Plemenitost Poslanikovog, a.s., karaktera

O životu posljednjeg Allahovog Poslanika
Muhammeda s.a.w.s znamo puno. Ništa nije ostalo nepoznato,  počevši od
njegovog  roðenja do smrti, svaki detalj je brižno prenesen i
zabilježen.  Mi  ćemo se ovdje posvetiti njegovom a.s. plemenitom
karakteru, prateći ga kroz  pojedine etape njegova  života. Prije
njegovog dolaska  svijetom su vladale dvije velike imperije: Bizantija i
Perzija. 

Ove dvije države su vladale većim dijelom svijeta. U svim
segmentima života vladala je opšta anarhija.  Ljudi su varali, krali,
lagali, pljačkali, živjeli na račun drugih, klasne razlike bile su
posebno izražene, nepravda raširena a dadžbine i porezi lomili kičmu
naroda. Istina i pravda su bile misaone imenice. Na vjerskom planu ljudi
se umjesto pokornosti Jednom jedinom Bogu obožavali kumire itd. Čak su i
neki evropski historičari zabilježili  da svijet nije susreo suroviji i
mračniji period od 7. stoljeća nove ere. Muhammed a.s. je došao da
ukine ovakve mračne pojave i da na zemlji uspostavi Allahov red.  Dakle,
situacija prije pojave posljednjeg Allahovog Poslanika, Muhammeda
s.a.w.s  bila je slična današnjoj. Ni  danas nema istine i pravde, ljudi
žive na račun drugih ljudi, jedni u velikom izobilju, drugi u teškom
siromaštvu. Razlika je jedino u tome  što  umjesto  Lata, Uzata i drugih
božanstava ljudi za božanstva uzimaju  Oskara, Bambija, Miki Mausa…
Ako
su svijetu danas, a posebno muslimanima,  potrebne promjene na bolje,
onda se treba  ugledati na Poslanikovu a.s. veličinu i njegov životni
put.

Muhammed a.s kao djete i mladić

Muhammed a.s. je roðen u Mekki
570.godine.  Još kao djete posebno se isticao plemenitošću i vedrinom.
Tako da su svi uživali u kontaktu s njim. 
Živio je u pustinji,
skromno, čuvajući ovce. Treba sebi danas zamisliti život u pustinji, na
pedesetak stepeni celzijusa, bez  hlada i dovoljno vode. Te okolnosti su  Poslaniku s.a.w.s  pomogle da stekne vrlo važne navike i osobine, da
se nauči saburu, skromnosti, jednostavnom životu, bez pretjerivanja.
Zato je poslije kao Poslanik  bio sasvim običan, ni po čemu se u svom
vanjskom izgledu nije izdvajao od drugih. Tako se bilježi jedna  predaja
u kojoj se navodi da je jedan beduin došo  u grupu muslimana i kada ih
je sve prešao okom pitao: „Gdje je Poslanik"? Pa su mu ashabi pokazali
rukom na Resula. Dakle Poslanik a.s. se ni po čemu se nije izdvajao od
svog naroda. Ličio je na taj narod a jedne prilike je rekao:
„Kod
mene je omiljen i uvažen svako od vas ko je bliži narodu i koji je uz
narod kad mu je teško".
Nije nosio krunu, ni raskošnu odjeću po kojoj
bi se raspoznavao. Kad je trebalo graditi džamiju Poslanik s.a.w.s je
prvi zasukao rukave, kad je trebalo kopati Hendek, Resul je bio u jami.
Allahova
je mudrost da bude nepismen, da ne zna ni čitati ni pisati, kako mu se
poslije ne bi moglo predbaciti da je on napisao Kur'an ili da je znanje
preuzeo iz kršćanskih ili židovskih knjiga.
Allahov Poslanik s.a.w.s
je odrastao kao siroče. Teškoće kroz koje je prošao imale su svoju
mudrost. Trebale su da ga pripreme da povede čovječanstvo te da spozna
pravu suštinu i smisao života. Majka mu je umrla kad je imao šest godina
a babo dva mjeseca prije njegovog roðenja.  Tako nikad nije imao
priliku da zagrli svog babu, osjeti njegovu blagost, topli zagrljaj i
kaže „babo". I pored toga najbolji  Odgajatelj ga učinio blagim i
osjećajnim pa je često svojim ashabima a posebno omladini govorio da im
je on poput oca. Enes ibni Malik je rekao: „Nisam vidio nikog
milostivijeg prema djeci od Allahovog Poslanika, s.a.w.s".

Muhammed a.s. kao muž i otac

Sa 25 godina Poslanik s.a.w.s se oženio
uglednom Mekkelijkom Hatidžom bint Huvejlid. Iako je bila hudovica i
petnaest godina starija od njega, a on momak i neženjen, imala je toliko
dostojanstva da mu ponudi brak. Dakle, nije bilo obrnuto kao što je to
običaj. Za dvadesetak godina koliko je Poslanik s.a.w.s. bio u braku sa
Hatidžom nikad se s njom nije posvaðao niti je kad digao ruku na nju.
Pomagao joj je u svim poslovima, imao sabura, malo pričao a  više je
slušao. Strogo je vodio računa o pravima svojih žena. Svakodnevno bi ih
obilazio pazeći na njihovo stanje i potrebe. Neki ashabi su govorili:
„Da  nije bilo kod Allahovog Poslanika „ne" u tešehuddu, ne bi ga imao u
životu kad se od njeg nešto zatraži."
Njegov brak sa Hatidžom ali i
ostalim ženama uzor je za sve muslimanske brakove do Sudnjeg dana.
Svojim načinom života i odnosom prema njima stvorio je odlične
predpostavke za žene. Zato žena u islamu nije ponižena. Ona je kod
muslimana dobila poseban stepen, koji nema niti je imala ni prije ni
poslije ni kod koga drugog. Poslanik s.a.w.s je to često isticao
govoreći da su „najpotpunijeg imana  vjernici koji su najljepšeg ahlaka,
a najbolji meðu njima su oni koji su najbolji prema svojim ženama".
„Najbolji meðu vama je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja
sam najbolji prema svojoj porodici".
Svoje sljedbenike je učio da
se maksimalno posvete odgoju svoje djece. „Najbolje što jedan otac može
ostaviti svom djetetu je lijep odgoj." „Svako djete se rodi u prirodnoj
vjeri, pa ga njegovi roditelji odgoje kao židova, kršćanina ili
medžusiju."
Nije pravio razliku izmeðu muške i ženske djece. „Ko
bude imao kćerku i ne bude je razlikovao od svojih sinova, Allah će mu
pripremiti mjesto u Džennetu."
U jednom hadisu je takoðer rekao:  „Ko bude imao tri kćerke, pa ih odgoji, poduči ih i bude prema njima
milostiv, ući će u Džennet".  Pa su ga ashabi r.a. upitali: „A ako bude
imao dvije?" „I ako bude imao dvije" – odgovorio je Poslanik. „A ako
bude imao jednu?" – opet upitaše ashabi. „I ako bude imao jednu" –
odgovorio je, uz osmijeh Resul s.a.w.s.

Muhammed a.s. kao čovjek

Ljudima uzor ne može biti melek. Treba
im čovjek, od krvi i mesa. Zato je Svevišnji odredio Muhammeda s.a.w.s
kao jednog od njih da im prenese poruku Gospodara svjetova, da im pokaže
kako je sasvim moguće biti čovjek i istodobno biti pokoran
Stvoritelju.  Cilj njegove plemenite misije bio je da upotpuni ljudski
moral. Još prije poslanstva je bio toliko visokog morala da su ga čak
mušrici nazvali imenom El-Emin, povjerljivi. Kod njeg bi čuvali svoje
vrijednosti. Često, kad se ni sami nisu mogli oko nečeg dogovoriti,
tražili su Muhammeda, da bude medijator izmeðu njihovih plemena. I svi
bi bili saglasni da Muhammed riješi problem, jer u njegovu pravednost
nisu nimalo sumnjali.
Uvijek je bio na strani potlačenih i
obespravljenih. Oni su bježali u njegovo okrilje, jer su uviðali njegovu
pravičnost i suprotstavljanje zulumu pa su se s njim osjećali sigurnim i
s nadom da će ostvariti svoja prava. Nije pravio razliku na osnovu
rase, boje kože, porijekla ili materijalnog stanja. Radio je na saradnji
i potpomaganju. Kritikovao je one koji su činili zulum i fesad i stalno
stajao naspram njih, pa čak kad su bili i njegovi bliži u pitanju.  Čak
i u očima svojih neprijatelja je bio veličanstven. Za četrdeset godina
koliko je živio meðu njima prije i trinaest godina poslije poslanstva
nisu bili u stanju naći mu ni jednu negativnost u njegovom moralu ili
ličnosti.

Muhammed a.s. kao Poslanik

Kad je napunio svojih trideset i osam
godina, Muhammed, a.s., počeo se povlačiti u samoću. Tragao je za
mjestom na kojem bi se mogao osamiti. Nakon što je razgledao okolna
brda, odlučio je da to bude pećina Hira, jedna stijena udaljena nekoliko
kilometara od Mekke, odakle je mogao posmatrati nebesa, brda i Kabu i
iz te pozicije razmišljati o stvorenjima. Allah s.w.t. mu je omilio
samoću pećine, gdje bi činio ibadet i duhovno se pripremao za odreðenu
mu  misiju.
„Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako
je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo."
Zato
je srce Poslanika s.a.w.s trebalo pripremiti, jer  srce kojem se
objavljuje Kuran, mora biti jače od brda. Poslanik a.s. bi sa „Brda
svjetlosti" promatrao nebo i ono što je na njemu a zatim bi pogledao
Kabu i kipove oko nje, pa bi rekao: „Zaista vi ne zaslužujete da budete
obožavani, ne zaslužujete veličanje i robovanje".
U tim trenutcima
dok se završavala finalna priprema za poslanstvo, Svevišnji posla svog
izaslanika, meleka Džibrila, koji se na zemlju nije spustio od kako je
uzdignut Allahov poslanik Isa, a.s., da Muhammedu, a.s., spusti
posljednju Allahovu riječ, upućenu čovječanstvu. Muhammed, a.s., u tom
trenutku nije znao da je on odabran da bude pečat svih poslanika. Kad je
o tom obaviješten počeo je pozivati ljude na put Gospodara.
Mekkanski
moćnici su ga u početku prvo ismijavali. Meðutim, Poslaniku s.a.w.s to
nije smetalo. Nastavio je dalje sa svojom misijom pozivajući javno u
islam. Kad je broj njegovih sljedbenika porastao počeše ga bojkotovati  i
javno iskazivati svoje neprijateljstvo. A onda duševno  mučiti, kako
njega tako i njegove sljedbenike, nazivajući ih svakakvim imenima. Kako
su napadi na njega i njegovu da´wu rasli, proporcionalno je rasla i
Poslanikova, a.s., upornost kojom im se snažno suprotstavljao. On im se
suprotstavljao snagom istine protiv koje mušričke spletke nisu imale
šanse. Nakon što se uticaj muslimana dobio na snazi prelaskom uglednih
ličnosti, mušrici odlučiše pooštriti svoje metode i počeše  tjelesno
mučiti Poslanika s.a.w.s i njegove sljedbenike.
Kad su Kurejšije
povećale zlostavljanje muslimana i kad mučenja doðoše do nepodnošljivog
stepena, Poslanik s.a.w.s naredi svojim ashabima da se isele u Jesrib.
Ashabi učiniše hidžru a Poslanik s.a.w.s i Ebu Bekr ostadoše u Mekki,
čekajući dozvolu Svevišnjeg da i oni krenu na taj put. Znajući šta će se
desiti ako se i Poslanik, a.s., iseli u Medinu, Kurejšije odlučiše da
ga u tom spriječe, da ga se kutarišu jednom za sva vremena. I tako
skovaše plan da ubiju Poslanika. Odlučiše da iz svakog plemena uzmu po
jednog snažnog čovjeka, naoružaju ih i da oni ubiju Muhammeda a.s. Na
taj način bi se riješili Poslanika, a.s., a njegovoj porodici
onemogućili da traži osvetu.  
Kad je stigla dozvola od Gospodara da
učini Hidžru, Poslanik, a.s., ostavi svog amidžića, Aliju ibn Ebi
Taliba, ne samo da zavara Kurejšije, nego i da ostane u Mekki kako bi im
vratio povjerene mu emanete.  Jedna zaista neobična situacija. Dok oni
kuju plan kako da ga ubiju, časni Poslanik brine kako da im vrati stvari
koje su mu isti ti mušrici povjerili na čuvanje.

Dolazak u Medinu

Prvi državni akt koji je sproveo u
Medini bila je politika integracije. Zbratimio je ensarije i muhadžire.
Njegova pronicljivost i mudrost rezultirale su da svaki ensarija
dobrovoljno ustupi pola svog imetka novopridošlom muhadžiru. A da
muhadžiri nesebično u svakodnevnim poslovima pomognu ensarijama. Nakon
toga je napisao i prvi akt o poštivanju ljudskih prava, tzv. „Medinsku
povelju" u kojoj je regulisao odnose islamske i drugih zajednica.
Prava
kršćana i jevreja koji su u Medini živjeli skupa sa muslimanima,
Poslanik a.s. je izrazito poštovao. Oni koji su ostali dosljedni svojoj
vjeri a nisu bili neprijateljski raspoloženi prema islamu i muslimanima u
državi koju je formirao Muhammed, a.s. dobili su puna politička,
društvena i ekonomska prava. Sasvim slobodno su mogli živjeti i svoj
život ureðivati u duhu svoje vjere. Jedino su, s obzirom da s
muslimanima nisu učestvovali u odbrani države, bili obavezni plaćati
džizju.
Ashabima je govorio: „Ako vam doðe neki nemusliman i zatraži
vašu zaštitu, pomozite mu i dajte mu sigurnost. Možda spozna istinu i
prihvati islam. Ako prihvati islam, onda vam je on brat, a ako ne
prihvati pružite mu poštovanje i utočište."
Nikad nije koristio svoju
poziciju da bi se drugima svetio ili ih zastrašivao. Bio je veoma blag i
saosjećajan. A samilost i praštanje bili su osnova njegovog saobraćanja
sa ljudima. Kada čitamo neke orijentaliste, pa vala i neke muslimane,
stičemo dojam da je Poslanik, a.s., išao samo iz bitke u bitku. A nije.
Od 23 godine koliko je trajala poslanička misija, Poslanik, a.s., je u
ratu proveo ukupno samo 53 dana.  Mudrošću i lijepom rječju je pozivao
na put Gospodara. Govorio je  onako kako ga je Svevišnji naučio; da u
vjeru nema prisile.  Silom se ne može nikoga ubijediti. Samo sa
prijatnošću, odreðenošću, lijepom riječi, visokim moralom…  
Poslanik
s.a.w.s. nikad nije bio umoran na Allahovom putu. Stalno  je hodao i
opominjao. Posebno od kako mu je objavljen prvi ajet sure El-mudessir:
„Ustaj i opominji", Poslanik, a.s., do kraja svog života nije čestito
sjeo niti odmorio se.

Na kraju

Veličina islama ogleda se u dvije
stvari: u Kur'anu i Poslaniku s.a.w.s kao njegovom autentičnom tumaču.
Dok su muslimani  slijedili Kur'an i Poslanikov, a.s., sunnet bili su
uzor drugima. Kad su to ostavili postali su dunjalučka muka i to su
ostali sve do današnjeg dana. Muslimani su danas u  tankoj vezi s
Allahovom Knjigom i Njegovim Poslanikom.  Po Kur'anu se ne živi a na
Poslanika s.a.w.s se ne liči. Sve se svelo na puko recitiranje Allahovih
ajeta i formalno slijeðenje Poslanika, a.s., i nastojanje da se svojom
spoljašnošću liči na njega s.a.w.s, dok se istodobno zapostavlja njegov
mentalitet, njegov karakter, moral, inteligencija, mudrost,
pronicljivost, način ophoðenja s ljudima… A to je ključ uspjeha.

Zenahir Mraković
Izvor: Preporod.com