Bajramski prijem kod Glavnog muftije

Tradicionalni
bajramski prijem kod glavnog muftije Muamer ef. Zukorlića, koji se održava
prvog dana Bajrama, upriličen je 30. 8. 2011. godine u Velikoj sali Mešihata,
nakon akšam-namaza.Sala je bila
prepuna vjernika koji su željeli da dio bajramskih trenutaka provedu u društvu
Glavnog muftije i njegovih saradnika – predstavnika ustanova i službi Islamske
zajednice.

Kako adet nalaže,
prijem je otpočet učenjem ajeta Kur'ana časnog koje je proučio hfz. dr. Almir ef.
Pramenković.

Potom je
uslijedilo obraćanje Glavnog muftije. Nakon selama i zahvale prisutnima za dolazak
i trud koji su uložili Muftija je govorio o proteklom ramazanu koji je nakon 15
godina po prvi put prošao bez napada na Islamsku zajednicu i vakufsku imovinu.

{slide=Fotografije}

{gallery}bajramski prijem 2011{/gallery}

{/slide}

Nakon 15 godina provedosmo
ramazan bez ataka na IZ

Iako je
predviðeno da bajram provodimo u krugu svoje porodice, očito je, da mi pored
svoje uže porodice imamo svoju širu porodicu koja se zove Islamska zajednica.

U bajramskoj
poruci koju sam uputio naglasio sam da je ovo prvi Ramazan poslije 15 godina
koji nije obilježen nekim neposrednim atakom na Islamsku zajednicu. Ovo sam primijetio
putujući po Sandžaku, učestvujući na manifestaciji „Festival islama“, na nezaboravnim
zajedničkim iftarima na otvorenom, gdje su mi ljudi u posljednjoj trećini
ramazana prilazili i govorili „da li je moguće da će ovaj ramazan proći bez
problema“. Ja sam uzvraćao „sačekajte do bajrama“, u nevjerici da nam se to
može desiti. Evo desilo se i to smo razumjeli kao predznake ili znake konačne
pobjede.

Bošnjaci su dostojni nosioci
civilizacijskih vrijednosti

Vrijeme je da
Bošnjaci ovog prostora otvore novu stranicu u svojim životima i počnu živjeti
kao ostali narodi i nacije. Mislim da je prošlo vrijeme u kojem smo morali
trošiti ogromnu energiju na odbrani. To nisu normalne okolnosti. Očito naiðe
vrijeme kad to mora tako. Nije ono slučajno naišlo, već je posljedica dekadence
i propadanja cijelog stoljeća. A ovo što se dešavalo proteklih 15 godina je
neka vrsta provjere naše nacije da li zaslužujemo da ponovo glavu podignemo i
budemo ono što je naša vjerska i nacionalna uloga – nosioci civilizacijskih
vrijednosti od kojih imaju koristi svi, i oni koji pripadaju i ne pripadaju
nama, i oni koji jesu i nisu naše vjere i nacije. Očito smo morali proći ta
iskušenja, i ja sada  mogu posvjedočiti
da mi Bošnjaci zaslužujemo biti lučonoše civilizacijskih vrijednosti. Zato
jedva čekam kada ćemo našu energiju koju smo trošili na odbrani Islamske
zajednice, vakufske imovine, Internacionalnog univerziteta, Bošnjačkog
nacionalnog vijeća, vjeronauke i drugih linija gdje su naša pojedinačna i
kolektivna prava bila ugrožena, a mnogo je energije potrošeno na tom polju,
afirmativno trošili u razvoj ovih institucija a ne u njihovu odbranu. Zamislite
kako bi tek tada izgledala Islamska zajednica, Univerzitet i druge ustanove
koje sam spomenuo.

Naša tradicija je dobročinstvo –
poštovanje sebe i drugoga

Naša prednost je
to što smo toliko bili napadani da smo mnogo ojačali. Islam nas uči optimizmu. Zato
sam ja veliki optimista. Moram naglasiti, poslije pohoda, od Priboja, Nove
Varoši, Prijepolja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara, Rožaja, Petnjice, Delimeða i
Pljevalja, gdje smo imali manifestaciju „Festival islama“, naš narod nikada
nije bio svjesniji i odlučniji. To mi je mnogo drago. Jer ponekad upitam sebe
da nisam previše stavio crtu za preskakanje. Znači mi što sam dobio ovjeru od
naroda da hoće ovaj kurs. Desilo se ono što je tradicija našeg sandžačkog naroda,
a to je ponos, viteštvo, obraz, gostoprimstvo, dobročinstvo jednom riječju
dobro djelo i poštovanje sebe i drugoga. Gdje su one bile proteklih decenija?
Bile su potisnute pod pritiskom nasilja koje nam je činjeno. Potisnuli smo ih
dole da bi ih zaštitili, kao neko blago koje je ugroženo pa se zakopa u zemlju
i čeka se pogodan trenutak da se otkopa. I kada smo ih raskopali, onda kada su
nas pritisnuli pa smo morali posegnuti za tim ćupom. Nismo mogli opstati a da
ne posegnemo za svim rezervoarima naših kapaciteta. U svijetu ne postoji
primjer naroda koji je tako bio ugrožen a da je toliko očuvao svoje
dostojanstvo i identitet kao što su Bošnjaci. Budite ponosni na tu činjenicu.

Naš uspjeh je u našem kvalitetu
a ne u njihovom propadanju

Neko će reći
zašto toliko optimizma kad ništa od naših zahtjeva koje smo isturili prema
vlastima nije prihvaćeno. Dajte mi za pravo da osjećam kada ono što treba
propasti je toliko nagriženo da samo što nije propalo. Još važnije od toga je
to što mi naš uspjeh ne očekujemo kroz njihovu propast, već kroz naš kvalitet.
Ne želimo da naš uspjeh bude posljedica njihove propasti, već kao rezultat
našeg kvaliteta. To je ogromna razlika. Ako svoju slobodu i prava vezujete za
propast drugoga, onda vaša sudbina se ne tiče mnogo vaših ruku već tih drugih,
a to je pozicija slabosti. Ali ako vezujete sve te vrijednosti i prava za
sopstveni kvalitet, onda bili oni potpuno, manje ili više slabi, nama je sve
jedno.

Naši problemi nisu
unutarbošnjački i vjerski

Jedan veliki put
jeste prošao. Ali moram istaći da problemi jedinstva Islamske zajednice,
vjeronauke koja je ovih dana ponovo na testu i vidjet ćemo kako će se okončati,
vakufska imovina koja je i dalje ugrožena, Internacionalni univerzitet koji se
i dalje ugrožava, Bošnjačko nacionalno vijeće koje se kao ne priznaje, nisu naši
vjerski i unutar bošnjački problemi. Sve su ovo posljedice negativnog odnosa
režima iz Beograda. Njihova vizija je bila da nametnu probleme a onda da nam
kažu nemojte se svaðat. Pa mi onda meðuse oči da vadimo, a da zaboravimo ko nam
je požar zapalio. Naš problem su oni, jer su nam zapalili požar, a ovo u
Sandžaku je posljedica tog požara koji nestaje onoga trenutka kada prestaje
podrška iz Beograda.

Politički problemi su samo politički
rješivi

Sve ovo nisu naši
unutar bošnjački i vjerski problemi. To su politički problemi. Oni su politički
instruisani. Evo to polako sada izlazi u javnost. Šta se desilo kada je Vikiliks
objavio sve te tajne dokumente. U našem slučaju se potvrdilo samo ono što smo
govorili pune četiri godine. Zato problemi koji su politički ne mogu se
riješiti nepolitički. Oni se samo politički mogu riješiti. Prvo poluvrijeme su
bili izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće, drugo poluvrijeme su izbori na
proljeće. Oni će biti jedinstveni za bošnjački narod. Oni neće biti obični
izbori. To će zasigurno biti referendum gdje će se Bošnjaci izjasniti šta hoće,
izabrati izmeðu dva kursa: jedan oličen u čekanju pred beogradskim šalterima i
prevaspitavanjem da je zadovoljan što može da stoji pre njima i ako nikad ništa
ne dobije jer ga ne biju kad stoji na tim šalterima, i drugi sandžački,
bošnjački, dostojanstveni kurs, pravac i put gdje želimo podizati ovaj narod,
prostor i državu, jednako kao i drugi graðani, gdje nećemo stajati pred
šalterima gdje će nam neko preko veze kod nekog ministra dogovoriti još 10 km
asfalta. Jer je sve to naše pravo. I ono što danas asfaltiraju i grade u panici
jeste naše pravo još iz ‘60. godina. U civiliziranom svijetu je to napravljeno
‘60. godina. Gdje se to danas u civiliziranom svijetu neko hvali što je
popločao uži centar grada i to pločama koje se skidaju svugdje u svijetu. Naša
vlast se time fali a to je sramota. To je isto kao da se čovjek od 40 godina
hvali da ide u školu i da je završio drugi razred osnovne škole. U redu je
stari što završavaš, al’ nemoj se hvalit, jer si to trebao davno završit. A oni
kontali da neće nikad završit, pa uzeli to jedno svjedočanstvo, naučili tablicu
množenja do pola pa mašu cijelom svijetu. To je na žalost mentalni sklop ljudi
koji trenutno vlada opštinama i organima uprave u Sandžaku.

Naravno da
podržavamo to što rade. I za to se ne govori hvala, jer nam oni samo vraćaju
dugove. Ako vam neko vraća dug sa zakašnjenjem od 40 godina, taman posla da
ćemo mu reći hvala. Treba oni vama da kažu hvala što ste ih čekali. A nema
sumnje da nije bilo ovog našeg pokreta, ne bi bilo ni metar asfalta. Sada svi
moraju da rade kako treba. Jer mi smo nametnuli standarde. Zato jedva čekam izbore,
ne zbog izbora, već zbog onog vremena pred izbore jer će narod dahnut malo
nešto će mu se dat. I da je Bog dao da imamo izbore svake godine jer bi oni
stalno nešto ulagali u nadi da prevare ovaj narod.

Ne mogu zamisliti Bošnjaka koji će
glasati „dva ministra“ i njihovog šefa Tadića

Stalno podvlačim
da ovaj narod jeste siromašan, jeste potlačen, jeste ugrožen, jeste preplašen,
ali ovaj narod nije glup i zato ga nemojte podcjenjivati. Oni misle za malo
asfalta i fudbala sa nulama neko će ih glasati. Evo sada neovisno o pozciji i
ahmediji da sjednem u četiri zida i probam zamisliti našeg čovjeka koji će
glasati za ova dva „naša“ ministra i njihovog šefa Tadića, ja ne mogu
zammisliti takvog Bošnjaka i ne znam kako on izgleda. Ne mogu zamisliti moralni
sklop koji će reći „ja glasam za Borisa Tadića“ koji je dva puta pobijedio
zahvaljujući glasovima Bošnjaka i ništa nije uradio od javno datih obećanja,
naprotiv u posljednjem mandatu se udružio sa svima koji nisu razbijali Islamsku
zajednicu. I ne znam šta to on može sada da kaže da nas ubijedi da on nije ono
što jeste. A za ovu dvojicu ne šta ni da se priča. Želim da podvučem da oni
nakon 20 godina vladavine nemaju više pravo da pričaju šta će da rade, već šta
su uradili. A to šta će da rade ću ja da vam kažem. Do proljeća sve što bude
moguće, a od proljeća ništa jer neće biti u prilici.

Nemam grč jer vjerujem u pobjedu

Kažu mi prijatelji
da kako se približavaju izbori imaju grč. Ja nemam nikakav grč. Prvo: Vjerujem
da će sandžačko-bošnjačka opcija pobijediti, uz Božiju pomoć. Drugo: Želim da
narod kaže svoju riječ. Ako narod na poštenim izborima kaže da je ovo naše
prejako i da neće, već hoće da stoje u redu beogradskih šaltera, rekao bih
izvolite narode. Sa mene, mojih saradnika i svih vas bi se skinuo teret. Tako
to treba narodu pojasniti. Ne radi se ko će kome šta uzeti, već o
referendumskom izjašnjavanju kojim putem ćemo ići, u čemu je i vjersko pitanje
i nacionalno pitanje i status Sandžaka.

U Sandžaku ćemo napraviti čudo

List „Ekonomist“
objavio je moju izjavu da kada preuzmemo vlast ćemo obezbijediti život kao u
Monaku, i dali ozbiljan prostor toj tezi koju su razradili i potkrijepili argumentima.
Ovi ovdje to nisu razumjeli, ali to je veoma moguće. To njima izgleda kao čudo.
Možda i nama izgleda kao čudo. Ali mi smo po svemu čudo. Čudo smo po svom
opstanku. Po svim pravilima hemije i fizike nas je trebalo da nema. Svaki
Bošnjak koji živi na Pešteri, od Priboja do Piloreta, od Gusinja do Kladnice,
je čudo za sebe. Jer živi u okolnostima gdje niko drugi ne bi mogao da
pretekne. E pošto smo mi sklop svih tih čuda, napravit ćemo i to čudo. I neće
biti dajte nam Autonomiju nego ćemo uzeti Autonomiju.

Autonimija Sandžak je stub
stabilnosti Srbije i Crne Gore

Oni ne znaju šta  mi hoćemo Autonomijom. Oni su pravili neke
autonomije koje su imale cilj razbijanje država. I sad oni misle da ćemo i mi
ko oni. E mi nećemo ko oni, pa i da vala, a kamo li što ne valja. Jer kad bi mi
radili ko oni onda bi mi bili oni. A mi nećemo da smo oni. I sav problem je u
tome što oni hoće da mi budemo oni, a mi nećemo da budemo oni. Nemaju razloga
da brinu. Ja im se neću pravdat. Autonomija Sandžak je jedan od stubova
stabilnosti, razvoja i prosperiteta Srbije i Crne Gore i ovog prostora. Kako? Vrlo
jednostavno. Našem čovjeku ne treba pomoć. On je navikao da sve mora sam, i
treba mu samo da se oslobodi tih lanaca koji ga sputavaju.

Što se ekonomije
tiče, imam prilike boraviti na tim forumima i kongresima, ljudi hoće da ulažu,
ali traže poštene političare. Pitaju me ima li ih. Ja im kažem da u ovoj
kompoziciji je nemoguća misija da naðete poštenog političara na vlasti. Zato
pričekajte jer će doći poštene političare. Ovaj narod će iznjedriti poštene
predstavnike, jer ih ima.

Pohod na Hadžet

U nedjelju se ako
Bog da vidimo na našem slavnom Hažetu. 4. septembar se približio. Brzo prošla
godina kao što nam život brzo prolazi.

4. septembra
prošle godine desio se sudar vjernika i Žandarmerije. Slika koju ćemo teško
zaboraviti i ne treba da je zaboravimo, koju nismo željeli ali se je ne
stidimo. Tada je Mešihat dobio odluku da 4. septembar proglasi „Danom šehida“.

Hadžet je
svojevrsna sandžačka Srebrenica. Zato je on obaveza svih nas.

Ako Bog da u
nedjelju u 11h skupit ćemo se na Trgu „Gazi Isa-bega“ i zajedno, pješice u
jednom pohodu otići na Hadžet gdje ćemo proučiti dovu šehidima.

Vjerujem da su Žandarmerija
i druge specijalne snage Srbije shvatili da su pogriješili i da im nije mjesto
tu, a to znači da ih ako Bog da tamo nikad više nećemo vidjet.

Hadžet je obaveza
svakog muslimana. Zato nedjelju rezervišite za to. Doðite da proučimo dovu
žrtvama i šehidima Hadžeta.

Jedini način da
se ti zločini ne ponove jeste da ih nikada ne zaboravimo.

Salahudin FETIÆ, Mesihat.org