Nasihat Omera ibn Hataba r.a.

Prva generacija ovog ummeta su oni koji su živjeli u vrijeme
Poslanika s.a.v.s. To je generacija kojom je Allah zadovoljan, to je generacija
o kojoj nas je i Poslanik s.a.v.s. obavijestio da su najbolja skupina ljudi,
jer su svršenici medrese Poslanika. On ih je vaspitao i odgojio, te su prvi
koji su radili i doprinijeli napretku i širenju islama.

Zato pričati o njima je prava previlegija, sjećati se njih,
razgovarati o njihovim djelima i prenositi ono što su nama ostavili od riječi i
djela neiscrpni je izvor znanja i upute za generacije koje dolaze iza njih.

Odabrao sam  nasihat
Omera bin Hataba, pravednog halife, i pokušamo da ga shvatimo. Omer bin Hatab
kaže: „Nemoj se petljati u ono što te se ne tiče, kloni se neprijatelja, nemoj
se družiti s griješnikom pa da te navrati na grijeh, nemoj varati Allaha i
Njegovog Poslanika, traži savjet samo od bogobojaznih.“

„Nemoj se petljati u ono što te se ne tiče…“ U ovoj
rečenici je načelo etike i morala. Od Ebu Hurejre r.a. prenosi se da je Allahov
Poslanik s.a.v.s. rekao: „Od lijepog (savršenog) islama nekog čovjeka jeste i
to da se kloni onoga što ga se ne tiče.“ Svejedno bio to govor ili djelo. Ibn
Kajim kaže: „Izraz što ga se ne tiče znači ono našta je usmjerena njegova
pažnja i što je njegova nakana, potreba i zašta iskazuje posebnu pažnju.
Hadisom se ne aludira na ostavljanje nečega što ga ne zanima niti ga želi na
osnovu svojih strasti i želje njegove duše, već se traži i da se okani tih
stvari zbog toga što to Šerijat zahtijeva.“

Upitan je mudri Lukman a.s: „U čemu se krije tvoja mudrost?“
Rekao je: „Ne pitam što ne moram i ne miješam se u ono što me se ne tiče.“ Ako
čovjek upotpuni islam, iz toga će proisteći napuštanje zabranjenog, sumnjivog i
pokuðenog, pa čak pretjeranih mubaha koji mu nisu potrebni. Islam će ga
obavezati da ostavi sve ono što ga se ne tiče i bavi se onim što ga se tiče. Iz
oba spomenuta stepena imana proizlazi stid od Allaha i ostavljanje svega čega
se stidi.

Neko je rekao: „Stidi se Allaha onoliko koliko ti je blizu,
a boj Ga se onoliko koliku moć ima nad tobom.“ Neki su znalci rekli: „Kada
govoriš sjeti se da Allah čuje tvoj govor, a kada šutiš sjeti se da On gleda u
tebe.“ Na mnogim se mjestima u Kur'anu aludira na ovo značenje, kao: „Što god
ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi
nad vama bdijemo, dok god se time zanimate. Gospodaru tvome nije ništa skriveno
ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni
veće od toga, što nije u Jasnoj Knjizi.“ (Junus, 61)

„Zar oni misle da Mi ne čujemo šta oni nasamo razgovaraju i
kako se meðu sobom dogovaraju? Čujemo Mi, a izaslanici Naši, koji su uz njih,
zapisuju.“ (Ez-Zuhruf, 80) Omer ibn Abdulaziz veli: „Ko ubraja svoj govor u
svoja djela, smanjit će govor i govorit će samo ono što ga zanima!“ Uistinu je
tako kako je rekao jer mnogo ljudi ne ubraja svoj govor u svoja djela, pa se ne kontrolišu u njemu niti paze na
njega. To čak ni Muaz bin Džebel r.a. nije primijetio, pa je i Poslanika s.a.v.s.
upitao rekavši: „Zar ćemo i za govor biti pitani?“ Pa mu Poslanik odgovori:
„Majka li te rodila, Muaze! Zar će ljude išta drugo bacati na glavu u vatru do
plodovi njihovih jezika!“                                                     

Hasan el Basri je rekao: „Od loših znakova čovjeka su da se
prihvati onoga što ga se ne tiče.“

“Kloni se neprijatelja, nemoj se družiti s grješnikom, pa da
te navrati na grijeh.“

Allah dž.š. kaže u Ku'ranu: „O vjernici! Ne uzimajte Moje
neprijatelje i svoje neprijatelje za prijatelje, ljubav im darivajući, a oni
poriču istinu koja je došla vama…“ (El-Mumtehine, 1)

Ebu Hurejre r.a. pripovijeda da je Allahov Poslanik s.a.v.s.
rekao: „Čovjek je na vjeri svoga druga, pa neka svako od vas gleda s kim se
druži.“

Abdullah ibn Abbas r.a. prenosi da je neko upitao Allahovog
Poslanika s.a.v.s. o najboljem drugu, pa je Poslanik s.a.v.s. rekao: „Onaj čiji
te izgled podstiče na zikr, govor na dobra djela, a njegova djela na Ahiret.“

Vjernik treba znati koga treba voljeti, s kim treba biti u
bliskim prijateljskim odnosima, kao što treba znati da oni koji su otvoreni
neprijatelji Allahu dž.š. i Njegovom Poslaniku s.a.v.s. ne mogu biti njegovi
prijatelji. Ovo pravilo ne negira uvažavanje i poštivanje ljudi s kojim živimo,
jer nam vjera nalaže i suživot, uz čuvanje svojih i poštivanje tuðih prava.

Vrlo često se nalazimo u društvu i osjećamo nelagodnost, jer
se ne uklapamo u sredinu u kojoj ponekad doðe do „moralnog opuštanja“, pa se
često koriste riječi vulgarnosti i nepristojnosti koje odgojenom i moralnom
čovjeku ne priliče. Vjernik je dužan pokušati, na lijep način, usmjeriti
razgovor ka korisnim temama, a ako ne može, onda mu je svakako bolje da napusti
takvo društvo, jer ako ostane učestvuje u grijehu. Alija r.a kaže: „Onaj ko
priča o nepristojnosti i onaj koji ga sluša, jednaki su u grijehu.“ Lukman je
učio ovu dovu: „Allahu moj, nemoj da moje društvo budu gafili, oni koji me,
kada Te spomenem, neće pomoći, a kada Te zaboravim neće podsjetiti, kada im
naredim neće me poslušati i kada postim neće me ostaviti na miru.“

Neki čovjek je upitao Sehla Ibn Abdullaha s kim bi se
družio, našta mu on odgovori: „Druži se sa onim čija ti djela govore, a ne
jezik.“

Zun-Nun je rekao: „Druži se sa onim ko o tebi govori isto i
kada si prisutan i kada si odsutan.“

Safija r.a. kaže: „Nema hajra u druženju s onim kome moraš
uvijek odobravati postupke.“

Nemoj varati Allaha i Njegovog Poslanika 

Allah Plemeniti kaže: „O vjernici, Allaha i Poslanika ne
varajte i svjesno meðusobno povjerenje ne izigravajte.“ (Al-Anfal, 26)

Postavlja se pitanje kako čovjek može prevariti Allaha,
Gospodara svih svjetova, koji sve zna, sve čuje, sve vidi? Kako da stvorenje
prevari Stvoritelja? A zašto bi ga inače varao, Plemenitog, Milostivog Stvoritelja, koji ga stvori i najljepši mu lik
dade, koji ga daruje Svojim mnogobrojnim blagodatima.

Čovjek je, uistinu, postao nepravedan tada kada je svom
Gospodaru postao nepokoran, tada kada je počeo da prkosi Allahovim propisima ne
mareći za Poslanikovim sunnetima. Onog dana kada je poboljšao svoj vanjski
izgled, a zanemario svoje bolesno srce; tada kada je pomislio da je Kur’an samo
da se pamti ili u kući kao ukras drži, a ne da se u praksi sprovodi; tada kada
je od vjere uzimao samo ono što mu godi i onoliko koliko je želio; tada kada je
klanjao samo tijelom, a njegovo srce bilo za dunjalukom; tada kada je sa
stvorenjima dobar, a kada se osami sa Stvoriteljem on je nepokoran; tada je
čovjek varao svog Gospodara, ali uistinu on ne vara osim samog sebe.

Omer r.a. je znao da će u ummetu biti takvih koji neće
cijeniti ono što im je Allah dao od blagodati, neće se Gospodara iskreno
bojati, neće emanete koje su prihvatili ispunjavati, pa je zato upozorio ummet
da ne varaju Allaha, jer Ga ne mogu prevariti, a On će ih pitati za emanete
kojih su se prihvatili, ali ih nisu onako kako treba dostavili. Pod emanetom
smatramo ispunjavanje obaveza, pokornost ili cjelokupnu vjeru.

Traži savjet samo od bogobojaznih

Ovo je još jedno zlatno pravilo i savjet koji predstavlja
ključ pravilnog rješavanja mnogih naših problemima. Savjet je svakom od nas
nekada potreban, ali koliko je samo ljudi koji su pitali, pa su ponovo
pogriješili. Pogriješili su kada su izabrali koga da pitaju, a pitali su onog
ko se Allaha ne boji, te im je takav dozvolio ono što je Allah zabranio, ili ih
uputio suprotno propisima islama.

Interesantno je da Omer r.a. nije rekao učenog već
bogobojaznog, jer bogobojazan čovjek neće reći osim ono što zna, onako kako
zna, onoliko koliko zna, ako ne zna reći će: „Ja ne znam, pitaj drugog.“

Zamislite čovjeka koji prvi put posti mjesec Ramazan. Prvih
dana zna da bude malo teško dok se organizam ne navikne na novi način ishrane.
Nekog malo zaboli želudac, nekog malo glava, ali sve je to podnošljivo i
prolazno. Takav ode i požali se ljekaru nemuslimanu, onom ko ne zna vrijednosti
posta. Požali se onom ko nije nikad postio i takav ljekar može dozvoliti da se
iftari, zahtijevati od njega da ne posti i time ga lišiti sevapa posta u
plemenitom mjesecu, pa i lijeka, jer je post lijek za mnoge bolesti.

Zato su učenjaci oni kojima se vjeruje, bogobojazni su
stabilno utočište, znanje je katanac, a njegov ključ je pitanje.