HomeGlas islamaAnalizePirati sa čardaka 10. Aprila 2011. Analize 796 | Glas islama | 211 | ANALIZE | Autor: Sead Šaćirović | Po jutru se dan poznaje, ili kako je osvanulo tako će i omrknuti. Zapravo, pitanje je da li je izdajicama ikada svanulo i da li su oni ugledali svjetlost? Otvaranje paralelnih institucija pokazuje u kojem mraku i bijedi žive. Stepen kršenja zakona, duhovnih i svjetovnih, od njih je napravio posebnu sortu koja se bolje snalazi u mraku pod plaštom tame, bezakonja i nemorala, nego na javi pod svjetlom vjere i morala. Svako pametan zna da je otvaranje tzv. „Fakulteta za islamske nauke“ pri paravjerskoj, vještačkoj i divljoj tvorevini još jedan u nizu pokušaja stvaranja paralelnih institucija sa ciljem dalje destabilizacije i uništavanja Islamske zajednice, te produbljivanja jaza nesloge i razdora meðu muslimanima u Sandžaku. Ovo je još jedan u nizu poteza režima i izdajica muslimana da na ovim prostorima stvore Islamsku zajednicu po mjeri zvaničnog Beograda, a na štetu muslimana. Fakultet koji se otvara usred nastavne godine, na kom se upisuje desetak studenata bez ikakvog prijemnog ispita i konkursa, a upošljavaju kadrovi sumnjivog morala i struke, automatski aludira na kriminalne radnje, nihilizam, korupciju i nepoštivanje osnovnih zakonskih procedura. Meðutim, u ambijentu opšteg bezakonja, kršenja Ustava, propisa i odredbi od strane vladajuće strukture, u situaciji gdje ministri višestruko krše zakon, nije čudno da se jedna skupina profanih ljudi, željnih bogatstva, sitnog šićara i medijske pažnje odluči na stvaranje „kuće (ne)znanja“ da bi što prije dobili „zvanja“, tj. na brzinu proizveli neophodne im kadrove za nastavnike vjeronauke. Ovo je zapravo projekat mutacije ademovsko-režimskih kursadžija u kursadžije sa „velikim“ znanjem, a u svrhu širenja neznanja, podaništva, kompleksa niže vrijednosti, stvaranja kulta žrtve i uzdizanja dželata kojima se kursadžije dive, oponašaju ih, podilaze im i rade sve po njihovoj mjeri i htijenju bez trunke griže savjesti i srama pred historijom i narodom. Oni imaju za cilj da novce koje je Ministarstvo vjera, odnosno država po zakonu dužna uplaćivati vjerskim zajednicama za obrazovanje, pokupe za sebe i za svoj džep. Kuća (ne)znanja koju su otvorili ima zadatak da kao singerica proizvodi diplome i podobne kadrove, po principu što više to bolje, bez kvaliteta i autoriteta. Davno je rečeno da pola hodže din kvari. Zapravo je vjekovna tendencija i težnja režima uvreživanje mišljenja u narodu da za hodže, imame i islamske pregaoce treba slati ahmake koji imaju neku tjelesnu mahanu, ljude polusposobne i one koji ništa drugo ne mogu raditi. Takvi neka uče za hodžu, polupismenog, pa to se podrazumijeva, uz to nesvjesnog i nezainteresovanog za išta osim za dobru pitu i halvu, dobru cigaru, hatmu i jasin i što više mevluda. A narod, a islam? Koga je briga za narod, bitno je imati pun džep. I naravno držati narod u drijemežu, obmanama i manipulacijama, fitnelucima i munafiklucima. Uz to pričati da su hodže samo za u džamiju, a „selo može i da izgori“. Ako hodža nije po mjeri režima onda je bolje da se ničim ne bavi, da ne razmišlja, uči, piše, da je bez ideje, inicijative, umazan i neuredan, da se ne miješa u životna, historijska pitanja, već da bude zabavljen perifernim dogaðajima, uljuljkan u dimu derviških tekija i nakaradnih razmišljanja nesposobnih hodža proizvedenih na režimskoj traci nesposobno podobnih kadrova. „Fakultet“ stvoren u beogradskoj kuhinji je pogon koji ima za cilj fabrikovanje gore opisanih kadrova. Za proizvodnju takvih nusproizvoda zaduženi su dobro provjereni i režimu odani ljudi. Jedan od njih je Mehmed Bećović. Radije je bio komunista nego hodža, džube i ahmediju zamijenio je crvenom partijskom knjižicom, više volio Miru Marković i Slobodana Miloševića nego Sandžak, muslimane i Bošnjake, insan koji je zbog zasluga na polju saradnje sa režimom i rada u arhivama, raznim komisijama i partijama nagraðivan perifernim ambasadorskim pozicijama, imenovan je za prvog čovjeka kuće (ne)znanja. Po jutru se dan poznaje, a po ljudima još bolje. Šta reći o ostalim nastavnim kadrovima. Ima tu Šabana i Murata, onih koji su doktorirali na tekstilu i postali doktori istoga. Jedan od njih ima svoju privatnu višu školu sa koje treba da prenese svoja iskustva brzog štancovanja nesposobnih kadrova. Vrijeme će pokazati da „iver nije pao daleko od klade“, te da šta „ljulja zaljulja, to motika zakopa.“ Uglavnom, postalo je pravilo da Mešihatov otpad u paravjerskoj tvorevini mnogo vrijedi, te da ono što je truhlo njima predstavlja kadar od povjerenja. Što više harabat, to bolji kadar. Meðutim, poznato je da ono što je pokvareno, čemu je rok istekao, ili je pri kraju, ono što je kontaminirano može zaraziti i zdravo tkivo, te tako proširiti epidemiju neznanja, nemorala, podaništva i poniznosti robu, a ne Rabbu. Svijetla je tačka u sandžačkoj stvarnosti što ima ljudi koji tamu razgone, vjeru uzdižu, pravo znanje i vrijednosti ljudske šire i veličaju. Pozitivno je što su muslimani sazreli i znaju da odvoje žito od kukolja, zdravo od nezdravog, kvalitetno od škarta i plagijata. Tako će biti i sa ovim novim projektom petokolonaša. U narodu on neće proći, ostat će ni na nebu ni na zemlji, isto kao i onaj čardak u Prvomajskoj ulici koga ljudi zaobilaze u širokom krugu da ne bi nagraisali. Zreo je naš narod i više se ne može obmanuti. Vjernici neće prihvatiti projekat ponovnog prinošenja muslimanske žrtve na oltar beogradskog režima, pa makar to bilo krivo neznalicama.
