Obilježavanje nove godine

PITANJE: Obzirom da se bliži kraj 2010., to jest sve ono što prati
obilježavanje početka nove godine, zanima me kakav je stav Šerijata u
pogledu učešća muslimana u svemu tome: igranke, veselja, zabave itd.?

ODGOVOR: Svaki narod ima svoje praznike i dane koje na poseban način obilježava, koji ga čine prepoznatljivim, koji su dio njegovog identiteta, tako da je i Nova godina jedan od tih dana.

Pripadnici islama imaju svoje blagdane, dane koje obilježavaju, tako da nisu uskraćeni u odnosu na druge narode sa kojima žive. Meðu tim danima su najveći blagdani: dva bajrama i Nova hidžretska godina.

Ono što se desilo jeste da je sredina u kojoj žive muslimani ostvarila veliki uticaj na njih, tako da oni u velikom broju obilježavaju i raduju se tuðim praznicima jednako kao i svojim, učestvuju u njihovom obilježavanju, vrlo često na način koji je islamom strogo zabranjen, uz alkohol, muziku, igru i sl., koji vrlo često uzrokuju: blud, ranjavanja, ubistva, jednom riječju – velike nesreće.

Ovo samo pokazuje stanje i svijest pripadnika islama kod nas i u našem okruženju, koji su, ne poznajući svoju vjeru i svoju tradiciju, podlegli uticaju raznih faktora, kojima je cilj potpuna asimilacija muslimana.

Pripadnik islama mora biti svjestan da obilježavanjem praznika koji nisu njegovi, to jest nisu dio njegove vjere, već nečije druge, čini nešto čime postaje sličan sljedbenicima te vjere, a razlikuje se od pripadnika svoje vjere, a Poslanik a.s. kaže: „Ko oponaša jedan narod, njemu pripada.“ 

Sramota je i grijeh ne znati kada je muslimanska, Hidžretska nova godina, a obilježavati tuðu; sramota je ne znati poruku Bajrama i ne obilježiti ga onako kako mu priliči, a slušati, govoriti i učestvovati u raznim drugim praznicima koji nisu islamski.

Sramota je i grijeh da roditelji svoju djecu ne nauče koji su njihovi blagdani kojima se trebaju radovati i veseliti u skladu sa propisima vjere, već ih prepustiti drugom da ih vaspitava i uči o tuðim praznicima, kao što je slučaj sa Svetim Savom, Novom godinom, Djeda Mrazom, tj. Svetim Nikolom, i drugim vjerskim praznicima, koji pripadaju našim komšijama kršćanima, o kojima se muslimanskoj djeci  govori u školama, o kojima naša djeca pišu radove, učestvuju na priredbama koje se organizuju u cilju obilježavanja istih, raduju se i vesele nečemu što nije dio njihove vjere, niti njihove tradicije.
Islam i muslimani ne negiraju, niti smiju osporavati drugima pravo da obilježavaju svoje praznike. Naprotiv, islam uči svoje pripadnike da budu tolerantni i učtivi prema svojim komšijama, dozvoljava im da im čestitaju praznike i, u skladu sa propisima svoje vjere, čestitaju im iste, odgovore na eventualni poziv, ili prihvate poklon, ukoliko u svemu tome nema ništa što naša vjera zabranjuje i što omalovažava muslimana.

Stoga je krajnje vrijeme da se osvijestimo i probudimo iz dugogodišnjeg sna i učinimo nešto, onoliko koliko je u našoj moći, čime ćemo pomoći sebi, svojoj porodici i svojoj zajednici da prepoznamo vrijednosti svoje vjere, da se tim vrijednostima vratimo, a samim tim spasimo sebe i porodicu od udaljavanja od vjere i asimilacije, što je neminovni rezultat koji je posljedica udaljavanja od svoje vjere, nepoznavanja i neizučavanja vlastite kulture i tradicije, te gubljenja svog sopstvenog identiteta. 

To ni u kom slučaju ne znači da musliman treba da mrzi sve što nije njegovo. Naprotiv, musliman mora poštovati svog komšiju, kolegu na poslu i sl., ali takoðe, tom istom treba pokazati šta je njegova vjera islam u praktičnom smislu, objasniti mu da i muslimani imaju svoje blagdane koje obilježavaju i kojima se raduju zajedno sa svojim porodicama i žele da se o njima jednako govori i sluša, bilo da je riječ o javnim skupovima njihovim povodom, školi, medijima i sl., kao što se to čini sa drugima.

Umjesto veselja i radosti u znak Nove 2011., koja nije muslimanski praznik, muslimani su se trebali radovati svojoj Novoj hidžretskoj 1432. godini koja je nastupila 7. decembra, u znak koje su trebali obradovati i razveseliti svoje ukućane, posebno djecu, što bi bio način da djeca saznaju da i ona kao svi drugi imaju svoju novu godinu, da se upoznaju sa značenjem i porukama Hidžre, da joj se raduju i sa nestrpljenjem je očekuju, o njoj drugima govore upoznajući ih sa svojom vjerom i tradicijom.

Ono što svaki musliman i svaki čovjek mora znati jeste da gubljenjem svog sopstvenog identiteta postaje neko drugi, jer ne može postojati osoba bez identiteta, tako da je to veoma ozbiljna i opasna stvar koju razuman čovjek neće dopustiti sebi, a posebno ne svojoj porodici.

Najbolji način da sačuvamo svoj identitet jeste da sebe i svoje porodice upoznamo sa onim što predstavlja njegov temelj; da se upoznajemo sa svojom vjerom, kulturom i tradicijom; da svoju djecu, još od najranijih dana njihovog djetinjstva, usmjerimo ka vjeri i odgajamo ih u duhu vjere; da ih redovno šaljemo u mekteb, to jest džamiju, kako ne bi od nje osjećala strah niti grč, kako je to slučaj nekada bio sa pripadnicima islama; da zajedno sa njima i ostatkom porodice učestvujemo u obilježavanju blagdana, posebno na svečanostima u džamijama; da u svojim kućama govorimo o onome što je dio naše biti, a ako to nismo u stanju lično, da sebi i svojoj porodici priuštimo literaturu, koja je svima dostupna, makar to bio i jedan časopis poput „Glasa islama“, koji je sasvim dovoljan da putem njega saznate vrijeme, značenje i poruke svih naših značajnih datuma, da se putem njega informišete o najvažnijim zbivanjima u društvu, koja se tiču muslimana i uopšte svih ljudi, a samim tim i svakoga od nas ponaosob. Jednom riječju, da se upoznate sa onim što je dio vašeg identiteta i načinom kako da ga zaštitite, to jest da ostane dio vas, da ne biste njegovim gubljenjem vi postali neko drugi.