Sunet djeteta iz mešovitog braka

PITANJE: Kakvi su šerijatski propisi u vezi suneta djeteta
koje je iz braka majke muslimanke i oca nemuslimana, koji su razvedeni, a
dijete raste uz majku i ne nosi muslimansko ime. Da li mora prvo promijeniti
ime, pa obaviti sunet?

ODGOVOR: Pomenuti problem jeste samo jedan u nizu koji je
neminovna posljedica kršenja Allahovih dž.š. zakona, koje je postavio i ukazao
na obaveznost njihove primjene u životu čovjeka, zarad sreće i uspjeha na ovom
i budućem svijetu.

Izbor bračnog druga jeste veoma važno pitanje pred kojim se
naðe svaka osoba, sposobna za brak, koja planira zasnivanje porodice i od
načina rješavanja ovoga pitanja zavisi kakav će biti dalji život te osobe u
porodici, kojoj je brakom udarila temelje i sa kakvim izazovima će se
suočavati.

Imajući to u vidu, a shodno dokazima iz izvora Šerijata,
islamska ulema je zabranila mješovite brakove u kojima je supruga muslimanka, a
muž nemusliman. Zapravo, takva veza po propisima Šerijata i nema status braka,
jer je brak blagodat od Uzvišenog Allaha, već se smatra grješnom vezom, a život
u njoj vanbračnom zajednicom, koja kao posljedicu povlači grijeh, za koji
Uzvišeni kažnjava počinioca i na ovom i na budućem svijetu.

Stoga je u osnovi neprihvatljivo, to jest strogo zabranjeno
da se vjernica, muslimanka uda, to jest svoje tijelo i odgovorna životna
pitanja preda u ruke nemuslimanu, koji će se njime naslaðivati i odlučivati o
svemu što je posljedica bračne zajednice, uključujući i porod, to jest pitanja koja
se tiču djece, kako će se zvati, na koji način će im se ime dati, kako će se
vaspitavati, koje će blagdane obilježavati i njima se radovati, šta će učiti i
ko će biti.

Nažalost, naše vrijeme je puno primjera koji ukazuju na
nepoštovanje ovog imperativa vjere, ali je puno i slučajeva koji svojim
primjerom ukazuju na pogubne posljedice nepoštivanja istog.

Okruženje u kojem muslimani žive, obrazovanje i vaspitanje
koje im se nudi u školama, nažalost i u pojedinim porodicama, posredstvom
medija, predstavljaju vjeru i vjerske vrijednosti u pogrdnom smislu, zaostalom,
prevaziðenom i neprikladnom za savremeno doba, što ima za cilj udaljavanje
čovjeka od nje, to jest oslobaðanje od svih ograničenja koja vjera postavlja
pred čovjeka. Zove ga u „slobodu“ i uživanje u životu, što je potpuno pogrešno
i pogubno za čovjeka, jer je sve to koncipirano na način da čovjeka liši
njegove duše i omogući eksploatatorima da doðu do svojih ciljeva, to jest
zarade, na račun čovjeka i njegove sreće na ovom svijetu.

Meðutim, svega ovoga mnogi nisu svjesni, ali ipak neki od
njih se osvijeste nakon što se lično suoče sa posljedicama te okrutne i lažne
slobode u koju ih pozivaju „napredni“.

Lično sam imao priliku upoznati nekoliko osoba koje su se
suočile sa problemima sličnim navedenom u pitanju, koje je prokleti šejtan
uspio povesti za sobom, a koje su se trgnule nakon što su postale svjesne da
idu putem koji ih vodi u propast, ali su ipak ostale posljedice tog srljanja. U
jednom slučaju je bio problem sa djetetom koje je nakon razvoda ostalo sa
majkom, a kojem otac, nemusliman, ne dozvoljava da pohaða islamsku vjeronauku;
u drugom je problem ime i sunet djeteta, odlazak u neislamske bogomolje i
učešće u obredima koji se tamo izvršavaju itd.

Istina je da Uzvišeni Allah nije zatvorio vrata pokajanja
onima koji pogriješe i krenu za prokletim šejtanom, već im je dao mogućnost
povratka, a taj povratak znači prekidanje činjenja grijeha i popravljanje svog
života, to jest njegovo usklaðivanje sa propisima vjere, a potom i ispravljanje
svega onoga što je moguće ispraviti od učinjenog.

Ukoliko je muslimanka povjerila sebe nemuslimanu, njeno
pokajanje povlači kao posljedicu prekid takvog života, ukoliko druga strana ne
želi prihvatiti islam i živjeti islamskim životom. Djeca koja su posljedica takve
veze, prema šerijatskim propisima, ne pripadaju ocu nemuslimanu, već pripadaju
majki, tako da je njena obaveza da ispravi greške koje su prema njima učinjene,
to jest da pruži sve od sebe da budu odgojena u duhu islama, a rezultat toga će
biti i promjena njihovog imena, ukoliko im je dato nemuslimansko ime. Takoðe,
ukoliko se radi o muškom djetetu koje nije osunećeno, dužnost je da se i ovaj
propis što je moguće prije izvrši, kako bi se vjera upotpunila.

Što se tiče redosljeda postupanja, koji je naveden u
pitanju, to jest da li prvo dati ime pa obaviti sunet, on nije bitan, jer nakon
što se žena oslobodi okova, koji su posljedica grješne veze, potrebno je
ispravljati sve, što je moguće prije.

Dakle, važno je da dijete dobije što prije muslimansko ime,
da poðe u džamiju ili mekteb, kako bi saznalo što više o svojoj vjeri, koja će
biti štit od brojnih izazova, meðu kojima i od onih koji će dolaziti od oca
djeteta, nemuslimana, ili njegove porodice.

Imajući u vidu sve pomenute činjenice i negativne posljedice
mješovitih brakova u sredinama kakve su naše, većina islamske uleme je na
stanovištu zabrane istih i ukoliko je u pitanju brak muslimana i nemuslimanske,
čak i ukoliko je sljedbenica Knjige, ehli kitabijka, jer opšta svijest
pripadnika islama i ambijent su takvi da ne garantuju očuvanje vjere, posebno
kod potomstva, jer se u takvom braku zarad mira u kući, obično, prave
kompromisi na račun vjere, uključujući imena djece, njihov odgoj i vaspitanje
itd. Moj savjet svim muslimanima koji žive u okruženjima sličnim našem, a koji
su u dilemi da li sklopiti brak sa kitabijkom, tj. kršćankom ili Jevrejkom,
jeste da to ne čine, jer će se suočiti sa bolnim posljedicama sa kojima su se
suočavali i suočavaju brojni pripadnici islama. Neka samo razmisle i proanaliziraju
takve primjere iz prošlosti i shvatit će razlog ovakvog stava. Ukoliko
ehlikitabijka, ili pripadnica nekog drugog vjerskog opredjeljenja, prihvati
islam izgovarajući riječi šehadeta, a potom i praktično potvrdi svoju
pripadnost islamu, to jest izvršavanjem propisa islama, u tom slučaju prestaje
smetnja za sklapanje braka.