Bošnjaci u Sandžaku nisu neprijatelji Srbije

Image

Čedomir Jovanović, lider LDP-a

Čedomir Čeda Jovanović, lider
Liberalno-demokratske partije Srbije, čovjek je čiji javni istupi
nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Čedu ili vole ili mrze. Sredine nema.

Zbog beskompromisnih Jovanovićevih
stavova, pogotovo o dogaðajima iz devedesetih godina, nazivanja stvari
pravim imenima, srpskim nacionalistima i radikalima diže se kosa na
glavi. Istovremeno, njegova borba protiv Miloševićevog režima i
zalaganje za evropski put Srbije izaziva velike simpatije u regiji.
Jovanovića mnogi doživljavaju evropskim licem Srbije.

Eskaliranje problema

Jovanović je bio jedan od
najbližih saradnika ubijenog premijera Srbije Zorana Ðinðića. Ima
zasluge u hapšenju balkanskog kasapina Slobodana Miloševića i njegovom
izručenju Haškom tribunalu. Miloševića je i doslovno ispratio u zatvor.

U posljednje vrijeme Jovanović i
njegov LDP angažirali su se na smirivanju tenzija i pokušaju
uspostavljanja dijaloga u Sandžaku.

U ekskluzivnom razgovoru za
"Avaz", na koji je pristao uprkos prebukiranim terminima i brojnim
zahtjevima drugih medija, Jovanović govori o odnosima u Sandžaku,
politici zvaničnog Beograda prema ovom dijelu teritorije, ulozi
bošnjačkih političara, ali i općem stanju u Srbiji danas.

Sandžak, uz Kosovo, polako
postaje jedan od najvećih problema Srbije. Šta su uzroci tome i ko je
prema Vašem mišljenju najodgovorniji za takvo stanje?

– Nije to najveći problem Srbije, ali
jeste, sasvim izvjesno, refleksija unutrašnjih problema koje kao zemlja
imamo. Osnovni izazovi Srbije su u ekonomskoj sferi, ali je
katastrofalna ekonomska situacija, koja je u Sandžaku još gora nego u
ostatku zemlje, rezultat velikih lutanja u zvaničnoj politici vlasti.
Sandžakom vlada bijeda, i to je najveći problem.

LDP neprestano govori da Evropu moramo
da stvorimo u Srbiji, a to podrazumijeva i onu vrstu demokratizacije
koja bi nam omogućila da podgrijavanje strahova iz devedesetih ne bude
instrument kojim se odlaže ili kompromituje moguće rješenje za
nesporazume koji u Sandžaku i oko njega postoje. Činjenica je da
Bošnjaci nisu u sukobu sa Srbima, nego da je riječ o nesporazumu u
okviru iste nacionalne i vjerske zajednice. To, meðutim, nikako ne
znači da država treba da arbitrira u tom sukobu, a da se Vlada, kao
politički organ, opredjeljuje za jednu stranu, vodeći isključivo računa
o potrebama svoje koalicije u kojoj su i partija Rasima Ljajića i
Sulejmana Ugljanina.

Da li za stanje u Sandžaku
veću odgovornost snosi zvanična politika Beograda ili unutarbošnjačke
podjele; ili bi se moglo reći da su i unutarbošnjake podjele posljedica
politike iz Beograda? Stekao se utisak da Vi podržavate muftiju
Zukorlića?

– Bošnjaci u Sandžaku nisu
neprijatelji Srbije. Mi smo zemlja sa tragičnim iskustvima i ne smijemo
dozvoliti da se kroz dizanje neprijateljstva prema jednoj manjini
traži kompenzacija za poraz loše nacionalne politike. Ono što mora biti
osnov za stabilizaciju situacije u Sandžaku jeste dijalog sa Muamerom
Zukorlićem. On jeste vjerski zvaničnik koji je ušao u politiku, ali to
nije uradio sada, nego prije 20 godina. To vrlo dobro zna vladajuća
većina u državi. Strašno nas unazaðuje taj običaj da se brzo zaboravi
ono što je bilo juče, sve zloupotrebe religije i politike, a bilo ih je
mnogo u ove dvije decenije.

Svi znaju da su vjerske
voðe u politici već 20 godina. Svako ko kaže da se Zukorlić jučer
uključio je politički licemjer. Ugljanin je dobijao izbore tražeći
Zukorlićevu podršku, poslije toga je to činio Ljajić, predstavljajući
se kao alternativa, kao političar koji će pomoći Bošnjacima da riješe
svoje probleme. U meðuvremenu su ušli u istu vladu i koaliciju,
zaboravili Sandžak, a prema vjerskom lideru koji predstavlja 95 odsto
Bošnjaka pokušali da se ponašaju onako kako su navikli u svojim
svakodnevnim političkim prevarama. Tako je problem eskalirao, a to je
iskoristio Vojislav Koštunica koji je 2007. godine podijelio i
pocijepao do tada postojeću jedinstvenu Islamsku zajednicu. Tada je
Zukorlić iz džamije, gdje mu je mjesto, istjeran na ulicu na kojoj sada
pokušava da riješi problem koji ima.

U čemu Srbija politički griješi prema Sandžaku?

– Mora da se promijeni naša
država, njen odnos prema ljudima. Ona je brutalna i prema Srbima i
prema Bošnjacima, i prema pravoslavcima i prema muslimanima, jer vrlo
često ne vodi računa o interesima ljudi. Prvo kao pojedinaca, a onda i
kao pripadnika većinske ili manjinske nacionalne, vjerske ili političke
grupacije. Dopustila je sebi kršenje Zakona o nacionalnim savjetima
koji je sama donijela kako bi održala odnose koje život negira, a ona
ih diktira zbog svojih unutrašnjih slabosti,  favorizujući jednu od tih
strana u podjeli.

Redoslijed poteza koji
treba da povuče država je insistiranje na poštovanju izborne volje
Bošnjaka, koji su učestvovali na izborima za Nacionalni savjet, na
brzom konstituisanju tog tijela, odnosno prihvatanju konstituisanja
koje je u neregularnim uslovima održano. To znači da se mora otvoriti
dijalog izmeðu institucija Bošnjaka i države. Za takvu politiku bi
Vlada imala punu podršku LDP-a. Svako ko se plaši za opstanak Vlade
zbog njene spremnosti da učestvuje u rješavanju sandžačkog problema
treba da zna da može da računa na podršku LDP-a.

Šta je razlog da se
zvanični Beograd tako uporno protivi izbornoj volji Bošnjaka u Sandžaku
i ne želi priznati rezultate izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće?

– Neću promijeniti svoje
mišljenje da pendrek i kordon nisu rješenje. Problemi u Sandžaku su
postali državno pitanje. Državni organi su podnijeli tri prijave zbog
nepriznavanja pobjede Bošnjačke kulturne zajednice i diskriminacije i
zato sam učinio sve da država ispravi greške koje je načinila. Bošnjaci
su naši graðani i niko nema pravo da ih politički zloupotrebljava
tražeći za sebe apsolutno pravo da ih predstavlja. Zbog toga sam
razgovarao i sa Zukorlićem i sa Jusufspahićem, uključio se u napore
OSCE-a koji se angažovao u traženju izlaza iz problema koji još
postoji.

I dalje vjerujem da i u
Islamskoj zajednici Srbije postoje ljudi koji razumiju da je besmisleno
ignorisati izbornu volju većine Bošnjaka, izbacivati vjeroučitelje iz
škola i graditi obdaništa ako će pored svakog radnika stajati dvojica
žandarma. To nije slika normalnog Sandžaka, pogotovo nije dobra
budućnost za djecu koja bi trebalo da rastu u tom budućem obdaništu.

Srbijanski reis Zilkić
optužio Vas je za miješanje u unutarbošnjačke probleme i da podstičete
podjele. Kakav je Vaš komentar na ove optužbe?

– Srbiji nisu danas potrebne ni državne
ni opozicione muftije koje bi govorile kada političari ne smiju. Ni
Zilkiću ne treba da sebe i svoju zajednicu ponižava tako što u javnosti
govori ono što ne smiju da kažu Ljajić ili Ugljanin, koji su godinama
koristili Bošnjake, tražeći podršku za svoje politike. Diskriminacija
je krivično djelo i ne treba mi dozvola da bih o tome govorio. Činimo
sve da se to bezakonje ispravi i da počnemo da rješavamo probleme. Žao
mi je zbog tog nesporazuma.

Treba li Sandžak imati neku vrstu autonomije, ako ne političku, barem kulturnu?

– Srbija treba da bude
graðanska država, a individualna i kolektivna prava u njoj na evropskom
nivou, uz voðenje računa o svim našim specifičnostima. Mi smo podržali
zakon o nacionalnim savjetima i vjerujemo da bi konačno formiranje
Nacionalnog savjeta Bošnjaka i njegov efikasan rad u velikoj mjeri
relaksirali situaciju. Veliki dio nadležnosti tog savjeta je upravo u
kulturnoj sferi i oblasti očuvanja nacionalnog identiteta, jezika,
obrazovanja. To je veliki posao, zajednički za Nacionalni savjet, sve
institucije, manjinske, većinske, graðanske stranke. To je poruka koju
šalje LDP. U tom poslu od Sandžaka treba napraviti sretan i
perspektivan prostor, koji je važan dio projekta modernizacije i
promjena u Srbiji u kojoj različitost konačno treba da postane šansa, a
ne prepreka ili nečija muka. To, naravno, ne važi samo za Sandžak i
Srbiju, naša politika je takva u odnosu na cijeli region.

Kosovska priča

Može li se Sandžak dovesti u kontekst RS ili Kosova? Je li moguća razmjena teritorija ili je ta priča završena na Balkanu?

– Ta priča mora biti apsolutno zatvorena
na Balkanu. Zbog toga je jedina alternativa voðenje takve politike u
svakom od društava u regionu koja će što prije dovesti do ulaska svih
nas u Evropsku uniju i NATO, jer bi to najprije umanjilo značaj
granica, popravilo naše meðusobne odnose, a istovremeno bismo imali
bezbjednosno-politički kišobran kroz NATO strukturu koja bi garantovala
bezbjednost i onemogućio bilo kakve tenzije.

Jedan ste od rijetkih, ako
ne i jedini, političar u Srbiji koji već odavno javno govori da je
nezavisnost Kosova završena priča. Kako ocjenjujete politiku Srbije
prema Kosovu? Da li je posljednja "sapunica" s rezolucijom UN-a,
ustvari, neka vrsta izlazne strategije koja vodi ka zvaničnom priznanju
nezavisnosti Kosova?

– LDP je snažno podržao odluku
predsjednika Tadića da u posljednjem trenutku ode u Brisel i napravi
dogovor o podnošenju zajedničke rezolucije sa Evropskom unijom pred
Generalnom skupštinom UN-a. Pokazali smo jasnu političku spremnost da
pomognemo onom Tadiću koji se u Briselu dogovorio o drugačijoj
kosovskoj politici, Tadiću koji je omogućio ratifikaciju SSP-a,
predsjedniku koji je uhapsio Karadžića. To mora da znači i promjenu
dosadašnje "kosovske politike", jer je ona Srbiju znatno usporila u
evropskim integracijama, a s druge strane značajno narušila i naše
odnose u regionu. Zbog toga se oštro suprotstavljamo svakom pokušaju da
se poslije takvog poteza ponovo povučemo u bunkere dosadašnje pogrešne
politike koja je voðena i čiji je inspirator bio bivši premijer
Vojislav Koštunica.

Srbija ne smije preuzeti Miloševićeve manire

Kako biste, u najkraćem, ocijenili današnju Srbiju? Je li ideja 5. oktobra do kraja provedena u djelo?

– Sa stanovišta samog 5. oktobra, on je
bio uspješan – Milošević je smijenjen. Problem je u tome što nova
politika, koja bi pokrenula prave, a ne personalne promjene, u
najvažnijim pitanjima nije formulisana. Srbiji je potreban politički
zaokret kako bismo mogli da završimo važne poslove u svim oblastima
društva, kako bi se ubrzalo pridruživanje Evropskoj uniji i NATO-u, kao
i rješavanje kosovskog problema. Ne smijemo nikada više da ličimo na
zemlju koja nema kredibilitet, koja je preuzela Miloševićeve manire
kroz koje je toliko degradirao Srbiju meðu partnerima u regionu i
svijetu da smo vrlo brzo došli u situaciju da nam niko ne vjeruje.

Zbog toga nova politika u Srbiji mora
biti takva da ne dopusti bilo kakve interpretacije tog dogovora u
Briselu koje bi ponovo značile da se ostavlja prostor za bilo kakav
novi nesporazum sa Briselom i Vašingtonom. Mi smo u prošlosti, kroz
ponašanje mnogih neodgovornih političara, potpisivali mnoge dokumente
koje smo kasnije odbacivali. Nadam se da neće biti potrebno toliko
dogovora sa Briselom ili Amerikom, valjda je dovoljan samo jedan, koji
će biti dokaz naše sposobnosti da se mijenjamo. Ne po diktatu svijeta,
nego onako kako nam to nalažu potrebe normalnog života u Srbiji.

Izlaz za BiH su EU i NATO

Kako komentirate rezultate posljednjih izbora u BiH?

– Ne spadam u one političare koji bi da
pretjerano komentarišu pitanje izbora u drugoj zemlji. U čudnom
izbornom sistemu Bosne i Hercegovine graðani su glasali na način za
koji vjerujem da će pomoći da se ubrzaju oni procesi koji će donijeti
ono što je važno Bosni, kao i svakoj zemlji u regionu. Nije presudno da
li su to novi ili stari ljudi na najvažnijim pozicijama. Odnosi meðu
političkim elitama su do sada bili praktično zamrznuti i možda je ovo
novi format koji će pomoći da se to promijeni.

I jedni i drugi imaju veliku obavezu da
stvore sistem koji će ljudima olakšati život na najefikasniji mogući
način. Vodeći računa o komplikovanim odnosima meðu narodima i
entitetima, ali i nesporno volju graðana koji, bez obzira za koga su
glasali, i žele i zaslužuju ono što je najbolji izlaz za BiH – brz put
prema EU i NATO-u, kroz koji bi se relativizovali i unutrašnji problemi
koji u samom društvu postoje.

Izvor: Dnevniavaz.ba