Izmeðu beogradskog i sandžačkog puta

Svjesni smo da više nema čekanja! Želimo totalne promjene odmah! Čvrsto vjerujemo da je baš ovo vrijeme pravi trenutak kada moramo da kažemo „dosta“, da se suočimo sa problemom i počnemo ga sistemski rješavati. 

Vjerovatno najčešće pitanje koje sebi postavljaju graðani i graðanke Sandžaka jeste otkud to da je Sandžak ubjedljivo najnerazvijeniji region Srbije? Zašto sandžačke opštine spadaju u red najsiromašnijih sa najmanjom prosječnom zaradom i sa najvećim brojem nezaposlenih? 
Zašto je Novi Pazar grad u kome se dešavaju najradikalniji štrajkovi gdje ljudi usljed apsolutne obespravljenosti čak dižu i ruku na sebe? Zašto nema ispunjenja predizbornih obećanja? Zašto nema obećanih stranih investicija? Zašto je propala privatizacija? Zašto, iako živimo u 21. vijeku, u demokratskoj (bar deklarativno) Srbiji, mi Bošnjaci trpimo najbrutalnije vidove segregacije i diskriminacije u svakom segmentu naših života.
Jedan dio problema
Nažalost, ovo je samo jedan dio problema koji je nastao u zadnjih 20 godina, najviše zahvaljujući pogrešnoj politici, licemjerju, poltronstvu i nesposobnosti dvije vodeće sandžačke partije i njihovih šefova – srpskih ministara bošnjačke nacionalnosti, redovnih činilaca svake vlasti. Smatram da više nije dovoljno samo kritikovati nego i ponuditi alternativu. Svjesni smo da više nema čekanja! Želimo totalne promjene odmah! Čvrsto vjerujemo da je baš ovo vrijeme pravi trenutak kada moramo da kažemo „dosta“, da se suočimo sa problemom i počnemo ga sistemski rješavati.
Osim naše egzistencije, kao što smo već napisali, ugrožen je i naš bošnjački nacionalni identitet, koji je, nažalost, takoðer više puta služio kao moneta za potkusurivanje u procesu obezbjeðivanja udobnih ministarskih fotelja u Beogradu. 
Iako je uslovljen napretkom u evro-atlantskim integracijama, Parlament Republike Srbije donio je niz zakona koji nam garantuju sprovoðenje nacionalnih prava, kao što je npr. obrazovanje na bosanskom jeziku, do koga nikada nije došlo prvenstveno usljed nesposobnosti aktuelnog rukovodstva Nacionalnog savjeta, ali i drugih predstavnika Bošnjaka u vlasti, bilo kroz parlament, bilo kroz lokalnu samoupravu. Činjenica je da za sve ove godine Nacionalni savjet nije ništa radio u sektoru izdavaštva. Mi Bošnjaci smo imali, a i sada imamo, na stotine vrsnih pregalaca željnih afirmacije koje je Nacionalni savjet zakonski dužan da stipendira i podstiče, a zatim i da ta djela uvede u školski plan i program koji bi se realizovao na bosanskom jeziku, gdje bi konačno naša djeca učila o bogatstvu naše kulture i tradicije. Umjesto toga, za 20 godina na čelu ove institucije, koja je više puta mijenjala ime, gospodin Ugljanin je isključivo vodio računa o tome kako da novac iz budžeta predviðen za obrazovanje naše djece, razvoj kulture, jezika i informisanja na bosanskom jeziku, prebaci u svoj džep ili džepove svojih poslušnika. Tako imamo primjere štampanja prepisanih knjiga gospode Esada Džudževića i Bajrama Omeragića, za koje su oni uzeli ogromne honorare, a od kojih niko nikada nikakvu korist nije vidio. Zato danas i imamo nervozu pripadnika beogradskog bloka, ali i njihovih nalogodavaca, da može doći do sve izvjesnijeg poraza na izborima i preuzimanja Nacionalnog savjeta od strane BKZ-a i bojazni da bi tada Nacionalni savjet napokon počeo da radi svoj posao, tj. da služi bošnjačkom narodu i da vodi računa o interesima tog naroda, a ne da bude batina koju zvanični Beograd koristi protiv našeg naroda i Islamske zajednice.
Sramna politika
Poseban dio sramne politike koju vode srpski ministri bošnjačke nacionalnosti, kao i njihovi partijski aparatčići, jeste njihov odnos prema Sarajevu, duhovnom i kulturnom centru svih Bošnjaka svijeta, prema našim autoritetima, kao i prema našoj dijaspori, koje se isključivo sjete pred izbore kada ih treba na ovaj ili onaj način iskoristiti za svoje političke ciljeve. U tom smislu treba gledati na pojačanu aktivnost bivših i sadašnjih agenata KOS-a (Kontraobavještajna služba) koji za cilj imaju da u tamošnjim medijima što više zastupe Beogradu podobne kadrove iz Sandžaka formata Redžepa Škrijelja, Ugljaninovog pismonoše, koji je u jednom naručenom i plaćenom intervjuu pričao o svemu, osim o teškom položaju našeg naroda u Srbiji, nastalom najvećim dijelom i zbog pogrešne, dodvoraške, poltronske i izdajničke politike njegovog šefa Sulejmana Ugljanina.
Meðutim, džaba im
Sandžački Bošnjaci su svjesniji nego ikad da je došlo vrijeme da konačno slobodno kažemo šta mislimo. Hoćemo bolji život, ali moramo shvatiti da to osim materijalnog prvenstveno mora da znači duhovno. Mora da znači da ako se jednom energijom borimo za bolji standard, trebamo se još većom energijom  boriti da sačuvamo našu djecu, džamije, sokake, kaldrme, hamame, hanove, musale, kitabe… Sve te materijale dokaze našeg višestoljetnog postojanja na ovim prostorima. To su naše svetinje, a time se ne trguje. Ne očekujem da to shvate oni kojima su njihove, bilo ministarske, bilo koje druge fotelje, svetinja! Očekujem da to shvati svaki Bošnjo, da svhati naš narod, narod koji nikada u strateški odsutnim trenucima nije donio pogrešnu odluku.

Samir Tandir
Glas islama, broj 187, 1. april 2010.