Ističem da nikada nisam mirovao

Moj život je veoma čudan. Ističem da nikada
nisam mirovao, što će reći, prespavao neko vrijeme. Tamo gdje me je zub
vremena u tjesnac nagonio, nisam se javljao u pisanoj formi, ali sam
tada čitao, ako su uslovi dozvoljavali, sve što bi mi do ruku dolazilo
i jezike učio, turski s rahfmetli Korkutom, njemački s izvjesnim
Hofmanom i arapski sa rahmetli Muhamedom Mašićem, zvanim Mevlana,
engleski i esperanto – tu i tamo. Sve je to bilo od vremena do vremena
prema zatvorskim uslovma, gdje su bili česti pretresi, oduzimanje svega
što bi bilo sumnjivo i popraćeno izolacijama u famoznoj Staklari. Za
taj dugi period (10 godina) provedenih u zatvoru pa i u rudniku Kakanj,
mogao sam završiti, možda, i tri fakulteta. Ovo navodim da su uslovi i
okolnosti u mome životu bili presudni.

Preporod: Prije nekoliko dana promovirana je Vaša knjiga
(zajedno sa dr. Ibrahimom Nakičevićem) u Sarajevu „Teočak kroz protok
vremena“. Nakon brojnih knjiga i drugih radova uvjetno rečeno vjerskog,
teološkog karaktera, vraćate se monografiji Vašeg rodnog mjesta. Je li
to dug zavičaju, neka vrsta nostalgije za djetinjstvom i mladošću ili
nešto treće?
Prof.dr.Omer Nakičević: Moj život je veoma čudan. Ističem da nikada
nisam mirovao, što će reći, prespavao neko vrijeme. Tamo gdje me je zub
vremena u tjesnac nagonio, nisam se javljao u pisanoj formi, ali sam
tada čitao, ako su uslovi dozvoljavali, sve što bi mi do ruku dolazilo
i jezike učio, turski s rahfmetli Korkutom, njemački s izvjesnim
Hofmanom i arapski sa rahmetli Muhamedom Mašićem, zvanim Mevlana,
engleski i esperanto – tu i tamo. Sve je to bilo od vremena do vremena
prema zatvorskim uslovma, gdje su bili česti pretresi, oduzimanje svega
što bi bilo sumnjivo i popraćeno izolacijama u famoznoj Staklari. Za
taj dugi period (10 godina) provedenih u zatvoru pa i u rudniku Kakanj,
mogao sam završiti, možda, i tri fakulteta. Ovo navodim da su uslovi i
okolnosti u mome životu bili presudni. Tako kao student, po izlasku iz
zatvora, objavljujem članke iz arapske književnosti. Za jedan rad u
vrijeme natječaja objavljen u studentskom listu „Zem-zem“ dobio sam
novčanu nagradu za najbolji rad Fakulteta objavljen te godine. Za
vrijeme rada na Radio-stanici u Beogradu, emisija za inostranstvo na
arapskom jeziku, preveo sam Ustav SFRJ na arapski jezik. Po dolasku u
Prištinu gdje sve kvrca i vrije (demonstracije, štrajk radnika rudnika
Trepča) objavljujem djelo „Revolti i protestni marš stanovnika Kosova
1822. god.“, strana 145. Po odlasku na rad u Libiju kao prevodilac
objavljujem u dnevnom listu „El-Hakika“ nekoliko članaka u nastavcima o
Hasanu Kjafiji i uticaju arapsko-islamske književnosti u Bosni i
Hercegovini. I po dolasku u Medresu objavljujem s Munirom Ahmedspahićem
„Gramatiku arapskog jezika“ za prvi razred i Hrestomatiju za četvrti.
Po dolasku na Fakultet pišem i objavljujem djela prema potrebi i
prilikama. Tako nešto dogodilo se i s djelom „Teočak kroz protok
vremena“ uz napomenu da smo par puta razgovarali Nakičević Ferid,
Ibrahim i ja kako da objavimo nešto o Teočaku.
Ferid je, Allah
rahmetejle, podlegao teškoj bolesti u vremenu istraživanja materijala,
a nas dvojica, Ibrahim i ja, nakon višegodišnjeg istraživanja, objavili
smo djelo „Teočak kroz protok vremena“.
Preporod: I kad
smo već na tom (zavičajnom) terenu, volio bih da za naše čitaoce
naznačite neke od uspomena iz djetinjstva, o kojma niste govorili u
knjizi: kakav ste bili kao dječak, koje su Vam bile želje, aspiracije,
nadanja, očekivanja?

Književna sudbina Olivera Tvista nije ni blizu moje realne životne sudbine

Prof.dr.Omer Nakičević: Moj otac je bio trgovac i posjednik ali i
hafiz. U trgovini mu je pomagao naš najstariji brat koji je,
svojevremeno, konkurisao za upis u Šerijatsku gimnaziju, ali zbog
prekoračenja starosne dobi, nije bio primljen. Drugi brat je bio u
gimnaziji u Tuzli, a treći u Behram-begovoj medresi u Tuzli, s kojim
sam zajedno završio osnovnu školu. To je prva generacija osnovne škole
u Teočaku, čiji je broj učenika prelazio svaku normu u jednom razredu.
Nismo bili podijeljeni u odjeljenja. Pošto je to bila prva generacija
ove škole, neki od njenih ðaka, bili su, može se reći, za ženidbu, a
neki od njih još uvijek vezani za majčine skute. Mislim da sam ja bio
jedan od ovih posljednjih i da zbog toga nisam otišao istovremeno u
srednju školu kao i stariji brat. Prevrćući udžbenike prvog i drugog
razreda brata iz gimnazije, mislim da sam tada naučio abecedu, ali i
jednu pjesmicu koja mi se sviðala, ne zbog sadržaja nego zbog rime i
zvučnosti, upravo ono što djecu privlači. Danas, gledajući na sadržaj
te pjesme, mislim da tada nisam ništa shvaćao. U sjećanju sam zadržao
slijedeća dva stiha za koje, sada, vidim svoju poruku – nazivi nekih
glavnih gradova u svijetu. Evo tih stihova:
Jokohama, Tokio, Peking, Nanking, Ohajo
Jutva, Juka, Igdidon, Bagdad, Igdad, Igdidon.
I
kad sam već kod toga, tada zaključujem da želim da idem bilo gdje u
školu. Pogotovo stoga što mi je i djed završio medresu u Koraju, pred
muderisom i prevodiocem Kur’ana hafizom Seidom Zenunovićem, dvojica
amidža Behram-begovu medresu, jedan brat je bio u gimnaziji, drugi u
medresi. Tako jednog dana i ja odlazim iz Teočaka. To je prvi puta da
ću vidjeti neki grad. Sjećam se: kišno vrijeme je. Kola su prekrivena
ceradom, a u njima dva hafiza, dvojica starijih softi i jedan kandidat
za upis i prisustvovanje ispitu. Radostan sam, ali kod prvog susreta s
nepoznatim pomalo drhtim. Bilo je to na ljekarskom pregledu kod ljekara
Mujbegovića (kojega su ubili četnici na Vukasovicima u Majevici
1942.god.). On me tješi i hrabri govoreći: ‘Ništa se ne plaši’. Potom
polažem prijemni ispit, ne plašim se jer smo imali vrijednog
vjeroučitelja, hfz. Šerifa Mujakovića, dobrog i veoma strogog. (Biće
uputno da napravim iskorak u kazivanju, da kažem šta smo sve iz
vjeronauke morali znati. Jednog polugodišta u osnovnoj školi muallim
provjerava znanje da se uvjeri da li znamo dovu koja se uči prilikom
klanjanja dženaze-namaza umrlom. Nekolicina na provjeri nije najbolje
znala. I ja sam bio meðu njima. Toga dana podijeljene su ðacima i
kartice o uspjehu (bijela-loš, zelena-zadovoljava, plava-dobar,
žuta-vrlodobar i crvena-odličan). Bio je običaj da se kartice o uspjehu
stavljaju kao nastrešnica ispod kape ili fesa, da se vidi s kakvim je
uspjehom neko prošao. Ðaci su morali ići u stroju po dvojica kroz
naselje. No, nije ništa to što smo zadržani, u ðačkom žargonu, u
zatvoru, nego ono što se kasnije dogodilo. Idući tako u stroju sa
karticama kao nastrešnicama i prolazeći pored jedne kahvedžinice čiji
je kahvežija bio sklon šali, pogotovo ovom prilikom, jedne je hvalio, a
druge kudio, uvijek uz prigovor popraćen smijehom. Kad smo mi
prolazili, on je glasno uzvikivao: „Vidite, narode, ove! Počinili su
nešto pa su dobili zasluženu kaznu, a školarci!“ Prisutni bi se
smijali, a mi prolazili, ali oborene glave.)
Učitelj je bio veoma
stručan ali zahtjevan, sve je veoma dobro predavao i provjeravao. Ni
najmanje nismo se plašili ispita iz svjetovnih predmeta. Došlo je
vrijeme polaganja sh, a ja zaokupljen igrom udaljio se od prostorije u
kojoj se polagao ispit. Mene su prozivali, ali ja to nisam mogao čuti.
Nakon kratkog vremena, proletio sam pored vrata, otac me, Allah
rahmetejle, uhvati za ruku, opali šamar, otvori vrata i mene ubaci u
učionicu.
Profesor ispitivač, Husein Dubravić, književnik, napisa
na tabli jednu rečenicu i zatraži od mene da je analiziram. Šamar me je
zagrijao da budem jasan, a predavanja učitelja Husnije Kapića, Mostarca
(Allah rahmetejle), da budem pri analizi tačan.
Posmatrajući svoje
školovanje i potanko izlaganje posebno ratnih i poratnih godina,
zaključujem da mnogo šta prevazilazi čak i ljudsku maštu. Rekao bih:
književna sudbina Olivera Tvista nije ni blizu moje realne životne
sudbine. O tome ću govoriti drugom prilikom, inša Allah. Za sada je
dovoljno napomenuti da putujem Bijeljina, Zvornik, Tuzla, kroz četnička
naselja sa švercerima brašna. Putujem i kamionom kroz opasne zone, a
kamiondžija i vlasnik kamiona pokazuje kako pesnicom pozdraviti
partizane, ako negdje iskoče, a kako četnike. Iz Teočaka za Sarajevo
putujem 12 dana, a u povratku isto toliko pa i više. Polažem ispit
petog razreda Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i o tome bilježim
samo dva-tri momenta.
Ispit iz turskog jezika polažem stojeći na
kaldrmi u samom dvorištu, hemiju u Šerijatskoj gimnaziji, držeći se za
kvaku brave. Profesor pita sastav legure. Polažem ispit poznavanja
prirode u stanu profesora Spahe. Profesor stavio na sto saksiju cvijeća
i pita sastav cvijeća. Tek što sam rekao nešto o hlorofilu, njegova
kćerka utrča u sobu i glasno viče: „Tata bombardovanje!“ Profesor
izleti na vrata, vrati se sa šubaretinom na glavi i stolicom u ruci.
Viče: „Za mnom!“Dotrčimo u sklonište ukopano u brdu, mislim da je to
bilo negdje na Širokači. On sjede na stolicu, a meni pokaza kamen da i
ja sjednem. I nastavi s pitanjima. Dok ja odgovaram, žene u skloništu
primijetiše da profesor postavlja pitanja, te osuše vatru na njega:
„Šta mučiš dijete! Vidiš kakav je kijamet, pusti dijete!“Profesor me
pita: „Hoćeš li da ti dam trojku ili da nastavimo?“Prihvatio sam trojku
i izašao iz skloništa, a grmljavina odbrane nad horizontom Sarajeva i
dalje se čuje.
Susrećem profesora njemačkog jezika i molim da me
primi  na ispit, a on mrtav-hladan, ni jedne riječi da kaže. Valjda se
čudi, šta je s ovim djetetom, a ovakvo stanje. Odlazim u Mektebi nuvab
i susrećem Mustafu Bojića i Aliju Bejtića. I jedan i drugi su bili
slušaoci Mektebi nuvaba. Izložio sam im svoj slučaj,  i teško stanje u
Sarajevu. Oni mi predlože da idem iz Sarajeva, a oni će s profesorom
govoriti. Profesor, ako hoće, oni mi kažu, može dati prolaznu ocjenu,
može kasnije pitati, a mogu ostati i neocijenjen. Napustio sam Sarajevo
upravo kad je Ali-pašin Most bio bombardovan, posebno logor izbjeglica
– muhadžera. Mnogo ih je tom prilikom ubijeno.
Putovao sam 12 dana
do Brčkog, a iz Brčkog do Bijeljine, na buretu, na konjskim kolima, 44
km. Nadam se da ću o tome i drugim detaljima iz svog života pisati ako
me zdravlje posluži.
Preporod: Kakva su Vaša sjećanja na oca hfz. Fehima i majku Nuru, na medresansko školovanje?
Prof.dr.Omer
Nakičević: Na ovo pitanje mislim da sam djelimično prethodno odgovorio.
Samo mogu dopuniti da je rahmetli otac plaćao školovanje (stan i hranu)
i davao ponešto džeparca. Majka se je starala da nam dostavi svakog
petka (pazarni dan u Tuzli, a pekom škola nije radila) ponešto domaće
hrane. Nisam siguran da je otac bio sklon medresanskom obrazovanju
klasičnog tipa gdje se uče samo vjerski predmeti. Bio je sklon općem
obrazovanju.
Moram istaći da je otac bio vatreni pristalica
Spahine partije JMO, da je kao takav dobio odlikovanje, da je
učestvovao na svečanom ustoličenju reisa Maglajlića u Beogradu, da su
organi tzv. NDH odmah u početku svoje vlasti oduzeli to odlikovanje, a
socijalistička Jugoslavija drži ga u logoru 18 mjeseci bez ikakva
suðenja. Ti isti organi tražili su da dadne svoj posjed u
zemljoradničku zadrugu i biće pušten. To je i uradio i osloboðen je
robije treći dan.
Preporod: Šta biste izdvojili kao najvažnije komponente Teočaka i Teočana?
Prof.dr.Omer
Nakičević: Ponosni su na svoj zavičaj. Solidarni u njegovoj odbrani,
veoma su gostoljubivi, a kada je riječ o Bosni i Hercegovini, ona je za
njih njihov zavičaj.
Preporod: Kakav je bio odnos prijašnjih vlasti a kakav je današnjih prema ovome gradiću?
Prof.dr.Omer
Nakičević: Teočak nije ni gradić ni selo, nego područje za sebe,
izolovano od bijelog svijeta nametnutim odrednicama ovoga što se zbiva
danas. Tome je ponajviše doprinio raniji režim, administativnim
ukidanjem općine. Teočak se proglašava mjesnom zajednicom. Svi
doprinosi teočanskog stanovništva ulažu se u izgradnju drugih područja,
tako da Suho polje postaje općina odmah po formiranju socijalističke
Jugoslavije, izgraðuje se što treba izgraditi u Suhom polju, a potom
Lopare postaju općina, a Teočak i dalje mjesna zajednica. Najzad se
proglašava Ugljevik općinom i izgraðuje se ne samo elektrana nego i
naselje veleljepnih zgrada – Ravno polje. U izgradnji sve tri naznačene
općine Teočak i Teočani materijalno i fizički učestvuju i čas jednoj,
čas drugoj, čas trećoj pripadaju. Možete pretpostaviti: Teočak kao
mjesna zajednica, a Teočak je bio općina daleko prije svih ovih
nabrojanih mjesta.
Danas je Teočak općina povezana asvaltnim putem
sa Tuzlom i Bijeljinom, ima nekoliko srednjih škola, jednu
osmorazrednu, a više četverogodišnjih područnih škola i jednu fabriku
obuće sa četrdesetak zaposlenih. Pa ipak ne bi se moglo reći da je
Teočaku posvećena dužna pažnja i da je adekvatno unaprijeðen prema
uloženoj borbi za odbranu ne samo Teočaka, nego daleko šire.

Stalno sam u pokretu

Preporod: Za nekoliko dana (2.januar) Vi, ako Bog da,
punite 83 godine života a još ste radno aktivni. Kako objašnjavate
takvu vitalnost i radnu energiju i ima li istine da je tome doprinio i
dio života „u turšiji“, tj. u komunističkim zatvorima, kako to mnogi
Mladi muslimani, naravno u šali, govore?
Prof.dr.Omer
Nakičević: Rano ustajanje, moralan život, što znači nepušenje,
nekonzumiranje nikakvog alkohola, islamski bračni život, zadovoljstvo s
onime što smo u životu učinili, zatim praktikovanje vjerskih i ljudskih
dužnosti, a za neke i stalni fizički i umni rad. Stalno sam u ova dva
smjera u pokretu. Otuda sam zadovoljan sa onim što sam ostvario i što
imam.
Ne bih rekao da je „turšija“ mnogo djelovala jer je bilo i
drugih ljudi u „turšiji“, ali su rijetki u životu. Naša „turšija“ je
bila protkana idealima i to vrhunskim i ako ima i toga u životima
osamdesetogodišnjaka, a oni i dalje hodaju ovom uplakanom zemljom, onda
su to ipak i ideali.
Mnogi MM su platili glavom svoje
opredjeljenje, i sa sobom u mezar odnijeli te ideale; kad bi čovjek bio
naslonjen na mezar npr. rahmetli dječaka Kovača, učenika Gh medrese i
drugih inih Kovača, onda bi čuo pozajmljenu misao: I kad naše mlade
uzmete živote, grobi naši borit će se vama.
Preporod: Kako
sa ove distance gledate na suðenje Mladim muslimanima, na Vašu
zatvorsku kaznu i jeste li zadovoljni sa onim što je do sada o toj
organizaciji javno publikovano?
Prof.dr.Omer Nakičević: Kad
bi me neko danas pitao zašto sam stvarno tolike  osuðen i izdržao 10
godina na robiji, ja ne znam šta bih mu rekao, osim da je to bio pravi
genocid nad muslimanima i možda jedan od najopasnijih genocida.
Zamislite 800 uglavnom mladića, ðaka i studenata, prema Udbinom
kazivanju, a prema evidenciji Udruženja MM 1200 lica, biva osuðeno, a
uz to toliko porodica i brojnih prijatelja. Zar može biti gori genocid
nego kad sud ili Udba sprječava obrazovanje tolikom broju mladih lica
za tri, pet, deset ili više godina, a Bosna u to vrijeme ima možda
nekoliko stotina fakultetski obrazovanih lica. Očito je smišljena
rabota, što više unazaditi ionako zaostali dio zemlje. Sva pisanja do
sada objavljena ne zadržavaju se na ovom pitanju, štaviše, autori tih
osvrta na MM koriste, uglavnom, službene izvore. Otuda mislim da nije
nikada dovoljno i realno rečeno o MM organizaciji i javno publikovano.

Rad na Radio-Televiziji u Beogradu i Prištini

Preporod: U ovom razgovoru svjesno preskačem Vaš značajan
doprinos naučnom polju, jer su knjige i tekstovi objavljeni i
pristupačni svakome ko želi da ih upozna. Želja mi je da čitaoci
upoznaju one aspekte Vašeg života o kojima do sada nema javnog
svjedočenja kao što je rad na Radio-Televiziji Beograd te u Prištini?
Prof.dr.Omer
Nakičević: Nisam bio ni diplomirao a javio sam se da polažem ispit za
prevodioca iz arapskog i turskog jezika i tragao za poslom. U to
vrijeme Radio-stanica Beograd, emisija za arapski, raspisuje konkurs za
prevodioca i spikera. Po nagovoru lektora za arapski jezik na
Orijentalnoj katedri i istovremeno lektora i spikera na Radio stanici,
konkurisao sam. Na konkursu učestvuje nas troje, jedna djevojka koja je
završila studij na Katedri za orijentalne jezike, privremeno zaposlena
na Radio-stanici, emisija za arapski jezik, i jedan Makedonac, roðen u
Kairu, svršenik neke srednje škole. Polažemo ispit, prevoðenje u oba
smjera (arapski – srpskohrvatski i obratno) i čitamo odreðeni tekst u
studiju. Komisija zaključuje: moj prijevod u oba smjera je najbolji,
Makedonac ima bolji izgovor. Taj rezultat konkursa biće, na
intervenciju, pored ostalih i ove djevojke, poništen. Provjera je na
isti način provedena i dobijeni isti rezultati. Primljeni smo nas
dvojica. Prevodimo i kucamo materijale za narednu emisiju (tri puta
dnevno vijesti i komentare).  
U to vrijeme uspostavljaju se dobri
odnosi Jugoslavije i arapskih zemalja (nesvrstane zemlje – Naser, Tito,
Nehru). Veoma česte su posjete delegacija iz arapskih zemalja
Jugoslaviji. Ja i dotični Makedonac naizmjenično prevodimo razgovore
tih delegacija na raznim nivoima. Ja sam iskoristio rad na
Radio-stanici da sam dobio jednogodišnju stipendiju za specijalizaciju
(vježba na kairskoj Radio-stanici). I to sam otslušao i položio ispit.
Slobodno vrijeme nisam traćio nego sam upisao postdiplomski studij na
kairskom univerzitetu “Kullijetu’l-adab”, odslušao predavanja, položio
ispit i prijavio temu “Hasan Kafi Pruščak, pionir arapsko-islamskih
znanosti u BiH”.
Po povratku u Beograd, nastojao sam da dobijem
stan. Meðutim, to je teško išlo. Pratio sam konkurse. To je potrajalo
neko vrijeme. Najzad se javlja Pokrajinski arhiv, traži orijentalistu
za arhivsku graðu i rukopise. Nudi stan i ostale privilegije –
zaposljenje supruge koja je tada predavala na Ekonomskoj školi u
Beogradu. Odlazim, radim u Arhivu i obilazim područja u Pokrajini u
svrhu zaštite arhivske graðe i rukopisa na orijentalnim jezicima. Tu
sam iskoristio priliku da dovršim specijalizaciju te dovršio
magistarski rad uz konsultacije mentora i branio ga 1974. god.
Za
vrijeme rada na Radio-stanici preveo sam Ustav SFRJ, a za vrijeme rada
u Prištini napisao djelo Protestni marš stanovnika Kosova 1882. god.
kao što je ranije rečeno.
Preporod: Od 1982. godine ste na
Islamskom teološkom fakaultetu i kao profesor i kao rektor odnosno
dekan. Šta Vam je bilo najteže a šta najlakše odnosno koji su to
momenti kojih se posebno sjećate u ovom 27.godišnjem periodu rada na
ovoj ustanovi?
Prof.dr.Omer Nakičević: Na gornjem spratu
Ðulaginog dvora gdje je bio smješten Islamski teološki fakultet tada
sam zatekao uhodani svakidašnji posao. To je neka vrsta rada bez
promjene. Putujem po Evropi, posjećujem neke obrazovne institucije i
nastojim bar nešto od toga za naš Fakultet unijeti. Dolaze teška
vremena, bombardiraju nas sa svih strana. Jedna granata eksplodira u
studentskoj prostoriji, dok su studenti bili na odmoru zbog ramazana,
gdje smo prethodno bili smjestili rukopisnu graðu GH biblioteke. Na
intervenciju predsjednika Koordinacionog odbora ing. Ismeta
Serdarevića, rukopise prebacujemo u Kuršumliju, uz obrazloženje, ako
doðe do požara na gornjim spratovima i vatrogasci budu gasili požar,
voda će se sliti na rukopise i oni će biti upropašteni. Pošto ni
Kuršumlija nije bila sigurna, rukopise ponovo prebacujemo kamionetom u
neki depo. Kod ovog prenošenja rukopisa bili su prisutni rahmetli
Sulejman Æurpija i drugi Sulejman – Afrikanac. Djeca izbjeglice koji su
bili smješteni u ðačkim spavaonicama GH medrese pristali su da rukopise
iznesu do kamioneta uz nagradu po jedan sladoled. Mislim da ih je bilo
četrnaestero. Neposredno iza toga granata, ispaljena negdje sa brda,
eksplodirala je u Studentskoj službi i sve iz ormara izbacila. Rahmetli
Hafizović Mesud moli da uzme jedne stare ðačke cipele, čiji su ðonovi
skoro bili odvaljeni, da ih popravi i obuje, jer nema šta drugo nositi
pošto je tih dana došao iz zarobljeništva. Rahmetli Ibrahim Džananović
pokazuje interesovanje za jedan drečavi štof izbačen, takoðer, iz
ormara Studentske službe, štof koji je više ženski nego muški, da bi
sebi skrojio kakve takve pantalone, jer je i on došao iz zarobljeništva
bez ičega. U toku nekoliko dana neka humanitarna organizacija
dodijelila je Fakultetu nekoliko paketića hrane, soli i nekoliko bočica
sirupa za malu djecu. Dr. Jusuf Ramić moli da dobije so, a Nijaz Šukrić
bočice sa sirupom za sinčića mu Muhameda. I rahmetli Nijaz je tih dana
došao iz zarobljeništva. Mislim da mu sin nije ispio sok iz tih
flašica, jer su uskoro bili ubijeni i Nijaz i sin u prizemnom hodniku
na ulazu u zgradu Rijaseta. Nije to sve, kriminalci koriste situaciju,
izvaljuju demire na prozoru Kuršumlije tragajući za hranom. Mi smo tu
bili smjestili jedan poveći aluminijski sanduk sa indeksima studenata,
njihovim prijavama, dosijeima i matičnim knjigama, oni su vrata škrinje
otvorili i indeksi su se prosuli. Sve su to ostavili jer su za nečim
drugim tragali. Mislim da su to bili najteži momenti u periodu moga
djelovanja na Fakultetu, bilo kao rektora ili dekana.
Kada je
riječ o ugodnim momentima, moram reći da tamo gdje je društvo složno,
gdje svako obavlja svoj posao, a i drugom spreman priskočiti upomoć,
sve je ugodno. Pa ipak, najveći uspjeh i zadovoljstvo jeste
registracija Fakulteta, uvoðenje postdiplomskog studija i organizovana
izdavačka djelatnost.
Preporod: Možete li nam kazati neke osnovne utiske o Islamskoj zajednici danas?
Prof.dr.Omer
Nakičević: Slobodno možemo reći da je Islamska zajednica danas
najorganizovanija i najdjelotvornija struktura meðu Bošnjacima u našem
bosanskom društvu jer se njen uticaj snažno održavao meðu Bošnjacima i
drugim muslimanima izvan BiH. Mislim da su upravo zbog toga i medijski
prigovori koji se upućuju bilo pojedincima iz Islamske zajednice ili
Islamskoj zajednici u cjelini izazvani, upravo ugledom Islamske
zajednice. Mada bi se Islamskoj zajednici moglo prigovoriti to što ne
pokazuje potrebno interesovanje za najveću obrazovnu instituciju
islamskog karaktera – Fakultet islamskih nauka.

Intervjuisao: Aziz Kadribegović
Izvor: www.preporod.com