Dova za umrle

PITANJE: Da li je učenje mevluda, ili dove, kako se u narodu kaže, 52 dana nakon smrti osobe  praksa koja ima utemeljenosti u izvorima Šerijata? Da li umrli ima koristi od toga, da li je bolje da porodica organizuje dovu ili da sami uče ono što hoće od Kur'ana i zikra?

ODGOVOR: Učenje mevluda u našim krajevima je običaj koji
datira od davnina, koji se nasljeðuje i prenosi iz generacije u generaciju.

Iako mevlud u osnovi označava sjećanje na roðenje i život
Poslanika a.s. i organizuje se tim povodom, u našem narodu se uči i drugim
povodima, bilo da je riječ o trenucima veselja, kao što je sklapanje braka,
sunećenje djece, useljenje u novu kuću ili stan, povodom mjeseca Ramazana, i
sl., ili trenucima tuge, kao što je slučaj sa preseljenjem osobe.

Postavlja se pitanje šta je razlog tome?

Činjenica je da muslimani naših područja žive zajedno sa
pripadnicima drugih religija, koji imaju svoj način obilježavanja veselja i
žalosti, tako da su u prilici da biraju ili da prihvate njihov način radovanja
i tugovanja, ili da imaju nešto svoje, tako da su u tom kontekstu izabrali sebi
svojstven način, koji se ne kosi sa propisima vjere islama. Ono što je
činjenica jeste da je taj zajednički život i pomiješanost muslimana i
nemuslimana uzrokovao preuzimanje odreðenih običaja, u odreðenom dijelu, a koji
su dobili islamsko obilježje.

Poznato je da naši komšije kršćani imaju običaj
organizovanja sjećanja na svoje umrle, koje vežu za odreðeni broj dana nakon
smrti, tako da bi postupanje na način kako to oni čine bilo njihovo slijeðenje,
što je zabranjeno, shodno hadisu Poslanika a.s.: „Ko oponaša jedan narod, njemu
i pripada.“

Kada je riječ o mevludu ili dovi, koja je običaj kod nas, na
osnovu onoga što je meni poznato, ne postoji jasan argument koji ga propisuje,
tako da se ne može reći da je obaveza koju treba po svaku cijenu izvršiti, ali
sa druge strane nije mi poznat argument koji to zabranjuje, tako da se u
donošenju stava u pogledu ove prakse treba uzeti u obzir sadržaj onoga što se
čini.

Ono što u startu želim istaći jeste da je dova koja se uputi
Uzvišenom Allahu za umrlu osobu nešto od čega će ona, inšallah, imati koristi,
shodno riječima Poslanika a.s.: „Kada čovjek preseli prekidaju se njegova
djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, nauka kojom se drugi koriste i
islamski odgojeno dijete koje čini dovu za svog roditelja.“ Ta dova nije
odreðena niti ograničena za odreðeni dan ili datum nakon smrti, ona se može
činiti bilo kad, a ono što bih ja savjetovao jeste da se izbjegava odreðeni
dan, bilo o kojem da je riječ, jer je u tome oponašanje nemuslimana, tako da je
potrebno to izbjeći.

Kada je riječ o skupovima koji se kod nas tim povodom
organizuju, na kojima se uči Kur'an, ili pojedine sure, kao npr. Jasin,
citiraju odlomci mevluda, donose salevati na Poslanika a.s., izvode poučne
ilahije i kaside, čini zikr, upućuju savjeti i nasihati od strane uleme, u
njima nema ničeg štetnog ili negativnog zbog čega bi se oni smatrali
zabranjenim ili pokuðenim. Naprotiv, iz svega pomenutog se vidi da je cijeli
sadržaj nešto što ljudima koristi. Upoznaju se sa detaljima iz života Poslanika
a.s., svoja srca napajaju Kur'anom, zikrom i salevatima, čuju poučne vazove
koji se za tu prigodu pripreme, upute dovu Allahu za umrlog, sebe i sve
muslimane, tako da se zbog svega pomenutog isti ne mogu smatrati štetnim niti zabranjenim,
već naprotiv dopuštenim i korisnim.

Ono što želim ovom prilikom istaći jeste da se nekada ide u
krajnjost i pretjerivanje u pogledu sadržaja, kojeg neki smatraju strogo
odreðenim i zabranjuju svako odstupanje, kao što je slučaj sa mevludskim tekstom,
što je neprihvatljivo, jer sadržaj mevluda je ljudsko djelo, u kojem ima
ljudskih slabosti i manjkavosti, tako da se o odreðenim pitanjima može
polemisati, što znači da je po vrijednosti neuporediv sa kur'anskim tekstom,
tako da se po tom pitanju mogu praviti odstupanja i ustupci na račun učenja
Kur'ana, posebno sure Jasin, ali i zikra, salevata na Posalnika a.s., te vazu
nasihata koji bi trebao biti prilagoðen za ovu priliku.

Dakle, moj konkretan odgovor na postavljeno pitanje jeste da
skupovi na kojima se upućuje dova za umrlog jesu dozvoljeni, potrebno ih je
prilagoditi za tu namjenu, obogatiti Kur'anom i zikrom i izbjeći vezivanje za
odreðeni dan ili datum, jer za to ne postoji jasan dokaz, a u tome je
oponašanje nemuslimana, što je zabranjeno.

Što se tiče pitanja da li dati prednost individualnoj dovi u
odnosu na grupnu, tj. džematsku, ja bih rekao da jedno drugo ne isključuje,
tako da nisam za izbjegavanje džematske, osim ukoliko je u tome materijalno ili
neko drugo opterećenje porodice umrlog. U tom slučaju dajem prednost
individualnoj, to jest dovi članova porodice, kako se ne bi izlagali troškovima
i drugim teškoćama. Ono što je važno istaći jeste da dova članova porodice,
posebno potomaka, nema ograničenja, niti po pitanju sadržaja, niti po pitanju
vremena. Ona treba biti stalna i prilagoðena situaciji i mogućnostima člana
porodice.

Želim naglasiti da postoje odreðeni adeti koji su vezani za
sjećanje na umrlog, a koje je potrebno ispraviti, kao što je slučaj sa
naručivanjem učenja Kur'ana, ili nekih sura, kod odreðenih osoba, uz nadoknadu,
sa opravdanjem da naručilac ne zna učiti Kur'an. Poslanik a.s. je u hadisu,
kojeg sam prethodno citirao, naglasio da umrli ima koristi od dove koju njegov
potomak uputi Allahu dž.š., tražeći oprost i milost za umrlog. Ta dova nije
striktno odreðena, tako da onaj ko ne zna učiti Kur'an, ili suru Jasin, može
proučiti bilo šta od onoga što zna napamet od Kur'ana, ili uputiti dovu Allahu
dž.š. svojim riječima, na jeziku kojim govori, jer Uzvišeni Allah razumije i zna
sve naše misli i želje, sve jezike, tako da razlozi te vrste ne mogu biti
smetnja niti prepreka za obraćanje Allahu dž.š. Dakle, član porodice koji zna
čitati, ili učiti Kur'an, lijepo je da za svog bližnjeg prouči čitav Kur'an i
daruje sevab za njegovu dušu, a onaj koji zna odreðene sure napamet, učit će
iste i darovati sevab umrlom, dok onaj koji ne zna puno od Kur'ana napamet,
dužan je radi sebe naučiti što prije i što više, a u meðuvremenu može upućivati
dovu na svom maternjem jeziku, moleći Allaha za milost i oprost umrlom, ali i
za uputu i pomoć živima: sebi, svojoj porodici i svim muslimanima.