BANU izmeðu mržnje, zavisti i licemjerja

ImageOsnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti izazvalo je očekivano oštru negativnu reakciju srpskih struktura u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Očekivana je stoga što, na temelju bošnjačkog dugog iskustva, jasno je kako se sve što je vezano za Bošnjake sistematski guši, progoni i diskreditira od strane vladajućih srpskih struktura, a vrhunac toga je svakako realizacija sistematskog ubijanja i progona što je meðunarodno pravo kvalificiralo genocidom. Tokom rata radilo se o fizičkom genocidu, a danas se nad Bošnjacima i njihovim nacionalnim vrijednostima nastoji vršiti duhovni i mentalni genocid.

Zajednička karakteristika i argument u dosadašnjem
oglašavanju srpskih predstavnika jeste da se kroz osporavanje učešća uleme u
formiranju Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti pokušava kompromitirati i
sasjeći u korijenu sama ideja akademije i ponovo udariti na islamske
vrijednosti i ulemu u Bošnjaka. Srpska elita svjesno zaobilazi činjenicu da
ljudska povijest bilježi, poštuje i izuzetno vrednuje zasluge vjerskih
dostojanstvenika u borbi za prava, slobodu i prosvjećivanje svojih naroda.

 

Svi naprijed, ulema u podrum!

Srbi ne trebaju dalje ići od svoje povijesti u kojoj je
Sveti Sava tituliran kao temeljac srpskog prosvjetiteljstva, crkveni
arhiepiskop koji je ugraðen u sve strukture sadašnje države Srbije, koji se
slavi po školama (i bošnjačka djeca se prisiljavaju na to), a svetosavizacija
je više nego očita u idejama i aktivnostima mnogih visokih srpskih
predstavnika. Dakako, krsne slave i drugi sveci su opet posebna oblast srpskog
„sekularnog" društva. Ono što Srbi za sebe podrazumijevaju, Bošnjacima bi
rado zabranili. Sveti Sava je civilizacija, a islamski alim je opasnost i
prijetnja! 

Da crkva i crkvenjaci imaju značajnu ulogu i u savremenom
pravoslavnom svijetu svjedoči primjer Kipra, čiji je prvi predsjednik, nakon
stjecanja nezavisnosti 1960. godine, bio Makarios III, arhiepiskop kiparske
pravoslavne crkve. Takoðer jedan od sljedećih kiparskih predsjednika, Spyros Kyprianou,
došao je iz crkvenog ozračja, naime jedno vrijeme je bio sekretar arhiepiskopa
Makariosa.

U Hrvatskoj se ðakovački biskup Josip Juraj Strossmayer
označava kao darovatelj, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti (HAZU), utemeljitelj likovne galerije i obnovljenoga Hrvatskog
sveučilišta, pomagao je osnivanje Matice slovenske, skupljač je umjetnina,
inicirao je otvaranje škola, katoličkih sjemeništa. Hrvatska se ponosi biskupom
Strossmayerom. Ne smeta joj što je biskup utemeljio Hrvatsku akademiju znanosti
i umjetnosti.

Nadalje, XX stoljeće svjedoči o mnogim vjerskim
dostojanstvenicima i ljudima koje je inspirirala njihova vjera da štite
interese svoga naroda, bore se protiv diskriminacije, obespravljenosti i zalažu
se za prosvjećivanje. Martin Luther King jedan je od najvećih boraca i voða za
prava američkog crnačkog stanovništva. Otac mu je bio svećenik, Martin Luter
King se obrazovao za svećenika, stekao doktorat iz teologije i služio je kao
baptistički svećenik u Alabami. Jedan je od najmlaðih dobitnika Nobelove
nagrade za mir.

Desmond Tutu je anglikanski nadbiskup koji je širom svijeta
postao poznat tokom ‘80-tih godina prošlog stoljeća kao borac protiv aparthejda
u Južnoj Africi, a Nobelovu nagradu za mir dobio je 1984. godine.

Mahatma Gandi je od strane Indijaca proglašen svecem, a
Gandijevo zalaganje za nenasilje, poznata ahmisa (nepovrjeðivanje), bilo je
izraz životnog puta koje propovijeda hinduizam.

Dalaj Lama je poglavar tibetanskog budizma, u svojoj
poziciji sažima i vjersko i političko voðstvo, a vrlo često se navodi kao
primjer moralne savjesti.

 

Dijagnoza dr. Muhića

Dakle, nije problem priznati i prihvatiti zasluge i angažman
vjerskih predstavnika i teologa različitih vjerskih zajednica, osim
muslimanskih. Islamski vjerski autoriteti se sataniziraju i odbacuje se sve što
sa njima ima dodira. Izvanrednu dijagnozu je ovih dana dao prof. dr. Ferid
Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, kazavši: „Ovdje,
dakle, konkretno smeta islamski učenjak, alim, i bošnjačka akademija. Ne samo
Srbi i Hrvati nego u okviru čitave evropske nauke, od renesanse i
prosvjetiteljstva, naučni krug ulazi u direktnu saradnju s najvišim klerikalnim
ili crkvenim krugovima. Od njih imaju direktnu podršku i pomoć. Mnogi od prvih
i vodećih likova u danas najpoznatijim evropskim akademijama bili su biskupi i
svećenici… Slično je i u Rusiji. To je svjetska praksa i nije ništa
čudno."

Bošnjaci nemaju pravo na tu svjetsku praksu, jer im za takvo
što nisu dozvolu dali srpski akademici i funkcioneri, jer to njima smeta i nije
po volji.

Meðutim, katastrofalnije i mnogo opasnije od srpskih
osporavatelja jeste ono što se u posljednje vrijeme sve jasnije i glasnije očituje
kao beogradsko mišljenje Sarajeva. Naime, beogradski kreatori kriterija
razumijevanja vrijednosti bošnjaštva, slobode Bošnjaka i njihovih potreba svoje
implementatore imaju u sarajevskoj intelektualnoj i političkoj sferi. Za ne
povjerovati je to, ali je tako. Osnivanje Bošnjačke akademije nauka i
umjetnosti je to tako jasno i neočekivano razotkrilo. Argumenti i stavovi
beogradskih autoriteta i onih podržavatelja genocida nad Bošnjacima, ili stav
Rajka Kuzmanovića predsjednika Akademije nauka i umjetnosti RS, potpuno su
identični nekim bošnjačkim intelektualcima u Sarajevu koji se boje islama,
Islamske zajednice, reisu-l-uleme. Zaista čudna podudarnost i čudno slaganje!

Izgleda, ono što se u Beogradu osmisli u Sarajevu se
realizira. Dr. Ferid Muhić to definira i kaže „sindrom inferiornosti kod
Bošnjaka vrlo je izražen i raširen. To je sindrom potrebe da se ulaguju onome
ko je jači. Po modelu ‘kraju laðu'".

A ovih dana se mogla čuti i konstatacija kako mediji u
Sarajevu prepisuju od medija u Beogradu. U tom prepisivačko-podaničkom odnosu,
inferiornosti i prevrtljivosti razvija se i tavori „nezavisni",
„graðanski" bošnjački duh kojem izaziva strah i sve mu je prijetnja i
odvratno što dolazi s pozicije bošnjačkog nacionalnog diskursa, vrijednosti i
dostojanstva. A prisustvo uleme u tom diskursu postaje izgovor za obračun i
gušenje svakog nacionalnog bošnjačkog iskoraka i onih koji se usude iskoračiti.
Očito da nema uleme bio neki drugi razlog, jer beogradski kreatori bi ga
pronašli i servisirali, kao logističku podršku realizatorima. Vjerovatno će
neke intelektualce biti i stid što se osnovala Bošnjačka akademija nauka i
umjetnosti, kao što ih je stid islama, Islamske zajednice, reisu-l-uleme i naše
ahmedije.

 

Kontra povijesnog iskustva

Učešće u oslobodilačkim pokretima, zahtjevima, naučnim i
prosvjetiteljskim inicijativama ili njihovo voðenje od strane vjerskih
autoriteta u različitim dijelovima svijeta je povijesna praksa, priznato i
legitimno pravo. Neki vjerski autoriteti, na temelju tih vrijednosti, stekli su
priznanje i počasti širom svijeta, postajali primjeri i današnja su inspiracija
mnogim neslobodnim i obespravljenim ljudima i zajednicama. To poštovanje je
potjecalo iz njihovih zajednica i dalje se širilo svijetom. Kod Bošnjaka
procesi teku kontra tog povijesnog iskustva. Unutra se ubija svaka ideja koja
dolazi od uleme ili može imati bilo kakvu srodnost ili nadahnuće islamskim
vrijednostima i tradicijom. Štaviše, i ono što se vani prepoznaje kao
univerzalna vrijednost bošnjačke uleme, unutra se nastoji sistematski ubiti i
kompromitirati.

Naše povijesno iskustvo kazuje da se bosanska ulema, kada je
bila u prilici, stavljala na čelo borbe za slobodu, duhovne i kulturne
vrijednosti svoga naroda. Treba se sjetiti zaboravljenih alima boraca za
slobodu bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine, Muhameda ef.
Hadžijamakovića muderisa u Gazi Husrev-begovoj medresi, Abdulaha ef. Kaukčije
imama Gazi Husrev-begove džamije, pljevaljskog muftije Šemsekadića, koji
predstavljaju stupove otpora okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine od
strane Austro-ugarske monarhije. Časnoj ulemi je sloboda, ljudsko dostojanstvo
i čast vjere uvijek bila iznad dodvoravanja bilo kojoj vlasti, straha od
egzistencije i kompromisa na štetu svoga naroda i vjere. Narod je to kroz povijest
znao prepoznavati i cijeniti. Čak i onda kada su zvanično morali biti
zaboravljani, doprinosi hrabrih alima, njihov duh i sjećanje na njih ostajalo
je u narodnom sjećanju i prenosilo se.

Historija će dati svoj sud o svakome i svemu što se dešava, kazat
će ko je bio kukavica, ko ulizica, koje je bio hrabar i odlučan, ko je
prepoznavao interes naroda i bio uz narod, a ko je bio uz svoj interes i uživao
u aplauzu i aferimu nenarodnih centara.

Rijaset.ba