O sihru, moru i odjevanju

PITANJE: Da li je dovoljno da vjernik u cilju zaštite i liječenja od sihira sam uči Kur'an, posebno ajete i sure koji se inače uče za tu namjenu, ili je potrebno da neko drugi to čini?

ODGOVOR: Pitanje sihra, ili bolje rečeno, problem sihra jeste jedan od veoma rasprostranjenih problema današnjice, ali i problem ranijih vremena. Stoga je potrebno aktuelizirati ovaj problem i govoriti o njemu. Ranije smo govorili o težini grijeha osobe koja čini sihr, koja ga pravi za sebe ili nekoga drugog, sa namjerom da na određeni način utiče na neku osobu kako bi postigao željeni cilj i istakli da je činjenje sihra, po mišljenju većeg dijela islamske uleme, djelo koje izvodi iz vjere, a to znači da osoba koja ga čini postaje murted – odmjetnik od vjere.

S obzirom da je sihr stvarnost i da se putem njega mogu uzrokovati brojni problemi i bolesti, potrebno je poduzeti sve mjere zaštite, a potom i liječenja ukoliko se utvrdi da je osoba opsihirena.

Što se tiče preventive ili zaštite od sihra, pored učenja sura El-Muavvizetejn (Felek i Nas), Ajetu-l-kursije, nekih drugih ajeta i dova Poslanika a.s. koje se prenose kao oblik zaštite i liječenja, osoba mora svoje ponašanje uskladiti sa propisima vjere, to jest dužna je izvršavati sve ono što je Uzvišeni Allah propisao, jer je to način da se šejtanu ne dozvoli približavanje osobi, a to znači: biti uvijek sa abdestom, redovno obavljati namaz, biti čist od drugih oblika nečistoće, ne boraviti na prljavim i mjestima gdje se čine grijesi prema Allahu dž.š., biti propisno odjeven i sl. Mnogo je manja vjerovatnoća i rjeđe se događa da objekat sihra bude osoba koja je u potpunosti svoje ponašanje uskladila sa propisima vjere, već su sihru izložene osobe koje se odaju raznim grijesima, javno i tajno, ili se druže sa takvim osobama, tako da dozvole prokletom šejtanu da nađe put do njih. Uzvišeni Allah  kaže: “Zaista on (šejtan) nema nikakvu vlast nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svog uzdaju.”

Težina sihra i način liječenja zavise od vrste sihra, odnosno njegove namjene i načina na koji je učinjen.

Ukoliko se radi o liječenju sihra koji je namijenjen određenoj osobi koja je potpala pod njegov uticaj, liječenje je veoma teško, tako da u ovom slučaju nije dovoljno samo učenje i činjenje prethodno  spomenutog, već je potrebno pristupiti liječenju Kur'anom, učenjem određenih dijelova kur'anskih sura i drugim sredstvima kojima se djeluje na džine, koji opsjednu ljudsko tijelo i um, kako bi ga napustili. U ovom slučaju nije dovoljno da osoba sama sebi uči Kur'an. Zapravo, to nije ni moguće, jer osoba koja je opsihirena na ovaj način, izbjegava učenje Kur'ana, osjeća tegobe prilikom njegovog učenja i sl., tako da to mora učiniti neko drugi, ko je stručan za to. Svaka osoba može povremeno sama sebi učiti ajete rukje, ili slušati u svojoj kući, automobilu i sl., u cilju zaštite, ali samo liječenje na ovaj način kada je osoba u teškom stanju je iz prethodno pomenutih razloga otežano ili nemoguće.

Drugi oblik sihra, također težak, ali blaži od prethodnog, jeste da osoba bude izložena sihru koji nije namijenjen njoj lično, već drugoj osobi. U ovom slučaju pristupa se prethodno spomenutom načinu liječenja, koje može biti lakše i efikasnije nego u prvom slučaju.

Treći oblik sihra jeste lemes ili ograma, to jest kada džin ne uđe u tijelo osobe, već je samo dotakne, odnosno ostvari se kontakt, vrlo često nenamjeran, između osobe i džina, koji ostavi negativan uticaj na osobu. U ovom slučaju liječenje je znatno lakše nego u prethodna dva slučaja, jer je njegova jačina slabija.

U vremenu u kojem živimo vrlo često se susrećemo sa osobama koje traže pomoć u liječenju od ove vrste bolesti, tako da je i liječenje postalo izazovno i atraktivno za mnoge, jer su vidjeli u tome priliku za ličnu dobit, ne obraćajući mnogo pažnju da li novac koji dolazi od osobe sa velikim iskušenjem jeste zaslužena zarada, ili je ona proizvod obmane, neizvršenog posla u potpunosti, a nekada i prevare.

Savjetujem svima koji osjećaju različite tegobe da se za pomoć najprije obrate stručnim licima, to jest ljekarima, pa ukoliko ne bude rezultata, ili bude postojala pretpostavka da se radi o raznim oblicima sihra, da pomoć ili savjet potraže od upućenih osoba, da se posavjetuju sa svojim imamima, koji će im objasniti situaciju ili ih uputiti na ljude od povjerenja, koji im mogu pomoći i neće zloupotrijebiti njihovu situaciju.

Obraćanje svakome, činjenje i korištenje svačega u svrhu liječenja, ne obraćajući pažnju na stav vjere po tom pitanju, vrlo često još više povećava problem, izlaže osobu velikim troškovima i baca je u očaj, a sa druge strane osobu odvodi u grijeh, udaljava je od Allahove dž.š. milosti i pomoći koja je od presudnog značaja za rješavanje ovih i svih drugih problema sa kojima se ljudi suočavaju. Jer Allah Uzvišeni je taj Koji Svojom milošću nakon iskušenja bolešću daje lijek i ozdravljenje.

PITANJE: Kakav je stav islamske uleme prema odlasku na more i boravku na plažama?

ODGOVOR: Pitanja koja se tiču odlaska na more, boravka muslimana na plažama, aktuelna su svake godine u ovo doba i o tome je bilo govora ranije, ali ono što želim istaći jeste da islam postavlja jasne principe i mjerila halala i harama, tako da more ili sama plaža, u osnovi, sami po sebi nisu zabranjeni, ali ih ono što se na njima dešava može učini zabranjenim.

Nesporno je da morska voda, vazduh pored mora, posebno u jutarnjim satima, sunce i pijesak vrlo često blagotvorno i ljekovito djeluju na čovjeka, to jest pozitivno se odražavaju na njegovo zdravlje, zbog čega se vrlo često može čuti i preporuka ljekara da se zbog određenih bolesti, poput bolesti kostiju, kože itd., treba izdvojiti određeni dio vremena koji će se provesti pored mora, u pijesku na plaži, ili kako već ljekari savjetuju.

Nesporno je također i to da islam najstrožije zabranjuje razgolićavanje muškaraca i žena, to jest otkrivanje stidnih dijelova, miješanje i gledanje u ono što je zabranjeno od dijelova tijela, a to je nešto što je prva asocijacija kada se pomene more i boravak na plaži.

Činjenica je također da su i ulice gradova u kojima živimo prepune osoba koje nisu propisno odjevene, gdje naše sugrađanke muslimanke i druge, umjesto da svoje tijelo pokrivaju, kako je i propis, sve više ga otkrivaju, tako da je čovjek koji se kreće ulicom, ili sjedi pred svojom kućom, u svakom trenutku u prilici gledati u zabranjeno i počiniti prijestup, tako da mu za tu vrstu grijeha nije uopće potrebno more.

Stoga, stvar je potpuno jasna i jednostavna, ukoliko musliman i muslimanka svoj boravak u primorskom gradu mogu uskladiti sa propisima vjere koristeći njegove blagodati, ako mogu izbjeći miješanje i razgolićavanje, to jest gledanje u zabranjeno ili pokazivanje zabranjenog, ne postoji nikakva sumnja u dozvolu takvog boravka.

Međutim, ukoliko će boravak na moru i plaži biti praćen miješanjem sa drugim osobama, gledanjem u zabranjeno, sopstvenim razgolićavanjem i izlaganjem svoga tijela drugima, onda je nesumnjivo takav čin potrebno izbjeći, jer će osoba u suprotnom biti grješna i odgovorna pred Uzvišenim Allahom dž.š.

PITANJE: Koji je neophodan dio odjeće muškarcu za ispravnost namaza?

ODGOVOR: Jedan od uslova ispravnosti namaza jeste propisna odjevenost ili, drugim riječima, pokrivenost stidnih dijelova tijela, što se odnosi kako na muškarca tako i na ženu. Sva islamska ulema složila se da kada je tijelo žene u pitanju ono mora biti u cijelosti pokriveno, osim lica i šaka, kako u namazu tako i van njega, a na to upućuju brojni kur'anski ajeti i hadisi Resulullaha a.s.

Za razliku od žene, tijelo muškarca nije u cijelosti avret, već ono što prema propisima islama mora biti pokriveno jeste dio od pupka, pa do ispod koljena.

Međutim imajući u vidu važnost namaza i činjenicu da čovjek obavljajući ga staje pred Uzvišenim Gospodarom, jasno nam je da on mora pokazati maksimalnu pristojnost, bilo da se radi o načinu stajanja u namazu, obavljanju namaskih ruknova ili odjeći u kojoj obavlja namaz. Imajući u vidu tu činjenicu, pravnici hanefijskog mezheba smatraju da je muškarcu mekruh – pokuđeno (tj. utiče negativno na potpunost nagrade za namaz) klanjati bez pokrivanja gornjeg dijela tijela ili golih ramena, ako je u mogućnosti pribaviti odjeću.

Posmatrajući naše džematlije, posebno one iz redova omladine, primjetno je određeno opuštanje u tom pravcu. Dosta je onih koji namaz obavljaju u šorcevima, koji jedva sežu do koljena ili trik-majicama, što iako nije izričito zabranjeno, ipak u određenoj mjeri izražava nepristojnost i neozbiljnost koja se nikako ne smije naći kada je u pitanju namaz u džamiji i džematu, posebno džuma namaz.

Dotična odjeća, iako zadovoljava propisani minimum u odijevanju i može biti korištena u trenucima odmora ili slobodnom vremenu, ne bi smjela biti način odijevanja onoga ko odlazi u džamiju, staje pred Allaha dž.š. radi obavljanja namaza, a posebno džume, koja se obavlja jednom nedjeljno. Uzvišeni Allah nas u Kur'anu podstiče i naređuje nam lijepo odijevanje kada hoćemo molitvu obaviti i kaže: „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad molitvu hoćete obaviti…“ (El-E'araf, 31)

Moja preporuka i savjet svima jeste da kada žele namaz obaviti to čine odjeveni onako kako priliči osobi koja staje pred Uzvišenim Gospodarom, Njemu pada na sedždu, Njega hvali i veliča, a to podrazumijeva minimalno majicu kratkih rukava, nikako trik majicu, te pantalone, koje tokom ljeta mogu biti od lahkih materijala, koji čovjeku ne pričinjavaju nikakvu poteškoću, ili izuzetno komotnog šorca, čija dužina seže dovoljno ispod koljena.

Glas islama 368, pitanja i odgovori,a: dr. Rešad ef. Plojović