Mladić kao Artuković

ImageNevjerovatno je licemjerje meðunarodne
zajednice prema zločinima i zločincima u BiH! Hapšenje Ratka Mladića
ocjenjuje se kao prvorazredni politički dogaðaj, ali isto tako i kao
prvorazredni politički potez Vlade Srbije, tačnije predsjednika Borisa
Tadića. Komplimenti koje je za ovaj "hrabri politički potez" dobio Tadić
od Karle Del Ponte, Karla Bilta, pa i Ketrin Ešton,  neumjesni su i
nesuvisli, i jasno portretiraju kako same simpatizere meðu evropskim
liderima, tako i pristrasnost evropskih politika prema Srbiji u odnosu
na BiH. 

Prozirne laži srpskih obavještajaca 

Starački izgled zločinca Ratka Mladića
sasvim dovoljno govori zbog čega ga je u ovom trenutku Tadić odlučio
uhapsiti. Navodno je Mladić preživio dva infarkta zbog čega ima problema
sa ekstremitetima, rukom i nogom, pa čak ima i mentalnih problema u
smislu da ne može prisebno i svjesno voditi konverzaciju.

Jeftine priče kako se Mladić krio na
imanju roðaka kod Zrenjanina, te da je njegovo prisustvo u tom selu
prijavio jedan mještanin, jedini su alibi za srbijanske vlasti kako nisu
znale za njegovo skrovište. Koliko su laži prozirne toliko je istina
lahko dokučiva. Vjerovatno je Mladić samo par dana prije doveden na
spomenuto imanje kako bi tu bio uhapšen. Jer da je uhapšen u Beogradu,
srpske vlasti bi bile kritizirane kako im je petnaestak godina šetao
ispred nosa.

Strategija hapšenje Mladića je usko
povezana sa njegovom odbranom pred Haškim sudom. Kao što je Mladić
cijelo vrijeme bio dostupan srbijanskim obavještajnim službama, tako su
ga iste službe pripremale za predaju i njegovu odbranu. Očito je
procjena obavještajnih službi Srbije bila da je ovo idealna kako
politički, zbog političke trgovine sa EU, tako i tehnički, u smislu
kompletiranja strategije njegove odbrane pred Haškim sudom. 

Mladić kao Artuković 

Srbijanske obavještajne službe su imale
primjer u Andriji Artukoviću, ministru policije NDH, koji se tridesetak
godina krio u SAD, da bi kao senilni starac bio izručen Jugoslaviji
1986. g. Sudilo mu se u Zagrebu. Branio ga je, izmeðu ostalih, i
beogradski advokat Srðan Popović. Artuković je osuðen na smrt
strijeljanjem. Smrtna kazna nad njim nije izvršena jer je umro 1988.
godine.

Zar nije idealan trenutak da se
oboljelog Mladića, koji ne može živjeti bez ljekarskog nadzora,  smjesti
u Ševeningen gdje će imati vrhunsku ljekarsku njegu. Zar nije idealan
trenutak da ovakav Mladić, neće, kao ni Artuković, izdržati kaznu makar
bio osuðen i na smrt?! Moguće je čak i da umre tokom suðenja, poput
Miloševića, čime bi se svi dokazi protiv njegovih zlodjela
formalno-pravno adaktirali kao i oni protiv Miloševića!

  Ali, bit strategije predaje Mladića u
ovome trenutku je da on, kao osoba sa mentalno narušenim zdravstvenim
stanjem, svoju odbranu prepusti srpskim advokatima, koji su se za tu
ulogu spremali više od jedne decenije. To je i osnovna politička
doktrina Borisa Tadića, koja je i u duhu tzv. Memoranduma 2, SANU, da se
Srbija pravno i historijski abolira za počinjena zlodjela prema
nesrbima, posebno prema Bošnjacima u BiH!

Piše: Nedžad Latić

Rijaset.ba