Ko i zašto, meðu Srbima, širi mržnju prema Bošnjacima

Žarko Korać, profesor Filozofskog fakuleta iz Beograda

U emisiji Most govori za Radio Slobodna Evropa o tome zašto je u Srbiji najnegativniji stav prema Albancima i Bošnjacima, ko su najveći proizvoðači mržnje, šta Dobrica Æosić govori o Albancima, o političarima koji se održavaju na vlasti šireći nacionalnu mržnju, o negativnim stereotipima o drugim narodima, o ulozi Srpske pravoslavne crkve u širenju nacionalne mržnje, kao i o generaciji roðenoj početkom devedestih za koju su pripadnici susjednih naroda apsolutni stranci.Ima onih koji misle da je danas etnička distanca meðu
narodima bivše Jugoslavije veća nego što je bila u ratu i prvim poratnim
godinama. Dijelite li to mišljenje?

Žarko Korać: Posljednja istraživanja pokazuju da je u
Srbiji etnička distanca u odnosu na Albance ogromna. Mogao bih reći da
je ona tako velika da ne može biti veća. Ona je jako velika i u odnosu
na Bošnjake, skoro maksimalna.

Velika je i prema Hrvatima, dok je nešto pala prema Slovencima. Ali
mene zapanjuje da je tako velika prema Albancima i Bošnjacima jer su to
dva naroda koja žive u Srbiji. To je po meni duboko zabrinjavajuća
činjenica kojom se naša javnost uopšte ne bavi. Umjesto toga u mnogim
medijima, ne svim, o tim narodima se strahovito negativno govori.

Moj je utisak da se to vrlo svjesno radi. Čini se sve da se ne bi
smanjila negativna etnička distanca prema Albancima i Bošnjacima, pa
djelimično i prema Hrvatima, jer to politički ne odgovara nacionalistima
i šovinistima. U istraživanjama su se doskora kao najbliži narod
pojavljivali Crnogorci. Oni su bili ubjedljivo na prvom mjestu, ali su
pali od kada je proglašena nezavisnost Crne Gore. Znači, čim su
formirali svoju državu oni su pali sa prvog mjesta. To nam pokazuje kako
nosioci političkih ideja, političke i kluturne elite, proizvode
negativne stavove o narodima.

Ko su najveći proizvoðači mržnje?

Žarko Korać: To je politička i, na žalost, i
kulturna elita u Srbiji, jedan njen veliki dio, koja ne dozvoljava da se
promjeni način govora. Jer etnička distanca se može mijenjati, može se
smanjivati. To pokazuju brojni primjeri. Navešću jedan, često pominjani.
Tokom Drugog svjetskog rata Amerikanci su stekli užasne predrasude o
Japancima koje su se graničile sa rasizmom. Kad gledate njihove ratne
filmove, tu su Japanci su prikazani kao fanatici, kao ludaci. Meðutim,
kada je nakon rata Japan postao najveći saveznik Amerike u Aziji i jedan
od njenih najvećih saveznika u svetu, o Japancima se govorilo da su
marljivi, vrjedni, sposobni, da bi se onda zbog ekonomske konkurencije o
njima opet počelo govoriti negativno. Za 50, 60 godina Amerika je tri
puta mijenjala tu distancu. Znači, etnička distanca je nešto što se
mijenja. Ali, elita u Srbiji ne dozvoljava tu promjenu, ne dozvoljava da
se na drugačiji način počne da govori o Alabancima i Bošnjacima. Prije
svega zbog Kosova i zbog Republike Srpske. Iako se ovdje svaki čas
ritualno ponavlja da Srbija podržava cjelovitost Bosne i Hercegovine,
svako živi vidi da se uspostavljaju, najblaže rečeno, preferencijalni
odnosi sa Banjalukom, odnosno sa Miloradom Dodikom koji je u Srbiji
prisutan na svakom otvaranju, na svakoj utakmici, što je prilično
bizarno.

Dakle, političke ideje i politički programi, odnosno njihovo ideolozi
ne dozvoljavaju da se drugačije govori. Kad bi se drugačije govorilo,
recimo, o Bošnjacima, kada bi se govorilo da su nam oni bliski, kao što i
jesu, onda bi se logično postavilo pitanje – a zašto ne razgovarate s
tim ljudima. Ali nacionalni program, koji počiva na ideji da je Bosna i
Hercegovina veštačka tvorevina i da je zato došlo do rata i da Kosovo
zauvjek mora ostati dio Srbije, to ne dozvoljava. Da bi se taj projekt
održao potrebno je neprekidno proizvoditi negativne stereotipe o
Albancima i Bošnjacima, pa onda svakog dana u medijima čitate strašne
stvari. Stalno se stvara negativna slika o tim narodima, neprekidno se
plasiraju informacije koje ne dozvoljavaju da se etnička distanca
smanji. To je potpuna logička inverzija – proizvodiš predrasude o
Bošnjacima, pa onda tvrdiš da se sa njima ne može zajedno živjeti.
Zastrašujuće je kako naša elita olako generalizuje. Dovoljno je
pogledati šta je Dobrica Æosić u svoje dvije poslednje knjige napisao o
albanskom narodu. Rekao je da se radi o jednom podmuklom narodu.
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji podnio je protiv njega
krivičnu prijavu zbog govora mržnje, koju tužilaštvo nije prihvatilo,
ali citati koji su navedeni u toj prijavi pokazuju da je riječ o
klasičnim šovinističkim i rasističkim tvrdnjama.

Igranje sa etničkim stereotipima na Balkanu duboko je zabrinjavajuće,
a toga ima i u udžbenicima. Zatim, ako pogledate najpopularnije
humorističke emisije na televiziji, ima neka koja se zove Kursadžije, u
njima se ništa drugo ne radi nego se serviraju stereotipi da su
muslimani lijeni i prevrtljivi, da su Albanci tupavi, blesavi,
primitivni i tako dalje. U civilizovanom svjetu takve emisije ne bi bile
uopšte dozvoljene, kod nas su, meðutim, one najpoželjniji oblik humora.
Ako vi jednu naciju stalno prikazujete na najnegativniji način i
pripisujete joj besmislene osobine koje se ni na koji način ne mogu
empirijski potvrditi, naravno da će se etnička distanca neprekidno
održavati.

Zbog toga sam ja veliki pesimista i mislim da će nam biti potrebne
godine da izaðemo iz onoga što sada stvaramo širenjem negativnih
stereotipa. Dodao bih još nešto. U Srbiji se najveći broj ljudi iz
Miloševićevog režima vratio u javni život, nisu baš svi ali najveći broj
jeste, oni su abolirani, a da nikada nisu dali nikakvo izvinjenje.
Istina, ne govore svi jezikom kojim su nekada govorili, ali oni vas
fizički asociraju na ono što su govorili u Miloševićevo vrijeme. Vrlo je
teško voditi novu politiku sa istim ljudima. Ni Nemačka nije mogla da
gradi svoju demokratiju poslje Drugog svjetskog rata sa ljudima koji su
bili istaknute figure u nacističkom režimu. Ja ne pravim direktnu
analogiju Milošević – Hitler, to svakako istorijski ne bi bilo tačno,
iako najgore mislim o Miloševićevom režimu, ali činjenica je da se i
danas održavaju stereotipi iz tog vremena.

U ratu je bilo dosta primjera da su Srbi spasavali Bošnjake i
obratno, da su Albanci pomagali Srbima i Srbi Albanicima, dok su danas
primjeri takvih odnosa veoma rijetki ili se o njima uopšte ne govori.
Sjećam se jednog slučaja kada je Srbin sa juga Srbije spasio djevojčicu
Albanku sa Kosova koja je zalutala u šumi i prešla na srpsku stranu.
Očevi su se sreli i dogovorili da dvije porodice potvrde svoje
prijateljstvo kumstvom, ali se je umješala politika i od toga ništa nije
bilo.

Žarko Korać: Potpuno svjesno se izbjegava da se
govori o bilo kakvom primjeru koji bi rušio uvrežene i besmislene teze o
vječnoj mržnji, o vječnoj distanci, o vječnom historijskom sukobu.
Nevjerovatno je koliko su dominantna lažna pseudopolitička i
pseudoistoriografska tumačenja dogaðaja na ovom prostoru. Oni govore
potpune neistine. Oni govore besmislice. Oni falsifikuju činjenice.

Ja bih sada mogao cinično da kažem da se Kosovska bitka završila tako
što se je kćerka poginulog kneza – uzgred, Lazar nikad nije bio car, on
je bio samo knez – udala za novog sultana, otišla u harem. Srbija je
pristala na vazalni odnos kakav su imale i sve druge države koje je tada
pokorila otomanska vojska. A to se nikad ne kaže. Stalno se proizvode
laži i floskule, ali nikada se ne govori o pozitivnim primjerima koje vi
napominjete.

To nije u interesu nacionalističkih elita koje su na vlasti jer, kad
bi se to afirmisalo, one ne bi bile na vlasti. Došli bi neki potpuno
drugi ljudi koji bi drugačije govorili i drugačije se ponašali. Za mene
je bilo veliko, pozitivno iznenaðenje izbor kolege, inače profesora,
Josipovića za predsjednika Hrvatske. Radi se o sasvim drugačijoj vrsti
političara, ako njega uopšte možemo zvati političarem u klasičnom smislu
te riječi. On je pravnik i profesor na muzičkoj akademiji, sasvim
drugačije govori, drugačije izgleda, drugačije se oblači. A bojim da i u
Srbiji i u Bosni i Hercegovini još uvek imamo političare koji se
održavaju na nacionalnim sukobima i konfliktima. Kada graðani budu
spremni da izglasaju takvog predsjednika onda ćemo moći da kažemo da su
šovinizam i etnička distanca stvar prošlosti.

Pomenuo bih još nešto. U Srbiji se odbacuje teza o tome da su
učinjeni masovni zločini nad Albancima 1999. godine. U Beogradu je bilo
suðenje za zločin u Suvoj Reci. To je jedan od najmonstruoznijih zločina
koji su učinjeni u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije kada su
susjedi zapalili kuću i pobili cijelu jednu veliku albansku porodicu
uključujući i djecu u kolijevci i trudne žene. Počinioci su osuðeni, da
li je kazna mogla da bude veća drugo je pitanje, ali njih je osudio
srpski sud. Mediji su, meðutim, vrlo lako prešli preko tog suðenja. Na
televiziji nije bilo emisija, niti priloga u nedeljnicima u kojima bi se
razgovaralo o tome kako je uopšte bio mogućan takav monstruozan zločin.
To se izbjegava zato što bi se onda čitava ideja rata dovela u pitanje
kao i teza da nad Albancima nije bilo masovnih zločina.

Kakvu ulogu u razdvajanju naroda igra religija?

Žarko Korać: Ja mogu govoriti jedino o situaciji u
Srbiji, a tu se pokazalo da je crkva bila učesnik nacionalističkog
političkog projekta. Ja mislim da je to bilo pogubno za samu crkvu. Ona
je bila upotrijebljena i iskorišćena od strane Miloševića i snosi
ogromnu odgovornost što je na to pristala i što je učestovala u svemu
tome. Ona je bila jedan od stubova tog nacionalnog projekta. Ponekad je
to imalo najdrastičnije oblike. Sjećate se onog stravičnog snimka na
kome se vidi kako pripadnici “Škorpiona“ ubijaju bošnjačke mladiće. Na
tom snimku je i jedan svještenik koji blagosilja te ljude prije nego što
su krenuli u akciju. On je morao znati o kakvim se ljudima radi, nije
to bila nikakava regularna jedinica, to je bila banda kriminalaca,
pljačkaša i psihopata. Bilo je i nekoliko vladika koji su javno govorili
stvari koje bi se mogle označiti kao najteži oblici šovinstičkog
govora. Sve to, na žalost, pokazuje da crkva nije odigrala onu ulogu
koju biste očekivali od institucije koja propovjeda ljubav prema
bližnjem. To je bio trenutak kada je crkva mogla da odigra svoju
istinsku hrišćansku ulogu, ali ona je izabrala nacionalnu ulogu. I, kad
ste spomenuli Povelju pravjednika, jedan od prvih koji je tu povelju
dobio bio je vladika Bugarske pravoslane crkve Stefan. On je spasio
plovdivske Jevreje, rekao je da će ići pješke od Plovdiva do Sofije da
moli cara da ne dira njegove sugraðane jer su njemu svi oni jednaki.
Zamislite da je to uradio jedan srpski vladika u istočnoj Bosni, da je
rekao: “Meni su svi graðani ovdje jednaki, ja vam zabranjujem, ja vam ne
dozvoljavam da ih ubijate“. Ali, kao što znate, to se nije dogodilo.
Nijedan vladika nije otišao ni u Srebrenicu da učini makar simbolički
gest.

Mislite li da će se etnička distance i dalje povećavati s obzirom da
sada imamo generaciju dvadesetogodišnjaka koja je roðena u ratu i koja
je bila izložena pogubnom uticaju novih sistema obrazovanja u kojima se
veliča vlastita nacija, a oni drugi se predstavljaju kao neprijatelji.

Žarko Korać: Mi smo odrasli u državi koje više nema i
nama su ti narodi stvarno bili jako bliski jer smo živjeli u istoj
državi. Realnost sadašnje generacije dvadesetogodišnjaka je da sada ti
narodi žive u drugim državama. Tačno je da je stepen nacionalizma kod
nekih mladih ljudi veliki jer su odrasli u ratu, bili su izloženi ratnoj
propagandi i nisu mogli da putuju. Ali vjerujem da će oni izgraditi
svoje sopstvene stavove, a na to će pozitivno uticati dva faktora. Jedan
je elektronska komunikacija – Facebook i sve te mreže, a drugi je
mogućnost da putuju koja im se sada otvara. Ako budu putovali u
Austriju, Francusku i druge evropske zemlje otićiće i u Bosnu, Hrvatsku i
Sloveniju. Vidim da su oni radoznali i ljubopitljivi, oni će
komunicirati i izgraditi svoje stavove o susjednim narodima. Oni će
morati da iznova otkivaju te zemlje i te narode i nadam se da će to
učiniti u jednoj evropskoj perspektivi. Oni će izgraditi neku novu
realnost, realnost 21 vijeka. Nadam da će imati manje predrasuda i da će
biti bolji od nas.

Izvor: Dijaspora.org