Govor reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića na mevludu u Blagaju

Bismillahir-rahmanir-rahim. Elhamdu lillahi Rabbi-l-alemin. We
salatu we selamu ala sejjidina Muhammedin we ala alihi we sahbihi
edžmein. Allahumme ina neseluke… Draga braćo i sestre, esselamu alejkum!
Mi se nalazimo na Buni. Nalazimo se na mjestu odakle izvire rijeka Buna
iz kamena. U Kur'anu a.š. Allah dž.š.kaže da od Allahove sile i od
Njegove veličine i od straha iz kamena voda poteče, i kamen se raspe i
brda se potresu, ali ima jedno mjesto koje je tvrðe i od kamena i od
brda. To je ljudsko srce. Pa Allah kaže i kamen se razaspe i iz njeg
voda poteče, ali kad ljudsko srce ode krivo i kad postane kao kamen, ne
može ga ništa pokrenuti i razbiti.

Zašto smo mi došli ovdje? Da omekšamo
svoje srce, kao što je iz ovog kamena potekla voda, mi treba da omekšamo
svoje srce da iz njega poteče ljubav, da iz njega poteče sva ljepota i
dobrota. Ono što mi imamo od Allahovog duha, onako kad nas je stvarao i
kad je rekao Ademu ve nefeha fihi min ruhihi i kada je u
Ademovo tijelo Allah dž.š. udahnuo svoga duha, onda je Adem postao
insan. I onda je melekima Allah naredio, sad učinite sedždu Ademu, jer
Adem u sebi nosi tu klicu koju mu je Allah udahnuo u njegovu dušu. Evo,
mi smo došli ovdje, na ovo mjesto, da se podsjetimo da iz kamena voda
teče.

Tri potrebe

I nije slučajno da su upravo ovdje ti
produhovljeni ljudi htjeli da doðu, pa da ih ovo stalno podsjeća da je
ovo mjesto kao šerijat. A riječ šerijat doslovno znači put do vrela.
Znači šerijat, odnosno islam, odnosno Kur'an, odnosno naša vjera je
stalni put do izvora gdje treba da se napijemo čiste vode. A koja je to
čista voda za našu dušu? Kažu mi imamo tri potrebe: imamo fizičku
potrebu, imamo intelektualnu potrebu i duhovnu potrebu. Fizička potreba
je da imamo hrane dosta, da jedemo. Ima onih dosta koji umiru zato što
previše jedu. A ima onih koji umiru jer nemaju šta da jedu. Imamo
intelektualnu potrebu, to znači da moramo da mislimo. Allah nam je dao
um i razum. Ali imamo i onu duhovnu potrebu. Duša mora imati hranu. Ako
je ne hraniš i ona će ostati gladna, bolesna i umrijet će i neće ništa
od nje biti. Osušit će se isto kao što se tijelo suši. Zašto smo mi
ovdje? Mi smo došli da dušu nahranimo, evo ovdje na ovoj Buni i da se
sjetimo onih koji su bili prije nas, da im proučimo Fatihu. Ali prije
svega da sa ove Bune, sa ovoga mjesta odemo snažniji, jači, da se
napunimo te duhovne hrane koja se ne može kupiti u prodavnici. Za ovu
fizičku potrebu kupimo brašna i hljeba i možemo kupiti knjigu za
intelektualnu hranu. Ima sad internet…

Kad sam ja bio mali voda je bila džaba, a
muzika bila za pare. Sad je obratno. Sad vodu kupuješ za pare a muzika
je džaba. Gdje god da kreneš imaš je da slušaš. To je, vidite, naopako
okrenuto. E, vidite sad, imamo čist zrak, hvala Bogu. Koliko ima zraka
ovdje? Ne može niko ga uhvatiti da kaže ne dam ti. Vidite, Allah je
napravio takav raspored da onoga što nam najviše treba, najviše ima. A
najviše ima zraka, jer bez zraka ne možemo. Moramo disati. Poslije zraka
imamo vode, a poslije vode imamo hrane. Najmanje ima hrane. E, vidite
da je neko nekome rekao prije 20 godina, da će voda biti za pare, da ćeš
ići u granap da kupiš litru vode? Zašto? Zato što ne smiješ da piješ
ovu vodu u prirodi, jer su rekli da je zagaðena. E, sad kad bih ja
nekome rekao možda će se za 20 godina kupovati zrak u prodavnici, pa
odeš kupiš zraka pa dišeš jednu heftu dana pa ti kažu nestalo….

Ali vidite, nešto da je moguće i to da
nam jednoga dana i zraka nestane. Vidite ovo sada u Japanu kada se
dogodila ova havarija sa nuklearkom. Pa znate koliko ima na našem
kontinentu nuklearnih postrojenja? Mi ne znamo ni koliko ih ima. Pa
znate kad zemlja se odozdo potrese. Ako si ikada sumnjao u Nuhovu laðu,
onda ono što si vidio u Japanu ti je dokaz, vidite i vi ovdje u Bosni,
ono što se dogaða u Japanu i nas strah, hoće li one ćelije, radijacija
koja donosi bolest i nas zahvatiti. Znači na ovom evropskom kontinentu
ne znaju koliko imaju tih nuklearnih elektrana i postrojenja. Sad idu da
ih broje da vide koliko ih ima. 

Gazalijeva dova

Braćo i sestre, hoću da vam kažem, neka
ste danas došli. Idući odozdo pitam muftiju koliko je ova kolona gore
produžena. Kaže mi oko tri kilometra. Oko tri kilometra je kolona odozdo
do tekije, onih koji su došli na Bunu danas! Zašto smo mi ovdje danas?
Zašto smo došli? Osjećamo da trebamo da budemo na jednom mjestu svi
zajedno. Osjećamo, braćo, u zraku osjećamo da se još uvijek oko Bosne
poigravaju. Zato sam na početku proučio ovu dovu, dovu koju je napisao
jedan veliki sufija, duhovnjak. Mislio sam da baš odgovara da je ovdje
proučimo na Buni. Dovu je napisao veliki Ebu Hamid El-Gazali, koji je
umro 1111. g. Evo ovdje ovi naši derviši i naše sufije koji su došli i
počastili nas sa ovakvim mevludom i malo nas produhovili i osvježili
ilahijama, oni dobro znaju, šejh Gazali je napisao jednu malu knjigu
koju je nazavo Ejjuhe-l-veled, (O moj sinko), i ostavio je
svome sinu vasijete nakon svega što je prošao. Gazali je bio jedan od
najvećih alima. Kažu, kada bi, ne daj Bože, Kur'an negdje se zametnuo, i
kažu kad bi se i hadis i sve…, samo ono što je Gazalija napisao u Ihja ulumu-din bilo bi dovoljno da se sačuva ideja islama. To je bio veliki, veliki
čovjek. Imao je sina i ostavio mu jednu knjižicu. Kaže kad mene ne bude
čitaj ovo. I na kraju te knjižice napisao je ovu dovu koju sam ja vama
sada proučio, pa ću vam je protumačiti. Zašto? Zato što svi imamo sinove
i kćeri. E, sad kad bih vas pitao šta biste vi najviše voljeli od svega
što imate: Bože, evo ako treba i svoga zdravlja daću za svoj evlad. To
je ono što Allah kaže: El malu vel benine zinetu-l-hajatid-dunja,  jer imetak i sve ono što imamo je zinet i djeca.. to ti je zinet. Možeš
ti bisera staviti koliko god hoćeš. I zlata. Al’ najbolji nakiti kojim
sebe možeš okititi jesu tvoja djeca.

Skoro sam bio kod Have Tatarević u
Prijedoru. Za jedan dan je izgubila šest sinova i muža. Ostao joj samo
još jedan sin. Gledam u nju, ona u mene i pitam se kako je ta žena uopće
pri pameti? Šest sinova izgubila! Sada živi sama u Njemačkoj. Sin joj
jedan tamo u jednom njemačkom gradu, ona je u drugom. Živi u 30m2 i
dobija pomoć u Njemačkoj, jer ne može dobiti pomoć u svojoj državi. Tamo
u Prijedoru. I onda zimi ide tamo, jer nema joj ko ložiti, pa ljeti
doðe u svoj Prijedor. Kuću joj napravili. Ja sam je obišao gore kod
kuće. Druga joj kćerka u Australiji obolila i umrla u meðuvremenu. Ja
vas pitam koliko je to srce? To je majčino srce. I kad bi vas pitali šta
biste najviše volili, koga biste volili, sve bih dao, sve bismo dali da
vidimo kakva će biti budućnost našoj djeci. Zato je Gazalija napisao
ovu dovu svojoj djeci, svojim unucima. A Boga mi, kako nam stvari idu,
nekada pomislimo, dragi Bože, šta će biti s ovom našom djecom?  Eto mi
smo preživjeli nekako. Eto ostali smo. Preživjeli i genocid. Šta im se
sprema u budućnosti. Evo učimo im dovu. Ovo je za njih.

Dragi Bože, kako kaže Gazalija svome
sinu, najveće što može biti od Božje milosti i od Božje zaštite, daj da
budemo blizu Allahovog rahmeta i Njegovog fazileta. Bože, nemoj nas
udaljavati od Tvog hlada! Daj nam snage i otvori nam srce da nam uðu
Tvoje riječi i da budemo stalno s Tobom! Daj nam da osjetimo tu blizinu!
Bože, budi s nama, nemoj biti protiv nas! Bože, neka nam zadnji čas
života na ovome svijetu bude sretan! Bože, uvećaj nam naše nade i
ostvari nam naše nade! Bože, ako smo pogriješili oprosti nam grijehe!
Uputi nas Bože, da idemo pravim putem uvijek! Bože, daj nam snage da
popravimo svoje mahane, prije nego što vidimo mahane drugih! Bože,
učvrsti nas na pravome putu i pomozi nam da znamo i ne pravimo grijehe
da bi se morali kajati! Bože, olakšaj nam naše muke i olakšaj nam naše
breme koje nosimo! Upiši nas i povedi s ljudima koji su časni i pošteni!
Bože, sačuvaj nas i udalji nas od zla zlih ljudi! Bože, oslobodi našu
braću, naše sestre, naše majke, naše očeve, oslobodi ih lanaca
džehennema!  O, Ti koji sve znaš i sve čuješ! Bože, ako ima meðu nama
neko bolestan, neka ozdravi! Ako ima neko dužan, neka dug vrati! Bože,
ako ima neko neku brigu, Bože olakšaj mu njegovu brigu! Dragi Bože, ako
ima meðu nama onih koji su u strahu, Bože, daj im snage da savladaju
strah i daj im da u njihovim srcima bude sigurnost! Bože, oni koji su
siromašni, daj im načina da ne budu siromašni, da obogate! Bože, oni
koji su miskini, pokaži im put da se opskrbe. Bože, oni koji su meðu
nama izdajice, koji izdaju našu stvar, Bože uputi ih na pravi put da to
ne rade! Bože, oni koji su prognani, daj im načina da se vrate svojim
domovima! Bože, oni koji se bore na pravom putu pomozi im da pobjede!
Dragi i Premilostivi Bože, Ja Allahu, Ja Allahu, Ja Allah… Ti koji sve
čuješ, sve znaš i sve vidiš, primi našu dovu, ovdje baš na Buni, na
ovome mubarek mjestu! Mi smo došli ovdje da se meðusobno vidimo, da
vidimo jedan drugog, ali Bože da i Ti nas vidiš kakvi smo, da vidiš kako
izgledamo! Bože, pomozi nam da se ujedinimo da budemo jedna duša i
jedno tijelo, da radimo i da mislimo dobro! Sačuvaj nam, Bože, našu
djecu od svakoga belaja! Sačuvaj nam našu domovinu od svih onih koji joj
žele bilo kakvo zlo! Bože, sačuvaj nas od pomisli i od straha od
genocida, od onih koji nam ne žele dobro, vrebaju nas da nas ponovo
poubijaju kao što su ubijali i nedavno! Bože, daj nam snage da preživimo
sva ova iskušenja i da budemo u Tvome rizaluku!

Komentar dva dogaðaja

Nakon ovoga, ne želim da propustim
priliku, a da sa vama ne podijelim dvije stvari, da ne komentarišem
dvije stvari. Želim komentirati jučerašnju posjetu (13. 5. 2011. g.)
ministrice vanjskih poslova Evropske unije gospoðe Ešton u Banjaluku i
želim da komentiram pitanje vjeronauke u školama.

Dobro me slušajte!

Kao što znate Milorad Dodik, bivši
premijer RS-a, a sadašnji predsjednik RS-a, već nas danima sikira oko
referenduma. Sikira nas i oko mnogih drugih stvari. Mi doðemo navečer,
tamam ono fino da se odmoriš. Uradio, završio! Odjedanput upališ
televiziju i onda istom te on uznemiri. Neće ovo, hoće ono, hoće
referendum. Hoće se otcijepiti, neće se otcijepiti. Onda ovi naši nešta,
ne znaš ni šta govore, ništa ne razumijemo. Nemamo, ne vidimo nikoga
ispred nas da kaže jal’ „b" jal’ „c", nego sve nešta mrljaju. Onda mi
tako ostanemo. Odemo da spavamo. Popijemo apaurin da se malo smirimo. I
taman smirimo i kažemo: haj’ neće sutra biti! Opet sutra! I sad u zadnje
vrijeme digla se cijela Evropa do Ujedinjenih nacija, priča oko Dodika.
Dodik kaže biće referenduma, ovi kažu ne smiješ. Odlaze tamo svi iz
Brisela iz Vašingtona. Ne znam ko mu sve nije išao. Molio ga, de
popusti, de ovako, de. Jok! Naprotiv, on doveo i patrijarha iz Beograda,
srpskog patrijarha Irineja, i hoda tamo po Foči. I on nama kaže da
podržava referendum. I mi to sve gledamo. Kad jučer iznenada, gospoða
Ešton, Lajčak, odoše u Banjaluku. I jučer navečer doðe nam vijest, Dodik
odustao, svi ga ljube i grle, i ovi naši kažu svaka mu čast, ne treba
ga kažnjavati. To je biva dobrooo!

Braćo i sestre,

Ako je gospoða Ešton došla, zaista, da
Dodiku očita lekciju i da disciplinira Dodika, da zna gdje živi i da zna
gdje mu je domovina i da zna kako treba da se ponaša, pozdravljamo to,
čestitamo i podržavamo. Ali, ako je ova posjeta u Banjaluku, kao što je
bila posjeta Miterana, ako se sjećate, i kad je došao u Sarajevo i kad
je, zapravo zaustavio procese da se Bosnu ostavi na miru, i kad je
donio, ako se sjećate, one kese za mrtve, ako je to bila takva posjeta,
onda smo mi zabrinuti. I želimo da nas gospoða Ešton odavde dobro čuje! A
mi se zovemo Bošnjaci – muslimani u  Bosni i Hercegovini, Bošnjaci koji
su u XX stoljeću ovdje u Evropi doživjeli genocid. To su priznali svi
oni u Ujedinjenim narodima, u Evropskom parlamentu, eno imaju tamo u
Hagu sve odluke koje su donesene i svi su kazali da je genocid. Mi,
Bošnjaci smo poput Jevreja, bojimo se i guštera, jer su nas zmije
ujedale. I zato se bojimo svakog takvog poteza koji je na kraju jedan
truhli kompromis, koji opet nas, na kraju, dovodi u situaciju da se
sekiramo. Nažalost, sve više vidimo da naši predstavnici, koji bi
trebali biti jaki, snažni i složni, nit su jaki, nit složni, niti znaju
šta trebaju da rade. A neće da pitaju. Nego oni su se umislili, samo
drže svoje stolice, i da njih niko ne dira. I pošto njih niko ne dira,
oni se uopće ne brinu šta je sa narodom. Nema ih više ni meðu narodom.
Trebali su i danas da doðu ovdje da ih vidimo, da ih čujemo, da nam kažu
nešto. Gdje smo mi to? Šta se dogaða sa nama? Mi ne znamo šta vi iza
zatvorenih vrata pričate! Kažite nam! Javno! Glasno da znamo, da znamo
gdje smo! Mi u toj takvoj neizvjesnosti svašta u svojoj glavi vrtimo.
Traume koje smo mi doživjeli su uvijek prisutne kod nas. Zato vas
pozivam, nemoj te se igrati sa našom sudbinom. Mi smo jednom doživjeli
genocid. Nećemo više to da doživljavamo. Hoćemo da znamo gdje smo, šta
smo, šta nam je raditi. Nećemo više da nas iko žedne preko vode prevodi.

Sjećate se kad su zaveli embargo na
bivšu Jugoslaviju, mi smo svi aplaudirali. A šta se kasnije dogodilo?
Samo je nama bio embargo! I još da bude paradoks gori, vidite, sada ovi
svjetski političari koji hodaju po svijetu, znate šta rade!? Ovo što
interveniraju u Sjevernoj Africi to opravdavaju Bosnom. Znate šta kažu:
Pošto smo u Bosni zakasnili, mi sad idemo bombardirati u Sjevernoj
Africi, pošto smo u Bosni zakasnili, pa smo onda na Kosovo na vrijeme
došli. Pazite! Oni svoj zločin pretvaraju u svoje dobro! Vidite tog
licemjerja da im Bosna sada služi da bombarduju druge. S razlogom, bez
razloga neka to procijeni povijest, ali ostavite nas na miru. Ali dajte
kažite nam da ovdje mi Bošnjaci, ako ste protjerali jednom Jevreje iz
Evrope, dali ste im Svetu zemlju njihovu, kao što kažu. Mi nemamo druge
svete zemlje osim ove svete Bosne. Mi nemamo kuda ići, hoćemo da ovdje
budemo i da ostanemo! Ovo je naša sveta zemlja. Ovu zemlju nikome ne
damo! Da znate! Može svako da priča ovo ili ono, ali ne može da nosi
našu svetu zemlju. Ovo je naša sveta zemlja, Bosna i Hercegovina. To nam
je Bog garantirao. Ovdje smo se rodili i ovdje ćemo živjeti i ovdje
ćemo umrijeti. I ne samo to. Nego sve one Bošnjake širom Evrope,
Australije, Amerike, Kosova, Makedonije, Srbije, Hrvatske, sve ih
pozivamo da se vrate: Ovo je vaša sveta zemlja! I vi tamo svako jutro
kažite: Vidimo se u Sarajevu, vidimo se u Bosni, jer ovo je naša zemlja!
Nas je na Balkanu od 8 do 10 miliona, 4 milona je u Turskoj. Oni su nas
raselili, razbacali nas po cijelom Balkanu da nigdje ne možemo biti
većina zato što nam ovi iz Zagreba poručuju da nas previše ima. Previše
nas je ostalo, pa smo opasnost za Evropu. Kako ih nije stid? Kako ih
nije sramota!? Pred Bogom i pred svijetom! Nas je previše u Bosni!?
Znači nisu nas dovoljno pobili, treba da nas još pobiju! E, vidite
braćo!

Dozvolite mi sada da komentiram vjeronauku!

Ovi malo stariji, koji pamte ono
vrijeme, znaju da niko nije mogao zamisliti da će nam se dogoditi
etničko čišćenje. Nije niko mogao zamisliti da će nam se dogoditi
genocid. Ali se dogodilo i jedno i drugo. Znate kako? Zato što su 45
godina bezbožnici  imali sve u svojim rukama. I državu! I vojsku! I
policiju! I školu! Pa čak i crkve i džamije! 45 godina su nas vjerski i
kulturno čistili. Čistili nas vjerski, duhovno, da ne znamo ko smo, da
ne znamo što smo! Jedini smo mi bili koji smo se opredjeljivali da smo
neopredijeljeni. Nisu nam dali da se nacionalno osvještavamo. Vjeru su
nam sveli na marginu. Imali smo samo jednu medresu, u koju kada uðeš,
kao učenik, izgubiš sva graðanska prava. Trebalo je godinama da ti daju
dozvolu da praviš džamiju. Ja svjedočim, kad sam u Gračanici bio imam,
nisu nam dali da pravimo gasulhanu. A imali su onu, tkzv. ateističku
gasulhanu, komunističku. I kad smo otišli da kažemo dajte da napravimo
gasulhanu, mi se gasulimo po kućama u samom gradu, gasule se ljudi u
svojim avlijama. Ne daju gasluhanu! A ona tamo, kao služi njima, država
je napravila, a mi treba da sebi svoju napravimo.  E taj što je bio
predsjednik Socijalističkog saveza, imao muslimansko ime, Atif se zvao,
ja odem njemu i kažem: pa što to, bolan, radiš? On kaže, ovdje imamo
progres, nećemo konzervativno, nazadak, vjera je ‘vako, vjera je nako,
kaže i ja sam učio o vjeri u školi. Pa kažem nemoj ti da raspravljamo o
teologiji! Nama treba gasulhana! Nemoj da raspravljamo o tome ima li
Boga, nema li Boga. Ti ćeš vidjeti ima li, ili nema. Pusti to sad! Helem
nejse,on nije to dao. Kad šta će biti? Doðe ona ‘92., ode sve, k'o kule
od karata sve se razbi. Allah dž. š. kaže selekuke bi el-sinetil hidadin eš-šihaten alel kajjimi.
Ti njih zoveš, hajte sa mom da čuvamo Medinu, kažu oni: Nemoj, nemoj,
nećemo mi. Ali kaže, pošla je jedna mala grupa i kaže bili su tako
uplašeni kao pred smrt. Tako su se bojali, svi su gledali u tebe i za
tebe se hvatali. A kad je to prošlo, kaže onda su te ogovarali oštrim
jezicima i nisu spremni da urade ikakvo dobro. E taj Atif, koji je meni
osporio da se pravi gasulhana, kad je ono ispalo doðe u Zagrebačku
džamiju da se skloni. U Zagrebačkoj džamiji gleda on mene, gledam ja
njega. Gdje su ti sada ti tvoji što su te nagovarali da nam ne daš ni
gasulhanu? Idi sada njima! Ne, opet si došao nama i mi ćemo tebe
primiti. 

Ministar za obrazovanje i nauku Kantona
Sarajevo, po imenu Emir Suljagić, koji je izmeðu ostalog iz Srebrenice,
on je sad potpisao da se u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo
ne upisuje vjeronauka u opći uspjeh. Reklo bi se, to nije nešto, baš,
tako ni važno. Ali pazite! Jako je važno, braćo i sestre, muslimani i
muslimanke! Njega će podržati Vera Jovanović iz Helsinškog (komiteta)
koja je zapravo ispostava Beograda, jer Helsinški odbor za ljudska prava
u Sarajevu, ne brani ljudska prava nego provodi politiku Beograda. A
znate kako znam? Pa znam po tome što su beogradske takozvane nevladine
organizacije primile više para da razvijaju demokraciju u Srbiji od svih
istočih zemalja. Ali pošto to nisu uspjele, pošto tamo još uvijek hara
fašizam, u Srbiji i Beogradu, mi to osjećamo jako dobro; onda šta su oni
uradili, da bi dobili još para, prebacili se u Bosnu pa da onda
spašavaju Evropu od nas, od islama, jer jedini lov, sezona lova jeste na
islam i muslimane u čitavom svijetu, pa tako i u Bosni. I znate još
nešto. Ovih dana nam političar Željko Komšić, prošle hefte na tribini
(Kruga) 99 poručuje nam, kaže u Bosni je sada fašizam antiislamizam.
Jako lijepo rečeno! I od čovjeka od koga mi nismo očekivali. Ja sam onda
nazvao predsjednika Komšića, člana Predsjedništva Komšića u Hrvata (iz
hrvatskog naroda),  jer je on tamo zato što su Bošnjaci glasali za
njega, više nego za bošnjačkog predstavnika, kao što znate…  I ja na
telefon: Dobar dan predsjedniče! Dobar dan. On otišao u Omarsku. Lijepo i
to, neka je otišao. Rekoh, ona izjava jako dobra. I rekoh sviða mi se.
Dobro je da je i neki političar. Od ovih naših Bošnjaka niko ne smije to
ni primijetiti, a kamoli izaći i kazati nešto. Sram ih bilo! Gledaju
šta rade sa nama. Ostavili su nas. Same! Izdali nas! I ne žele uopće da
čuju to. Naprotiv, kad nešto kažemo onda nas prozivaju i spore nam, kao
kako smo mi to, kao Islamska zajednica, mogli da kažemo! Vidite te
logike, eto dokle su nas doveli! Ja kažem gospodinu Komšiću: Lijepo to
od tebe. Ali gospodine Komšiću, to ti pričaš, a ovamo jurišnici vaši,
dali im zeleno svijetlo da istjeraju vjeronauku i to tamo gdje su
muslimani većina. Ne smije niko ni pomisliti da ide u Zapadni Mostar da
dira vjeronauku. Ma ne smije niko ni pomisliti da kaže, eno tamo u
Skupštini Neretvanskog kantona ( Zapadno-hercegovačkog) ikone katoličke,
odnosno kršćanske. U državnim institucijama? Niko to ne smije ni
primijetiti. Otiðite u Bosanski Novi, u načelnika pa ćete vidjeti, ne
znate da li ulazite u crkvu ili u opštinu. Tamo u školama u RS-u, njih
niko i ne pita šta je sa bošnjačkom djecom, jer su sva podvrgnuta
programima Svetoga Save i onoga što usto dolazi. Skoro nam je sandžački
muftija iz Novog Pazara održao lekciju kako treba da čuvamo svoju djecu,
jer ih tamo izvrgavaju, ismijavaju i zapravo pokrštavaju sa
svetosavljem. I to nije ni kršćanstvo kao religija. To je jedna vrsta
kršćanstva koje oni nazivaju svetosavlje.

Draga braćo i sestre, i zato želimo
poručiti i Komšiću koji je rekao: Ja ću o tome obavijestiti Lagumdžiju.
Evo čekao sam da vidim šta je uradio. Nije me nazvao. Neću kazati ono,
daću mu još prilike.  Rekao je da će razgovarati sa ministrom. Ne znam
da li je razgovarao. I kao trebalo bi razgovarati sa ministrom. Pazite,
to je ona stara komunistička, boljševička logika. Oni nam sva prava
uzmu. Uzmu vam imanje, uzmu vam graðanska prava, sve vam uzmu i onda oni
gore fino vam vraćaju. Evo vam jedno po jedno, malo, na kašičicu. A
onda šta vi treba da radite? Da se zahvaljujete i kad budu izbori da
onda za njih glasate. E, to je logika komunista!

Pravo na vjeru je Allahov dar. To je
prirodno pravo, koje niko ne smije uzimati niti davati. To je pravo
koje, vi roditelji, imate da odgajate djecu kako vi hoćete. Hoće oni da
mi opet dajemo svoju djecu bezbožnicima i da ne budu spremni da se brane
kad doðe ponovo etničko čišćenje. Oni koji ne mogu od Srebrenice da
naprave Sarajevo, sada od Sarajeva hoće da naprave Srebrenicu. Ma nećemo
to! Dosta nam je toga. Ne damo svoju djecu da ih vi učite bezbožništvu.
Mi hoćemo da (učimo) svoju djecu i to u našim školama. Te državne škole
su naše škole. Mi plaćamo porez. Nije to tvoje, ministrovo privatno,
babovina. Nisi to donio ni od koga, nego je to naše. I ima da se uči
vjeronauka u tim školama. Ovi naši se ponašaju isto kao Ben Ali u Tunisu
i onaj Mubarak u Egiptu, odvojili se od naroda i oni misle kad
zadovolje neke tamo u Briselu, malo tamo, malo ‘vamo, završili posao.
Tako je mislio Ben Ali, tako je mislio Mubarak. Ali zato mu je poslije
došlo čuveno „Egipatsko proljeće" i „Tunisko proljeće". 

Ja im poručujem, ako budete dirali u
vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju i u medresu i u naše
ime i u naše kuće, onda ćete nam početi odreðivati šta ćemo jesti, gdje
ćemo biti, s kim ćemo govoriti, s kim ćemo se družiti! Ako budete dirali
u vjeronauku, imat će te, imat će te „Sarajevsko ljeto" na ulicama
Sarajeva! Da znate! Jer mi ne možemo to podnijeti! Mi ne možemo
podnijeti da nas pripremite, a ove zadnje četiri godine, ove zadnje
četiri godine Federalna televizija, ove televizije takozvane državne i
ove neke štampane novine su nas pripremili, dresirali nas da budemo
mirni kada oni krenu u ovu akciju da nam uzimaju prava postignuta. I
vjeronauku i džamiju i mektebe i sve ostalo.

Zato odavde sa Bune, sa izvora naše
duhovnosti poručujemo im: Nemojte se igrati sa nama!  Nemojte nas
ponižavati! Nemojte nas podcjenjivati i poručujem posebno Veri
Jovanović, nemoj ti da štitiš naša prava, jer ti služiš onima koji mrze
islam. Mrze nas muslimane i zato ostavi nas na miru! Tvoj sud uopće nije
mjerodavan šta su naša prava, a šta nisu! Mi ćemo kazati koja su to
naša prava, a koja nisu. Nisi ti zadužena i nisi ti kvalificirana da
odreðuješ da li je ova odluka ministra ispravna ili neispravna. Zato
pozivam ministra Emira Suljagića da promijeni odluku od vjeronauci i da
ostavi vjeronauku onako kako je do sada bila u školama u Sarajevu. Onaj
njegov kolega ministar Mašić je kazao: Sad smo u Sarajevu, e sad ćemo u
cijeloj Federaciji. Naravno, niko od njih ne smije ni pomisliti da ide u
Banjaluku, niti da ide u Zapadni Mostar. Samo se na nama provodi
disciplina. Zato što smo se uspavali! Zato što su nas naši političari
ostavili da se sami borimo za naša prava. A naše najveće i najvažnije
pravo je na vjeru, jer mi smo muslimani. Mi smo vjernici. Naši šehidi
koji su dali svoje živote, dali su svoje živote da bismo mi bili
slobodni, da bi nam djeca učila o svojoj vjeri u svojim školama. Zato
ili promijeni odluku ili daj ostavku, pa nek` doðe neko ko ne mrzi
muslimane, ko ne mrzi islam, ko može biti ministar za sve graðane
uključujući i nas muslimane.

Draga braćo i sestre, nemojte se nikoga
plašiti osim dragog Allaha! Ovdje u ovoj našoj Bosni i Hercegovini naši
djedovi bili su muslimani u najtežim vremenima. Preživjet ćemo mi njih i
sada kao što smo preživjeli i one prije. U to ime, neka vas Allah čuva,
neka vam da dobro zdravlje i sreću gdje god bili.

Esselamu alejkum!

Blagaj, 14. 05. 2011. godine