Allah dž.š. neće promijeniti stanje jednog naroda, sve dok taj narod ne promijeni sebe

Image

Intervju sa glavnim muftijom Muamer-ef. Zukorlićem za Glas islama.

Razgovarala: Nermina Rebronja

Poštovani
Muftija, nalazimo se uoči jedne od blagoslovljenih noći u mjesecu Ramazanu i
ujedno jednog od prekretničkih dogaðaja u historiji ne samo islama već, reklo
bi se, cjelokupne ljudske civilizacije, noći Lejletu-l-Bedra, velike pobjede
monoteizma nad višeboštvom, bitke koja je neiscrpna pouka za ummet Muhammeda
a.s. Obzirom da je danas 2013., odnosno 1434. godina, bitka na Bedru se
dogodila 2. godine po Hidžri. 14 stoljeća nakon bitke na Bedru ummet Poslanika Muhmmeda a.s. nalazi se, reklo bi
se, na jednom od većih iskušenja u svojoj savremenoj historiji, mislim na
dogaðanja u Siriji, Egiptu, Palestini i drugim zemljama. Kakva bi se paralela
mogla uspostaviti izmeðu trenutka u kom živimo i vremena dogaðanja ove bitke?
Gdje su to muslimani zakazali?

Poznato
je da je prvi period misije Poslanika Muhameda a.s., mekanski period, bio
krajnje pacifistički. Dakle, Poslaniku s.a.v.s. i njegovim sljedbenicima je
bilo strogo zabranjeno da na bilo koji način uzvrate silom. Oni su, kao što je
poznato, od prvoga dana proganjani, ubijani, protjerivani, mučeni, zlostavljani.
Lično Poslanik s.a.v.s. i njegovi najbliži saradnici bili su prinuðeni da
koriste razne metodologije uzmicanja, sklanjanja, podnošenja, trpljenja. Meðutim,
nije bilo dozvoljeno od Stvoritelja da se upotrijebi sila, da se uzvrati čak ni
odbrambeno, na bilo koji način. To je jako dug period, period od 13 godina, tzv.
mekanski period, u kome je akcenat bio stavljen na formiranje ličnosti,
prevashodno u duhovno-moralnom smislu, u stabilizaciji i učvršćivanju onog što
je suštinsko u vjeri – vjeri u Jednog Stvoritelja. Dakle, prvi period misije
Poslanika s.a.v.s. bio je fokusiran na ono što je unutar čovjeka i to je
izuzetno jako bitna pouka i poruka, jer kao što vaše pitanje implicira „postoje
li paralele“ – uvijek postoje paralele. Što je objavljeno u Kur'ani-Kerimu i
sunnetu Poslanika s.a.v.s. ima trajnu ulogu i uvijek koristi kao izvor za
odgovore u vremenu u kome se živi, bilo da je to period tih dogaðaja, period
iza tih dogaðaja ili period nakon više od 14 stoljeća. Dakle, to je Allahova
dž.š. riječ, bilo da je suštinski i formom Allahova riječ, tj. Kur'ani-Kerim, bilo
da je Allahova dž.š. riječ koja je formom od Poslanika a.s., a suštinski Božja,
a koja se zove hadis ili sunnet Poslanika s.a.v.s. To je trajni izvor koji neće
nikada presušiti do Dana sudnjega, sa koga će moći da zahvataju svi oni koji znaju
njegovu vrijednost, tako da sve što je rečeno i sve što se dogodilo pripada tom
izvoru i onima koji prevashodno cijene taj izvor, ali isto tako i onima koji
znaju zahvatiti, jer nije dovoljno samo apstraktno cijeniti to, a ne znati
zahvatiti. Jako je važno znati razumjeti, a onda i uzeti pouku. Nakon što se
okonča taj period, nakon što dolazi do prelaska Poslanika s.a.v.s. iz Meke u
Medinu, počinje druga faza. Svakako da je ovo načelan prijelaz i da su pouke
mnogo slojevitije, vezano za temu prava da se branite, prava na samoodbranu i
zapravo jedna od odlika medinskog perioda jeste da dolazi do dozvole od strane
Allaha dž.š. vjernicima da uzvrate, da se brane, da čak upotrijebe i silu, jer
je došlo vrijeme da se to može činiti. Može se postaviti niz pitanja zašto nije
moglo do tada, a zašto može sada; ili zašto nije moglo u Meki, a zašto sada
može u Medini. Svakako da bi odgovori mogli biti jako slojeviti, ali ključno je
da ljudi, prije svega, ne mogu ureðivati svijet oko sebe dok ne urede sebe. To
je suštinska pouka odnosa izmeðu mekanskog i medinskog perioda. Dakle, pouka u
svakom pogledu, bilo da se radi o ureðenju društva, organiziranju društva, od
mikro ćelije koja se zove porodica do makro sistema koji se zove država. Ne
možete ureðivati društvo oko sebe dok ne uredite sebe. I zato je ona kur'anska
aksioma veoma često citirana: „Allah
dž.š. neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni
sebe.“
E upravo ono što se dogaða 13 godina u Meki je to. Ako posmatramo
čak i dužinu tih perioda, imamo mekanski period koji traje 13 godina i medinski
period koji traje 10 godina. U mekanskom periodu imamo nekoliko stotina
pristalica Poslanika s.a.v.s., svega nekoliko stotina ljudi su postali
muslimani za 13 godina. To je strašno dug period, pogotovo ako imamo u vidu da
se radi o posljednjem Vjerovjesniku koji kaže za sebe: „Mene je Allah dž.š. odgajao
i ja sam najboljeg odgoja.“ Dakle, on je bio pod direktnim nadzorom
Stvoritelja. Allah dž.š. njega vodi kroz misiju i direktnom kur'anskom Objavom preko
Džibrila i drugim oblicima nadahnuća, preporuka, nareðenja… Zamislite, sada bi
se prema nekom našem parametru moglo kazati: Za 13 godina, najvredniji čovjek
svih vremena, odabrani od Stvoritelja, pod nadzorom Stvoritelja, ima svega
nekoliko stotina pristalica. Po nekim parametrima mjerenja popularnosti to bi
bila loša ocjena. Svakako da nije u pitanju loš rezultat, nego su u pitanju pogrešne
vage kojima se danas mjeri uspjeh, kojim se, zapravo, stvari po redoslijedu ne
mjere kvalitetno. U drugom periodu u Medini, iako on kraće traje, imamo ekspanziju
da od tog perioda sa nekoliko stotina pristalica u Meki do preseljenja
Poslanika s.a.v.s. ta brojka se prema nekim procjenama penje na 120.000. Svakako
da i tih 120.000 koji ostaju iza Poslanika s.a.v.s. je mala brojka za ono što
će uslijediti poslije, za ono što imamo danas sa oko 1,5 milijardu muslimana,
ali i za ono što će uslijediti u pogledu ekspanzije islama i islamske civilizacije
na svim poljima. Svi ovi orijentiri koje pominjemo mogu biti za sebe po jedna
pouka. Imali smo u Meki nekoliko stotina muslimana, imali smo u Medini još za
života Poslanika s.a.v.s. 120.000 muslimana, a imamo danas 1,5 milijardi
muslimana. U mekanskom periodu imalo je nekoliko stotina muslimana, uključujući
i Meku i Medinu. Do perioda Hidžre je bilo nekoliko stotina muslimana, ali tu
nije bilo nijednog munafika, nijedan licemjer do tada nije postojao. Vidite šta
je tu poenta – poenta kvaliteta. Kasnije u tih 120.000 muslimana, kada dolazi
do ekspanzije, gdje Poslanik s.a.v.s. osvaja i oslobaða Meku, gdje imamo
izaslanike i imperatoru Rima, i vladaru Perzije i svim drugim okolnim vladarima,
kada se islam prosto izlijeva iz korita, iz tog malog korita Meke i Medine,
vrtoglavo se širi, vrtoglavo uspijeva, u tom periodu najvećeg uspjeha već se
pojavljuje fenomen licemjerstva. Imamo tzv. glavu licemjera, koji se zove
Abdullah ibn Selul, koji je non-stop sa muslimanima, koji je u svim akcijama
prisutan, koji drži govore, tako vatrene govore o vjeri, o borbi, o islamu, da
je to bilo zapanjujuće, ali koji svaku priliku koristi za destrukciju. Poznata
je njegova izjava, kada se vraćaju sa Uhuda, gdje kaže: „E sad ću ja pokazati
Muhammedu ko je vladar Medine, kad se vratimo.“ On se radovao što muslimani
nisu dobro prošli na Uhudu, pa čak ne govori ni „Poslanik“, jer je običaj
munafika kada hoće da ponize Poslanika a.s., da pokažu nepoštovanje, kažu samo
ime, ne kažu Vjerovjesnik, ne kažu Poslanik, pogotovo ne donesu salevat. To je
čuo sin Abdullah ibn Selula, koji je bio iskreni vjernik, pa dolazi kod
Poslanika s.a.v.s. i kaže: „Poslaniče, dozvoli mi da ga ubijem (oca), dozvoli
mi da mu ja presudim za tu izjavu.“ Poslanik s.a.v.s. kaže: „Ne, ja neću
dopustiti da pošaljem takvu poruku da se može reći da Muhamed a.s. ubija svoje
pristalice.“ On je dobio od Allaha dž.š. da je munafik, nazvan je re'sul
nifak
– glava munafika, a Poslanik s.a.v.s. ga naziva svojom pristalicom.
Imamo kvantitet od 120.000 koji sadrži ogroman kvalitet, ali neminovno rastom
kvantiteta pojavljuje se nešto što nije kvalitet. U tom slučaju to je licemjerstvo.
Pošto pravimo paralele, poðimo od toga da danas ummet ima 1,5 milijardu
stanovnika. Očito, u kvantitetu geometrijske proporcije su dale svoje
maksimalne rezultate, ali šta je sa efektima tog kvantiteta? Ono što bi meni
bio ključni utisak, iako je Bedr jako slojevit, ali ono što bi suštinski
trebalo biti poenta i ovog našeg današnjeg susreta, ali i Bedra općenito, jeste
odnos kvantiteta i kvaliteta. Tada su mekanski mušrici imali superiornost u
svakom pogledu kvantiteta: broj, oružje, prijevozna sredstva, novac, prvi su
povukli potez, oni kreću da napadaju itd. Dakle, oni su imali sve ono što bi u
nekom današnjem vojničkom smislu značilo superiornost. Tri puta brojniji,
uglavnom svi imali svoje jahaće životinje, kamile ili konje, oružje do
maksimuma i sve ostalo. Po svim parametrima oni su trebali pobijediti, što su
zapravo i planirali i to im je bio cilj, jer kao što je poznato sukob je izbio
ili započeo vezano za karavanu mušrika koja se vraćala iz Damaska. Ali nakon
što je karavana prošla, od Ebu Sufjana dolazi haber: „Prošla je karavana,
nemamo se potrebe sukobiti.“ Ebu Džehl kaže: „Ne!“ Hoće da se situacija okonča,
da presudi, da konačno završi sa tom skupinom, kako je naziva. Prema tome, to
je ono čemu trebamo dati poseban značaj. Imamo kur'anski princip: „Koliko je
malih skupina pobijedilo velike skupine, Allahovom dž.š. voljom.“
To jeste
priroda i suština promjene, a promjena je opet zakonitost koju Allah dž.š. na
drugom mjestu vereficira, pa kaže: „I da nije da jedna skupina ljudi ne
zaustavi druge ljude, izbio bi opći haos na Zemlji.“
Ali Allah dž.š. je
izuzetno dobar prema svjetovima i On ne da da izbije opći fesad, opći haos na Zemlji,
pa onda On promjenom dovodi do zaustavljanja općeg zla, totalnog zla, a ta
promjena znači da jedni zaustave prve, da dobri zaustave loše, da kvalitet
zaustavi kvantitet, a logično je da velika skupina uvijek zaustavi malu, to je
logično, to je racionalno. Iracionalno je da mala skupina pobijedi veliku
skupinu, ali ustvari priroda svake promjene, društvene promjene je
iracionalnost, jer racionalno bi bilo da jaki uvijek ostaju jaki, bogati uvijek
bogati, vladari uvijek vladari, porobljeni uvijek porobljeni. To je nešto što
je logično, što se podrazumijeva. Meðutim, ne bi nikada bilo promjene, ali
pošto Allah dž.š. promjenama i tim zaokretima spašava ljudsku vrstu, spašava
svijet, On je upravo i dao ove principe da mala skupina može pobijediti veliku
skupinu. Treći princip koji se naglašava u Kur'anu je: „I tako te dane smjenjujemo
meðu ljudima.“
Znači, ne može nikada nikome da se da sve, da on svim
resursima upravlja, a drugima da se ne da ništa. A pogotovo ne može trajno. Čak
i ako se u jednom trenutku na jednu stranu koncentrišu poluge moći, to ne može
tako dugo da traje. To je priroda odnosa, što je jako važno razumjeti. Ali je
poenta u tome da se promjena može ostvariti. Kako? Promjena gdje manji pobjeðuje
većega, gdje mala skupina može da zaustavi i pobijedi veću skupinu jeste u
samom kvalitetu. Šta znači kvalitet? Danas kada govorite o kvalitetu ne postoji
čovjek koji će za sebe reći da nije kvalitetan. Ljudi kada ocjenjuju sebe su dobri,
oni su pametni, oni su dobronamjerni, iako znaju da nisu, iako znaju koliko jesu,
a oni drugi ne valjaju ništa. Od najbanalnijeg svakodnevnog odnosa ljudi
najblaži oblik nepravednosti u ocjenjivanju jeste da si blag prema sebi, a
oštar prema drugom. Ta se slabost nalazi i kod dobrih ljudi, da sebi malo
popuštaš, a drugom nekako zatežeš. Kada majka tretira svoje dijete, koje
napravi neki belaj po kući, njemu se traži olakšavajuća okolnost. Kaže za svoje
dijete kada pravi probleme po kući da je „živahno“, da je „vrijedno“, ali za
tuðe kada govori onda ga nagrdi, pa kaže: „Koji je šer, koji je belaj, da Bog
sačuva“ i sl. To je ona blaža forma u banalnim odnosima, ali to se, nažalost,
prenosi na ocjene u jako bitnim relacijama. Čovjek treba da zna da jedan od
prvih znakova, jedna od prvih pukotina u njegovom imanu, u njegovom karakteru
je pukotina licemjerstva, jeste strogost prema drugima, a mehkoća prema sebi.
Tu počinje blaga promaha na koju može da izraste licemjerstvo, ukoliko se to ne
zaustavi.

Kada
govorimo o skupinama i uopće kvalitetu, mi smo u Sandžaku nekoliko prethodnih
godina Ramazane i noći Lejletu-l-Bedr, mislim na vrijeme od 2007. na ovamo, dočekivali
u neizvjesnosti i iskušenjima koja su prijetila da nam ovaj mjesec sveopće Božje
milosti učine drugačijim od onih kakav bi trebao biti: posvećen ibadetu i
predanosti takvaluku. Da li je ovog Ramazana drugačije?

Stanje
varira, prosto varira jer one snage ne odustaju od toga da ovladaju vjerom u
pogledu njene upotrebe i zloupotrebe za neke svoje dunjalučke svrhe, što jeste
bio glavni izvor svih problema koji su se ovdje dešavali u posljednjih dvadeset
godina, a posebno posljednjih šest godina. Ono varira shodno tome kako ti
faktori destrukcije procjenjuju kada da povuku poneki potez. Interesantno jeste
da su se većina tih problema dešavala u Ramazanu. S jedne strane to izgleda
čudno ukoliko znamo da Poslanik s.a.v.s. kaže: „Kada doðe Ramazan zatvore se
vrata Džehennema, a otvore vrata Dženneta i povežu se šejtani.“ Ako znamo da su
šejtani povezani i da nemaju slobodu djelovanja kao van Ramazana, onda bi
logično bilo očekivati da je manje izvora zla u Ramazanu. Na prvi pogled
izgleda čudnim kako to da su svi ti ataci i udari na muslimane, na Islamsku zajednicu,
njeno jedinstvo, na njenu slobodu, na njene akcije, na zekat, na sadakatu-l-fitr,
na sve ono što se pozitivno radi u Islamskoj zajednici na ovom prostoru,
uglavnom bile u Ramazanu. I bitka na Bedru je bila u Ramazanu i mnogi drugi
udari i napadi na muslimane su bili u Ramazanu, što ima svoju analogiju, a
odgovor leži u činjenici da postoje dvije vrste šejtana: šejtanul-džin i
šejtranul-ins. Postoje šejtani nevidljiva bića na koje se odnosi hadis
Poslanika a.s. da su povezani i da gube slobodu, odnosno pravo djelovanja u
toku Ramazana. Meðutim, obzirom da su oni povezani, drugi dio njihovih vojnika,
koji se zove šejtanul-ins – šejtani u ljudskom liku, nisu povezani. Oni su
pušteni i slobodni i, nažalost, pojačavaju svoje destruktivne aktivnosti i
aktivnosti činjenja zla da bi nadoknadili odsustvo svojih partnera iz
nevidljivog svijeta. Zaista je tako, ne samo u našoj zbilji i našem iskustvu,
već je tako bilo kroz historiju islama i muslimana, da su se napadi pojačavali
u Ramazanu. Ovdje imamo 2007. godine atak na Islamsku zajednicu, pa imamo u
Ramazanu napad žandarmerije na vakufsko dobro Hadžet. Skoro svake godine, ne
samo 6-7 godina zadnjih, već skoro 20 posljednjih godina su se pojačavale
aktivnosti tih skupina koje su gledale da naškode Islamskoj zajednici, vakufu,
da se otme neki vakuf, da se uzurpira. To svakako sa vakufima nije bila
slučajnost, to je bila strategija, jer te strukture koje žele da stave pod
svoju kontrolu Islamsku zajednicu i da ovladaju njome, ipak razmišljaju
sopstvenom logikom, sopstvenim rezonom i shodno sopstvenim vrijednostima, a njihove
vrijednosti su da onaj ko ima novac taj vlada novcem, pa smatraju vakuf snagom
koja rezultira nekim novcem od kojeg žive institucije, ustanove, organizacije
Islamske zajednice. Doduše, ne treba misliti da je to lokalni izun, već je to globalni
koncept. Globalni koncept je da se islam i muslimani drže pod kontrolom
sekularnih političkih sistema. To je globalni koncept koji je ovdje samo naručen
kao recept, kojeg su politički akteri ovdje u Sandžaku i Srbiji preuzeli i
obavezali se da će ga primijeniti. Bez obzira što živimo u 21. vijeku gdje se
proklamuju principi demokratije, gdje se smatra da je svijet dostigao najviši
stupanj slobodoumnosti, slobodarstva, na terenu je to sasvim drugačije. Nikada
svijet nije imao više retorike o slobodi, a nikada više ljudi nije ginulo za
jedan dan nego sada, u mirnodopskom vremenu gdje nismo ni u svjetskom ratu, ni
u ničemu sličnom. S druge strane, nikada nije imalo više novca u svijetu, a
nikada nije više bilo gladnih nego sada. To su neki parametri koji raskrinkavaju
hipokriziju, licemjerstvo proklamovanih vrijednosti u savremenom svijetu. Ovo
proizilazi iz koncepta da treba Islamsku zajednicu staviti pod kontrolu
sekularne politike i političara, a onda joj na taj način limitirati slobodu
djelovanja na neke periferne stvari. Da bi se to ostvarilo Islamskoj zajednici
se treba zabraniti da bude finansijski samostalna. A da ne bi bila finansijski
samostalna valja joj oteti vakuf. To je kroz komunističko vrijeme raðeno
brutalno, a sada je to trebalo da se uradi na drugi način. Sada je to trebalo
da se odigra promjenom načela Islamske zajednice, gdje bi došli ljudi koji bi
se dobrovoljno odrekli vakufa, i onih otetih i ovih postojećih. Čuli ste
teorije: „Vakuf je opće dobro, pripada svakom“, a sve što pripada svakom – ne
pripada nikom. Društvena imovina komunističke Jugoslavije je pripadala svakom,
pa su je pokrali i više je nije bilo, te je razorena i država, i imovina i sve
ostalo. Dakle, to se isto želi uraditi i sa vakufom i to je bila glavna crta
spora, jer nismo prihvatili da Islamska zajednica bude nešto drugo, osim ono
zbog čega postoji. Nažalost, u skoro stogodišnjem periodu uloga Islamske
zajednice i njenih organa nije bila da razvija vjerski život muslimana, već da
kontrolira vjerski život muslimana. To joj je bila uloga u periodu do 90-tih,
od samog vrha – reisulume, preko muftija, do najnižeg nivoa. To je bila uloga
Islamske zajednice, da bude makaze koje će reći: „Ovoliko možete, a dalje ne
možete.“ Oslobaðanjem Islamske zajednice, pogotovo u značajnoj mjeri u Sarajevu
i ovdje dominantno u Sandžaku, to je postao naš ključni grijeh. Vidite koliko
dugo traje taj rat protiv nas, koliko dugo on ne jenjava, koliko on samo mijenja
tehnologije, metodologije i metode, koliko se ne odustaje, koliko se traži bilo
gdje i kakva god pukotina da bi se naškodilo. Iako oni vide da za sada ne mogu
ostvariti svoj cilj u pogledu okupacije Islamske zajednice, u pogledu njenog
stavljanja pod kontrolu, ali uporno idu na to da se ona oslabi, da se ona
okruni, da se ona na bilo koji način zabavi nekim problemom kako se ne bi mogla
razvijati onim intenzitetom kojim se i ranije razvijala.

Na trenutak da se vratimo
na ove dane posta. Nažalost, na ulicama našeg i drugim gradovima Sandžaka, ali
i Bosne i Hercegovine, evidentan je veliki broj muslimana koji bez imalo sustezanja
mrse na javnim mjestima. Naše sestre se odviše slobodno nose te na taj način i
jedni i drugi remete spokojstvo postača, što prije nije bila praksa. Zbog čega
je došlo do ove devijacije i kako se postači trebaju odnositi prema ovim
pojavama?

Kao
prvo, svaku pojavu treba promatrati sa više strana da bi se imala objektivna
slika. Dakle, u zadnjih 150 godina nikada se nije više postilo i klanjalo u
Sandžaku i Novom Pazaru nego sada, što je činjenica koja se previða. Zašto su
sada deformacije primjetnije? Istina, neki oblici deformacija koji ukazuju na
nemoralno ponašanje, bilo u klasičnom smislu, bilo u pogledu oblačenja ili
nekih drugih pojava, takoðer su prisutnije nego prije. Ni toga nije bilo više
nago sada. Sada ovdje imamo svojevrsnu polarizaciju koja je proizvod jedne
diferencijacije. To u procesu ne mora biti tako loše, ali naravno da je
najbitniji ishod, kuda će se kretati proces, da li će se kretati u pravcu da će
biti više negativnih ili više onih pozitivnih. To je suštinsko pitanje
cjelokupne borbe dok svijet postoji. Meðutim, to što danas imamo više postača i
klanjača nego prije 30, 50 ili 70 godina ne može biti razlog da zatvorimo oči
na negativne pojave oko nas. Moramo nastaviti tražiti načina da ljude educiramo,
da im ukazujemo na ono šta su stvarne vrijednosti, ali se i u ovom pitanju
neminovno moramo vratiti onoj konstataciji sa samog početka – o mekanskom
periodu i kvalitetu. Dakle, imamo muslimane koji imaju loše navike, ili one
muslimane koji tvrde za sebe da su muslimani, a ne poste, što je najniži stepen
pripadnosti islamu, ako se uopće može tretirati takvim, dok imamo i muslimane
koji poste, ali imaju neke ružne navike u postu, kao što je muslimanski
neadekvatno oblačenje i sl. To samo govori o tome da je islam kod njih jako
malo prisutan, kao neka svjetiljka koja samo žmirka, koja nema snagu da
osvijetli njihova srca, nema snagu da njihovo biće osvijetli, nema mogućnost,
nema kapaciteta da bude dominantna u njihovom biću kako bi oni osjetili sreću u
tome što jesu, sreću u tome što rade, što vjeruju, u ovom slučaju što poste,
jer samo kada čovjek osjeća sreću u nečemu on nema potrebe tražiti sreću u
nečemu drugom. Imate muslimanku koja posti, koja je zanijetila prije tri sata u
zoru da tog dana neće niti jesti, niti piti, niti svojim biološkim potrebama
udovoljavati, sve do zalaska Sunca. To je jako dug period na ovom toplom,
ljetnom danu. Ona pravi veliku žrtvu, ona prkosi sopstvenim porivima,
potrebama, sopstvenoj tjelesnoj prirodi. To je velika žrtva. Ali, s druge
strane, ona nema snagu da ispoštuje Allahov dž.š. poziv, farz, obavezu, da
svoje tijelo pokrije, da svoje tjelesne ukrase ne stavlja „na izvoli“ pogledima
bolesnih srca okolo. S jedne strane tu postoji iman, čim ona posti, ali s druge
strane tu postoji neki raskorak. Prvo, iman nije dovoljno jak da dovrši ličnost
u pogledu duhovno-moralnog oblikovanja, ali ono što je primarno jeste da ona
posti, u narodu bi se to reklo „na zor“, da ona to radi iz nekog načelnog
ubjeðenja, ali da tu postoji neki prekid u instalaciji izmeðu tog naslova i
teksta. Ona posti zato što to tako treba, a uopće nema doživljaj posta. Ovdje je
ključni doživljaj posta, jer umjesto stanja u kome se mučite, vrhunac posta je
da dostignete osjećaj da uživate u toj gladi i žeði. Tada vam to počne zračiti
punom srećom. Tada vam prestaje biti važno bilo šta drugo, jer zašto, ako posmatramo
psihologiju toga, jedna djevojka želi da neko vidi ukrase njenog tijela. Šta
time postiže? O tome Kur'an takoðer govori – govori o niskosti inertnog života
na ovom svijetu, i ne samo o ovom fenomenu razgolićavanja, već o svim drugim
pojavama. Kada čovjeku oslabi vjera, posmatrajte danas bogate i siromašne, i
ljude na vlasti i one koji nisu na vlasti, i uticajne i manje uticajne, sve
kategorije ljudi, kada nemaju vjeru našta oni liče? Oni liče na paunove, koji
onako izaðu sa sve svojim perjem, raširenih repova i onda te svoje boje
stavljaju na izložbu i sada treba neko da kaže: „E onog je rep najbolji, onoga
je perje predivno, vidi kakve on boje ima…“ To je tako, prosto je to tako. To
rade ljudi koji imaju milione. Krenite od Holivuda, preko svih festivala,
doðite do ovih naših festivala i kvazi-festivala, doći ćete do potpuno istog
zaključka. Kada se izvučete malo vidjet ćete nivo tih ljudi. Te ptice paunovi
su predivne ptice, čak su originali. Ja se paunovima divim, ali se ne mogu
diviti ničemu što se pokazuje na svim ovim festivalima. Zašto? Zato što je paun
u tome originalan, a čovjek kada da sebi ulogu pauna on je kopija, a ja mrzim
kopije. Nije sada bitno šta ja mrzim, ali zaista kopije su bezvrijedne i nigdje
se ne cijeni kopija, a pogotovo ne rep. Čak nije strašno ako čovjek kopira
boljeg od sebe. Oponašanje boljeg od sebe je neka vrsta učenja. Kada bi čovjek
preuzimao uloge ponašanja od nekih viših vrsta, hipotetički rečeno, pa da mu
kažemo: „U redu, on oponaša neka kvalitetnija bića, to nije loše, naučit će
nešto“, ali oponašati jednu predivnu pticu, ali ipak pticu, bez razuma, bez
uloge, bez misije, nije nešto čime se ljudska civilizacija može pohvaliti, tako
da se tu radi o jednom mračnom periodu ljudske civilizacije. Mračan period
kojeg smo vidjeli u masovnom, uličnom, društvenom smislu zapravo dovodi do toga
da djevojke gube kompas, uopće u mjeri estetike i etike. Dvije stvari po kojima
se danas čovjek može mjeriti i utvrðivati njegov kvalitet jesu etika i
estetika. To su dvije ključne vrijednosti i u svakoj kulturi i svakoj
civilizaciji to ostaje nepromjenljivo. Neko može reći: „I i ono perje kod pauna
jeste estetika.“ Tako je, i ono perje pauna je vrhunska estetika, ali prirodna,
Božje stvaranje, dato mu da mu se ne možeš ljepote nagledati. Ovdje mi ne
ulazimo u problem da li čovjek ima pravo lijepo da izgleda. Da! Kur'anski ajet
kaže: „Nagrada za perfekciju je perfekcija.“ Prema tome, niko nema veću
obavezu težnje perfekciji nego musliman, u svakom pogledu: perfekciji duše,
perfekciji morala, perfekciji tijela, perfekciji zdravlja, perfekciji odjeće.
Mnogi su zloupotrebljavali fenomen skromnosti, hadise koji pozivaju na
skromnost, hadise koje ukazuju na skromnost Omera ibn Hataba, koji je bio u
skromnoj odjeći, a pogotovo što je tada bilo siromaštvo, pa su to uzeli za
pokriće da izaðu neopeglani, neoprani, zgužvani, pa kažu: „Vjernik ne treba
da…“ To je zloupotreba. Vjerniku je obaveza perfekcija u svakom pogledu, ali šta
je vjernik, a šta je paun? Paunu je bitna samo perfekcija izgleda, a vjerniku
ravnoteža izmeðu duše, morala, tijela i izgleda. Tada u toj simbiozi paun ima
perfekciju sklada boja, igre boja, svako pero različito, a uklopljeno; rizične
boje, a uklopljene. To je perfekcija kompozicije boja kod perja pauna i to je
simbioza isključivo kod vizualne estetike. Meðutim, kod čovjeka to ima svoju
ravan, površinsku, ali i svoju dubinu, jer je čovjek složeno biće, jedino
počašćeno razumom i duhovnošću. Druga bića nemaju razum i nemaju duhovnost, a to
je i vertikala i dubina. Naravno, ravan, površina je ono što vidimo i ono treba
biti lijepo, treba imati svoj oblik perfekcije, ali u mjeri. U kojoj mjeri? U
mjeri stvarne težine vrijednosti tijela. Kako se mjeri vrijednost tijela? Pa po
porijeklu. Ono je zemaljsko i po trajanju je veoma ograničeno. U toj mjeri ono
i zahtijeva pažnju i perfekciju – u mjeri svog porijekla i svog trajanja, a to
je zemlja i privremenost. Dok je duša u mjeri svog porijekla Božja i ona
zahtjeva tretman nemjerivo jači u odnosu prema tijelu. I po trajanju, duša ima
vječnost i ne umire, već izlazi iz tijela kada čovjek seli na Ahiret i onda je po
toj mjeri čovjek dužan da napravi svojevrsnu simbiozu i svojevrsnu ravnotežu
odnosa tih vrijednosti, a to je ono što se od čovjeka očekuje. Prema tome, koji
je virus potrebe žene, djevojke da pokaže svoje tijelo javnosti? To je pustoš
duše. To je jednostavno kao kada unutra nema ništa, pa se onda pretvaraš u
potrebu da pokazuješ to perje. Ali to nije ni perje. Ovdje je paun mnogo civiliziraniji,
on pokazuje perje, a ovi pokazuju kožu. Paun je sakrio svoju kožu predivnim perjem
i on ga pokazuje, što jeste detalj vrhunske ljepote. Dok ovdje imamo počupano
perje, a kožu „na izvoli“, koja je zaista neprimjerena kvalitetu insana kao
dostojanstvenog bića na Zemlji. Zznamo da naši stari nisu htjeli kupiti hljeb
sa izloga. Kada doðe na pekaru, ostao samo jedan hljeb u izlogu. Pita: „Ima li
hljeba?“ Kaže: „Nama, samo ovaj u izlogu.“ Kaže: „Neću“ i ode u drugu pekaru.
Niko ga nije ni dodirnuo. Kaže: „Zašto nećeš?“ „Pojele ga oči“, kaže. Da,
pojele ga oči i to nije sujevjerje, to je istina. Oči jedu bereket nečega,
blagoslov nečega, jer od tog hljeba u izlogu nema koristi – pojela ga sirotinja,
čeznula, gledala. Šta se dešava sa ukrasima ženskoga tijela koji se daju „na
izvoli“ javnosti i koji su kao taj hljeb u izlogu. U toj ženi, u toj djevojci
ne ostaje berekata, nema dobra ni u čemu. I zato danas imamo haotične brakove,
raspad poslije prve godine braka, problem oko raðanja, problem oko osjećaja
potrebe raðanja. To su tako veliki problemi, a da ljudima čak i nije jasno
zašto. Kada pogledaš – sve je u redu, ali nestao bereket još kada je bila u
izlogu. Ovo nije poruka za one koje ne izgovaraju šehadet. Zaista ovu poruku ne
šaljem njima, jer ljudi koji ne izgovaraju šehadet, ljudi koji ne tvrde za sebe
da su muslimani, to je njihova stvar, njihov put. Ali onaj ko izgovori šehadet
i onaj ko tvrdi za sebe da je musliman, a još posti, e pa zaista je on najveći
gubitnik, da dopusti sebi da na taj način tako jeftino stvari koje nisu za
izlog stavlja na izlog. A osim toga, na izlog se ipak stavljaju samo jeftinije
stvari. Dijamante nikada nećete vidjeti na izlogu, jer dijamanti se kriju tamo
u dževahir-kutijama, u sefovima, jer su preskupi da bi bili na izlogu. Uvijek
su jeftinije stvari u izlogu i obično onako kičaste da privuku pogled. Nikada
kvalitet nije na izlogu. Kvalitetne stvari se čuvaju. Zašto, pa one izblijede
od sunca, od ovog i onog. Zato one koje dopuste da su na izlogu neka znaju da
su sebe spustile niže, da su sebe proglasile nižim kvalitetom. Dakle, to je ono
što predstavlja suštinsku poruku, a post je divan momenat, divna prilika da se ustvari
trgnu, zato što post jača ljudskost, jer tijelo je to koje bi da pojeftini. Razni
tjelesni nagoni su u čovjeku ti koji tegle, jer je tijelo od zemlje, prizemno i
ono tegli ka zemlji. A zemlja je niže, ona je jeftinija, ona je dolje i zato
dominacija posta, snaga posta je zapravo ta koja odvaja čovjeka od statusa
životinje, od statusa običnog tjelesnog mehanizma, od običnog biološkog
aparata. Da ne bude sada da isključivo prozivamo pripadnice ženskoga pola. Možda
kod muškaraca nije prisutan problem odijevanja, ali su prisutni drugi problemi –
problem izražavanja, problem ogovaranja, problem jezika koji ne posti, jezika
koji pokvari post. To ništa nije manje opasno, samo što se manje vidi u našim
čaršijama. Sve te devijacije su zapravo razlog zbog čega je, uzmeðu ostalog,
Allah dž.š. propisao post, gdje nameće veoma oštar, skoro surov koncept vježbe
duha, ali tjelesne vježbe duha, jer odricanje od jela i pića je tjelesna vježba
kojom se slabe negativne snage u čovjekovom biću, a jača se duh i etika. Ovaj
Ramazan je prilika da naši muslimani i muslimanke kažu stop lošim navikama: „Stop,
neću više da živim životinjskim životom, neću više da živim životom inercije,
neću više da se prepuštam stihiji ove jeftine ponude.“ Vi možete razgovarati sa
tim osobama, ali šta oni kažu? Nije to negativan naboj, već su vrlo često ljudi
dio stihije, dio inercije, dio bujice: „Pa evo svi tako.“ Znate šta znači
prepuštati se psihologiji mase? Fenomen psihologije mase znači uvijek efekat
smanjenja mozga. Zašto se psihologija mase koristi u manipulaciji ljudima? Zato
što je poznato da se u masovnoj psihologiji, odnosno u rezonu mase, smanjuje
individualni rezon, smanjuje se kapacitet mozga. Imate ljude koji su na
stadionu, 50.000 ljudi na stadionu, od kojih su 5.000 profesionalni navijači
koje možete smatrati uvježbanim, uigranim. Onih ostalih 45.000 ljudi uopće ne
pripadaju navijačkim grupama, ali se identično, ili skoro identično ponašaju
kao oni. Zašto? Zato što je ulaskom u taj ugoðaj svojevrsne histerije, posebnog
psiho-emotivnog stanja, njima isključen mozak i pristaju da budu voðeni onako kao
ovčice kud god. Zato možete takve mase gurnuti u razne probleme, u razno
nasilje, u paljenje ambasada, paljenje džamija, u lomljenje dućana, automobila
itd. Ne rade to samo huligani, već i ljudi koji uopće nisu huligani. Ali zašto?
Zato što je on pristao na tu histeriju koja mu je diktirana od strane huligana.
To je emancipacija razuma, koji pristaje da bude dio histerije, dio nametnutih
krivih vrijednosti, pa onda: „Ako svi tako, ja ću pitat zašto?“ Zašto bih ja
bio dio te rulje, zašto bih ja bio dio stada ovaca koje se vode na šišanje, a
kad im nestane vune onda na dranje i klanje. To je razlika od onog koji okusi
lezet, užitak šehadeta, kada mu jača individualni kapacitet rezona. I to jeste
snaga islama i snaga ličnosti, a to je ono što postom i drugim ibadetima, od
sedžde do sadake, izoštrava karakter, a postom je vrhunski i zato je posebno
izdvojen kod Allaha dž.š.  

Spominjali ste vakufe. Uoči
samog Ramazana otvorena je Hadži Šućova i hadži Emirina džamija na Hadžetu. U
petak 19. jula postavljen je kamen temeljac za džamiju na Dohoviću. Tom
prilikom ste kazali da će ovo biti 41. džamija na prostoru Medžlisa IZ-e Novi
Pazar, a da nećete stati sve dok Novi Pazar ne dobije 101. džamiju. Džamije
grade vjernici kojima se Allah dž.š. smiluje. Ono što je evidentno jeste da
institucija vakufa postaje sve rasprostranjenija. Možete li nam ukratko pojasniti
ekspanziju izgradnje džamija i drugih vjerskih i obrazovnih objekata u ovih 20 godina
postojanja Mešihata? Koliko je lahko, odnosno teško u vrijeme ekonomske krize
izgraditi objekat od sveopće koristi?

To
se može smatrati ekspanzijom kada nemate ništa, pa šta god dobijete to je neograničeno
procenata. Kad čovjek nema ništa, pa dobije nešto, bilo u finansijskom pogledu,
onda se on obogatio, jer nije imao ništa. Ako posmatramo šta se dešavalo u toku
dvadesetog stoljeća, imamo na umu fenomen da je bila zaustavljena gradnja
džamija. Ja sam bio svjedok gradnje džamije u mom selu Orlju ‘79. godine. Ona
je bila prva potkupolna džamija poslije Osmanskog carstva u Sandžaku. Dakle, to
je 67 godina od pada Osmanske države da se prvi put gradi potkupolna džamija. Je
li bitno to što je potkupolna džamija? Takvaa džamija je samo malo skuplja od
džamije pod običnim krovom. To oslikava totalnu dekadencu izgradnje džamije, to
je nešto što predstavlja poruku. Mi smo imali potpunu dekadencu u tom pogledu. Imali
smo rušenje džamija, organizirano rušenje džamija. Imate danas sačuvane fotografije
srušenih džamija. Ejub-begova džamija se nalazila tačno gdje se danas nalazi
bioskopska sala, Dom kulture. Neko je htio da na ruševinama džamije podiže našu
kulturu. Naravno da nikada neće iz te ustanove kultura blistati. Zašto? Zato
što si napravio Dom kulture na temeljima srušene džamije. Ne možeš na zlu
pravit dobro, ne možeš kultivirati. Svakako da to nije učinjeno slučajno,
obzirom na to kako se i kod onih koji danas vladaju Domom kulture i kod onih
koji su ranije vladali, poima kultura. Kultura se poima kao antikultura
muslimana. Sve što je antikultura muslimana je za njih kultura. Čak i ovo danas
što mi pričamo i što promoviramo kao vrijednost, to je za njih opasnost. Nažalost,
i dalje tom ustanovom upravljaju oni za koje su ljudi kulturni onoliko koliko
nisu vjernici. I to je programski raðeno. Na kraju šetališta imali smo Kolo
džamiju, koja je bila najveća džamija u Novom Pazaru što je srušena. To su
džamije koje su srušene poslije Drugog svjetskog rata, u vremenu „narodne volje
i narodnog prosperiteta“, u komunističkom periodu. Imali smo u gradskom parku
Askerli džamiju. Na sredini gradskog parka su zidine Askerli džamije bile do
šezdeset i neke godine. Tako smo imali do skoro ‘70-tih godina trend rušenja
džamija zato što je to bio politički koncept koji je profilirao da će
izumiranjem postojećih generacija izumrijeti islam. Onda odatle imamo politiku
da nije bilo graðevinskih dozvola za izgradnju džamija, da ni u jednom
urbanističkom planu grada nije bila predviðena ijedna džamija. Naprotiv,
predviðeno je da se i ove uruše, sruše i nekako eliminiraju. Osnivanjem Mešihata
sandžačkog ‘93. godine, izmeðu ostalog, oživljava se vjera, oživljava se
vraćanje vjeri i oživljava se potreba gradnje džamija. Ali ono što je javnosti
nedovoljno poznato jeste da evo do danas, ovog mubarek ramazanskog dana 2013. godine,
još nikada Islamska zajednica u Novom Pazaru nije dobila graðevinsku dozvoli za
džamiju. Dakle, nijedna vlast, ni ona komunistička, ni ove dvije probošnjačke
koje su se redale posljednjih godina ovdje, nikada nisu izdale nijednu
graðevinsku dozvolu za džamiju. A čut ćete svakako mnoge ocjene sa njihovih
strana kako su oni za vjeru, kako se oni bore i svakako da možete u tome naći
razlog zašto njima svima smeta Muftija – Muftija koji neće da se pomiri sa
time, Muftija koji neće ovo prešutjeti, Muftija koji neće aplaudirati ni ovima
u Pazaru, ni onima u Beogradu. Zašto? Pa zato što njima treba muftija koji će,
kada se zapali Beogradska džamija, otići na sud, pa reći za one koji su palili
tu džamiju: „Ne, nisu oni.“ Njima trebaju muftije i imami kojima će oni moći pred
smrt okačiti krst o vrat i time ih pohvaliti da su dobro služili srpskim
interesima. To je taj koncept koji se ovdje pokušava nametnuti i krivica moja i
mojih saradnika je što to nećemo da prihvatimo i nikada to nećemo prihvatiti. Mislim
da besmisleno to pokušavaju. Ako imate stanje rušenja džamija duboko u drugu
polovinu dvadesetog vijeka, antidžamijsku graðevinsku politiku, kroz
urbanističke planove i kroz graðevinske dozvole, onda se ovdje ne radi o ekspanziji,
već o mukotrpnoj žrtvi džematlija, vjernika i vakifa da njihova naselja dobiju
džamije. Mi tamo nigdje apsolutno nemamo nikakvu pomoć. Imali smo u Rasadniku
jednu zamjenu zemljišta, gdje sada gradimo novu zgradu Islamskog fakulteta i
džamiju, zamjenu zemljišta sa Općinom još prije 10-tak godina. Pored Velikog groblja
je imalo neko parče vakufskog zemljišta gdje je trebao proći put, pa smo
zamijenili to zemljište, u skladu sa šeriatskim propisima, sa Općinom. Dali smo
to, a uzeli pomenuto zemljište u Rasadniku i započeli izgradnju Islamskog
fakulteta i džamiju, da bi ova sadašnja vlast poništila taj sporazum zamjeni
zemljišta. Dakle, imali smo i imamo ometanja na svakom mogućem koraku, a onda
se oni pojave sa pričom kako Muftija ne odustaje od divlje gradnje, kako gradi
gdje god hoće. Dajte nam dozvolu i mi nećemo gradit divlje. Zar ljudi više vole
divlje od pitomog? Pa ne vole, naravno. Ako čovjek nema mesa od pitomih
životinja, ide u šumu, pa lovi divlje životinje. Jednostavno je to nužnost, jer
ne postoji druga prilika. Ovdje se sada dešava ono što i jeste stvarni kvalitet
Islamske zajednice, a to je pojedinac – pojedinac imam, pojedinac džematlija,
pojedinac alim, pojedinac vakif – koji nam doðe i kaže: „Evo 3-4 ara placa u mom
dvorištu.“ Mi sada džamije gradimo u dvorištima naših muslimana. Imamo na
Dohoviću slučaj da je čovjek od svog dvorišta uvakufio za džamiju, na veoma
atraktivnom mjestu, do same glavne ulice na ulazu grada. Imamo uvakufljenje u Industrijskoj
zoni, takoðer vrlo kvalitetno. Imamo još nekoliko najava od strane vakifa. Ono
što mene posebno raduje i što predstavlja stvarni kvalitet jeste da nisu dale
efekat ove silne godine torture, gdje se vlast od općine do republike i sve
poluge koriste da se svi oni koji su pokazali islamsku, bošnjačku slobodarnost
pokušavaju ugnjetavati. Napadaju se njihove firme, preduzeća, prodavnice,
fabrike, nameću im se razni nameti, izmišljaju im se prijestupi, šalju im se
inspekcije, vrše torture, sudski postupci ne bi li odustali. Čak i kada izgleda
da su oni zaplašili te ljude, kada izgleda da se oni formalno povlače, mi danas
imamo najveći intenzitet uvakufljenja u posljednjih stotinu godina. To je nešto
što ohrabruje, što raduje i to je meni poseban signal da sva ta tortura, sva ta
dominacija vlasti koja pokušava te ljude da zastraši, nije dala rezultate. Čak
i kada da rezultat, jer dešava se da nam ljude potkupe iz redova imama, iz
redova aktivista, iz redova raznih ljudi kojima se to ne bi smjelo desiti, pa
to izazove neugodan osjećaj, mi na osnovu jednog kojeg su nam potkupili i
uplašili dobijemo trojicu koje nismo imali, koje nismo ni poznavali. Dakle,
svaki put dobijemo kompenzaciju mnogo jaču, a ustvari to ne bude samo
kompenzacija u kvantitetu nego i u kvalitetu. Jer, onaj ko se sada priključuje
kada se sve obrušilo na muslimane, na lokalnom i na globalnom planu, mnogo je kvalitetnije
nego onda kada su oni koji su bili uz nas prije dvije godine, pa su računali: „Ovi
Muftijini će doći na vlast, pa ćemo mi imati fajde, pa da i ja podržim“ i onda
kada se sa svim tim nepravdama i udarima to nije desilo, takvi su se
razbježali. Onda su takvi počeli da prodaju svoj obraz i svoje dostojanstvo,
svoju vjeru i svoje pozicije u Islamskoj zajednici kačeći se na te faraonske
strukture kako bi ostvarili neke privilegije. To je priroda društvenih odnosa,
gdje se nametanjem izvjesnih iskušenja dolazi do diferencijacije onih koji su
čvrsti sa svojom vjerom, sa svojim karakterom, sa svojim moralom, i onih koji
su labilni i koji se, nažalost, mogu i prodavati. Zato ja to ne bih nazvao
ekspanzijom, već pokušajem vraćanja u normalno stanje. Vidim da su mediji eksploatirali
tu moju izjavu o 100 džamija, pokušavajući da je predstave kao neku grandioznu,
ili možda megalomansku ili patetičku. Nije ona ništa od toga. Sto džamija je
program, nije neka utopija, to je program gdje je po našem Pravilniku o
džematima za jedan je džemat potrebno od 100 do 150 domaćinstava. Ako je prosjek
300 domaćinstava, a gdje su manja naselja imate džamije sa stotinjak
domaćinstava, ukoliko imamo 30.000 domaćinstava u Novom Pazaru, to pomnožite sa
3,5 i dobit ćete stotinu. Dakle, ovdje se radi o realnom detaljnom programu
gdje smo izračunali u kojim sve mahalama bi trebala da ima džamija. To je za
sadašnji broj domaćinstava u Novom Pazaru, a ako računamo i okolicu, gdje imate
džamiju sa 70 domaćinstava, taj se prosjek mijenja. E sada, dok mi napravimo
stotinu džamija, možda će se grad uvećati, pa ćemo morati i dalje praviti
džamije, ali za sadašnji kapacitet grada to je realna potreba.

Kraj
prvog dijela…

Glas islama br. 245, 20. avgust 2013., strana 22.