni Zagrebački imam. Uvijek sam nastojao potaći imame na istraživanja djelatnog utjecaja hutbe na džemat, jer je upravo hutba najsnažnije utječe na džemat u našoj sredini. Vrlo su zanimljivi odgovori ispitanika, što ovu knjigu čini aktualnom i autentičnom. Zanimljivo je takoðer i to koliko su vjerski organi Islamske zajednice pridavali važnosti i značaja hutbi u ukupnoj vjerskoj aktivnosti. Autor s pravom postavlja pitanje gdje je mjesto hutbe u europskim muslimanskim sredinama i šta hutba može učiniti za razvoj naše vjere. S obzirom da se po zakonima prirode izgovorena riječ pamti i po njoj cijeni onaj koji je izgovori, naši hatibi bi morali biti svjesni svega što govore s tog službenog mjesta. Hazreti Omer r.a. jednom je izjavio da se nikada na mimberu nije popeo a da nije osjetio snažnu tremu kao odgovornost prema Svevišnjem i vjeri islamu. Nadajmo se da je ova autorova knjiga početak sustavnog bavljenja hutbom i hatibom, a naročito onih kojima je to profesija. Hvala na pozornosti. {gallery}promocija_zagreb_16.04.2009{/gallery} Predstavljanje knjige: „Hutba u vremenu“ mr. Aziza ef. Hasanovića Uvaženi prijatelji, uvaženi gosti, cijenjeni promotori! Postoji jedna stara priča grčkog historičara Herodota o najstarijem jeziku i najstarijem narodu. (Priča se nalazi u njegovoj „Historiji“.) Priča, bajka – rekla bih, govori o starim Egipćanima i njihovom vladaru Psametihu. Vladar je želio provjeriti da li su Egipćani, kako se vjerovalo, zaista najstariji narod. Tako je dva tek novoroðena djeteta dao pastiru da ih odnjeguje izolirano od ostalog svijeta. Naredio je da se u prisustvu djece ne smije progovoriti ni jedna riječ. Psametih je želio saznati koju će riječ djeca spontano prvo izgovoriti. (Ima jedna varijanta u kojoj se kaže da je faraon djecu dao čuvaricama, ženama dakle, ali da im je jezik dao – odrezati!) I pastir je čekao. Jednu godinu, drugu… I onda su jednog dana sirota djeca ugledavši ga povikala: „Bekos!“ Vladar se raspitivao o toj riječi i našao da ‘bekos’ pripada Frigijcima. Značila je ‘kruh’. Tako su Frigijci proglašeni najstarijim narodom, a njihov jezik najstarijim jezikom. (Frigijci su narod koji je, oko 1200. g. prije n. e., naselio središnji dio Male Azije. Njihova je kultura mlaða od egipatske… a jezik (frigijski) – stručnjaci vjeruju – pripada ie. jezicima). Rekonstrukcija najdrevnijih jezičnih oblika, kao što je poznato, odavno je na marginama zanimanja lingvistike. Zašto onda ova bajka? Nije li nam ona dokaz da su jezik i narod odavno poistovjećivani (najstariji jezik = najstariji narod)? Priča pokazuje, složit ćemo se, kako se jezična djelatnost (sposobnost slanja i primanja poruke) smatrala temeljem civilizacije i potvrdom njezinog etničkog i kulturnog identiteta (v. D. Škiljan). Ideja je bila je aktualna i u tradicionalnoj, ali i u poststrukturalnoj lingvistici, a aktualna je i u današnjem postmodernstičkom učenju. Ali, nije mi to bio cilj. Pričom sam htjela istaći nešto drugo – ne s podsmijehom odbaciti je kao naivnu i neznanstvrnu. Prvo: Pokazuje se da djeca (čitajmo: čovjek, ljudi), nesrećom izolirana od svijeta, ne progovaraju ni jednim ljudskim jezikom (jezikom čovjeka, ljudi), već ispuštaju neartikulirane glasove. Drugo: Dvoje je nesretne djece izolirano. Zašto ne jedno? Ostavljena je „minimalna jezična okolina“ za komunikaciju, za dijalog, za govor: a to su: dvoje. (Usput rečeno: i za hutbu, po hanefijskoj pravnoj školi, kako stoji u „Hutbi“, obavezno je barem dvoje: jedno da govori, hatib, drugo da sluša.) Razgovora, govora nema bez ljudi. Jeziku je potreban Drugi, društvo. Jezik jeste sredstvo komunikacije – sa-obraćanja, i nema ga bez društvene zajednice. Komunikacija je, za neke teoretičare, temeljna socijalna tvorevina (v. Frace Verg). A time se bavi retorika, antička – grčka i rimska, arapska, francuska, naša… (Podsjećam „da su u povijesti arapsko-islamske kulture postojale ozbiljne težnje da se utemeljenje i razvoj arapske retorike /…/ dovede u čvrstu vezu, pod presudan utjecaj Aristotelove Retorike i Poetike…“, v. E. Duraković. Zaslugom filologije odbranjeno je arapsko podrijetlo retorike (stilistike) ističe E. Duraković i podsjeća na Knjigu o ljepotama govora i izlaganje o njima i Knjigu o novom stilu, tj. na Al-Gahiza i Ibn al-Mu'tezza, v.: Esad Duraković, Arapska stilistika u Bosni, 2000. i Teufik Muftić, Klasična arapska stilistika, 1995.) Večeras i govorimo o retorici: hutba je, za retoričara, jedna vrsta govora (posebnog funkcionalnog stila – religijskog, islamskog), ono što je u kršćanstvu propovijed (izučava je homiletika). Omeðena je: 1. slušateljima, k o j i m a se govori (a to su odrasli ljudi, muslimani, a mogu biti i muslimanke; pod abdestom i nijetom…) 2. vremenom k a d se govori (a to je svakog petka – kao džumanska, ili na 2 bajrama – bajramska; i uz druge prigode…), i k o l i k o dugo… 3. prostorom g d j e se govori (a to je mimber u džamiji ili mesdžidu…po pravilu – malo iznad ljudi, okrenta lica slušateljima – da se hatib-govornik i čuje i vidi) 4. i hatibom, k o j i govori (a to je: odrastao čovjek, musliman – ali ne i muslimanka; alim: čist, čestit, dobronamjeran, poznavatelj situacije, potrebe, teme, jezika, a jasnog i razgovijetnog govora, lijepe dikcije, boje glasa – tembra, visine glasa, brzine govora, intenziteta govora, intonacije, usklaðenih pokreta lica i tijele i odijela…) 5. temom, kompozicijom, itd. Isto tako i knjiga sama treba nekog Drugog, treba čitatelja. Jedino tako komunicira. I mi postajemo su-autori. Su-vlasnici njena znanja. Zato se kaže da je – bez čitatelja – „tek mrtvo slovo na papiUdaljenost izmeðu vas, kao slušatelja, i mene kao govornika, veća je od 3,5 m. Prema proksemičkim znacima (tj. znacima koji se tiču udaljenosti i rasporeda sugovornika) večeras imamo, po Edwardu Hallu, javni skup (naspam stoje intimni, osobni…). Javni skup podrazumijeva javni govor. Hutba je vrsta javnog govora i to, za muslimana, obavezujućeg… Nema sumnje da je knjiga „Hutba u vremenu“ mr. Aziza ef. Hasanovića od velikog značaja za povijest vjerskog govora na ovim prostorima iz najmanje dva razloga. Prvo, svjedoči, na temelju mnogobrojne pregledane literature, o jednom dugom razdoblju hutbe: od Berlinskog kongresa do danas, tj. od 1878. do 2005. To je ozbiljna i utemeljena analiza sadržaja i forme – usudila bih se reći svih relevantnih hutbi i zbirki hutbi – te mjesta, uloge i značaja hutbe kao vrste islamskog javnog govora. Drugi razlog je: ukazuje na razvoj hutbe – od govora koji djeluje samo simbolički (budući da je – u jednom dužem razdoblju – bila mistificirana, na jeziku koji recipijent, vjernik, nije razumio) – do najnovijih standarda hutbe koje je postavilo novo doba i postmoderna… Eto o tome svemu govori ova značajna knjiga, zapravo magistarski rad uvaženog Aziz ef. Hasanovića. Ali, moram reći još nešto. To govorim iz dosadašnjih iskustava, a pogotovo govorim – za ubuduće! Govorim to vezano za izdavače (i tiskare), a iz pozicije lingviste i struke (a već je 30 godina kako sam u struci, od toga 18 otkako sam doktor lingvistčkih znanosti): trebalo je ipak ispoštovati lektorske intervncije! I još nešto: suvremeni bosanski jezik, milslim na standardni ili književni bosanski jezik, ima svoju modernu gramatiku, svoj pravopis, svoje rječnike (npr. onaj književnika Alije Isakovića, pa „Školski rječnik“ prof. Dž. Jahića, koji već deceniju i više primprema veliki rječnik bosanskog. Tu je i „Rječnik bosanskog jezika“ grupe autora s Instituta za jezik u Sarajevu, a u pripremi za tisak je još jedan – grupe lingvista sa Odsjeka za bosanski jezik Filozoifskog fakulteta u Sarajevu…) Nije dakle problem u bosanskom jeziku, već, kao i u hrvatskom, u primjeni i našoj odgovornosti prema napisanoj i izgovorenoj riječi. Na kraju, neka mi bude dopušteno da još nešto kažem. Ovdje je i recenzent knjige – cijenjeni Mevludin ef. Arslani, naš imam, profesor arapskog jezika i prevoditelj. (Njegova je recenzija, istina, tiskana u „Hutbi u vremenu“.) Bilo bi dobro da se i on večeras obrati kojom prigodnom riječi o ovoj značajnoj i važnoj knjizi mr. Aziza ef. Hasanovića. Prof. dr. Remzija Hadžiefendić-Parić HUTBA U BURNIM VREMENIMA Hutba, sastavni, neizostavni dio džuma i bajram-namaza, obavezni ibadet, čas pouke, savjetovanja i odgoja, govor o prošlom, sadašnjem i budućem -neke su od temeljnih odrednica ovog obaveznog ibadeta koji od vremena Poslanika, a.s., do danas kontinuirano održava budnom vjerničku svijest muslimana. Ona je izravno obraćanje hatiba džematlijama u kojem se aktu-eliziraju trenutni ili nadolazeći izazovi. Polemike i replike u vrijeme hutbe nisu dopuštene, jer se hutba sluša, i prfefa, a njene se preporuke primjenjuju. Godina 1878. je posebno važna u historiji bosansko-hercegovačkih muslimana jer je tad prekinut kontinuitet njihovog življenja u okvirima osmanskog carstva u kojem je islam imao dominantnu poziciju. Poslije odlaska Turske, a dolaska Amp-J^lAf 82M$b fe ¥ttj£ffl ti ffepf su’ se muslimani morali izboriti za vlastito dostojanstvo i pozicioniranti unutar dominantno neislamskih ili sekularnih društvenih ureðenja. U takvoj poziciji hutba je još više dobila na značaju jer je, pored primarno ibadetske uloge, predstavljala „važan medij odnosa IZ i šire društvene javnosti". Autor ove knjige, mr. Aziz-ef. Hasanović, u obradi ove teme imao je izrazito kompleksan zadatak: na jednom mjestu sakupiti relevantne zapise, promišljanja i svjedočanstva o hutbama velikog broja autora objavljenih u nekim od printanih medija i literaturi, potom sistematizirati i analizirati što se dogaðalo s hutbom tokom 128 godina u kojima je bilo više od sedam hiljada termina za održavanje hutbi. Pri tome je morao imati u vidu i druge okolnosti, poput činjenice da se za to vrijeme četiri puta iz temelja mijenjalo društveno ureðenje što je, zasigurno, dodatno usložnjavalo ovu analizu. Knjigom Hutba kroz vrijeme autor je uspio da izradi studiju koja, pored općeg jezičkog i terminološkog odreðenja termina hutbe i propisa o hutbi kroz prizmu pravnih škola, rezimira specifičnosti hutbe u pojedinim historijskim periodima. Naša javnost ovom knjigom dobija sažetu analizu gotovo svih relavatnih činjenica potrebnih za sagledavanje teškoća koje su hatibi morali prevazilaziti da bi odgovorili zahtjevima šerijatskih propisa i izazovima vremena. Mr. Hasanović je svoj rad o hutbi učinio dodatno vrijednim poglavljima o obrazovnim, kulturološkim i institucionalnim aspektima hutbe, analizom hutbe u bošnjačkoj dijaspori, njenoj ulozi i značaju u kontekstu približavanja BiH evropskom kulturnom i političkom krugu. Ovo djelo, svakako, nije prva studija o hutbi, ali je, koliko je poznato, zasada jedina studija koja tematizira ovu oblast u zasebnoj knjizi. Autor je u potpunosti ispunio zahtjeve naučno-stručnog pristupa, a istovremeno je vrlo vješto tekst knjige učinio preglednim, čitljivim i lahkim za razumijevanje. Stoga nema sumnje da će ova knjiga naći svoje čitaoce kako medu zahtjevnim naučnim radnicima, tako i u širokom krugu drugih poklonika pisane riječi i na taj način u potpunosti opravdati opredjeljenje autora da svoj rad ponudi javnosti u formi štampanog djela. Imajući u vidu ulogu i značaj hutbe za muslimane, slojevitost i kompleksnost društvenih promjena koje su se dogodile u BiH u periodu 1878-2005. godina, ili kako to autor ističe „trnovitput kroz burna vremena" koji je hutba prošla, ova knjiga predstavlja neizostavan priručnik svim hatibima i onima koji hatibe obrazuju, kao i drugima koje ova tema zanima. Ona nudi mogućnost da se na temeljima ranijih iskustava unaprijedi hatabet i kvalitet hutbi kako bi one mogle biti adekvatan odgovor na izazove vremena kojem idemo u susret. Za očekivati je da knjiga Hutba kroz vrijeme bude poticaj i drugim alimima i istraživačima koji će prihvatiti izazov i upustiti se u istraživanja onih područja koje je autor ove knjige naznačio kao posebno važna ili interesantna za detaljnije analize. Amir Sakić, prof. Recenzija Svaka je knjiga po nečemu specifična. Knjiga koju imamo pred sobom posebna je po tomu što obraduje jednu vrlu važnu instituciju u islamu koju nazivamo hutbom ili hatabetom. Sama riječ hutba u arapskom jeziku znači govor koji se održava u posebnim prigodama radi posebnih ciljeva. To znači da hutba nije ništo drugo nego li govor kojim se treba postići neki cilj kod onih koji ju slušaju. Da bi se taj cilj ostvario, hatib, izmeðu ostalog, mora voditi računa o temi hutbe. Tema hutbe, naime, mora biti aktuelna, zanimljiva i priklada vremenu i prostoru gdje se ona održava, jer je to uvijet da se njome liječe i iskorijene razne društvene bolesti medu muslimanima i raznovrsni problemi koji se pojavljuju medu njima. Da bi hutba bila primljena i prihvaćena kod slušatelja, ona mora biti jasna, koncizna i kratka. Ona treba obraðivati samo jednu temu, ne više, kako se ne bi dogodilo ono što se, nažalost, često dogaða a to je da se čovjek koji je prisustvovao hutbi, kad ga pitate o čemu je hatib govorio, ne može sjetiti njenog sadržaja upravo zbog činjenice što je hatib prelazio s teme na temu. S obzirom na to da hutba danas nije jedini oblik vjerskog obrazovanja, kao što je nekoć bilo, ona ne smije biti duža od deset minuta. Jezik hutbe, shodno brojnim hadisima poslanika islama Muhammeda a.s., treba biti uobličena prema strukturi slušatelja i razumljiv svima koji je slušaju. Danas smo, nažalost, svjedoci da na Zapadu brojni hatibi drže hutbe samo na arapskom jeziku, što predstavlja prepreku velikom broju prisutnih muslimana, koji pripadaju drugim nacionalnim skupinama i ne poznaju arapski jezik, da poruku iskazane hutbe razumiju, pa jedan veoma značajan tjedni ibadet obavljaju rutinski, ne okoristivši se porukama hutbe. Ova pojava dovela je muslimane na Zapadau do razjedinjenja: svaka muslimanska manjina formira zaseban džemat po nacionalnoj pripadnosti, što je štetno za razvoj islama na Zapadu. Zato sam mišljenja da hutba koja se drži u Parizu treba biti na francuskom jeziku, hutba u Berlinu na njemačkom jeziku, a ona u Rimu – na talijanskom jeziku, itd. Cilj hutbe je da okupi sve muslimane, bez obzira na nacionalnu, rasnu ili neku drugu vrstu pripadnosti. S obzirom na to da se na hutbi iznosi islamski stav o nekim fenomenima koji se pojavljavu u društvu, a vrlo često i zvanični stavovi Islamske zajednice i njezinih organa 0 svim relevantnim pitanjima i problemima vezanim za islam, muslimane. Islamsku zajednicu, ona mora biti jasna, koncizna i razumljiva i na jeziku koji stanovnici toga mjesta rabe u svakodnevnoj meðusobnoj kominikaciji. Instituciju hutbe vrlo često skrnavi to što se pojedini hatibi preko nje obračunavaju sa svojim neistomišljenicima, bilo da su to džematlije ili njihove kolege, što svakako nije cilj hutbe. Jezik hutbe ne smije biti govor mržnje, jer je to u suprotnosti s Allahovim riječima iz sure Ibrahim (24. — 27. ajet), gdje Svevišnji Allah upozorava: »Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, – a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.» Poslanik islama Muhammed a.s. upućuje na to da je čovjek obvezan pozivati u Allahovu vjeru mudrošću i blagošću, i olakšavati ljudima. Allah dž.š. kaže: »Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj.*1 U drugom kur'anskom ajetu se kaže: »Ti si, samo Allahovom milošću blag prema njima, a da si kojim slučajem osoran i grub – oni bi pobjegli od tebe. Opraštaj im i moli Allaha da im oprosti …»2 S druge strane, Muhammed a.s. kaže: »Allah daje putem blagosti ono što ne daje putem žestine, odnosno grubosti.» Onima koji tumače islam on u hadisu poručuje: »Olakšavajte, a ne otežavajte; i obveseljavajte, a ne odbijajte ljude od vjere. Poslani ste da olakšavate ljudima, a ne da im otežavate. »3 Hatib mora biti upoznat i stručno osposobljen da kvalitetno uspostavi, održava i razvija intenzivnu komunikaciju sa svojim džematom. Znanstvena disciplina – komunikologija – razvila je pravila i zakonitosti uspješnog komuniciranja koja je neophodno uvrstiti u hatabet, tj. u ovu značajnu retoričku vrstu. Odličan sadržaj hutbe može biti upropašten nepoznavanjem ili ignoriranjem bitnih komunikoloških pravila. Kako bi lakše pridobio one koje poziva u Allahovu dž.š. vjeru, hatib treba biti vedra lica, elokventan, blag, širokogrudan, ljubazan i ustrajan. Uspjeh govora (hutbe) ovisi i o tomu koliko je govornik (hatib) originalan i samostalan kada se radi o interpretiranju odreðenih znanja. Kompoziciono, hutba bi trebala imati tri dijela: uvod, jezgru i kraj. Uvodom u hutbi pobuðujemo interes i stvaramo prvi dojam, pripremamo slušatelja za cilj teme koja se obraduje. Jezgra je sadržaj u kojem obraðujemo temu – opisima, činjenicama, dokazima, tj. kur'anskim ajetima, hadisima Božjeg poslanika Muhammeda a.s., riječima ashaba, tabiina itd. Na kraju zaključujemo hutbu rekapitulacijom, tj. sažetkom onoga o čemu smo govorili. Uspjehu hutbe i njenoj uvjerljivosti svakako će pridonijeti i adekvatna komunikacija, usklaðena vanjština hatiba, odnos uvažavanja prema slušateljima hutbe. I na kraju, hutba je namijenjena prvenstveno onima koji imaju tu osobitu čast svaki petak, ili barem jednom u životu, penjati se na mimber kako bi prisutnima s tog časnog mjesta u džamiji govorili o vjerskim propisima njihove vjere, kao i onima koji se pripremaju za tu časnu dužnost. Kako se autor ove knjige potrudio sakupiti svu njemu dostupnu gradu koja obraduje problematiku hutbe, slobodno možemo kazati da je uveliko olakšao svima onima koji se žele baviti hutbom. Mevludi ef. Arslani, prof.
