Pohod na Hadžet – Proučena dova Šehidima Hadžeta

ImageNekoliko
hiljada Bošnjaka Sandžaka, u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Srbiji,
u nedelju 4. septembra 2011. godine su na vakufskom zemljištu na Hadžetu
proučili šehidsku dovu za šehide streljane na Hadžetu nakon završetka Drugog
svjetskog rata.

{slide=FOTOGRAFIJE}

{gallery}hadzet dova 2011{/gallery}

{/slide}

Odlukom
Mešihata 4. septembar je proglašen danom šehida Hadžeta i vjernici su i prošle
godine htjeli da prouče šehidsku dovu na ovom istom mjestu, ali su ih jake
snage policije i žandarmerije, koje su bile zloupotrebljene od političkih
moćnika, u tome spriječile. Ove godine nije bilo zloupotrebe policije pa su se Sandžaklije
okupili na Trgu Gazi Isa-bega i predvoðeni glavnim muftijom Muamer ef.
Zukorlićem kao i ostalim čelnicima Islamske zajednice, ulemom i imamima krenuli
prema Hadžetu. i prošle godine je ista povorka krenula prema istom stratištu
Bošnjaka predvoðena bijelim ahmedijama, kao i ove godine, uz tekbire, ali im
nije dozvoljeno da prouče dovu. Ove godine je policija išla ispred kolone i rasčišćavala
put Višegradskom ulicom.

Na
vakufskom zemljištu na Hadžetu, čiji je jedan dio gradska vlast Novog Pazara
otela i na tom dijelu sazidala zabavište, okupilo se nekoliko hiljada graðana,
a program je počeo učenjem ajeta iz Kur’ana Časnog koje su učili hafiz Almir
ef. Pramenković, hafiz Irfan ef. Malić i hafiz Abdurahman ef. Kujević. Nakon
hafiza prisutnima se obratio Glavni muftija koji je podsjetio da su se
Sandžaklije okupile na ovom mjestu da bi proučili dovu šehidima hadžeta i svim
šehidima Sandžaka.

“Nalazimo
se na Hadžetu koje predstavlja neponovljiv simbol. Ovo je mjesto šehida
Hadžeta, simbol stradanja Bošnjaka Sandžaka ali isto tako ovo je mjesto odbrane
vakufa. Na ovom mjestu spajaju se dvije vrijednosti bošnjačke historije u
Sandžaku, bošnjačkog opstanka u Sandžaku, vakuf i stradanje. Ja želim tvrdo
vjerovati da su ove dvije vrijednosti dio naše prošlosti. Ugrožavanje vakufa i stradanje
ljudi samo zato što su Bošnjaci i samo zato što su muslimani. Dvije vrijednosti
koje ne smijemo zaboraviti ako želimo da nam budućnost bude drugačija od
prošlosti one se danas ovdje na ovoj uzvišici spajaju. Zemlja vakufska je
doživjela sudbinu ovoga naroda. Kako je jačao zulum tako se smanjivao vakuf. Svaki
talas nasilja odnio je nekoliko novih hektara vakufa i odnio je nekoliko
desetina ili stotina hiljada Bošnjaka, dali kroz genocid, dali kroz prisilno
iseljenje ili neki drugi oblik obračuna. No u posljednjoj deceniji Bošnjaci su i u smislu vakufa i u smislu broja
svedeni na prostor koji predstavlja najniži nivo opruge. Kada stišćete oprugu
ona se sabija i izgleda sve manja, ali ako nastavite sa pritiskom postoji
trenutak kada svu onu energiju sabijanja opruga okrene u suprotan smijer. Ta
tačka je postignuta Agresijom na Islamsku zajednicu, agresijom na vakuf, agresijom
na univerzitet, agresijom na vjeronauku, agresijom na BNV. Samim tim što se
opruga nije slomila, ona je svu ovu energiju od stotinu godina sabijanja
sakupila u sebi tako snažno da je krenula da se vraća. Neće stati dok ne
postigne svoj prirodni oblik u kakvom je bila prije nego su je počeli sabijati.
Svjedoci ste da u posljednjig nekoliko godina, uprkos jačanji pritiska opruga
ide svojim prirodnim pravcem, i teži da se vrati u prirodni položaj. i evo
vidite da je tako. Danas se to jasno vidi. Četvrtog septembra prije godinu dana
i četvrtog septembra danas. Kako izgledaju Bošnjaci pod čizmom žandarmerije,
pendrecima i šljemovima. Kako izgledaju kada ruka silnika i nepravednika želi
da ih dovodi u red ali ne po mjerilima njihovog reda, reda ovoga naroda, već po
nekim mjerilima koja ne pripadaju nama. i tada se dešava odlučnost Bošnjaka da
se suprostave sili ma kakva bila i ma kolika bila, jer kada oprga doživi taj
najniži prag, a on se zove opstanak, dostojanstvo, obraz i poslednji polpžaj
ljudskosti, onda se više ne računa sila. Onda se onaj ko je sa druge strane i nastavlja
sa nepravdom i zulumom ne prebrojava. Onda se više ne gleda koliko su
naoružani, kakvi su i koliko ih je jer tada progovara dubinska ljudskost
čovjeka koji zna i svjestan je da ako nastavi da pada da više neće postojati.
Čak i ako bude biološki postojao da više neće moći da se osjeća ljudskim, a to
je najgore moguće stanje koje se jednom čovjeku može desiti, da izgleda kao
čovjek ali da se ne osjeća kao čovjek, da zna da je dopustio da njegovu
unutarnju ljudskost, njegov razum, njegovu dušu, njegovo srce neko pogazi. i ako
pristane na to onda je to najnesretniji čovjek, onda nema gore stanje od
takvoga stanja. Bošnjaci Sandžaka prije godinu dana su pokazali da ne postoji
vanjska sila koja ih može natjerati da se odreknu svoje unutarnje ljudskosti. A
šta im je falilo i prošle godine da se sklone i da nas puste da budemo kao
danas civilizirani, kulturni, kao što i jeste ovaj narod i kao što jeste
tradicija ovoga naroda. Vidite kako je ljepše kada ih nema. Vidite kako je
bolje kada ih nema, i za nas, ali Boga mi i za njih. Što im je trebala ta
trauma da dovode onu djecu, odraslu djecu, od Subotice do juga Srbije, ni krive
ni dužne da se traumiraju ovdje pa da onda imaju probleme kad spavaju i kad su
budni. Nije im to trebalo ništa. To je greška velika, no eto nije opasno
napraviti grešku, opasno je biti uporan u toj grešci. Ono što je dobar znak
jeste današnji dan, da su shvatili da su pogriješili i da ih danas ovdje nema.
i gdje god smo mi ne treba da ih ima. Oni su nepotrebni tamo gdje smo mi, jer
tamogdje smo mi ne treba sila, tamo vladaju druge vrijednosti. Vrijednosti naše
islamske i naše bošnjačke tradicije koju karakterizira red, mir, dobročinstvo.
Oni su potrebni tamo gdje je alkohol, nasilje, huligani, ato je svijet kogami
ne poznajemo. Koji sa nama nema ništa. Oni su tada nešto pogriješili. Da
priznali su da su pogriješili naveli su ih njihovi saradnici odavde, koji su im
kazali da je to glavna meta odbrane Srbije. Nije ovde glavna meta odbrane
Srbije, onaj ko ugrožava svoje graðane ugrožava Srbiju, a Srbija ne postoji bez
svojih graðana ma koje vjere ili nacije bili. Zato su tada lopovi govorili
dršte lopove, a ovi nisu razmislili pa pojurili i tako oni koje su zapravo
trebali da gone, oni su bili iza njih. Zato kako god smo osudili to
prošlogodišnje ponašanje neprofesionalno, nezakonito i neprincipijelno, isto
tako im čestitamo na ovogodišnjoj svijesti, i neka nauče na ovoj lekciji da nam
nisu potrebni i da mi nismo oni kojima oni treba da se bave. To što im ove
godine čestitamo ne znači da se odričemo kazne za krivce prošlogodišnjeg
nasilja. Zato ponovo sa ovoga mjesta tražimo da se otvori ozbiljna i profesionalna
istraga o tome ko je nezakonito zloupotrijebio specijalne snage policije države
Srbije. Zloupotrijebio ih protiv sopstvenoga naroda. Protiv graðana ove zemlje.
Prošle godine mimo zakona je neko, zbog političke samovolje, zbog svojih uskih
partijskih i ideoloških interesa je doveo specijalne snage policije ovdje. Njih
čeka sud, kad tad. Njima će se suditi pravedno i po zakonu, no tamo gdje ne
daju rezultate ovi ne baš pravedni ovosvjetski zakoni njih čeka sud prezira
ljudi i istorije. To je na ovome svijetu žešći sud nego onaj što goni ljude u
zatvor, i nego onaj što im izriče neke propisane kazne. Ove sudske kazne se
odleže i onda ih više nema, ali kada imate kaznu suda javnosti, kada imate
moralnu kaznu prezira, osjećaj prezira je najteža kazna braćo i sestre.
Zamislite kako je ljudima koji moraju proći nekom od ulica ovoga grada, i ako
je njihovo šetanje svedeno na minimum, jer osjećaju tako jaku energiju prezira
svog sopstvenog naroda. Jer su narodu koji ih je birao vratili pendrekom i čizmom.
Vratili su mu nasiljem, i oni će biti prezreni, ovaj će ih narod prezirati. Oni
se varaju ako misle da te rane vrijeme liječi. Naprotiv kako vrijeme prolazi
rizik će biti žešći jer sa vremenske distance se još jače vidi pogubnost,
gorčina i zločinačka suština upotrebe sile države protiv sopstvenoga naroda. Zato
smo danas ovdje. Kako zaslužuje vakuf i kako zaslužuju šehidi Hadžeta. Oni su
isto tako mislili da ćemo zaboraviti šehide hadžeta nakon više od 60 godina.
Ali evo nismo. Malo je onih koji pamte te ljude. Većina vas ih nije nikada
vidjela, ali naša civilizacijska svijest ne dozvoljava da se prema žrtvama
ophodimo sebično, samo ako su iz naše familije da ih poštujemo. Onaj ko ne
poštuje nevine žrtve nema pravo na budućnost. Baš zato mšto su ubijeni
brutalno, sramno, zločinački. Oni se nisu udostojili čak ni da kopaju te jame.
Tamo gdje je postojala uvala od bombardovanja tu su ih strijeljali i samo zatim
zatrpali.  i tako redom. Zato ne postoji mjesto
odrðeno na Hadžetu gdje je masovna grobnica. Najveći dio je ovdje, ali sve od
medicinskog centra pa do filtera je mjesto stradanja. E to je bio njihov
odnos.  Baš zbog takvog životinjskog,
zvijerskog, neljudskog, nemoralnog odnosa, naš odgovor je potpuno suprotan.
Ljudski sa  poštovanjem u srcu, sa
odnosom uvažavanja kakvo zaslužuju te žrtve i ti nevini ljudi. Zato smo danas
ovdje da pokažemo da je svijest o našim nevinim žrtvama sve jača i na sve višem
nivou, ali isto tako da je naša odlučnost da branimo i gradimo vakuf kao jedino
parče zemlje koje je ostalo ovdje i ako umanjeno jedino što je stvarno naše.
Jedino gdje Bošnjaci, muslimani imaju svoj stvarni suverenitet. i zato ćemo sve
odlučnije, sve jače, braniti svoj vakuf, braniti i graditi. i ne više samo
braniti, već i uvećavati. Nemoj da ih prevari naša uljudnost i civiliziranos i da
pomisle da onu tamo zgradu koju su napravili prošle godine na krvi, znoju i nasilju,
da će im ostati. To je vakufska zgrada jer se nalazi na vakufskome zemljištu. No
kao i uvijek, nikada nismo napadali, uvijek smo branili. i gorke probleme
uvijek smo riješavali mirno, ljudski, civilizirano i gdje god je bilo moguće
zakonski. Tako ćemo i sada, još samo malo nam strpljenja treba. Jer oni ne
zaslužuju velike žrtve. Oni ne zaslužuju da nokat jednog graðanina padne zbog
njih. Oni zaslužuju da odu onako kako su došli, ali samo postiðeni. i vi koji
ste ih doveli vi treba da ih otjerate. To je odlika civiliziranog, bošnjačkog,
muslimanskog, evropskoga naroda. Kada proključa nasilje čovjeku se smanji
kapacitet strpljenja, ali baš zato što allah dž.š. zna tu slabost on kaže
…obraduj strpljive…, ali naša strpljivost nije strpljivost trpljenja. Nije
defanzivna strpljivost, nije strpljivost čekanja da se samo od sebe pro meni.
Naša strpljivost je strpljivost akcije, strpljivost djelovanja, na polju
svijesti, na polju obrazovanja, na polju otrežnjenja, na polju podizanja naše
djece, naših novih generacija, snage i budućnosti. Tu mi trošimo našu snagu
strpljenja, i zato je ako Bog da i definitivna pobjeda jako blizu i evo ona se
danas vidi i ja vam na tome čestitam. A vama koji ste danas ovdje, žrtvovali
svoju nedjelju, slobodan dan. Vama koji ste došlo sa svih krajeva Sandžaka,
vama koji ste potrošili svoje korake da doðete ovdje molim uzvišenog Allaha
dž.š. da vam podari svako dobro ovoga i budućeg svijeta. Sreću, zdravlje, vama
i porodicama vašim, bereket u imetku u svemu što vam treba i što vam nedostaje,
a da vam na budućem svijetu podari dženet i svoju milost. Molim Allaha dž.š. da
nam pomogne da na našem putu izbora izmeðu puta ropstva i puta slobode nemamo
dilemu i da onima koji vjeruju da vrijedi žrtvovati slobodu i prihvatiti
ropstvo zbog šake groša, zbog sitnoga interesa, da im pomognemo, da im
objasnimo, da im proučimo dovu, da i za njih zamolimo Allaha dž.š. da se
otrijezne i da ne dozvole da dobrovoljno prihvataju ropstvo. Jer ako vam neko
uzme slobodu silom onda je on kriv, i kada ste u robovskom statusu niste
potpuno poraženi zato što vam je tada uzeta samo spoljašnja sloboda. Ali ako se
dobrovoljno odreknete slobode, i dobrovoljno prihvatite ropstvo onda ste
uništeni, onda nestajete, jer tada imate i spoljašnje, tjelesno ropstvo i tada
imate unutarnje, moralno, duhovno i mentalno ropstvo. Nekada smo imali situaciju
da se silom uzimala naša sloboda. Danas uprkos svim problemima Bošnjaci u
sandžaku su u prilici da odluče dali će predati, odnosno prodati svoju slobodu.
Bez obzira na nepravdu ipak postoji toliko mogućnosti da se izjasnimo. i ono
što se od Bošnjaka očekuje jeste da postupe u skladu sa svojom tradicijom, sa
svojom vjerom, sa svojim vrijednostima, sa svojom historijom i svojm
dostojanstvom. Da izaberu put slobode a da se suprostave putu ropstva. Ovaj
današnji skup, ovaj današnji dogaðaj, i pored svih onih ramazanskih koji su
bili prava prestava bošnjačkog jedinstva i snage, još jedna ovjera i još jedna
potvrda. Na tome vam čestitam i molim Allaha dž.š. da prije svega šehidima
Hadžeta podari, a uvjeren sam i da jeste, najljepše mjesto u Dženetu. Da njihovim
porodicama podari strpljenje, ali takoðer, svu muku koju su podnijeli, svu
žalost koju su imali, da im za to da nagradu te da ih sa svojim najmilijima,
stradalima na Hadžetu sastavi u Dženetu. Molim Njega Svevišnjega da nas sve
sastavi u Dženetu.” – rekao je Glavni muftija.

Na kraju je
potpredsjednik Mešihata i direktor medrese “Gazi Isa-beg”, Rešad ef. Plojović
proučio šehidsku dovu za šehide Hadžeta.

Nermin GICIÆ, Mesihat.org