JEDINO BOŠNJACI NISU MOGLI U KOMUNISTIČKOJ DRŽAVI RAZVITI SVOJE NACIONALNE INSTITUCIJE

Image

Jedino Bošnjaci nisu mogli u komunističkoj državi razviti svoje  nacionalne institucije koje su imali i razvijali svi ostali narodi
kaže akademik Filipović navodeći da je to bio jedan od glavnih razloga
osnivanja BANU čiji  zadatak  se sastoji  upravo u tome da pomogne
obnovu teško oštećenog i onemogućavanog konstituiranja nacionalne
svijesti i osjećanja jedinstva bošnjačkog naroda

Nakon što je održana osnivačka skupština
(9. juna 2011.g.), te konstituirajuća sjednica Bošnjačke akademija
nauka i umjetnosti (BANU), dogovoreno je da BANU u prvoj polovini marta
2012. godine bude inauguriran u Sarajevu. Tom prilikom, za pretpostaviti
je, predstaviće se projekti od nacionalnog i kulturnog značaja za
razvoj Bošnjaka. O razlozima osnivanja BANU i predstojećim zadacima ove
Akademije razgovarali smo sa  akademikom Muhamedom Filipovićem, koji nam
na pitanje o tome: Koliko je i zbog čega je bilo nužno osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), odgovara:

– Poznato je da su Bošnjaci u XIX
stoljeće ušli kao društveno, ekonomski, kulturno, civilizacijski i
nacionalno najrazvijenija grupa bosanskohercegovačkog stanovništva. Oni
su već tada imali jako razvijenu patriotsku svijest, koja je nastala u
teškim obrambenim borbama protiv stalnih nasrtaja Austrije na Bosnu,
bili su kao društvo i bez obzira na meðusobne razlike vrlo
homogenizirani, imali su i narodnu svijest, tj. mada su bili muslimani
koji su se ponosili svojom vjerom, oni su bili svjesni da su poseban
narod jezički i etnički istovjetan sa katolicima i pravoslavcima koji
žive sa njima, isiticali su  i ponosili se da imaju svoju zemlju Bosnu,
svoj jezik, tradiciju  te su dobro znali da su iste vjere, ali da nisu
isti narod kao osmanski Turci, kao što su imali i razvijenu društvenu
strukturu koja je obuhvatala visoko plemstvo, snažnu trgovačko –
esnafsku grupaciju, vojno plemstvo i jak intelektualni sloj koji je bio
vjerski i svjetovno veoma dobro obrazovan i aktivan. Oni su istovremeno
kad i ostali balkanski narodi digli ustanak protiv Osmanlija i
zahtijevali autonomiju, ali njihov ustanak, koji nije bio vjerski nego
nacionalni i politički, a koji je u početku bio veoma uspješan, nisu,
kao što su to učinili sa ustancima Srba, Grka i Bugara podržale
kršćanske zemlje, zbog čega je taj ustanak bio osuðen na propast.
Bošnjaci nisu podržani jedino zbog toga što je njihov ustanak, mada je
obuhvatao i inovjernike, bio pod voðstvom muslimanskih prvaka koji su
bili politički najzreliji element bosanskog naroda. Osmanlije su se
teško osvetile Bošnjacima zbog ustanka i kasnijeg otpora obnovi njihove
vlasti, ali se uskoro pokazalo da su zapadne kršćanske zemlje imale za
cilj da Bosnu prisvoje, a ne da njenom narodu omoguće emancipaciju. Zbog
činjenice da su Bošnjaci muslimanske vjere bili daleko najbrojniji i
najbogatiji dio bosanskog stanovništva, Austrija je nakon okupacije
vodila antibošnjačku politiku, provela kažnjavanje Bošnjaka, uvela
sekvestar imovine ustanika i forsirala Katoličku crkvu, a radila je i na
promjeni strukture stanovništva tako da je uselila veliki broj katolika
u Bosnu, podržavala prozelitizam i činila sve da stimulira emigraciju
Bošnjaka u Tursku i Osmansku carevinu, smanji njihov udio u zemljišnom i
drugim oblicima vlasništva u Bosni. Takvu politiku su nastavile
provoditi i sve kasnije vlasti i one srpske i one hrvatske, sve dok ta
politika nije poprimila oblik genocida, kojeg su Srbija i njeni
saveznici i pomagači izvršili  nad Bošnjacima i sveli njihov broj na za
njih podnošljivu veličinu. Naime, čak i kad se uzmu sve antibošnjačke
mjere progona, oduzimanja zemlje i drugih dobara i ogromne iznuðene
emigracije, koja je otjerala trideset posto Bošnjaka iz zemlje, a
daljnjih trideset posto je pobijeno i prisilno raseljeno tokom  srpskohrvatske agresije na Bosnu  broj Bošnjaka je i dalje ostao velik
za ciljeve srpske i hrvatske nacionalne politike prema Bosni. Iz svega
je jasno da su Bošnjaci jedini narod protiv čijeg su opstanka na
prostorima njihove domovine bili gotovo svi, a posebno novonastale
nacionalne države Srba i Hrvata. Ta situacija, koja se sve do danas
kontinuira, prvi je i najvažniji razlog za osnivanje BANU.  Jedan od
glavnih njenih zadataka sastoji se upravo u tome da pomogne obnovu teško
oštećenog i onemogućavanog konstituiranja nacionalne svijesti i
osjećanja jedinstva tog naroda i jačanja njegove veze sa zemljom u kojoj
živi i kojoj je jedino vjeran.

Svakom je, isto tako, poznato, da su
Bošnjaci narod čije je postojanje  bilo stotinu godina negirano i da je
njihova zemlja tretirana kao zemlja Srba i Hrvata, u kojoj živi i grupa
muslimana koji su u stvari Srbi i Hrvati, a koji su pod pritiskom
osmanskih vlasti primili islam. Može se zamisliti kakva je budućnost
očekivala narod koji je tretiran na takav način. Tako ni Bosna više nije
imala svog nosećeg naroda, kao što su to imale sve druge nacionalne
države i njihovi narodi nastali tokom antifašističkog rata. Sve te
države-republike su bile nacionalne države Slovenaca, Hrvata, Srba,
Crnogoraca i Makedonaca, čak su i Albanci i Vojvoðani imali svoje
autonomije, samo je Bosna bila definirana kao država bez naroda u kojoj
žive Srbi i Hrvati kao priznati narodi  dok su muslimani u najboljem
slučaju vjerska grupa, koja je pri tome izložena agresivnom tretmanu
jednog ateističkog režima.

Svako zna da jedino Bošnjaci nisu mogli u
komunističkoj državi razviti svoje  nacionalne institucije koje su
imali i razvijali svi ostali narodi. Svaki pokušaj da se one
institucioniraju  i razviju bio je oštro osuðivan i progonjen, a slično
se vrši i danas, kada se svaki takav pokušaj onemogućava i difamira na
razne načine. Tako su Bošnjaci, svedeni na vjersku grupu imali jedino
zakonom dozvoljenu Islamsku vjersku zajednicu, ali ako bi ona djelovala
izvan čisto vjerskih i strogo kontroliranih uvjeta svog rada, bila bi ta
djelatnost proglašena nezakonitom i opasnom po državu i oštro
progonjena. Ta ista matrica odnosa prema bošnjačkim institucijama se  primjenjuje i danas. Da bi se konačno prekinula takva historija mi smo
morali osnovati jednu instituciju koja bi se brinula o našem narodu kao
cjelini i o njegovoj kulturi, jeziku i drugim osobinama koje svi mi
Bošnjaci na Balkanu dijelimo, bez obzira u kojoj državi živimo. 

Vladajuće stranke ne žele politički i moralni nadzor javnosti 

Da li je ranije bilo pokušaja da
se formira nekakva organizacija Bošnjaka koja bi vodila brigu o općim
aspeketima njihovog nacionalnog, kulturnog i političkog razvoja i kako
su ti pokušaji završili ?

muhamed-filipovic
Bilo je takvih pokušaja, ali su oni bili strogo pragmatizirani i vezani
za aktualne potrebe onih koji su bili na vlasti. To je bilo sa sva tri
kongresa ili sabora koji su održani tokom rata i koji su bili ne
nacionalne nego političke transmisione institucije tadašnjeg vodećeg
političkog establišmenta. Jedini je Sabor koji je odbio vulgarnu i
smrtonosnu ideju o formiranju bošnjačke državice, imao pozitivan efekt, a
noviji pokušaj  da se pozitivni efekt tog Bošnjačkog Sabora
revalorizira i da se ponovo  sazove takav skup, bio je na veoma perfidan
način onemogućen od strane političkih stranaka koje smatraju da imaju
apsolutni monopol nad sudbinom bošnjačkog naroda i to su izveli preko
svojih plaćenika koji imaju otvorene medije i koji u njihovo ime vladaju
tobožnjim  slobodnim bošnjačkim organizacijama, kao što su u ovom
slučaju to bile BZK „Preporod" i „Vijeće kongresa bošnjačkih
intelektualaca" koji su uspjeli da onemoguće taj skup. U toj akciji su
učestvovali i neki tobožnji intelektualci koji su bez ikakvog značaja i
svi znaju da se radi o običnim plaćenicima  režima koji za te usluge
dobivaju trećerazredne pozicije u skupštinama ili nekim drugim
organizacijama. Vladajući, a to su stranke SDA, SDP i Stranka za BiH,
koje su do sada na razne načine vladale u Bosni, ne žele da imaju bilo
kakav politički i moralni nadzor javnosti nad svojim postupcima, ako taj
nadzor ne vrše od njih plaćene organizacije i mediji u kojima one same o
sebi donose sud i traže za sebe puni monopol odlučivanja o našoj
sudbini.

Otkuda dolazi tolika bojažljivost kod bošnjačkih intelektualaca od odgovornosti za samostalan rad u korist svog naroda?

– Ne radi se o bojažljivosti nego o
interesima i nemoći. Poznato je svima, a pogotovo onima koji su
proučavali naš razvoj zadnjih dvadesetak godina, da je u naš politički i
intelektualni život i to na veoma visoke pozicije ušao veliki broj
apsolutno i intelektualno i moralno nedoraslih ljudi. Do toga je došlo
uvoðenjem nacionalnog i partijskog kriterija u odabiru ljudi, zbog
njihove negativne selekcije i velikog odliva kvalitetnog kadra zbog rata
i masovnog planskog raseljavanja najkvalitetnijih ljudi. To je
omogućilo da se u proces omasovljavanja naučnog, u stvari pseudonaučnog,
kulturnog i umjetničkog života uključi masa poluinteligenata, neznalica
i korumpiranih ljudi, čija je korupcija ona najteže vrste, a to je
uvjerenje da im sam položaj daje sposobnosti da rade ono za što su
formalno dobili pravo da rade, ali svoju sposobnost nisu ničim niti je
mogu ikako dokazati. Ta se dokazuje djelima, a takvi nemaju nikakvih
djela osim onih koja spadaju u jednu drugu kroniku zbivanja. Zbog toga
mi više i nemamo pravih intelektualaca, nego su to ostaci ostataka i to
gotovo već dovršenih ljudi, dok na drugoj strani imamo ubrzanu
reprodukciju mase nenaučenih, nedovršenih i nesposobnih ljudi čiji
manjak intelektualnih a da ne govorimo o moralnim sposobnostima, prelazi
sve granice tolerancije. Imamo redovne profesore bez ijednog naučnog
rada, imamo akademike svih vrsta i kalibara bez ikakvih stvarnih naučnih
referenci, a da ne govorimo o cijeloj masi novonastalih univerziteta i
fakulteta na kojima rade ljudi bez ikakvih kvalifikacija ili oni kojima
je davno istekao rok intelektualnog trajanja i koji nikada i ničim nisu
dokazali bilo kakve ozbiljnije intelektualne sposobnosti. I onda se ne
treba čuditi da se ti intelektualci ponašaju kako se ponašaju, tj. da su
spremni podržati  svaku vlast. 

Potreba osnivanja 

Šta osnivanje BANU znači  za položaj našeg naroda uopće i za njegove kulturne i nacionalne izglede u budućnosti?

– Ne bi trebalo pretjerivati, ali se
možemo i moramo opravdano nadati da smo osnivanjem ove institucije
konačno ostvarili nužan početni korak da uspostavimo organizacioni, a
formiranjem Fondacije Bošnjaka i finansijski osnov za razvijanje jedne
prijeko potrebne institucije i uz nju vezanog programa za istraživanja o
našoj historiji, kulturi, umjetnosti koju su naši ljudi stvarali, našim
običajima i narodnoj kulturi i našim interesima u  svijetu , u našoj
okolini i u našoj matičnoj zemlji, tj. da imamo mogućnost da konačno,
nakon stotinu i pedeset godina ispostavimo kartu našeg identiteta, šta
smo, ko smo, šta želimo i šta nudimo i sebi i svojim komšijama i svijetu
i šta tražimo i zahtijevamo od onih koji sa nama žive i koji sa nama
dijele ideale slobode i jednakosti ljudi i naroda. Takvog programa
nemamo, a nema ga  ni jedna od postojećih naučnih i drugih organizacija,
a on je nužan zbog toga što imamo šta istraživati i o sebi reći, što
drugi treba konačno da prestanu da nam pišu historiju i identificiraju
nas kako oni žele i što imamo sa čime ući u svijet, a najzad, zašto to
ne bismo i mi imali kada svi drugi narodi na Balkanu imaju takve
institucije i sa istim takvim zadacima, koje su u prednosti nad nama
neke od stotinu i pedeset, a neke samo šezdeset, ali sve su ispred nas,
dok mi onu jedinu moramo da dijelimo i to u situaciji kada naša država
ne samo da nije u stanju nego i neće da povede brigu o naučnim i
kulturnim institucijama, a one se nalaze zapletene u brojne
protivrječnosti  zbog nedosljednosti u poimanju smisla i obaveza tih
institucija prema zemlji i svim njenim narodima. Zar peti ponovni izbor
jednog Hrvata na čelo ANUBiH  ne govori jasno da ta instutucija ne brine
o osnovnom načelu voðenja svih značajnih institucija naše države, a
kamoli će brinuti o nesrazmjeru u istraživanjima historije  kultura
naših naroda. I dok svi drugi imaju npr. Enciklopedije, pokušaj da se
izradi Enciklopedija BiH bio je onemogućen upravo u ANUBiH. Kakvu nadu
treba da polažemo u institucije  koje nemaju apsolutno nikakvog, a
kamoli takvog programa koji bi zadovoljio potrebe jednog, stotinu i
pedeset godina, od svijeta skrivanog i represiranog naroda.

Postoje li i otkuda dolaze podrške aktu osnivanja BANU?

– Ona najvažnija podrška, a to je
podrška  Bošnjaka širom svijeta, iz svih zemalja gdje Bošnjaci žive je
intenzivna i kako izgleda biće efikasna. Ona će biti još veća kada BANU
bude uspostavila življe kontakte sa tim sredinama i kada njeni članovi
budu u mogućnosti da svim Bošnjacima u svijetu objasne zbog čega je bilo
nužno i opravdano osnovati BANU. 

S interesima Bošnjaka se niko više neće moći igrati 

Šta je program  Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU)?

– U osnovi programa BANU je ambicija da
se izrade  temeljito uraðeni  i naučno zasnovani istraživački programi i
projekti u oblasti jezika Bošnjaka i bosanskog jezika uopće, da se
istraže naši narodni običaji, tradicija naših ljudi u svim domenima
života i u svim uvjetima gdje žive, da se istraži, obradi i objavi, kako
naše umjetničko blago, tako i sve ono što se odnosi na naš način
života, naš moral i svijest, te da se izrade projekti za istraživanje
naše historije, kulture, umjetnosti, vjerskih prilika i običaja,
socijalnih i političkih prilika i institucija i uopće prilika u kojima
smo kao narod nastali, živjeli i oformili se kao nacionalni i kulturni
identitet. Takoðer, kao jedan važni projekt biće svakako i istraživanja
koje se odnose na tragičnu stranu naše historije, na genocide i
istrjebljivanja Bošnjaka, zatim na naše mjesto u svijetu i na Balkanskom
poluotoku, tj. istražićemo sve aspekte koji će omogućiti da mi u svijet
uðemo kao narod koji je ne samo formalno priznat nego i uvažavan i
čijim interesima se niko više neće moći igrati, a pogotovo to ne bi
smjeli činiti naši političari.

Kako vi u BANU mislite realizirati vaš program?

– Jednostavno. Svake godine će biti
raspisivani konkursi za izradu odreðenih projekata po prioritetu kojeg
će utvrditi organi BANU i oni projekti koji budu ocijenjeni kao najbolji
i najperspektivniji s obzirom na rezultate koje obećavaju, biće
prihvaćeni i finansirani od BANU i od njenih institucija će biti
logistički i na drugi način pomognuti.

Koje projekte i djelatnosti smatrate prioritetnim?

– Prioritetnim smatram projekte koji se
odnose na pitanja jezika, zatim na pitanja prava naše države i naroda s
obzirom na nezakonitosti njene nasilne podjele i onemogućavanja  normalnog života, ali i projekte kao što su izrada Manifesta Bošnjaka,
kao jednog osnovnog dokumenta na temelju kojeg će BANU djelovati, ali i
istraživanja u području historije naše duhovne i materijalne kulture,
običaja, naše umjetnosti, kao i temeljito istraživanje zločina nad
Bošnjacima u historijskoj perspektivi ali i onih koji su još sastavni
dio našeg života jer uvjetuju naš položaj i mogućnosti za život.
Takoðer, imamo na umu i izradu Enciklopedije Bošnjaka, kao i Bijele
knjige o nama, tj. jedne dokumentirane obrade svih pravnih i političkih
nasilja nad nama i našom državom koji su izvršeni od 1990. godine do
danas. 

Manifest Bošnjaka 

Vama je povjeren zadatak da napišete Manifest Bošnjaka. Šta će sadržati taj manifest i kad će on biti napisan?

– Veoma mi je drago da ću imati priliku
da napišem i predložim organima BANU nacrt jednog Manifesta Bošnjaka u
kojem ću izložiti ličnu kartu našeg naroda, sadržaj njegove historijske,
moralne i političke svijesti, njegove nade i očekivanja, njegove
zahtjeve i očekivanja od naših susjeda u prvom redu, a zatim i od
meðunarodne zajednice koja i sama mora postati jednog dana svjesna da
ima posla sa jednim europskim narodom koji je nosilac specifičnog
amalgama jedne originalne orijentalnoislamske i zapadnoeuropske kulture,
koji je zbog toga duhovni i kulturni, ali i politički most izmeðu
muslimanskog svijeta i zapada, ali i jedan svijet u strukturi europskog
svijeta, da smo mi narod koji je bio stoljećima negiran i istrjebljivan a
ipak smo održali sve moralne i duhovne principe humanog svijeta koje
nasljeðujemo iz naše višestruko definirane historije i da je, konačno,
došao čas kada taj narod, koji u svojoj cjelini, rasut po cijelom  svijetu treba da bude priznat i uključen kao aktivni faktor ostvarenja
stvarne i uspješne multikulturne, multivjerske i multilateralne Europe i
svijeta budućnosti.

Javnost je obaviještena da je
Senat BANU uključio u svoj sastav i prof. dr. Nijaza Durakovića. Zbog
čega i sa kojim namjerama ste to učinili?

– To smo učinili da bi iskoristili
njegov zavidni naučni i intelektualni, ali i moralni, potencijal kojeg
je on dosljedno nudio našem narodu i državi i što kao politička,
intelektualna i moralna ličnost taj izbor sasvim zaslužuje. Nijaz se
nikada nije ogriješio o naš narod, njegove interese i dijelio je njegovu
sudbinu na način kako to bošnjački moral traži, tj. bez žaljenja nad
svojom sudbinom i sa konstantnom nadom u bolji svijet.

Smatrate li, kako to misle neki
ljudi, da nije uobičajeno da u osnivanju takve institucije značajnu
ulogu igraju i visoki funkcioneri Islamske zajednice, pa i sam  reisu-l-
ulema?

– Nikako. To je prije svega nesuvisla
primjedba koja izražava samo opći animozitet prema vjeri i vjerskim
voðama, i znak je nepreživjelog komunističko-ateističkog sekularizma
koji više nigdje u svijetu, pa ni na Kubi ili Kini ne postoji. Svugdje
se zna da vjera igra ogromnu ulogu u ljudskim životima i životima
društva i svi je tretiraju shodno tom njenom statusu. Osim toga, zar
neke najznačajnije institucije kulture i nauke mnogih naroda nisu
osnivali vjerski voðe, kao npr. kardinal Rišelje koji je osnovao
Francusku akademiju, nadbiskup Josip Juraj Štrosmajer, koji je osnovao
JAZU (danas  Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, HAZU) itd. Stoga
je svaka takva primjedba samo znak primitivnog antivjerskog stava i ne
treba ih uopće uzimati u obzir.

Kako će se BANU odnositi prema
SANU (Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti), s obzirom na poznatu ulogu
te institucije u historiji bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine kao
države?

– SANU je bila stotinu i više godina
glavni pokretač i formulator svih bitnih planova srpskog nacionalizma
čija je suština, barem kad se radi o Bosni i Bošnjacima, ali i o nekim
drugim narodima na Balkanu, u nastojanju da se oni anihiliraju, odnosno
da se dobrovoljno ili nasilno uključe u Srbe i Srbiju, a ako to ne žele,
onda da prihvate iseljavanje ili status graðana drugog reda. Ništa se u
tom smislu nije izmijenilo od vremena Srpskog učenog društva do danas.
Ono što je u ovom smislu bitno, nije da se negira ili popravlja takva
uloga SANU u srpskoj historiji, jer je uloga SANU u tome da da
velikosrpskim nacionalističkim projektima i politici privid naučne
zasnovanosti, nego da joj se oduzme legitimitet u tim pitanjima, barem
kada se to tiče Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao naroda, kao i islama
kao vjere.

Imate li profesore dodati još nešto i reći nam eventualno nešto o onome o čemu Vas nisam pitao?

– Imao bih mnogo toga još reći, ali treba poštedjeti i naše čitaoce. 

Naši  intelektualci su spremni podržati svaku vlast 

Mi više i nemamo pravih intelektualaca,
nego su to ostaci ostataka i to gotovo već dovršenih ljudi, dok na
drugoj strani imamo ubrzanu reprodukciju mase nenaučenih, nedovršenih i
nesposobnih ljudi čiji manjak intelektualnih, a da ne govorimo o
moralnim sposobnostima, prelazi sve granice tolerancije. Imamo redovne
profesore bez ijednog naučnog rada, imamo akademike svih vrsta i
kalibara bez ikakvih stvarnih naučnih referenci, a da ne govorimo o
cijeloj masi novonastalih univerziteta i fakulteta na kojima rade ljudi
bez ikakvih kvalifikacija ili oni kojima je davno istekao rok
intelektualnog trajanja i koji nikada i ničim nisu dokazali bilo kakve
ozbiljnije intelektualne sposobnosti. I onda se ne treba čuditi da se ti
intelektualci ponašaju kako se ponašaju, tj. da su spremni podržati  svaku vlast. 

Svaki pokušaj institucionalnog organiziranja Bošnjaka je osuðivan 

Jedino Bošnjaci nisu mogli u
komunističkoj državi razviti svoje  nacionalne institucije koje su imali
i razvijali svi ostali narodi. Svaki pokušaj da se one
institucioniraju  i razviju bio je oštro osuðivan i progonjen, a slično
se vrši i danas, kada se svaki takav pokušaj onemogućava i difamira na
razne načine. Tako su Bošnjaci, svedeni na vjersku grupu imali jedino
zakonom dozvoljenu Islamsku vjersku zajednicu, ali ako bi ona djelovala
izvan čisto vjerskih i strogo kontroliranih uvjeta svog rada, bila bi ta
djelatnost proglašena nezakonitom i opasnom po državu i oštro
progonjena. Ta ista matrica odnosa prema bošnjačkim institucijama se
primjenjuje i danas. Da bi se konačno prekinula takva historija mi smo
morali osnovati jednu instituciju koja bi se brinula o našem narodu kao
cjelini i o njegovoj kulturi, jeziku i drugim osobinama koje svi mi
Bošnjaci na Balkanu dijelimo, bez obzira u kojoj državi živimo.

RAZGOVARAO: SELMAN SELHANOVIÆ
IZVOR: ISLAMSKE INFORMATIVNE NOVINE "PREPOROD"