Muftija za PB: MARTIN LUTER KING JE SANJAO, ALI JA VIDIM BALKAN KAO JEDNU ZAJEDNICU

Image

Doktor Martin Luter King je sanjao, a ja, ma koliko
zvučalo neskromno, vidim. Ja vidim Sandžak, ja vidim Srbiju, ja vidim Bosnu i
Hercegovinu, ja vidim Balkan, bez obzira na to da je naše dvjestogodišnje
iskustvo nešto drugo, ali ja ih vidim kao jednu zajednicu koja će imati
kapaciteta da nadraste krvave granice

Razgovarao: Nedžad LATIƆ

PB:
Uvaženi Muftija, ovaj razgovor vodimo samo deset dana prije završetka Vaše
kampanje za predsjednika Srbije. Kako se osjećate?

ZUKORLIÆ:
Uzvodno plivanje je specifičan osjećaj koji izaziva teret, ali isto tako i
veliko zadovoljstvo. Obzirom da su ove dvije decenije, skoro u potpunosti, za
mene bile neka vrsta „uzvodnog plivanja“, nisam bio nespreman za ovu vrstu
trke. I, uglavnom, približavam se onome što sam bio zacrtao kao cilj ove
kampanje, a to je da kvalitetno predstavim svoj program javnosti Srbije.

PB: Do sad ste, prema našoj evidenciji,
dali četrdesetak intervjua. Koliko ste u njima prezentirali Vaš program? Ujedno
možete odgovoriti i kakav je odnos medija prema Vama?

ZUKORLIÆ:
Nema sumnje da je moja kandidatura izazvala pozornost medija i sa te tačke
gledišta imao sam priliku da se preko medija predstavim. Istina, nedostatak u
tom predstavljanju je što se značajni dio vremena potroši na ponavljanje već
poznatih stvari, pa ostaje manje vremena za detaljniju analizu načela samoga
programa, jer većina medija, naročito srbijanskih, ne pokazuju toliko
interesovanje za sadržinu programa, već pokušavaju, što iz motiva tendencioznosti,
što iz pobude za senzacionalizmom, baviti se nekim perifernim stvarima i tu se
jako puno medijskog prostora troši. Ali bez obzira na to, zadovoljan sam koliko
sam te šanse i polušanse iskoristio. Jako je primjetno da dvije vrste medija ne
kriju svoju tendencioznost prema mojoj kandidaturi i kampanji, a to su mediji
koji su pod neposrednom kontrolom vlasti, tzv. javni servisi, poput RTS-a,
poput državne agencije TANJUG, poput RTV Novi Pazar. To su mediji koji se
finansiraju iz sredstava graðana, čije ponašanje je u ovakvim predizbornim
kampanjama zakon precizno odredio, ali se oni, nažalost, ne pridržavaju zakona.
Regionalna televizija se ne pridržava zakona ni u promilima. Ta televizija se
ponaša brutalno, kao propagandistička mašinerija vladajuće partije, u ovom slučaju
vladajućeg režima Ljajić-Tadić. Agencija TANJUG je, takoðer, za razliku od
ranijeg ponašanja, gdje je nastojala da elegantno odradi neke informacije koje
su imale negativnu implikaciju, sada izgubila živce, tačnije popustila
pritiscima koji dolaze iz kabineta Tadića, a posebno od Rasima Ljajića, koji
je, u jednom trenutku, imao ulogu da za Tadića odradi taj prljavi dio kampanje,
jer Tadić, očito, ima toliko svijesti da ne bi bilo dobro da ðonom ide na mene
jer nikakve sumnje nema da su male šanse da na ovaj način kako je krenuo ostvari
bilo kakav uspjeh i TANJUGU su neuobičajeno podignute mjere po pitanju moje kampanje.
Imam informaciju da samo vijesti koje stižu od mene, iz Sandžaka, idu na
provjeru kod samog urednika i direktora, dok sve druge informacije imaju sasvim
uobičajenu proceduru: od samih dopisnika prema sektorskim urednicima i u
javnost. RTS ne pokazuje otvoreno negativan odnos, ali me ne zastupa po
zakonskoj obavezi, već to čini svaki drugi-treći dan, a obaveza je da
svakodnevno jednako svi kandidati budu zastupljeni. Meðutim, od dvanaest
kandidata mene tretiraju na začelju. Na taj način se krši zakon i, ustvari,
pokušava marginalizirati moja kandidatura. Poznato je da režim preko dvojice
svojih medijskih magnata kontrolira veći broj (privatnih) medija koji se,
uslovno rečeno, ponašaju slično ovim državnim. A tu postoji i nekoliko
tabloida, meðu kojima prednjači novina „Kurir“, gdje Rasim Ljajić ureðuje sve
rubrike vezane za mene i naručuje vijesti o meni. Uglavnom su to pikanterije
tipa pucnjava ili ne znam čega, do zadiranja u najsitnije detalje
privatnosti, itd.

PB: Bili ste svjesni da je Vaša kampanja
netipična, s jedne strane, tako da mediji to primjećuju, a s druge strane, ona
je historijska, na način da ste se, sa Vašim referencama, odlučili kandidirati
za predsjednika Srbije. Ima li neko da uočava tu historijsku važnost?

ZUKORLIÆ:
Neobičnost moje kandidature je, u neku ruku, logična, ali smatram da je to još
jedan od mojih aduta, jer sve „obične“ šanse Srbija je već izgubila; ostale su
joj samo „neobične“ prilike, koje kratko traju, a mogu kazati da je ovo jedna
od posljednjih takvih prilika za Srbiju. Potpuno sam svjestan neobičnosti moje
kandidature, ali isto tako i neobičnosti izazova pred kojom se nalazi Srbija,
koja će sada birati izmeðu običnih ponuda koje će značiti nastavak propadanja
i, s druge strane, neobične ponude koja predstavlja ponudu protiv daljeg
propadanja. I ako bih u jednoj rečenici definirao fokus onoga što je moja
kandidatura i priroda moje kandidature i ovog postupka, to bi bilo: Ja sam pobuna protiv propasti. Svakako
da je pitanje koliko će i u kojoj mjeri to biti prepoznato. Ja čak ne kalkuliram
sa takvim ishodom jer, duboko, imam svoje duhovno-moralne motive toga čina. Kao
čovjek sa izvjesnom ulogom na Zemlji, kao i svi ljudi, polazeći od svog
porodičnog, duhovnog i tradicionalnog vaspitanja, nemam pravo biti posmatrač u
trenucima kada cijelo društvo, uključujući i državu, idu prema provaliji. Moja
misija se uspješno završava u trenutku kada uspijem da je kvalitetno ponudim.
Sada sam, prosto, u areni i nisam u stanju sve elemente i refleksije ovog
dogaðaja, ove kampanje i ovog procesa ocjenjivati. To čak promatrači mogu
bolje, ali mislim da će jedna blaga, a kasnije i veća vremenska distanca moći
bolje ocijeniti historijsku ocjenu ovoga čina. Vjerujem da će ovo ostaviti
značajne tragove bez obzira kakav rezultat u brojkama bio, da će ovo biti
postavljanje novih standarda, da će ovo, takoðer, značiti razbijanje
predrasuda, jer definitivno taj efekat je već postignut – da se sve veći broj
ljudi nastoji naviknuti da cijene ljude po onome što govore i što rade, a ne po
tome kakvu kapu nose, kako se oblače, iz kog miljea dolaze, kojim se poslom
bave, itd. Tako da osjećam da će moja kandidatura imati, sigurno, implikacije i
dugoročnijeg efekta na regionalno okruženje, a da će takoðer predstavljati
specifičan eksperiment kojim će se kasnije, sigurno, pozabaviti i sociolozi, i
politikolozi i svi oni kojima bi ovo moglo biti interesantno.

PB: Koliko je Vaša kandidatura uvjetovana
realnim, faktičkim stanjem Bošnjaka u Sandžaku, odnosno u Srbiji, a koliko je
to stvarno bila odluka Vaše osobne ambicije?

PB:
Okolnosti koje se tiču Sandžaka i Bošnjaka su me u značajnoj mjeri natjerale na
ovaj korak. Svakako da je druga dimenzija motiva vezanih općenito za cjelokupno
stanje u državi jako značajna, ali možda ne bi bila dovoljna da me natjera na
taj čin. Pošao sam od onoga s čime se lično suočavam: moja porodica, Islamska
zajednica, bošnjačka nacionalna zajednica, uopće muslimanska zajednica u
Srbiji, uključujući i druge etničke manjinske zajednice i druge ugrožene
kategorije, pogotovo ono što se dešavalo zadnjih pet godina, kroz veoma
brutalnu agresiju na jedinstvo Islamske zajednice, na vakufsku imovinu, na
vjeronauku, na Bošnjačko nacionalno vijeće, na akreditaciju Internacionalnog
univerziteta. Shvatio sam da će se agonija produžiti ukoliko se ne naprave neki
iskoraci, makar bili rizični, makar bili neuobičajeni, ali koji će, prosto, odčepiti
taj proces ćorsokaka u kome smo se našli zbog agresije režima na razne
institucionalne aspekte bošnjačkog i muslimanskog naroda, i to zbog agresije
koja nije uspjela, koja je zaustavljena. Ali, i dalje smo taoci te agresije jer
režim nije popuštao, a jedan on njegovih razloga što nije popuštao jesu zapravo
i bošnjački političari koji su vazda predstavljani kao legitimni predstavnici
naroda koji su igrali igru režima, a ne igru naroda, i onda, prosto, došli smo
u situaciju da problemi koji su politički izazvani, bez obzira da li su
vjerske, obrazovne ili neke druge nacionalne prirode, ne mogu se rješavati
unutar Islamske zajednice, Vijeća ili Univerziteta jer su proizvedeni u
politici i jedini način da se to počne rješavati jeste da se promijeni
politička karta i na nivou nacionalnog korpusa Bošnjaka konkretno u Srbiji i na
nivou regije Sandžak. Tako da je nastanak BDZ značio možda najbitniji iskorak u
tom pravcu, jer se protiv organiziranih sistema ne možete suprotstaviti
personalno već morate imati organizacioni oblik suprotstavljanja tim sistemima,
jer da biste eliminirali politički utjecaj u ovom slučaju dvije partije koje su
obilježile više od dvije decenije političkog života u Sandžaku, a to su SDA i SDP,
morate imati alternativu. Nije ih dovoljno eliminirati. Neophodno je postojanje
alternative. Mislim da je i režim shvatio, pa je pokušao da proizvede nekoliko
novih manjih stranaka koje bi, zapravo, nastavile igrati ulogu SDA i SDP u tom
vazalnom odnosu Sandžaka i Bošnjaka prema Beogradu. Ovdje su Bošnjaci njih
preduhitrili osnivajući BDZ koja je zasjenila i ove već postojeće kojima je
očito se primakao kraj i ove novonastale koje se nisu uspjele tablirati i
podmetnuti Bošnjacima kao alternativa. Meðutim, osjetio se nedostatak jednog
značajnijeg kohezivnog autoriteta. I da se neko iz, uslovno rečeno, civilnog
sektora ili civilno-političkog sektora pojavio kao predsjednički kandidat,
ozbiljan, koji može okupiti većinu Bošnjaka, ja se ne bih kandidirao, ja bih ga
podržao. Ali pošto toga nije bilo, onda mi ništa drugo nije preostalo i mislim
da je bio pravi trenutak da to što sam dvije decenije prosto sakupio od
utjecaja, autoriteta i u svemu onome što sam radio i po čemu sam postao
prepoznatljiv da stavim na raspolaganje graðanima i biračima da se oko toga
okupe. Mislim da će moja kandidatura, za razliku od onog što govore moji
protivnici, biti najznačajniji iskorak u pogledu vraćanja jedinstva Bošnjaka. Općenito
se jedinstvo neslobodnih zajednica ne ostvaruje dijalogom, zato što oni koji
treba da vode dijalog unutar zajednice nisu slobodni ljudi, jer se, nažalost,
pokazalo su prikačeni za neke druge centre politike i nikada ne donose odluke. Onda
je ta priča o dijalogu obična demagogija koja ne može da dovede ni do kakvog
rezultata. Tu se govori samo o dijalogu onih koji gazduju njima, a ne onih
kojima se gazduje. Zato se ovdje jedinstvo mora ostvariti u dva nivoa. Jedan je
bio odbrana Islamske zajednice i ovih institucija koje sam nabrojao, i tu se već
polovica posla obavila time što je režim shvatio da ne može da natjera većinu
muslimana da prihvate režimske projekte, a s druge strane, druga polovica se
ostvaruje sada, mojom kandidaturom, samom kandidaturom, ali i pobjedom BDZ-a. To
je drugo poluvrijeme koje ima svoju političku dimenziju kojom će se ostvariti
ta predaja – dakle pobjedom. Ono je bila odbrana, a ovo sada je pobjeda, ako
Bog da. Ma koja vlast bila u Beogradu, da li ova što se jako ogriješila o nas
ili ova koja nije imala prilike da se ogriješi, imat će potpuno novo stanje gdje
će se znati ko je sagovornik, a to će biti ljudi iz BDZ primarno koji će,
zapravo, imati obavezu da predstavljaju narod. Svjesni smo da ova pitanja koja
su nagomilana u posljednjih pet godina i pitanja koja se gomilaju stotinu godina,
poput dva ključna pitanja: status Sandžaka i ustavni status Bošnjaka Sandžaka,
Bošnjaka u Srbiji, kao i razni drugi oblici diskriminacije na poljima
zapošljavanja, privrede i svih drugih društvenih segmenata koji nisu riješeni,
ne rješavaju se tako brzo i ne mogu se riješiti samom pobjedom niti mojim
uspjehom na ovim izborima, ma šta on to značio, niti ubjedljivom pobjedom BDZ,
ali je to nužni uslov da bi došlo do normalnog dijaloga izmeðu predstavnika
bošnjačkog naroda i vlasti u Beogradu.

PB:
Zanimljivo je da su se mediji fokusirali
na pitanja poput nezavisnosti Kosova, Dejtonskog sporazuma za BiH. Dakle,
stavili su akcenat na regionalna pitanja kao da izbjegavaju tretirati pitanja o
statusu Sandžaka.

ZUKORLIÆ:
Mislim da postoje dva razloga za takav odnos. Prvi je u tome što je moj odnos
prema statusu Sandžaka i Bošnjaka već poznat. Jako mnogo puta sam o tome
govorio. S druge strane, njihova pitanja vezana za Kosovo, za odnos prema
entitetu Republike Srpske zapravo proizilaze iz njihovog uvjerenja da su to za
mene škakljiva pitanja, da su to za mene pitanja na koja mogu jako teško dati
odgovor i koja bi me možda natjerala na to da uðem u sukob sa većinom birača u
Srbiji jer računaju ako bih dao neke principijelne stavove da bi oni bili u sukobu
sa većinom biračkog tijela u Srbiji. Dakle, odatle polazi taj motiv. Meðutim,
suočili su se s time da ne postižu taj efekat zato što je moj pristup i po tim
pitanjima vrlo principijelan, vrlo komotan, jer sam moj koncept poziva na
dijalog, historijski dijalog i pomirenje tri naroda: srpskog, albanskog i
bošnjačkog, je zapravo nešto što treba da u dugoročnom procesu dovede do
relativizacije otvornih pitanja koja su, nažalost, do sada bila generator
negativne energije i sukoba iz razloga što su bila postavljana na principu ili-ili
i što su uvijek tako antagonistički pozicionirana da se svaki ishod računao
nečijom pobjedom, a nečijim porazom. Moj pristup je da bi samim mojim izborom
Srbija jako dobila na promjeni odnosa bošnjačkog i albanskog naroda prema Beogradu
koji je vazda simbolizirao izvor opasnosti za te narode i za državne prostore u
kojima oni žive. Prema tome, tu bi došlo do promjene atmosfere, ambijenta,
doživljaja odnosa države Srbije prema tim narodima i što bi u prvom mahu
relaksiralo sve te odnose. To bi već bio ambijent za otvaranje dijaloga. Mislim
da moja promišljanja idu u pravcu malo jačeg povezivanja država koje imaju ove,
uslovno rečeno, prekogranične probleme, da li je to entitet RS, ili je to
Sandžak, ili sjever Kosova, ili Preševska dolina, ili je to, indirektno, za nas
ne tako bitno pitanje relacije Albanaca i Makedonije itd. Mislim da bi unija
tih država mogla da bude jedno od dugoročnih rješenja koja bi dovela do
trajnije stabilizacije, a opet u kontekstu evrointegracija. To je otprilike
vizija moga promatranja, a u tom kontekstu bi se i samo pitanje Sandžaka riješilo.
U tom kontekstu bi jako bilo lahko riješiti status Bošnjaka u Srbiji jer ta
veza sa BiH, sa Sarajevom, i Bošnjake u Srbiji bi rasteretila od opasnosti da
su meta asimilacije, meta iseljavanja, meta istrjebljenja, što je, nažalost, u
ovih proteklih sto godina u više navrata dalo povoda za takav osjećaj.  

PB:
Neki su analitičari već uočili da ste postali „golub“ u kampanji. Isti su Vas uporeðivali
sa Dodikom. Je li to samo Vaš PR tokom kampanje ili ostajete dosljedni Vašoj
politici?

ZUKORLIÆ:
Površan posmatrač samo može pratiti paralelu izmeðu mene i Dodika u svakome
slučaju. S druge strane, oni koji rade na destabilizaciji BiH i pokušaju da se
ona eventualno pocijepa možda najprije uočavaju šta bi to moglo usporiti proces
za koji se zalažu i onda su vjerovatno vidjeli da je to sada organizirani
Sandžak u svim nivoima, počev od jako ozbiljnog organiziranja BNV do NVS, kroz
sve ostale oblike potvrðivanja institucionalnog kapaciteta, poput nacionalne
institucije BANU, BNF. Da je vjetar bošnjačkog nacionalnog buðenja značajno
došao do Novoga Pazara zabrinjava one koji bi sada da destrukcijom BiH ostvare
neke svoje jednostrane političke ili etničke ciljeve i onda je u tom kontekstu
površni posmatrač mogao vidjeti i praviti tu paralelu. S druge strane, ne treba
zanemariti princip da su mir i stabilnost održivi isključivo uz balans, uz
ravnotežu odnosa. To izgleda kao neko rješenje, ali je uvijek to samo
privremeno rješenje, pogotovo što Bošnjaci nisu poraženi. Oni su zaustavljeni
da se potpuno zaokruže kao nacija i država, a nisu poraženi. U tom slučaju, ako
se ne uspostavi neka vrsta balansa, onda ta vrsta nepravde postaje generator
negativne energije koja može dovesti do krize ili, ne daj Bože, do novih sukoba.
Dakle, to je moment na koji je jako važno obratiti pažnju. Moj pristup, do
sada, bio je da sam djelovao baš iz razloga što smo bili neposredno ugroženi i
napadnuti, pogotovo institucionalno, da sam djelovao isključivo iz ugla
Sandžaka, iz interesa Sandžaka i iz ugla interesa bošnjačkoga naroda. Meðutim,
bez obzira na taj naš cjelokupan duhovno-tradicionalni resurs i tu pacifističku
širinu Bošnjaka koja je mnogo puta dokazana, a koja je, nažalost, i mnogo puta dokazana,
shvatio sam da mi imamo kapaciteta, da ne moramo ostati toliko jednostrani.
Možemo ponuditi platformu koja neće biti samo: Hoćemo da riješimo pitanje Bošnjaka na svim nivoima i pitanje Sandžaka,
nego hoću da pokažem da u mojoj duhovnosti , moralnosti i tradiciji postoji
kapacitet da mogu da doprinesem da se riješe i nacionalna pitanja i srpskog
naroda, pa da u zajedničkoj platformi riješimo i ova pitanja. Dakle, tu osjećam
sopstvenu moralnu i duhovnu superiornost i predivno se osjećam što sam autor
ili neko ko predstavlja taj program, bez obzira kakav ishod bio. Nije meni
program da me većina Srba ne prepozna ili da me čak i osudi, marginalizira na
izborima. Kako god, ja tu nemam šta da izgubim. Ja sam samo pokazao širinu
promjene ugla posmatranja. Znači, ako je teško da riješimo parcijalno samo
pitanje Bošnjaka i pitanje Sandžaka, hajmo sada pokušati ujediniti sve zdrave
snage na tom putu ili se udružiti, pa da onda to rješavamo globalno.  Nećemo to da rješavamo na parče, nego da
ponudimo viziju koja bi uz dugoročni trud mogla da stabilizira cijeli prostor i
riješi ova pitanja.  

PB: Vama naklonjeni mediji, ili pojedinci,
da kažem popularno Vaši fanovi, na društvenim mrežama, ovaj Vaš pokret koji
vodite nekoliko godina, vide kao „sandžačko proljeće“. Jeste li svjesni, onako
personalno, šta ste preuzeli na svoja pleća; kolika je Vaša odgovornost u
buðenju tih procesa koji već utiču i na Bošnjake u Bosni, u kontekstu dogaðaja
ove prijestupne godine koja je „presudna“ za Bošnjake. Mislim na izbore u
Srbiji, izbore u BiH, izbore u Islamskoj zajednici itd. 

PB:
Ja sam potpuno svjestan da se ne može riješiti status Bošnjaka u Srbiji, a da
Bošnjaci na nivou BiH, na nivou Balkana, na nivou dijaspore i cijeloga svijeta
ostanu ovako dezorjentirani. Zato sam svoju energiju potpuno stavio na
raspolaganje i u ovom segmentalnom procesu u samoj Srbiji i ovom panbošnjačkom
koji mora ići paralelno, jer nacionalno pozicioniranje ne može ići u dijelu
jednog naroda. Znači, imate nacionalnu svijest koja bi prerasla u
institucionalni legalizam i koja bi pokazala svoju snagu nacije, pa makar i
stožer nacije, a to je nacionalna država koju mi nemamo. Dakle, prosto ne
postoji način da se to drugačije uradi. I ja sam ne samo svjestan, već radostan,
kada prošetam nekom sarajevskom ulicom, ili nekom mahalom bosanskom, ili nekim
selom, što me zaustavi od par do par desetina ljudi sa različitim oblicima
podrške, čestitki, sugestija, ali gdje primarno preovladava jedna teza, jedna njihova
poruka, a to je da su mi zahvalni što govorim ono što oni osjećaju, a što
nemaju prilike da kažu. Definitivno sam zbog toga ponosan. Ja kao Bošnjak ne
mogu da dozvolim da me Drina krvava i valovita odvoji od Sarajeva. Ne mogu da
dopustim da neki istraumirani, iskompleksirani intelektualci u Sarajevu, koji
ne znaju koliki je bošnjački svijet, već misle da je to negdje izmeðu Vratnika i
Bistrika, da me udalje od Sarajeva. Naprotiv, što sam god više vidio da postoje
ti koji ulažu energiju da nas onako izdijele, dobijao sam jači motiv da im se
suprotstavim i da se povežemo. Tako da sam svjestan i radujem se ovom procesu i
očekujem velike rezultate. Svjestan sam potpuno da ovo što smo činili ovdje u
odbrani muslimanskih bošnjačkih interesa i u odbrani svih obespravljenih
graðana Srbije, nema samo lokalni značaj već da se posmatra prevashodno iz BiH,
ali i od strane drugih naroda na Balkanu, jer kao neka vrsta presedana
predstavlja eksperiment uspjeha jednog novog modela nacionalnog djelovanja koji
nije dovoljno konvencionalan, kojeg nisu zabilježile druge nacije, osim Jevreja,
sa svojim nacionalnim projektima. Zato očekujem da će ova kandidatura i izbori
u Srbiji, kao što se to već i osjeća, predstavljati vjetar u krila cjelokupnom
panbošnjačkom  nacionalnom pokretu i
moram istaći da mi jako prijaju riječi Reisuleme koje je jučer izgovorio, a
kojima mi je odao priznanje da sam doprinio vraćanju dostojanstva naše riječi.

PB.
Da li ste bili iznenaðeni dnevni redom vanrednog zasjedanja Sabora Islamske
zajednice u BiH na kojoj su Vaša kandidatura i (re)kandidatura reisa Cerića
bile glavni povod sazivanju, pa tako i glavne teme?    

ZUKORLIÆ:
Mislim da je to zasjedanje Sabora bio pokušaj onih političkih faktora koje je
cio moj politički angažman, a posebno ova kandidatura zabrinula, da se preko Sabora,
kao tijela koje je prilično komotno formirano od različitih profila graðana,
vjerskih lica, ljudi sa različitim političkim uvjerenjima, političkim
konekcijama, na neki način moja kampanja opstruira sa te pozicije zato što
ovdje za to nije ostavljeno prostora, jer su Mešihat IZ-e u Srbiji i Sabor IZ-e
u Srbiji dali bezrezervnu podršku i konsenzusom podržali moju odluku. I onda se
tu neko sjetio da proba da od toga napravi situaciju gdje će da se otvori više
pitanja u Islamskoj zajednici, a onda da se iz te atmosfere pošalje negativna
poruka vezana za moju kandidaturu. Mislim da prevashodno iza toga stoje
politički faktori u BiH i da su tu, prije svega, ključni faktor ljudi iz Stranke
demokratske akcije, jer od 90-ih godina ne mogu da se odreknu toga da Islamska
zajednica bude njihov glasački servis.

Pb: Koliko se u tome mogu prepoznati
potezi koji bi mogli biti inicirani i iz Beograda?

ZUKORLIÆ:
Ovo je jedna dimenzija pozadine, a druga dimenzija pozadine jesu beogradski
faktori koji, nažalost, i sada imaju jakog uticaja na Sarajevo, preko svojih, neću
reći ostataka, nego vrlo živih obavještajnih djelatnika, a s druge strane i
preko svojih političkih partnera sa kojima se dogovaraju, a nažalost neki su
zaključili da sam im ja zajednički neprijatelj i da je ono što radimo u
cjelokupnom procesu, uključujući i Reisulemu, nešto što je suprotno od njihovih
stremljenja. Pokazalo se da apsolutnu većinu sabornika nije moguće instrumentalizirati.
Mislim da je dobro što se to tako dogodilo. Ja sam zbog puta u Beč morao izaći
sa pola zasjedanja, ali sam detaljno obaviješten šta je bilo do kraja. Tema
moje kandidature je tu samo pomenuta i onda prebačena na Rijaset. Očito su te
namjere doživjele svoj krah. Kada su u pitanju Rijaset i Sabor te stvari su
vrlo jasne. Islamska zajednica u Srbiji funkcionira u okviru  Islamske zajednice u BiH sa sjedištem u
Sarajevu, ali potpuno autonomno sa svojim Ustavom kao neka vrsta federalne
jedinice. Prema tome, niti Sabor niti Rijaset mogu donositi odluke koje bi bile
u nekoj neposrednoj suprotnosti sa već donijetim odlukama organa Islamske zajednice
u Srbiji, bez nekog posebnog novog argumenta koji bi se pojavio. Tako da je to
izašlo jako dobro, jer su se pokazali svi oni koje je moguće u nekom trenutku
pokrenuti, a Islamska zajednica je opet pokazala svoje kapacitete i snagu da
ostane autonomna  i da samostalno donosi
svoje odluke.

PB. Bez obzira da li ćete pobijediti u
trci za predsjednika Srbije, Vi ste se već nametnuli, kako  Vas neki analitičari ocjenjuju, kao „faktor
Zukorlić“. S druge strane, BDZ stranka koju Vi podržavate, jedini je istinski
novum na političkoj sceni Srbije. Oni su koalirajući sa manjinskim listama
drugih nacionalnosti u Srbiji pod parolom „Sve zajedno“.  Da li samo zbog toga što takva politika
dolazi iz Sandžaka i od Bošnjaka, meðunarodni predstavnici u Beogradu ignoriraju
to što se zalažete za istinske evropske vrijednosti multikulture i suživota?

ZUKORLIÆ:
Mislim da je djelimično to razumljivo kada se uzme u obzir sama atipičnost ovog
procesa, a posebno kada se zna da je ahmedija bila protjerana iz javnog života
još od početka 20. vijeka. Vi znate da je poraz rahmetli Handžića na izborima
otprilike postao svojevrsni usud na ahmedije u javnom životu. Jedan od
trenutaka kad sam bio najsretniji jeste moja pobjeda na izborima za BNV jer sam
time stavio tačku na taj usud i dokazao da ahmedija nije prepreka da vas ljudi
glasaju. Ne treba ona da bude adut da vas ljudi glasaju, jer koliko je god
vrijedna simbolika ahmedije, uvijek je skuplja glava koja nosi tu ahmediju.

PB:
Upitan da komenitram Vašu kandidaturu, rekao sam da ste me podsjetili na Martina  Lutera Kinga, koji je, kao što znamo, bio
evangelistički pastor. Njegov govor o onome što sanja bio je i ostao
inspiracija mnogim generacijama političara. Šta je Vaš san?

 

ZUKORLIÆ:
Kao prvo, mnogo je primjera da su mnogi slobodarski pokreti nastali iz
duhovnosti. To je za neke ultrasekularističke pokrete malo čudno, a ustvari to
nimalo nije čudno, jer sam fenomen vjere je ustvari suštinska slobodarnost. I
sama koncepcija pokornosti Bogu znači potpunu slobodu od pokornosti stvorenjima.
Nije slučajno to da su mnogi predvodnici slobodarskih pokreta nikli iz
duhovnoga resursa. Svakako da mi ta poreðenja prijaju i prosto osjećam da je
moguća implementacija duhovnosti kroz pružanje servisa dobroga djela svim
ljudima, bez obzira na vjeru i naciju. Doktor Martin Luter King je sanjao, a
ja, ma koliko zvučalo neskromno, vidim. Ja vidim Sandžak, ja vidim Srbiju, ja
vidim Bosnu i Hercegovinu, ja vidim Balkan, bez obzira na to da je naše
dvjestogodišnje iskustvo nešto drugo, ali ja ih vidim kao jednu zajednicu koja
će imati kapaciteta da nadraste krvave granice, baš kako je višestoljetna
historija Nijemaca, Francuza i Engleza bila slična balkanskoj, a samo par
stotina godina prije, da je moguće svu ovu konfliknost srpskog, albanskog,
bošnjačkog naroda u prvom krugu, a potom i hrvatskog, makedonskog, crnogorskog
i ostalih koji žive na ovom prostoru, pretvoriti u resurs napretka. Ja prosto
to vidim. Ponekad mi je to malo dalje, ponekad malo bliže, shodno dozi
optimizma kojeg osjećam, ali JA TO VIDIM.

Izvor: PANBOŠNJAK