Razočaranje u Bagdadu

Glas islama | Broj 193
| Autor: Hajro ef. Tutić |

Image Odluka da odem u Bagdad i tamo upišem fakultet za mene je bila jako
teška. Ostavljao sam ženu i četvero djece u kući koja je bila u
izgradnji. Sama pomisao na to me je odvraćala od namjere, a opet, s
druge strane, želja za stjecanjem vjerskog znanja i obrazovanja bila je
jača i tjerala me da pokušam. Obzirom da u Jugoslaviji nije bilo drugih
mogućnosti za školovanjem i studiranjem vjerskih nauka nas koji smo
završili medrese, morali smo tražiti neki medet vani.

Da bih se upisao na fakultet, morao sam dobiti saglasnost od Vrhovnog starješinstva islamske zajednice u Jugoslaviji i sva potrebna dokumenta prevesti na arapski jezik, a da prijevodi budu ovjereni od strane ovlašćenog sudskog tumača i ovjereni od strane Ministarstva unutrašnjih poslova. Dokumenta mi je preveo doktor Omer Nakićević, profesor Medrese u Sarajevu, i nije htio naplatiti tu uslugu, već mi je sve to odradio badihava.
Bilo je tri kandidata za školovanje u Bagdad. Kada smo sredili sve papire, pred naš polazak, rahmetli Husein-ef. Ðozo me je pozvao u Sarajevo i dao mi je jedno pismo koje sam trebao odnijeti njegovom prijatelju u Bagdad, šejhu Jusufu Gejlaniju. Šejh Gejlani je bio direktor jedne velike bagdadske škole za islamsko obrazovanje. Profesor Ðozo je u tom pismu napisao preporuku i tražio od šejha Gejlanija da nam pomogne da se upišemo na fakultet.
Nas dvojica smo otputovali u Bagdad, a Mehmed Bećović je, pošto je radio kao imam Bajrakli džamije u Beogradu, ostao u zemlji i čekao da mu mi iz Bagdada javimo da li je upisan na fakultet ili ne. Do Turske smo putovali autobusom, a od Istanbula vozom do Bagdada. Put je bio vrlo naporan, težak, i dug, voz se kretao sporo, i tu smo se dosta namučili.
Kada smo došli u Bagdad, pronašli smo jednog novopazarskog zeta Mukdada koji je studirao u Jugoslaviji i oženio se Novopazarkom Sadijom, s kojom je živio u Bagdadu. Kada smo ga pronašli, on nam je bio desna ruka i pomagao nam u svim komunikacijama koje smo trebali obaviti.
Smjestili smo se u hotel Kleopatra u centru Bagdada i tu proveli petnaest dana. Pošto nam je počelo ponestajati para, javila se i mala kriza materijalne prirode i dilema kako ćemo dalje opstati u velikom gradu daleko od svog rodnog Sandžaka. Odmah po dolasku u Bagdad, javili smo se u Ministarstvo za visoko obrazovanje i tražeći da nas prime. Sva potrebna dokumenta smo poslali preko Iračke ambasade u Beogradu, odakle nam je javljeno da su naša dokumenta već na fakultetu. Kada smo došli na fakultet, naših dokumenata tamo nije bilo. U Ministarstvu za visoko obrazovanje su nam kazali: „Primit ćemo vas, ako Bog da, sutra.“ Mi smo svakoga dana išli u Ministarstvo, pitali gdje su nam dokumenta i insistirali da nas prime, da ispune obećanje koje su nam dali dan prije. Meðutim, svaki njihov odgovor je bio „malo sutra“. Po meni, to je bio jedan veoma neozbiljan odnos spram nas, a šta je razlog tome – ni danas mi nije jasno. Mogu samo nagaðati, jer sam u jednom momentu na fakultetu pronašao spisak kandidata za upis i vidio da su imena nas trojice iz Jugoslavije podvučena crvenom olovkom. Tada nismo mogli povezati zašto je to tako, da li je to neka intervencija protiv nas i šta je razlog tome. Kasnije sam razmišljao i, ne mora značiti da je ovo tačno, to je samo moje mišljenje, moguće je da je Mehmed Bećović, kao imam beogradske džamije, imao odreðenih opstrukcija unutar same džamije da bude spriječen da se dalje školuje. Moguće je i da je intervencija iz Bajrakli džamije bila da nas ne upišu na fakultet, jer je postojala opasnost da školovaniji ljudi ugroziti pozicije uposlenika u Islamskoj zajednici.
Kada sam vidio da ovo s našim upisom ide jako teško, otišao sam kod šejha Jusufa Gejlanija. Navečer sam ga pronašao u njegovim prostorijama u školi kojom je rukovodio. To je jedan gospodin koji je, kada sam mu pomenuo ime Huseina-ef. Ðoza, čisto onako od ushićenja, kako je to običaj kod Arapa, ustao na noge i još jednom se rukovao sa mnom. Predao sam mu pismo u kom se traži da nam pomogne oko upisa na fakultet. Kada ga je pročitao, rekao mi je da će pokušati da nas upiše, ali da je njegov utjecaj jako mali. Kao prvu pomoć, odmah nam je omogućio da se smjestimo u prostorije tog veoma velikog islamskog centra kojim je rukovodio u kom nismo plaćali boravak. Preporučio nas je Ministarstvu vakufa, i to nam je Ministarstvo dalo novčanu pomoć koja nam je bila dovoljna da jedan period boravimo u Bagdadu i snosimo sve troškove.
Dok smo boravili u Bagdadu, posjetili smo i Graðevinsko preduzeće „Rad“ iz Beograda koje je u Iraku izvodilo radove. U sjedištu firme, upoznali smo sekretara Lukića. Sekretar Lukić nam je rekao da, ako se upišemo na fakultet i ostanemo u Bagdadu, doðemo i formiramo Klub Jugoslovena, koji bi smo mi, kao studenti, vodili i zaraðivali dobar honorar kako u klubu tako i kao prevodioci za firmu „Rad“. Ta ponuda je bila interesantna i obećavala lagodniji i ljepši život u Bagdadu, ali naš prevashodni cilj zbog kog smo došli bio je da studiramo u Iraku, a ne da radimo. Pokušali smo stupiti u kontakt i s ambasadom Jugoslavije u Bagdadu i od nje tražiti da svojim autoritetom pozitivno utječu na naš upis na Islamski fakultet. Tada je u Bagdadu studirala Bosanka Habiba. Kako nam je rečeno, ona je imala kontakte s ambasadorom jer je čuvala ambasadorovu djecu. Pokušali smo s njom uspostaviti bliži kontakt ne bi li nam pomogla. Na žalost, nije nas razumjela dovoljno i nije nam izašla u susret.
Svakodnevno smo se javljali u Ministarstvo za obrazovanje i tražili da vidimo naša dokumenta i razloge zbog kojih nismo upisani na fakultet. Nakon preko dva mjeseca u Bagdadu, idući od ustanove do ustanove, rečeno nam je da idemo kući i da će nas oni obavijestiti o ishodu naših zahtjeva. Mi smo se pozivali na izjavu i obećanje neograničenog broja stipendija za studente iz Jugoslavije koje je irački ministar izrekao na dženazi reis-uleme, rahmetli Sulejmana-ef. Kemure. Meðutim, kada smo došli u Bagdad, od toga nije bilo ništa.
Bili smo prisiljeni, nakon dva ipo mjeseca boravka u Bagdadu, vratiti se u rodni Sandžak. To je bilo veliko razočaranje za mene. Bez obzira što sam imao veliko opterećenje porodice koja je ostala u Novom Pazaru, želja za islamskim obrazovanjem je bila jaka i ovo sam smatrao velikim neuspjehom. Moja želja je bila da dobro naučim arapski jezik i postanem islamolog, teolog, alim. Bila mi je želja da se, nakon studija, vratim u Novi Pazar, da to znanje prenosim na mlaðe, a nekim birokratskim odlukama ta mogućnost mi je bila uskraćena.
S velikim razočarenjem sam se vratio, iako sam znao da me u Pazaru čeka porodica. Kada sam došao kući, porodica i ljubav koju sam osjetio skinula mi je nagomilanu tugu. Bio sam u krugu svoje četvero djece i supruge i život je krenuo ponovo iz početka. Morao sam raditi. Morao sam porodici obezbjediti egzistenciju. Morao sam biti hodža. Kod mene je proradio pešterski inat. Nisam mogao upisati fakultet, ali sam mogao biti hodža. Želio sam da zajednički stvorimo uvjete da, ako ja i moja generacija nismo mogli studirati, omogućimo narednim generacijama da to ostvare. Naša glavna intencija u Odboru bila je da dajemo stipendije svakome ko se upisao Medresu, a naročito smo bili konstruktivni ako bi se pojavio neko koje želio studirati. Odvajali smo od naših plaća da bi smo dobili što više visoko kvalificiranih imama.
Dolaskom u Novi Pazar, zasukao sam rukave, osjetio moment da se mora nešto mijenjati u Odboru. Morale su napraviti promjene, jer su metode rada i organizacija u Odboru bili stereotipni i zastarjeli. Želja nam je bila da u Pazaru i Sandžaku napravimo preokret u vjerskom životu.

Nastavit će se…