Balkanske trileme i Sandžak

Kako se stvari odvijaju izmeðu pozicije i opozicije u Srbiji i Crnoj
Gori, očigledno su se otvorile nove dileme i trileme. Ako kojim slučajem
Srbija uðe u NATO savez, čelnici Rusije su obećali da će istog trenutka
priznati Kosovo. Prema tome, pred nama se otvara brojno anticipiranje
redoslijeda poteza meðunarodnih političkih i diplomatskih subjekata.

Ovakvi potezi ne mogu da zaobiðu Vojvodinu i Sandžak, milo li to vlastima u Srbiji i Crnoj Gori, ili ne!
Ustav Srbiju legitimiše kao nacionalnu državu srpskog naroda i drugih. Dočim, Ustav Crne Gore nepravedno, odnosno pristrasno favorizuje crnogorsku naciju kao jedini konstituens države, iako ovaj etnos ne broji više od 40% stanovništva ove zemlje. Isti ustav je lukavo podmetnuo vlastodršcima i srpskog i bošnjačkog naroda da Srbe (oko 32%) i Bošnjake (sa Muslimanima i Crnogorcima islamske vjere – izmeðu 18 i 23%), proglase manjinama, uprkos oficijelnoj statistici iz 2003. god. Pitamo se zašto Srbi i Bošnjaci ne mogu biti konstitutivni narodi u Crnoj Gori na isti način kao što su konstitutivni narodi Srbi i Hrvati pored Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?! Poznata je činjenica da u Bosni ni jedan od ova tri naroda nema procenat stanovništva iznad 50%. Ista je situacija i sa Crnom Gorom. Pitamo se na osnovu kojeg prava Meðunarodna zajednica jedan princip favorizuje u Bosni, a sasvim drugi, diskriminatorski primjenjuje u Crnoj Gori, gdje se svi izbori lažiraju, kupuju i gdje se društveni život obesmišljava, a život naroda pretvara u tamnicu. To se ne odnosi na manjine u Crnoj Gori, kao što su Albanci i Hrvati, koji iza sebe imaju matične države (Albaniju i Hrvatsku). S druge strane, Bošnjaci iz Crne Gore i Sandžaka Bosnu i Hercegovinu, kao i Sarajevo, doživljavaju kao svoj duhovni, nacionalni i vjerski centar. Meðutim, u pravnom smislu, Bosna, kako je ureðena danas, nakon okupacije (1992-1995) i Dejtonskog sporazuma novembra 1995., nema tu državnu poziciju. Bošnjački političari u Bosni su svjesni da se u Srbiji i Crnoj Gori sprovodi maćehinski odnos prema Bošnjacima, ali oni nisu u mogućnosti ništa da isprave, jer Srbija i Crna Gora, da su demokratske zemlje, imale su vremena od pomenutog sporazuma do danas da u Novom Pazaru i Bijelom Polju otvore konzulate i u najmanju ruku bosanske centre. Meðutim, pronacističke snage iz Beograda i Podgorice takve poteze onemogućavaju svim sredstvima. Još teže je što ove stvari ne vide i ne osjećaju visoki predstavnici Evropske zajednice, uprkos činjenici što ih mudri, razgovjetni visoki predstavnik u BiH dr. Valentin Inzko uporno upozorava, ali očigledno da evropski moćnici (po kršćanskoj liniji), mnogo gledaju kroz prste bosanskim Srbima, Ðukanovićevim Crnogorcima i Tadićevim Srbima. Zato je potrebna nova Meðunarodna konferencija o zemljama bivše jugoslovenske zajednice i njihovim meðusobnim odnosima. Upravo zato što je očigledan hladni rat meðu narodima tih zemalja, posebno prema regiji Sandžaku, prisutan.
Formirani Bošnjački savjeti u Srbiji (2002) i Crnoj Gori (2008) su, prije svega, izraz režima prema Bošnjacima. Tim činom su režimi u Beogradu izdvojili jednu grupu pseudo Bošnjaka i upotrijebili ih protiv čitave bošnjačke zajednice, i to lukavim metodom diskriminacije, kako bi jedan narod pretvorili u manjinu. Primjera radi, u Bošnjačkom savjetu R. Srbije sa sjedištem u Novom Pazaru članovi tog tijela dr. Harun Hadžić, prof. Skender Redžepagić i potpisnik ovih redova nakon dvije godine rada (a od tada je prošlo punih šest godina), nisu pozivani na sjednice ovog tijela upravo iz razloga što su javno isticali i zastupali stavove Bošnjaka i davali putokaze za rješavanje sandžačkog pitanja. Na njihova mjesta su regrutovani pojedinci koji nisu bili prisutni na Elektorskoj skupštini Bošnjaka.

Genocidni datumi hladnog rata

Nedavno je u gradovima Sandžaka boravio sa svojom ekipom ugledni istoričar i profesor Sarajevskog univerziteta dr. Smail Čekić, koji je na tribini u Sjenici povodom obilježavanja dva stoljeća genocida nad Bošnjacima u ovom kraju, izmeðu ostalog, rekao: „…Bošnjaci su jedini narod na prostoru ex Jugoslavije koji u dvadesetom stoljeću nije formirao fašističke organizacije kao što su to imali drugi narodi koji su nad njima činili genocid…“ Uz svu pohvalu za ukupan angažman uvaženog istoričara Čekića, posebno kao rukovodioca Instituta za istraživanje ratnih zločina, ova njegova teza se može i sporiti kada su u pitanju Bošnjaci u cjelini. Doista, Bošnjaci u Bosni nisu imali fašističke organizacije, meðutim, ne može se sporiti podatak da Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori nisu pripadali genocidnim partijama. Svi oni, a meðu njima je bilo i Bošnjaka koji su pripadali Miloševićevoj soldateski zvanoj SPS i Ðukanovićevoj političkoj grupaciji (zvanoj DUPES), izvršili su genocid i okrvavili ruke agresijom na Hrvatsku, zatim na Bosnu i Hercegovinu i na Kosovo. Ovo su neosporne teze koje ne smiju ozbiljni istraživači zaboravljati, niti pred njima zatvarati oči.
Oni pažljiviji istoričari i analitičari koji prate zbivanja na Balkanu, posebno u regiji Sandžak, ne mogu da zaobiðu činjenice tri genocidna datuma hladnog rata protiv Sandžaka:
1) 30. mart 1945. kada su jugoslovenski boljševički komunisti u Novom Pazaru raspustili Vladu Sandžaka, uprkos protivljenju dvojice njenih čelnika, predsjednika akademika Sretena Vukosavljevića i potpredsjednika Prezidijuma AVNOJ-a Marka Vujačića, koji su se energično zalagali za opstanak Sandžaka kao federalne jedinice. Meðutim, njihovi usamljeni glasovi pred komunističkim jastrebovima kakvi su bili Ðilas, Kardelj, Pijade, Ranković i drugi, nisu uspjeli, jer tada Bošnjaci nisu imali relevantne zastupnike u ovoj instituciji. Da podsjetimo, lider Sandžaka i strateg njegove budućnosti, narodni heroj Rifat Burdžović, poznat kao legendarni voða studenata Beogradskog univerziteta,  likvidiran je pod četničko-partizanskom zavjerom početkom novembra 1942. god. u Grujića jami, u Mrkonjić gradu, zajedno sa Vladimirom Voloðom Kneževićem i Tomašom Žižićem, koji su tada slovili za prve ličnosti Sandžaka.
2) 21. maj 2006. referendumom u Crnoj Gori zvanično je, suprotno meðunarodnom pravu, podijeljen Sandžak izmeðu Srbije i Crne Gore. Tada je vlast u Crnoj Gori na bezočan način kupila brojne glasove u Rožaju i Plavu, od pojedinaca i grupa, i za jeftine pare uspjela da izdjejstvuje državnu samostalnost i razbije Sandžak i Bošnjake u njemu. 
3) Zločin su ponovo napravili bošnjački predstavnici u Beogradu 24. decembra 2009. kada su  na sjednici Vlade glasali za statističke regione, čime su ugrozili cjelovitost Sandžaka i Bošnjake u njemu. Tog sramnog čina su bili svjesni nedjelju dana nakon toga kada su se probudili poslije novogodišnjeg slavlja i pošto su izvikani od strane bošnjačkih institucija i uglednih pojedinaca iz Sandžaka. Taj sraman čin „legitimnih“ predstavnika Sandžaka bio je neposredan povod da se u Novom Pazaru organizuje i osnuje Bošnjačka kulturna zajednica. 

Piše: Dr. Šefket KRCIÆ
Glas islama, 188.