U Srbiji i dalje živi virus genocida

Jedno od najomraženijih imena u srbijanskom javnom diskursu ime je glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića. Neupućeni bi ovdje trebalo da obrate pažnju. Nikad se nije pomirio sa formiranjem nove Islamske zajednice (Islamska zajednica Srbije), kojoj duhovni centar nije više u Sarajevu, nego u Beogradu, odavno se sukobio i sa, do nedavno, najznačajnijim političkim faktorima u Sandžaku – Rasimom Ljajićem i Sulejmanom Ugljaninom, koji su i sami u čestoj zavadi, a pomirili su ih samo ministarskim funkcijama.

Zaboravljeni od Beograda, gdje Ljajić i Ugljanin borave, uz vječno
provijavanje uzvika Vuka Draškovića o sječi ruku koje nose turske
barjake, stanovnici Sandžaka su se na nedavnim izborima za Bošnjački
nacionalni savjet odlučili za listu koju je predvodio sam Zukorlić. U
Beogradu još nisu stavili pečat na izbornu volju, naprotiv, na sve
načine pokušavaju da ometu formiranje Veća, nedavno su čak sa liste
vjeroučitelja skinuli predstavnika Islamske zajednice u Srbiji, a najava
gradnje vrtića na jednoj parceli, za koju u Islamskoj zajednici tvrde
da je njihovo vlasništvo doprinijela sukobu Zukorlićevih pristalica i
1.000 policajaca, srećom bez većih posljedica. Autizam Beograda naspram
problema u Sandžaku ogleda se i u poslednjem aktu Ministarstva vera
odakle je muftiji upućena depeša da redovnim putem podnese zahtjev za
razgovor koji bi ovi potom razmotrili. Bilo je još pokušaja pregovora,
npr. ono u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, pa nedavni poziv
predstavnika Bošnjačke liste Esada Dudževića, na koji se niko iz
Bošnjačke kulturne zajednice, čiji nositelj na izborima je bio Zukorlić,
na koji se nisu ni odazvali… Zatišje pred novu buru, ili nadamo se
iskrene razgovore iskoristili smo da razgovaramo sa glavnim muftijom
Islamske zajednice u Srbiji Muamerom Zukorlićem, koji je u meðuvremenu
optužen da formira i svoju stranku.

*Osjećate li Beograd svojim glavnim gradom?

Na žalost, punih 15 godina mog upornog nastojanja da doprinesem
integraciji Bošnjaka u Srbiji, prije svega sa regijom Sandžak, aktuelni
režim nije prepoznao i sve čini da udalji Bošnjake od Srbije. To je jako
loše i to je dovelo do posljednje serije dogaðanja, uključujući
incidente u Novom Pazaru. Uprkos svemu tome mi nastojimo i dalje ostati
dosljedni u borbi da nam Srbija omogući da je doživimo kao svoju
domovinu i da se u njoj osjećamo ugodno, bezbjedno kao u svom domu. Za
sada nemamo adekvatnog sagovornika, borimo se svim snagama da to
promijenimo i ostat ćemo dosljedni tom cilju.

NA UDARU MINISTARSKE DISKRIMINACIJE

*Ko su za vas adekvatni sagovornici?
Svako ko bude vodio državu, ko bude imao kapaciteta da bude i
predsjednik, i premijer, i ministar svim graðanima, a ne samo graðanima
srpske nacionalnosti ili graðanima jedne političke orijentacije.

*Ministar vera Bogoljub Šijaković nedavno je izjavio da
očekuje da podnesete zahtjev, molbu, šta li već, za razgovor. Da li je
on adekvatan sagovornik i planirate li da odgovorite na ovaj poziv?
Ministri Šijaković i Čiplić su svojim ponašanjem prvo pokazali visok
stepen neodgovornosti, ali i tendencioznosti. Od mene se ne traži da
odgovorim, od mene se traži da podnesem zahtjev za razgovor, a to samo
demaskira stvarne namjere i suštinu i ministra Šijakovića. To je
permanentna poruka da se Bošnjaci, muslimani sa njegove tačke gledišta
prihvataju kao donji, kao preraðeni, kao oni koji će dolaziti na šalter
da mole da budu primljeni. To je za nas neprivatljivo, tražimo od države
da poštuje Ustav i zakon, a u Ustavu piše da su sve vjerske zajednice
ravnopravne i da je diskriminacija krivično djelo.

*Da li eventualni pregovori isključuju predstavnike druge Islamske zajednice – Islamske zajednice Srbije?
Problem tzv. druge islamske zajednice je vještački. Suštinski problem je
izmeðu nas i režima u Beogradu koji je proizvoðač tzv. paralelne
islamske zajednice. Besmisleno je razgovarati sa proizvodom, jer
proizvod ne odlučuje. On je prosto rezultat drugih aktera. Iza cijepanja
Islamske zajednice stoje Sulejman Ugljanin, Ministarstvo vjera i
obavještajni sistemi Srbije. Ako treba razgovarati razgovaraću sa onima
koji su donijeli te odluke a ne onima koji su produkt te odluke.
Ambicija režima je u stvari bila da to predstavi kao podjelu meðu
Bošnjacima, što je posljedica, a ne uzrok niti suština. Radi se
isključivo o političkom projektu koji ima za cilj, prvo otimanje
Islamske zajednice, a potom slabljenje. Otimanje nije uspjelo. Ja sam se
sa Ugljaninom razišao na samo jednom pitanju – a to je njegova navika
da ima svoje imame koji govore u džamijama „ko ne glasa za Sulejmana
Ugljanina nije musliman“. Naravno da smo se tome suprotstavili i kasnije
donijeli odluku da zabranimo strogo svaku stranačku aktivnost imamima u
džamiji. On, naravno nikad nije uspio preći preko toga i tražio je
priliku za osvetu. Od tada vodi rat protiv Islamske zajednice, ali nije
imao snage dok nije našao sagovornike u državnom režimu u vrijeme
Vojislava Koštunice. Savršeno je jasno i na drugim vidovima provjere da
apsolutna manjina podržava odmetnuto krilo Islamske zajednice i da bez
konekcija i podrške državnog aparata čak i to bi se potpuno isušilo i
zato imamo sada nove udare na vjeronauku da bi istjerali legalne
vjeroučitelje, a postavljaju svoje da bi ih uhljebili. Sva ta agentura u
uniformama Islamske zajednice, koja je ostala bez hljeba, nije uspjela
napraviti samofinansirajući sistem. Sada su ti saradnici srpske UDBA-e u
vrijeme komunizma, koji su bili udarna snaga Islamske zajednice za
otcjepljenje, aktivirani. Meðutim, ostali su bez uloge zato što taj
projekat ne može da uspije.

ISLAMSKA ZAJEDNICA JE ŽRTVA POLITIČKIH INTERESA

*Nije li greška napravljena u prvim koracima, dopuštanjem
dubokog penetriranja vjerskih zajednica u školstvo, ali i ostale državne
institucije? U nekoliko navrata i sami ste ukazivali na tu činjenicu,
posebno kada se govori o SPC.
To se može tretirati kao tema i kao problem, ali veći problem je
diskriminatorski odnos i dvojni standard. Principijalno ne vidim problem
da vjera bude prisutna u jednoj zakonitoj i kontrolisanoj mjeri u
javnom sistemu, ne kao faktor uticaja, nego kao potreba, kao što postoji
potreba u vojsci i drugim javnim ustanovama. To nije nikakva novina,
poznato je da najveće demokratije na zapadu imaju takvu pojavu i to ne
ugrožava sekularni sistem. Ovdje je problem diskriminatorskog odnosa
gdje srpska vlast prihvata da demokratizira zakone uz očuvanje principa
ravnopravnosti crkava i vjerskih zajednica i njihove autonomnosti od
države, isključivo na papiru radi evropskih integracija. Dok je u
implementaciji i dalje izuzetno izražen diskriminatorski odnos. Do
maksimuma se preferira SPC, a umanjuje se značaj drugih crkava i
vjerskih zajednica i to je ono što Islamska zajednica nipošto ne može da
prihvati. Dakle, zašto smo mi optužili režim za agresiju na Islamsku
zajednicu, bez obzira što su operativno to bili neki muslimani. Baš zato
što se vlast ponašala neprincipijelno u odnosu na nas i u odnosu na
SPC.

*Stiče se utisak da ne postoji ni najmanji
zajednički nazivnik oko kojeg bi ste se složili. Protestvovali ste i na
parceli na kojoj se gradi vrtić, a koju Islamska zajednica u Srbiji,
dakle Vi, smatrate svojom.
Na toj parceli je za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijeno preko 2.000
Bošnjaka za nekoliko dana. To je tada bilo oko 10 posto populacije,
uglavnom društvena elita. To je bilo obezglavljivanje jednog naroda.
Nema porodice, a da nema nekoga ko je tu ubijen. Ministar Ljajić je
roðen na svega nekoliko stotina metara od te parcele i mislim da je sve
namjerno uraðeno. Sujeta ministra Ljajića je pokrenula tu provokaciju,
jer je njegova lista izgubila katastrofalno u njegovoj mahali. Bošnjačka
kulturna zajednica koju sam ja predvodio je pobjedila, Ugljanin je
dobio više glasova, a on je bio tek treći. Meni je to bio niski pokušaj
da se ti glasovi nekako vrate kroz provokaciju da će on započeti
izgradnju dječjeg vrtića u tom kvartu, znajući da će to da izazove niz
problema, a onda za to da optuži muftiju Zukorlića, koji eto ne da njima
da prave vrtić u toj mahali. To je bila jako nisko sračunata priča koja
je dovela do toga da je jedno gradilišto došlo da brani preko 1.000
policajaca. Ne postoji ni jedno gradilište na svijetu koje brani toliko
policajaca. Pa šta i da je demolirano, šta i da je spriječeno? Da li
zaslužuje, koji je to cilj koji je tako skup da se dovlači preko 1.000
policajaca sa rizikom da doðe do sukoba?

Ovdje se radi o tome da nije u pitanju zaštita jedne zakonite radnje,
već ucjena Ljajića i Ugljanina prema vladi koja ima tanku većinu. Kao
rezultat te ucjene imamo da je vlast dala Ljajiću da raspolaže policijom
sa ciljem da povrati uticaj koji je izgubio na poslednjim izborima i to
po onom modelu koji je funkcionisao godinama na Kosovu. Poruka izgleda
ovako – ako me ne volite, sad ćete da me se bojite. To je jedan od
segmenata represije koji su jako prisutni posljednjih sedmica i to ide
na više nivoa. Ovo je trebalo da bude završnica, neka demonstracija sile
koja treba da zastraši narod i da mu kaže da ako ponovo budu glasali za
opcije mimo režimskih stranaka da će biti kažnjeni. Kad se doda još
medijska tortura koja je pod uticajem režima, onda je tu jedna jako
ružna slika, stalna satanizacija, predstavljanje kako je sandžačko
društvo islamizirano, kako se pravi neki Teheran, neki ajatolasi,
maharadže…

*Malopre ste uporedili dešavanja u Novom Pazaru sa onima na Kosovu. Često pravite takve paralele. Zašto?
Kosovo i Sandžak se razlikuju, ali se jako malo ili ni malo ne razlikuje
ponašanje režima, konceptualno. Razlikuje se po brutalnosti, ali
konceptualno ne. Režim je nespreman da prihvati legitimne vjerske i
nacionalne faktore Bošnjaka kao sagovornike i permanentno pokušava da se
po modelu Seida Bajramovića, Rahmana Morine, Redžepa Hodže proizvodi
slika kako ti Bošnjaci tamo vole Beograd, kako je sa njima sve u redu,
samo ima neki muftija tamo koji sa svojim fanaticima pravi probleme.
Posljedica toga je slanje što više policije, pendreka i čizama. Malo ih
prebijte i sve će biti u redu. To je ono što su radili na Kosovu.

DANAŠNJA SRBIJA LIČI NA MILOŠEVIÆEVU

*Tih 1.000 policajaca pojedini pripadnici Islamske zajednice nazvali su četnicima. Nije li to jednako opasno?
Točno, ali jako je bitan kontekst. Jedan segment tog konteksta je da
srpska javnost zna da je jedan dio pripadnika zloglasne JSO prebačen u
redove Žandarmerije. To za nas Bošnjake izgleda stravično. Znamo šta su
na čelu sa Arkanom i Legijom po Bosni radili. Drugo, činjenica je da je
od tih 1.000 policajaca značajan broj bio sa juga Srbije, to smo
uvidjeli po registarskim brojevima autobusa, a radi se o ljudima sa
velikim iskustvom u represiji i nasilju na Kosovu jer su sa tog
područja. Treće, jedan od pripadnika tih snaga je imamu Šaćiroviću
rekao: „Ubijao sam pripadnike vašeg naroda u Bosni, ubijaću i vas.“ Na
tu konstalaciju dolazi izjava o četnicima koja je oštra, koju ne pravdam
ali je razumijem.

*Ima li muftija političke ambicije?
Morali biste definisati šta su to političke ambicije.
Stranačko-političke nemam. Smatram da su funkcije koje obavljam mnogo
časnije od tih.

*I uticajnije?
Pa čak i uticajnije. Problem je u tome što političari misle da je
najvažnije biti predsednik političke stranke, biti funkcioner na vlasti.
Ja ne mislim tako. Za mene bi prelazak sa ove vjersko-prosvjetne uloge
koju imam u društvu bio silazak s konja na magarca, čak i u formalnom
smislu. Ne razmišljam u tom smjeru. Ne vidim čovjeka u svijetu koji ne
želi da ima jači uticaj na okruženje, to je normalna ljudska ambicija,
samo je pitanje sa kojim motivom i moralnom osnovom. Ja smatram da su
politička pitanja od opšteg značaja, ona koja su iznad uskostranačke
politike, toliko važna da bismo ih prepustili samo političarima. Ne
dozvoljavam nikome da me diskriminiše na osnovu moje uniforme, ili
vjerske pozicije da mi zabrani da imam politički stav. Ja na to imam
pravo i kao pojedinac – graðanin i kao muftija. Naravno da bi bilo jako
ugodno da političarima prepustimo da oni sami prave političke i
stranačke trgovine, a da neko ko je na važnoj poziciji, a to znači da
puno vidi, ne govori. Ako se to smatra politikom onda su moje političke
ambicije jako visoke.

*Osim usporedbe sa Kosovom uporeðivali ste i sadašnju Srbiju sa onom Miloševićevom. Po čemu su to slične?
Još jedna sličnost je izražajna, koja na žalost ima dublji korjen pa
treba vremena da se eliminiše. Jako je prisutan broj onih koji su na
poziciji vlasti, a onako dubinski vjeruju da su Bošnjaci i svi drugi
manjinski narodi opasnost za Srbiju. To je neka filozofsko-etička osnova
iz koje proizilaze brojni problemi. Prije svega to je nastavak
koncepcije koja ide od Garašanina, Moljevića, Cvijića, Čubrilovića do
Æosića. Onda kad nastupate sa pozicije vlasti, i uopšte sa pozicije
nekog uticaja i smatrate da je postojanje tog naroda opasnost potkožno
vam se raða ideja da bi bolje bilo da Bošnjaci ne postoje. Tu su virusi
genocida i to je za Srbiju veliki problem. Srbija bi morala sa svim
svojim kapacitetima, političkim, intelektualnim da se oslobodi jednog
takvog uticaja i da naðe snage da Bošnjacima i drugim nesrpskim narodima
da mogućnost da budu njeni graðani. A svakako da postoje i ogromne
razlike. Ovaj režim proklamuje demokratiju, u ovom režimu nemamo topove
iznad Novog Pazara, u ovom sistemu imamo proevropsku orjentaciju, ma
koliko ona bila iskrena, ili ne. I naravno, imamo garanciju slobode
govora, pa ako već imamo onda i govorimo.

Photo: LA

*Da li se razlikuju duhovna komponenta Islamske zajednice u Srbiji i Islamske zajednice Srbije?
Ne, apsolutno se ne radi o vjerskom razilaženju. Savršeno je jasno da se
radi o političkom projektu koji ima za cilj da vrati islamsku zajednicu
u poltronski status kakav je bio u vrijeme komunizma, gdje će Islamska
zajednica biti mehanizam koji će servisirati političke interese vlasti
ili pojedinaca u toj vlasti.

*Neko ko gleda sa strane sukob podsetiće se
čuvenog filma Monty Pythona – „Life of Brian“ gde se za iste ciljeve – a
to je proterivanje Rimljana bore Judejski narodni front i Narodni front
Judeje, koji se meðusobno ne podnose. Ne živimo li mi upravo nešto
slično?
Ovo je potpuno drugi fenomen. Ovdje imate fenomen kad Izrael uðe u južni
Libanon i proizvede proizraelsku libansku vojsku koja ratuje na strani
Izraela sve dok se nisu povukli. Kad se Izrael povukao prestaje
postojanje vojske. Ovdje se radi o kvislinzima, ovdje se radi o petoj
koloni koja se proizvodi da bi pomogla projektu, a ne o različitim
putevima.

Izvor: E-Novine.com