Hadžija-binadžija

Ovaj sedamdesetsedmogodišnji starina, pomalo narušenog
zdravlja, ali bistrog uma i razgovjetnog govora, prava je enciklopedija i hroničar
života na Pešteri u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Pamti hadžija Šefik i
partizane, i kasniju komunističku vlast, i vrijeme poslije Titove smrti. Pamti
i Miloševića, a evo i sadašnje vrijeme nazovi demokratije i ističe da je život
Bošnjaka, muslimana, stanovnika Pešteri uvijek i u svakom vremenu bio težak i
pun iskušenja.

„Sa svih strana su nas pritiskali i pokušavali da nam
zabrane da budemo ono što jesmo. Da budemo muslimani i da se klanjamo Allahu
dž.š. Vršili su na nas razne pritiske, hapsili su najviðenije Bošnjake i
izlagali ih torturi, a imame su svaki čas zvali u Komitet u Sjenicu na
informativne razgovore i isljeðivanje. Ali Allah dž.š. nam je dao neku snagu i
blagoslov da sve to izdržimo“, kaže hadžija Šefik.

Pored toga što je od 1963. godine bio imam u Dugoj Poljani i
što je njegov džemat obuhvatao desetak okolnih sela u kojima je obavljao
vjerske usluge, predvodio namaze, učio mevlude, davao imena novoroðenoj djeci,
organizovao vjersku pouku u mektebima i dženaze, hadžija Šefik-efendija je
širom Pešteri poznat i kao ponosni uzgajivač rasnih konja. Konje uzgaja za svoj
merak, ali i zbog potrebe, jer su putevi na Pešteri loši, pa je konj najbolje
prevozno sredstvo u prelaženju nepreglednih pešterskih prostranstava.

„Kada sam počeo da radim kao imam moj džemat je obuhvatao
desetak okolnih sela. To su sve rastojanja od po petnaestak kilometara i da
oduvijek nisam imao dobre konje ne bih uspio da izjutra u jednom selu dam ime
novoroðenčedu, da sa podne u drugom selu obavim dženazu, a da sa ikindije u
trećem selu organizujem mejtep i vjersku pouku. Zahvaljujući dobrim i brzim
konjima stizao sam sve to po ovim našim pešterskim bespućima.“

Odvajkada se pešterski domaćini ponose svojim konjima jer su
konji statusni simbol i dokaz da je čovjek dobar domaćin, a košije i vašarske
trke konja su mjesta gdje se odmjerava i vrednuje čiji je konj bolji. Hadžija
Šefik je pobjeðivao na mnogim trkama i uzimao je mnoge košije, a dvije pobjede
posebno ističe: to je Pešterski derbi u Žitniću 1975. godine, kojeg je
zabilježila i prikazala tadašnja Televizija Beograd, i nedavna trka održana 1.
maja u Karajukića Bunarima na kojoj je hadžijin konj po imenu Hartles odnio
ubjedljivu pobjedu, a hadžiji donio nagradu od 500 eura.

„Ovoga sam konja kupio u Šapcu, u štali kod Erića. Vjetar mu
nije ravan. Lijep je ko lutka. Ne znaš šta mu je ljepše: da li noge, da li
vrat, da li čelo, da li dlaka, da li oči. Cio je skladan. Pravi trkač“, sa
oduševljenjem i ushićenjem priča, kao da opisuje nekog insana i nastavlja:
„Meni nije važna ta nagrada. Ja sam više od tih 500 eura potrošio na čašćavanje
prijatelja i dostova. Bitno mi je samo da imam konja koji može da pobijedi, a
ovakvog na Pešteri nema.“

A ljubav prema konjima se razvila još u djetinjstvu u selu
Žabren u kojem je roðen daleke 1934. godine. Njegov rahmetli babo Šerif Šačić
je bio imam u Rasnu i uvijek je uzgajao dobre konje, pa je i hadžija Šefik tu
ljubav naslijedio od njega. O tim vremenima sa neskrivenim zadovoljstvom priča:

„Babo je bio imam i mnogo učen i obrazovan čovjek. Rasno je
bila opština i on je bio matičar. Vodio je matične knjige vjenčanih, roðenih i
umrlih. I danas su te knjige u upotrebi, a on ih je pisao rukom kao da ih je
štampao. To je prava kaligrafija. Da bi od naše kuće u Žabrenu putovao u Rasno
na posao, a i da klanja džume, morao je da ima dobre konje. Ja sam se stalno
vrzmao po štali i oko njega, još kao dijete od tri-četiri godine, a on me je
uvijek peo na konja tako da sam ja to zavolio, pa i dan-danas jašem i igram
konje.“

Hadžija Šefik je svoju ljubav prema konjima prenio i na
svojeg sina Tešrifa, profesora u „Gazi-Isa-beg“ medresi, koji babu pomaže oko
konja jer je hadžiji zdravlje pomalo narušeno.

„Trenutno imamo tri konja. Šampiona Hartlesa i još dva
kvalitetna i rasna grla. Tešrif je išao u Šabac, odabrao je Hartlesa i kupio
ga. Imao je moje puno povjerenje jer je kroz godine života sa mnom mnogo naučio
o ovim plemenitim životinjama tako da nisam sumnjao da će odabrati pravo grlo.“

Pored ljubavi prema konjima hadžija Šefik je godinama
obavljao plemeniti poziv imama i mnoge Pešterce je, Allahovom voljom i uputom,
podučio vjeri i vjerskim propisima, te ponosno nosio baklju islama u teškim
godinama kada je prijetila opasnost da se ova baklja na sandžačkim prostorima
ugasi. Samouk je u vjeri, ako se tako može reći, jer ga je podučavao rahmetli
babo. Nije završio velike vjerske škole, ali odlično govori turski i arapski
jezik, a sve je to naučio iz starih kitaba iz kojih ga je babo podučavao. O tim
vremenima priča:

„Kada sam napunio sedam godina i trebao da poðem u školu
počeo je Drugi svjetski rat, pa škole nije imalo. Poslije osloboðenja od
Nijemaca 1945. godine imao sam 11 godina i krenuo sam u školu. Bio sam najbolji
učenik, pa me je učitelj vodio i na takmičenje u Sjenicu, ali nakon tri godine
bio sam prestario da dalje idem u školu i tako sam ostao sa samo tri završena
razreda. Moja starija braća su se uveliko školovala. Brat Mesrur je završio za
profesora, a babo, pošto je vidio da sam bistar, a sam je bio načitan i
obrazovan čovjek, počeo je da me podučava kod kuće iz njegovih kitaba koji su
bili na turskom i arapskom jeziku. Dobro mi je išlo, a pošto sam se plašio
baba, sve što mi je zadavao savlaðivao sam u najkraćem roku. Kasnije je moj
brat Mesrur postao predsjednik Komiteta i profesor i rekao mi da će mi pomoći
da završim školu, a ja sam mu odgovorio: ‘Neka hvala, meni se ova babova škola
sviða, više od ovoga mi nije potrebno.’ Tako je i bilo. Završio sam babovu
školu i za vrijeme Ramazana sam išao da klanjam teravije po okolnim selima.“

Ni to nije bilo lako. Postojao je zakon po kojem se nisu
smjeli obavljati vjerski obredi u kućama u kojima žive ljudi, već samo u za to
posebno sagraðenim prostorijama, pa su ga zato što je klanjao po privatnim
kućama privodili u Sjenicu i isljeðivali. Prijetili mu i plašili ga, ali je
hadžija Šefik ostao dosljedan da Allahovu dž.š. vjeru promoviše i učini je
dostupnom ljudima. Pošto je Starješinstvo Islamske zajednice bilo u Prištini,
čelnici Prištinske medrese su organizovali u Novom Pazaru vanredno polaganje
vjerskih predmeta i imamskog ispita i hadžija Šefik je taj ispit uspješno
položio i dobio zvanje imama i 1963. godine se zaposlio u Dugoj Poljani.

Hadžija Šefik je u ono vrijeme bio i jedan od rijetkih
Sandžaklija koji su obavili hadž. Na hadž je otišao 1970., a te godine je bilo
njih šestorica iz Sandžaka koji su u organizaciji Starješinstva iz Prištine
krenuli put Meke i Medine. Za odlazak na hadž sebet mu je ponovo babo Šerif
koji je to u jednom njihovom razgovoru pomenuo kao mogućnost. Ali te godine je
bio rat u Egiptu i pronijela se vijest po Sandžaku da se te godine ne ide na
hadž.

„Moj babo je napisao pismo hafiz Abdulahu, koji je tada bio
muftija u Pazaru. U pismu mu je napisao da je on bolestan i da ne može da
putuje, a da bi mene poslao na hadž. Babo mi je živio u Žabrenu, a ja u Dugoj
Poljani. Mnogo sam ga slušao. Kad nije tevhid i mevlud ja sam išao kod njega
jer je htio da mi se naljuti. Mnogo sam ga slušao i strah me je bilo od njega.
Nakon nekog vakta doðe pismo na moje ime: Šačić Šafik – Duga Poljana. Ja
otvorim pismo kad unutra piše: ‘Dragi Šerif-efendija…’ Hafiz Abdulah pisao
mojem babu u vezi hadža, a adresirao pismo na mene. U pismu mu je pisao da se
rat smirio i da može da pošalje sina na hadž. Ja pred akšam osedlam konja i
potjeram ga pravo u Žabren. Babu bi milo kad me vidje, a kad mu dadoh pismo još
više se obradova. ‘Hajde hairli’, reče babo i pita me: ‘Holj da ideš ti?’ A on
hoće da mi da pare. Teško se živjelo. Imao sam petoro djece tada, ali sam mu
rekao da hoću. ‘A ako ti žena rekne da nej’, pita me babo. Rekoh: ‘Niti pitam
ženu, niti ikog, samo ako mi ti veljiš.’ Znao sam da žena i djeca neće biti na
nečare i da će ih moji pomoći. Kada sam došao kod žene, pošto ona zna da slušam
baba, ja njoj kažem: ‘Naredi mi babo da idem na hadž’, a ona šta će, ne reče ni
riječ. Poslije je moj babo pričao ljudima: ‘Pitao sam ga za ženu, a on reče da
je neće ni pitat. Billahi, da je rek'o da pita ženu, ne bi mu dao da ide.“

Hadžija Šefik kaže da mu taj osjećaj kada je vidio Kabu
sjedi i danas u grudima. Snaga kojom se tada napunio kruži mu i danas u
mišićima i ima utisak da je tada mogao da poleti.

Ljubav prema Bogu i islamu, ljubav prema ljudima i prema
konjima drži ga i danas jakim i vitalnim, uprkos godinama koje nosi na svojim
plećima, a dok ponosno pokazuje svojeg konja, šampiona, hadžija Šefik citira
prijevod kur'anskog ajeta u kojem se Allah dž.š. kune batom konjskih kopita:
„…tako Mi onoga bata kojim konji idu u borbu…“