HomeGlas islamaIntervjuAllah dž.š. neće promijeniti stanje jednog naroda, sve dok taj narod ne promijeni sebe 26. Augusta 2013. Intervju 3914 Intervju sa glavnim muftijom Muamer-ef. Zukorlićem za Glas islama. Razgovarala: Nermina Rebronja Poštovani Muftija, nalazimo se uoči jedne od blagoslovljenih noći u mjesecu Ramazanu i ujedno jednog od prekretničkih dogaðaja u historiji ne samo islama već, reklo bi se, cjelokupne ljudske civilizacije, noći Lejletu-l-Bedra, velike pobjede monoteizma nad višeboštvom, bitke koja je neiscrpna pouka za ummet Muhammeda a.s. Obzirom da je danas 2013., odnosno 1434. godina, bitka na Bedru se dogodila 2. godine po Hidžri. 14 stoljeća nakon bitke na Bedru ummet Poslanika Muhmmeda a.s. nalazi se, reklo bi se, na jednom od većih iskušenja u svojoj savremenoj historiji, mislim na dogaðanja u Siriji, Egiptu, Palestini i drugim zemljama. Kakva bi se paralela mogla uspostaviti izmeðu trenutka u kom živimo i vremena dogaðanja ove bitke? Gdje su to muslimani zakazali? Poznato je da je prvi period misije Poslanika Muhameda a.s., mekanski period, bio krajnje pacifistički. Dakle, Poslaniku s.a.v.s. i njegovim sljedbenicima je bilo strogo zabranjeno da na bilo koji način uzvrate silom. Oni su, kao što je poznato, od prvoga dana proganjani, ubijani, protjerivani, mučeni, zlostavljani. Lično Poslanik s.a.v.s. i njegovi najbliži saradnici bili su prinuðeni da koriste razne metodologije uzmicanja, sklanjanja, podnošenja, trpljenja. Meðutim, nije bilo dozvoljeno od Stvoritelja da se upotrijebi sila, da se uzvrati čak ni odbrambeno, na bilo koji način. To je jako dug period, period od 13 godina, tzv. mekanski period, u kome je akcenat bio stavljen na formiranje ličnosti, prevashodno u duhovno-moralnom smislu, u stabilizaciji i učvršćivanju onog što je suštinsko u vjeri – vjeri u Jednog Stvoritelja. Dakle, prvi period misije Poslanika s.a.v.s. bio je fokusiran na ono što je unutar čovjeka i to je izuzetno jako bitna pouka i poruka, jer kao što vaše pitanje implicira „postoje li paralele“ – uvijek postoje paralele. Što je objavljeno u Kur'ani-Kerimu i sunnetu Poslanika s.a.v.s. ima trajnu ulogu i uvijek koristi kao izvor za odgovore u vremenu u kome se živi, bilo da je to period tih dogaðaja, period iza tih dogaðaja ili period nakon više od 14 stoljeća. Dakle, to je Allahova dž.š. riječ, bilo da je suštinski i formom Allahova riječ, tj. Kur'ani-Kerim, bilo da je Allahova dž.š. riječ koja je formom od Poslanika a.s., a suštinski Božja, a koja se zove hadis ili sunnet Poslanika s.a.v.s. To je trajni izvor koji neće nikada presušiti do Dana sudnjega, sa koga će moći da zahvataju svi oni koji znaju njegovu vrijednost, tako da sve što je rečeno i sve što se dogodilo pripada tom izvoru i onima koji prevashodno cijene taj izvor, ali isto tako i onima koji znaju zahvatiti, jer nije dovoljno samo apstraktno cijeniti to, a ne znati zahvatiti. Jako je važno znati razumjeti, a onda i uzeti pouku. Nakon što se okonča taj period, nakon što dolazi do prelaska Poslanika s.a.v.s. iz Meke u Medinu, počinje druga faza. Svakako da je ovo načelan prijelaz i da su pouke mnogo slojevitije, vezano za temu prava da se branite, prava na samoodbranu i zapravo jedna od odlika medinskog perioda jeste da dolazi do dozvole od strane Allaha dž.š. vjernicima da uzvrate, da se brane, da čak upotrijebe i silu, jer je došlo vrijeme da se to može činiti. Može se postaviti niz pitanja zašto nije moglo do tada, a zašto može sada; ili zašto nije moglo u Meki, a zašto sada može u Medini. Svakako da bi odgovori mogli biti jako slojeviti, ali ključno je da ljudi, prije svega, ne mogu ureðivati svijet oko sebe dok ne urede sebe. To je suštinska pouka odnosa izmeðu mekanskog i medinskog perioda. Dakle, pouka u svakom pogledu, bilo da se radi o ureðenju društva, organiziranju društva, od mikro ćelije koja se zove porodica do makro sistema koji se zove država. Ne možete ureðivati društvo oko sebe dok ne uredite sebe. I zato je ona kur'anska aksioma veoma često citirana: „Allah dž.š. neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni sebe.“ E upravo ono što se dogaða 13 godina u Meki je to. Ako posmatramo čak i dužinu tih perioda, imamo mekanski period koji traje 13 godina i medinski period koji traje 10 godina. U mekanskom periodu imamo nekoliko stotina pristalica Poslanika s.a.v.s., svega nekoliko stotina ljudi su postali muslimani za 13 godina. To je strašno dug period, pogotovo ako imamo u vidu da se radi o posljednjem Vjerovjesniku koji kaže za sebe: „Mene je Allah dž.š. odgajao i ja sam najboljeg odgoja.“ Dakle, on je bio pod direktnim nadzorom Stvoritelja. Allah dž.š. njega vodi kroz misiju i direktnom kur'anskom Objavom preko Džibrila i drugim oblicima nadahnuća, preporuka, nareðenja… Zamislite, sada bi se prema nekom našem parametru moglo kazati: Za 13 godina, najvredniji čovjek svih vremena, odabrani od Stvoritelja, pod nadzorom Stvoritelja, ima svega nekoliko stotina pristalica. Po nekim parametrima mjerenja popularnosti to bi bila loša ocjena. Svakako da nije u pitanju loš rezultat, nego su u pitanju pogrešne vage kojima se danas mjeri uspjeh, kojim se, zapravo, stvari po redoslijedu ne mjere kvalitetno. U drugom periodu u Medini, iako on kraće traje, imamo ekspanziju da od tog perioda sa nekoliko stotina pristalica u Meki do preseljenja Poslanika s.a.v.s. ta brojka se prema nekim procjenama penje na 120.000. Svakako da i tih 120.000 koji ostaju iza Poslanika s.a.v.s. je mala brojka za ono što će uslijediti poslije, za ono što imamo danas sa oko 1,5 milijardu muslimana, ali i za ono što će uslijediti u pogledu ekspanzije islama i islamske civilizacije na svim poljima. Svi ovi orijentiri koje pominjemo mogu biti za sebe po jedna pouka. Imali smo u Meki nekoliko stotina muslimana, imali smo u Medini još za života Poslanika s.a.v.s. 120.000 muslimana, a imamo danas 1,5 milijardi muslimana. U mekanskom periodu imalo je nekoliko stotina muslimana, uključujući i Meku i Medinu. Do perioda Hidžre je bilo nekoliko stotina muslimana, ali tu nije bilo nijednog munafika, nijedan licemjer do tada nije postojao. Vidite šta je tu poenta – poenta kvaliteta. Kasnije u tih 120.000 muslimana, kada dolazi do ekspanzije, gdje Poslanik s.a.v.s. osvaja i oslobaða Meku, gdje imamo izaslanike i imperatoru Rima, i vladaru Perzije i svim drugim okolnim vladarima, kada se islam prosto izlijeva iz korita, iz tog malog korita Meke i Medine, vrtoglavo se širi, vrtoglavo uspijeva, u tom periodu najvećeg uspjeha već se pojavljuje fenomen licemjerstva. Imamo tzv. glavu licemjera, koji se zove Abdullah ibn Selul, koji je non-stop sa muslimanima, koji je u svim akcijama prisutan, koji drži govore, tako vatrene govore o vjeri, o borbi, o islamu, da je to bilo zapanjujuće, ali koji svaku priliku koristi za destrukciju. Poznata je njegova izjava, kada se vraćaju sa Uhuda, gdje kaže: „E sad ću ja pokazati Muhammedu ko je vladar Medine, kad se vratimo.“ On se radovao što muslimani nisu dobro prošli na Uhudu, pa čak ne govori ni „Poslanik“, jer je običaj munafika kada hoće da ponize Poslanika a.s., da pokažu nepoštovanje, kažu samo ime, ne kažu Vjerovjesnik, ne kažu Poslanik, pogotovo ne donesu salevat. To je čuo sin Abdullah ibn Selula, koji je bio iskreni vjernik, pa dolazi kod Poslanika s.a.v.s. i kaže: „Poslaniče, dozvoli mi da ga ubijem (oca), dozvoli mi da mu ja presudim za tu izjavu.“ Poslanik s.a.v.s. kaže: „Ne, ja neću dopustiti da pošaljem takvu poruku da se može reći da Muhamed a.s. ubija svoje pristalice.“ On je dobio od Allaha dž.š. da je munafik, nazvan je re'sul nifak – glava munafika, a Poslanik s.a.v.s. ga naziva svojom pristalicom. Imamo kvantitet od 120.000 koji sadrži ogroman kvalitet, ali neminovno rastom kvantiteta pojavljuje se nešto što nije kvalitet. U tom slučaju to je licemjerstvo. Pošto pravimo paralele, poðimo od toga da danas ummet ima 1,5 milijardu stanovnika. Očito, u kvantitetu geometrijske proporcije su dale svoje maksimalne rezultate, ali šta je sa efektima tog kvantiteta? Ono što bi meni bio ključni utisak, iako je Bedr jako slojevit, ali ono što bi suštinski trebalo biti poenta i ovog našeg današnjeg susreta, ali i Bedra općenito, jeste odnos kvantiteta i kvaliteta. Tada su mekanski mušrici imali superiornost u svakom pogledu kvantiteta: broj, oružje, prijevozna sredstva, novac, prvi su povukli potez, oni kreću da napadaju itd. Dakle, oni su imali sve ono što bi u nekom današnjem vojničkom smislu značilo superiornost. Tri puta brojniji, uglavnom svi imali svoje jahaće životinje, kamile ili konje, oružje do maksimuma i sve ostalo. Po svim parametrima oni su trebali pobijediti, što su zapravo i planirali i to im je bio cilj, jer kao što je poznato sukob je izbio ili započeo vezano za karavanu mušrika koja se vraćala iz Damaska. Ali nakon što je karavana prošla, od Ebu Sufjana dolazi haber: „Prošla je karavana, nemamo se potrebe sukobiti.“ Ebu Džehl kaže: „Ne!“ Hoće da se situacija okonča, da presudi, da konačno završi sa tom skupinom, kako je naziva. Prema tome, to je ono čemu trebamo dati poseban značaj. Imamo kur'anski princip: „Koliko je malih skupina pobijedilo velike skupine, Allahovom dž.š. voljom.“ To jeste priroda i suština promjene, a promjena je opet zakonitost koju Allah dž.š. na drugom mjestu vereficira, pa kaže: „I da nije da jedna skupina ljudi ne zaustavi druge ljude, izbio bi opći haos na Zemlji.“ Ali Allah dž.š. je izuzetno dobar prema svjetovima i On ne da da izbije opći fesad, opći haos na Zemlji, pa onda On promjenom dovodi do zaustavljanja općeg zla, totalnog zla, a ta promjena znači da jedni zaustave prve, da dobri zaustave loše, da kvalitet zaustavi kvantitet, a logično je da velika skupina uvijek zaustavi malu, to je logično, to je racionalno. Iracionalno je da mala skupina pobijedi veliku skupinu, ali ustvari priroda svake promjene, društvene promjene je iracionalnost, jer racionalno bi bilo da jaki uvijek ostaju jaki, bogati uvijek bogati, vladari uvijek vladari, porobljeni uvijek porobljeni. To je nešto što je logično, što se podrazumijeva. Meðutim, ne bi nikada bilo promjene, ali pošto Allah dž.š. promjenama i tim zaokretima spašava ljudsku vrstu, spašava svijet, On je upravo i dao ove principe da mala skupina može pobijediti veliku skupinu. Treći princip koji se naglašava u Kur'anu je: „I tako te dane smjenjujemo meðu ljudima.“ Znači, ne može nikada nikome da se da sve, da on svim resursima upravlja, a drugima da se ne da ništa. A pogotovo ne može trajno. Čak i ako se u jednom trenutku na jednu stranu koncentrišu poluge moći, to ne može tako dugo da traje. To je priroda odnosa, što je jako važno razumjeti. Ali je poenta u tome da se promjena može ostvariti. Kako? Promjena gdje manji pobjeðuje većega, gdje mala skupina može da zaustavi i pobijedi veću skupinu jeste u samom kvalitetu. Šta znači kvalitet? Danas kada govorite o kvalitetu ne postoji čovjek koji će za sebe reći da nije kvalitetan. Ljudi kada ocjenjuju sebe su dobri, oni su pametni, oni su dobronamjerni, iako znaju da nisu, iako znaju koliko jesu, a oni drugi ne valjaju ništa. Od najbanalnijeg svakodnevnog odnosa ljudi najblaži oblik nepravednosti u ocjenjivanju jeste da si blag prema sebi, a oštar prema drugom. Ta se slabost nalazi i kod dobrih ljudi, da sebi malo popuštaš, a drugom nekako zatežeš. Kada majka tretira svoje dijete, koje napravi neki belaj po kući, njemu se traži olakšavajuća okolnost. Kaže za svoje dijete kada pravi probleme po kući da je „živahno“, da je „vrijedno“, ali za tuðe kada govori onda ga nagrdi, pa kaže: „Koji je šer, koji je belaj, da Bog sačuva“ i sl. To je ona blaža forma u banalnim odnosima, ali to se, nažalost, prenosi na ocjene u jako bitnim relacijama. Čovjek treba da zna da jedan od prvih znakova, jedna od prvih pukotina u njegovom imanu, u njegovom karakteru je pukotina licemjerstva, jeste strogost prema drugima, a mehkoća prema sebi. Tu počinje blaga promaha na koju može da izraste licemjerstvo, ukoliko se to ne zaustavi. Kada govorimo o skupinama i uopće kvalitetu, mi smo u Sandžaku nekoliko prethodnih godina Ramazane i noći Lejletu-l-Bedr, mislim na vrijeme od 2007. na ovamo, dočekivali u neizvjesnosti i iskušenjima koja su prijetila da nam ovaj mjesec sveopće Božje milosti učine drugačijim od onih kakav bi trebao biti: posvećen ibadetu i predanosti takvaluku. Da li je ovog Ramazana drugačije? Stanje varira, prosto varira jer one snage ne odustaju od toga da ovladaju vjerom u pogledu njene upotrebe i zloupotrebe za neke svoje dunjalučke svrhe, što jeste bio glavni izvor svih problema koji su se ovdje dešavali u posljednjih dvadeset godina, a posebno posljednjih šest godina. Ono varira shodno tome kako ti faktori destrukcije procjenjuju kada da povuku poneki potez. Interesantno jeste da su se većina tih problema dešavala u Ramazanu. S jedne strane to izgleda čudno ukoliko znamo da Poslanik s.a.v.s. kaže: „Kada doðe Ramazan zatvore se vrata Džehennema, a otvore vrata Dženneta i povežu se šejtani.“ Ako znamo da su šejtani povezani i da nemaju slobodu djelovanja kao van Ramazana, onda bi logično bilo očekivati da je manje izvora zla u Ramazanu. Na prvi pogled izgleda čudnim kako to da su svi ti ataci i udari na muslimane, na Islamsku zajednicu, njeno jedinstvo, na njenu slobodu, na njene akcije, na zekat, na sadakatu-l-fitr, na sve ono što se pozitivno radi u Islamskoj zajednici na ovom prostoru, uglavnom bile u Ramazanu. I bitka na Bedru je bila u Ramazanu i mnogi drugi udari i napadi na muslimane su bili u Ramazanu, što ima svoju analogiju, a odgovor leži u činjenici da postoje dvije vrste šejtana: šejtanul-džin i šejtranul-ins. Postoje šejtani nevidljiva bića na koje se odnosi hadis Poslanika a.s. da su povezani i da gube slobodu, odnosno pravo djelovanja u toku Ramazana. Meðutim, obzirom da su oni povezani, drugi dio njihovih vojnika, koji se zove šejtanul-ins – šejtani u ljudskom liku, nisu povezani. Oni su pušteni i slobodni i, nažalost, pojačavaju svoje destruktivne aktivnosti i aktivnosti činjenja zla da bi nadoknadili odsustvo svojih partnera iz nevidljivog svijeta. Zaista je tako, ne samo u našoj zbilji i našem iskustvu, već je tako bilo kroz historiju islama i muslimana, da su se napadi pojačavali u Ramazanu. Ovdje imamo 2007. godine atak na Islamsku zajednicu, pa imamo u Ramazanu napad žandarmerije na vakufsko dobro Hadžet. Skoro svake godine, ne samo 6-7 godina zadnjih, već skoro 20 posljednjih godina su se pojačavale aktivnosti tih skupina koje su gledale da naškode Islamskoj zajednici, vakufu, da se otme neki vakuf, da se uzurpira. To svakako sa vakufima nije bila slučajnost, to je bila strategija, jer te strukture koje žele da stave pod svoju kontrolu Islamsku zajednicu i da ovladaju njome, ipak razmišljaju sopstvenom logikom, sopstvenim rezonom i shodno sopstvenim vrijednostima, a njihove vrijednosti su da onaj ko ima novac taj vlada novcem, pa smatraju vakuf snagom koja rezultira nekim novcem od kojeg žive institucije, ustanove, organizacije Islamske zajednice. Doduše, ne treba misliti da je to lokalni izun, već je to globalni koncept. Globalni koncept je da se islam i muslimani drže pod kontrolom sekularnih političkih sistema. To je globalni koncept koji je ovdje samo naručen kao recept, kojeg su politički akteri ovdje u Sandžaku i Srbiji preuzeli i obavezali se da će ga primijeniti. Bez obzira što živimo u 21. vijeku gdje se proklamuju principi demokratije, gdje se smatra da je svijet dostigao najviši stupanj slobodoumnosti, slobodarstva, na terenu je to sasvim drugačije. Nikada svijet nije imao više retorike o slobodi, a nikada više ljudi nije ginulo za jedan dan nego sada, u mirnodopskom vremenu gdje nismo ni u svjetskom ratu, ni u ničemu sličnom. S druge strane, nikada nije imalo više novca u svijetu, a nikada nije više bilo gladnih nego sada. To su neki parametri koji raskrinkavaju hipokriziju, licemjerstvo proklamovanih vrijednosti u savremenom svijetu. Ovo proizilazi iz koncepta da treba Islamsku zajednicu staviti pod kontrolu sekularne politike i političara, a onda joj na taj način limitirati slobodu djelovanja na neke periferne stvari. Da bi se to ostvarilo Islamskoj zajednici se treba zabraniti da bude finansijski samostalna. A da ne bi bila finansijski samostalna valja joj oteti vakuf. To je kroz komunističko vrijeme raðeno brutalno, a sada je to trebalo da se uradi na drugi način. Sada je to trebalo da se odigra promjenom načela Islamske zajednice, gdje bi došli ljudi koji bi se dobrovoljno odrekli vakufa, i onih otetih i ovih postojećih. Čuli ste teorije: „Vakuf je opće dobro, pripada svakom“, a sve što pripada svakom – ne pripada nikom. Društvena imovina komunističke Jugoslavije je pripadala svakom, pa su je pokrali i više je nije bilo, te je razorena i država, i imovina i sve ostalo. Dakle, to se isto želi uraditi i sa vakufom i to je bila glavna crta spora, jer nismo prihvatili da Islamska zajednica bude nešto drugo, osim ono zbog čega postoji. Nažalost, u skoro stogodišnjem periodu uloga Islamske zajednice i njenih organa nije bila da razvija vjerski život muslimana, već da kontrolira vjerski život muslimana. To joj je bila uloga u periodu do 90-tih, od samog vrha – reisulume, preko muftija, do najnižeg nivoa. To je bila uloga Islamske zajednice, da bude makaze koje će reći: „Ovoliko možete, a dalje ne možete.“ Oslobaðanjem Islamske zajednice, pogotovo u značajnoj mjeri u Sarajevu i ovdje dominantno u Sandžaku, to je postao naš ključni grijeh. Vidite koliko dugo traje taj rat protiv nas, koliko dugo on ne jenjava, koliko on samo mijenja tehnologije, metodologije i metode, koliko se ne odustaje, koliko se traži bilo gdje i kakva god pukotina da bi se naškodilo. Iako oni vide da za sada ne mogu ostvariti svoj cilj u pogledu okupacije Islamske zajednice, u pogledu njenog stavljanja pod kontrolu, ali uporno idu na to da se ona oslabi, da se ona okruni, da se ona na bilo koji način zabavi nekim problemom kako se ne bi mogla razvijati onim intenzitetom kojim se i ranije razvijala. Na trenutak da se vratimo na ove dane posta. Nažalost, na ulicama našeg i drugim gradovima Sandžaka, ali i Bosne i Hercegovine, evidentan je veliki broj muslimana koji bez imalo sustezanja mrse na javnim mjestima. Naše sestre se odviše slobodno nose te na taj način i jedni i drugi remete spokojstvo postača, što prije nije bila praksa. Zbog čega je došlo do ove devijacije i kako se postači trebaju odnositi prema ovim pojavama? Kao prvo, svaku pojavu treba promatrati sa više strana da bi se imala objektivna slika. Dakle, u zadnjih 150 godina nikada se nije više postilo i klanjalo u Sandžaku i Novom Pazaru nego sada, što je činjenica koja se previða. Zašto su sada deformacije primjetnije? Istina, neki oblici deformacija koji ukazuju na nemoralno ponašanje, bilo u klasičnom smislu, bilo u pogledu oblačenja ili nekih drugih pojava, takoðer su prisutnije nego prije. Ni toga nije bilo više nago sada. Sada ovdje imamo svojevrsnu polarizaciju koja je proizvod jedne diferencijacije. To u procesu ne mora biti tako loše, ali naravno da je najbitniji ishod, kuda će se kretati proces, da li će se kretati u pravcu da će biti više negativnih ili više onih pozitivnih. To je suštinsko pitanje cjelokupne borbe dok svijet postoji. Meðutim, to što danas imamo više postača i klanjača nego prije 30, 50 ili 70 godina ne može biti razlog da zatvorimo oči na negativne pojave oko nas. Moramo nastaviti tražiti načina da ljude educiramo, da im ukazujemo na ono šta su stvarne vrijednosti, ali se i u ovom pitanju neminovno moramo vratiti onoj konstataciji sa samog početka – o mekanskom periodu i kvalitetu. Dakle, imamo muslimane koji imaju loše navike, ili one muslimane koji tvrde za sebe da su muslimani, a ne poste, što je najniži stepen pripadnosti islamu, ako se uopće može tretirati takvim, dok imamo i muslimane koji poste, ali imaju neke ružne navike u postu, kao što je muslimanski neadekvatno oblačenje i sl. To samo govori o tome da je islam kod njih jako malo prisutan, kao neka svjetiljka koja samo žmirka, koja nema snagu da osvijetli njihova srca, nema snagu da njihovo biće osvijetli, nema mogućnost, nema kapaciteta da bude dominantna u njihovom biću kako bi oni osjetili sreću u tome što jesu, sreću u tome što rade, što vjeruju, u ovom slučaju što poste, jer samo kada čovjek osjeća sreću u nečemu on nema potrebe tražiti sreću u nečemu drugom. Imate muslimanku koja posti, koja je zanijetila prije tri sata u zoru da tog dana neće niti jesti, niti piti, niti svojim biološkim potrebama udovoljavati, sve do zalaska Sunca. To je jako dug period na ovom toplom, ljetnom danu. Ona pravi veliku žrtvu, ona prkosi sopstvenim porivima, potrebama, sopstvenoj tjelesnoj prirodi. To je velika žrtva. Ali, s druge strane, ona nema snagu da ispoštuje Allahov dž.š. poziv, farz, obavezu, da svoje tijelo pokrije, da svoje tjelesne ukrase ne stavlja „na izvoli“ pogledima bolesnih srca okolo. S jedne strane tu postoji iman, čim ona posti, ali s druge strane tu postoji neki raskorak. Prvo, iman nije dovoljno jak da dovrši ličnost u pogledu duhovno-moralnog oblikovanja, ali ono što je primarno jeste da ona posti, u narodu bi se to reklo „na zor“, da ona to radi iz nekog načelnog ubjeðenja, ali da tu postoji neki prekid u instalaciji izmeðu tog naslova i teksta. Ona posti zato što to tako treba, a uopće nema doživljaj posta. Ovdje je ključni doživljaj posta, jer umjesto stanja u kome se mučite, vrhunac posta je da dostignete osjećaj da uživate u toj gladi i žeði. Tada vam to počne zračiti punom srećom. Tada vam prestaje biti važno bilo šta drugo, jer zašto, ako posmatramo psihologiju toga, jedna djevojka želi da neko vidi ukrase njenog tijela. Šta time postiže? O tome Kur'an takoðer govori – govori o niskosti inertnog života na ovom svijetu, i ne samo o ovom fenomenu razgolićavanja, već o svim drugim pojavama. Kada čovjeku oslabi vjera, posmatrajte danas bogate i siromašne, i ljude na vlasti i one koji nisu na vlasti, i uticajne i manje uticajne, sve kategorije ljudi, kada nemaju vjeru našta oni liče? Oni liče na paunove, koji onako izaðu sa sve svojim perjem, raširenih repova i onda te svoje boje stavljaju na izložbu i sada treba neko da kaže: „E onog je rep najbolji, onoga je perje predivno, vidi kakve on boje ima…“ To je tako, prosto je to tako. To rade ljudi koji imaju milione. Krenite od Holivuda, preko svih festivala, doðite do ovih naših festivala i kvazi-festivala, doći ćete do potpuno istog zaključka. Kada se izvučete malo vidjet ćete nivo tih ljudi. Te ptice paunovi su predivne ptice, čak su originali. Ja se paunovima divim, ali se ne mogu diviti ničemu što se pokazuje na svim ovim festivalima. Zašto? Zato što je paun u tome originalan, a čovjek kada da sebi ulogu pauna on je kopija, a ja mrzim kopije. Nije sada bitno šta ja mrzim, ali zaista kopije su bezvrijedne i nigdje se ne cijeni kopija, a pogotovo ne rep. Čak nije strašno ako čovjek kopira boljeg od sebe. Oponašanje boljeg od sebe je neka vrsta učenja. Kada bi čovjek preuzimao uloge ponašanja od nekih viših vrsta, hipotetički rečeno, pa da mu kažemo: „U redu, on oponaša neka kvalitetnija bića, to nije loše, naučit će nešto“, ali oponašati jednu predivnu pticu, ali ipak pticu, bez razuma, bez uloge, bez misije, nije nešto čime se ljudska civilizacija može pohvaliti, tako da se tu radi o jednom mračnom periodu ljudske civilizacije. Mračan period kojeg smo vidjeli u masovnom, uličnom, društvenom smislu zapravo dovodi do toga da djevojke gube kompas, uopće u mjeri estetike i etike. Dvije stvari po kojima se danas čovjek može mjeriti i utvrðivati njegov kvalitet jesu etika i estetika. To su dvije ključne vrijednosti i u svakoj kulturi i svakoj civilizaciji to ostaje nepromjenljivo. Neko može reći: „I i ono perje kod pauna jeste estetika.“ Tako je, i ono perje pauna je vrhunska estetika, ali prirodna, Božje stvaranje, dato mu da mu se ne možeš ljepote nagledati. Ovdje mi ne ulazimo u problem da li čovjek ima pravo lijepo da izgleda. Da! Kur'anski ajet kaže: „Nagrada za perfekciju je perfekcija.“ Prema tome, niko nema veću obavezu težnje perfekciji nego musliman, u svakom pogledu: perfekciji duše, perfekciji morala, perfekciji tijela, perfekciji zdravlja, perfekciji odjeće. Mnogi su zloupotrebljavali fenomen skromnosti, hadise koji pozivaju na skromnost, hadise koje ukazuju na skromnost Omera ibn Hataba, koji je bio u skromnoj odjeći, a pogotovo što je tada bilo siromaštvo, pa su to uzeli za pokriće da izaðu neopeglani, neoprani, zgužvani, pa kažu: „Vjernik ne treba da…“ To je zloupotreba. Vjerniku je obaveza perfekcija u svakom pogledu, ali šta je vjernik, a šta je paun? Paunu je bitna samo perfekcija izgleda, a vjerniku ravnoteža izmeðu duše, morala, tijela i izgleda. Tada u toj simbiozi paun ima perfekciju sklada boja, igre boja, svako pero različito, a uklopljeno; rizične boje, a uklopljene. To je perfekcija kompozicije boja kod perja pauna i to je simbioza isključivo kod vizualne estetike. Meðutim, kod čovjeka to ima svoju ravan, površinsku, ali i svoju dubinu, jer je čovjek složeno biće, jedino počašćeno razumom i duhovnošću. Druga bića nemaju razum i nemaju duhovnost, a to je i vertikala i dubina. Naravno, ravan, površina je ono što vidimo i ono treba biti lijepo, treba imati svoj oblik perfekcije, ali u mjeri. U kojoj mjeri? U mjeri stvarne težine vrijednosti tijela. Kako se mjeri vrijednost tijela? Pa po porijeklu. Ono je zemaljsko i po trajanju je veoma ograničeno. U toj mjeri ono i zahtijeva pažnju i perfekciju – u mjeri svog porijekla i svog trajanja, a to je zemlja i privremenost. Dok je duša u mjeri svog porijekla Božja i ona zahtjeva tretman nemjerivo jači u odnosu prema tijelu. I po trajanju, duša ima vječnost i ne umire, već izlazi iz tijela kada čovjek seli na Ahiret i onda je po toj mjeri čovjek dužan da napravi svojevrsnu simbiozu i svojevrsnu ravnotežu odnosa tih vrijednosti, a to je ono što se od čovjeka očekuje. Prema tome, koji je virus potrebe žene, djevojke da pokaže svoje tijelo javnosti? To je pustoš duše. To je jednostavno kao kada unutra nema ništa, pa se onda pretvaraš u potrebu da pokazuješ to perje. Ali to nije ni perje. Ovdje je paun mnogo civiliziraniji, on pokazuje perje, a ovi pokazuju kožu. Paun je sakrio svoju kožu predivnim perjem i on ga pokazuje, što jeste detalj vrhunske ljepote. Dok ovdje imamo počupano perje, a kožu „na izvoli“, koja je zaista neprimjerena kvalitetu insana kao dostojanstvenog bića na Zemlji. Zznamo da naši stari nisu htjeli kupiti hljeb sa izloga. Kada doðe na pekaru, ostao samo jedan hljeb u izlogu. Pita: „Ima li hljeba?“ Kaže: „Nama, samo ovaj u izlogu.“ Kaže: „Neću“ i ode u drugu pekaru. Niko ga nije ni dodirnuo. Kaže: „Zašto nećeš?“ „Pojele ga oči“, kaže. Da, pojele ga oči i to nije sujevjerje, to je istina. Oči jedu bereket nečega, blagoslov nečega, jer od tog hljeba u izlogu nema koristi – pojela ga sirotinja, čeznula, gledala. Šta se dešava sa ukrasima ženskoga tijela koji se daju „na izvoli“ javnosti i koji su kao taj hljeb u izlogu. U toj ženi, u toj djevojci ne ostaje berekata, nema dobra ni u čemu. I zato danas imamo haotične brakove, raspad poslije prve godine braka, problem oko raðanja, problem oko osjećaja potrebe raðanja. To su tako veliki problemi, a da ljudima čak i nije jasno zašto. Kada pogledaš – sve je u redu, ali nestao bereket još kada je bila u izlogu. Ovo nije poruka za one koje ne izgovaraju šehadet. Zaista ovu poruku ne šaljem njima, jer ljudi koji ne izgovaraju šehadet, ljudi koji ne tvrde za sebe da su muslimani, to je njihova stvar, njihov put. Ali onaj ko izgovori šehadet i onaj ko tvrdi za sebe da je musliman, a još posti, e pa zaista je on najveći gubitnik, da dopusti sebi da na taj način tako jeftino stvari koje nisu za izlog stavlja na izlog. A osim toga, na izlog se ipak stavljaju samo jeftinije stvari. Dijamante nikada nećete vidjeti na izlogu, jer dijamanti se kriju tamo u dževahir-kutijama, u sefovima, jer su preskupi da bi bili na izlogu. Uvijek su jeftinije stvari u izlogu i obično onako kičaste da privuku pogled. Nikada kvalitet nije na izlogu. Kvalitetne stvari se čuvaju. Zašto, pa one izblijede od sunca, od ovog i onog. Zato one koje dopuste da su na izlogu neka znaju da su sebe spustile niže, da su sebe proglasile nižim kvalitetom. Dakle, to je ono što predstavlja suštinsku poruku, a post je divan momenat, divna prilika da se ustvari trgnu, zato što post jača ljudskost, jer tijelo je to koje bi da pojeftini. Razni tjelesni nagoni su u čovjeku ti koji tegle, jer je tijelo od zemlje, prizemno i ono tegli ka zemlji. A zemlja je niže, ona je jeftinija, ona je dolje i zato dominacija posta, snaga posta je zapravo ta koja odvaja čovjeka od statusa životinje, od statusa običnog tjelesnog mehanizma, od običnog biološkog aparata. Da ne bude sada da isključivo prozivamo pripadnice ženskoga pola. Možda kod muškaraca nije prisutan problem odijevanja, ali su prisutni drugi problemi – problem izražavanja, problem ogovaranja, problem jezika koji ne posti, jezika koji pokvari post. To ništa nije manje opasno, samo što se manje vidi u našim čaršijama. Sve te devijacije su zapravo razlog zbog čega je, uzmeðu ostalog, Allah dž.š. propisao post, gdje nameće veoma oštar, skoro surov koncept vježbe duha, ali tjelesne vježbe duha, jer odricanje od jela i pića je tjelesna vježba kojom se slabe negativne snage u čovjekovom biću, a jača se duh i etika. Ovaj Ramazan je prilika da naši muslimani i muslimanke kažu stop lošim navikama: „Stop, neću više da živim životinjskim životom, neću više da živim životom inercije, neću više da se prepuštam stihiji ove jeftine ponude.“ Vi možete razgovarati sa tim osobama, ali šta oni kažu? Nije to negativan naboj, već su vrlo često ljudi dio stihije, dio inercije, dio bujice: „Pa evo svi tako.“ Znate šta znači prepuštati se psihologiji mase? Fenomen psihologije mase znači uvijek efekat smanjenja mozga. Zašto se psihologija mase koristi u manipulaciji ljudima? Zato što je poznato da se u masovnoj psihologiji, odnosno u rezonu mase, smanjuje individualni rezon, smanjuje se kapacitet mozga. Imate ljude koji su na stadionu, 50.000 ljudi na stadionu, od kojih su 5.000 profesionalni navijači koje možete smatrati uvježbanim, uigranim. Onih ostalih 45.000 ljudi uopće ne pripadaju navijačkim grupama, ali se identično, ili skoro identično ponašaju kao oni. Zašto? Zato što je ulaskom u taj ugoðaj svojevrsne histerije, posebnog psiho-emotivnog stanja, njima isključen mozak i pristaju da budu voðeni onako kao ovčice kud god. Zato možete takve mase gurnuti u razne probleme, u razno nasilje, u paljenje ambasada, paljenje džamija, u lomljenje dućana, automobila itd. Ne rade to samo huligani, već i ljudi koji uopće nisu huligani. Ali zašto? Zato što je on pristao na tu histeriju koja mu je diktirana od strane huligana. To je emancipacija razuma, koji pristaje da bude dio histerije, dio nametnutih krivih vrijednosti, pa onda: „Ako svi tako, ja ću pitat zašto?“ Zašto bih ja bio dio te rulje, zašto bih ja bio dio stada ovaca koje se vode na šišanje, a kad im nestane vune onda na dranje i klanje. To je razlika od onog koji okusi lezet, užitak šehadeta, kada mu jača individualni kapacitet rezona. I to jeste snaga islama i snaga ličnosti, a to je ono što postom i drugim ibadetima, od sedžde do sadake, izoštrava karakter, a postom je vrhunski i zato je posebno izdvojen kod Allaha dž.š. Spominjali ste vakufe. Uoči samog Ramazana otvorena je Hadži Šućova i hadži Emirina džamija na Hadžetu. U petak 19. jula postavljen je kamen temeljac za džamiju na Dohoviću. Tom prilikom ste kazali da će ovo biti 41. džamija na prostoru Medžlisa IZ-e Novi Pazar, a da nećete stati sve dok Novi Pazar ne dobije 101. džamiju. Džamije grade vjernici kojima se Allah dž.š. smiluje. Ono što je evidentno jeste da institucija vakufa postaje sve rasprostranjenija. Možete li nam ukratko pojasniti ekspanziju izgradnje džamija i drugih vjerskih i obrazovnih objekata u ovih 20 godina postojanja Mešihata? Koliko je lahko, odnosno teško u vrijeme ekonomske krize izgraditi objekat od sveopće koristi? To se može smatrati ekspanzijom kada nemate ništa, pa šta god dobijete to je neograničeno procenata. Kad čovjek nema ništa, pa dobije nešto, bilo u finansijskom pogledu, onda se on obogatio, jer nije imao ništa. Ako posmatramo šta se dešavalo u toku dvadesetog stoljeća, imamo na umu fenomen da je bila zaustavljena gradnja džamija. Ja sam bio svjedok gradnje džamije u mom selu Orlju ‘79. godine. Ona je bila prva potkupolna džamija poslije Osmanskog carstva u Sandžaku. Dakle, to je 67 godina od pada Osmanske države da se prvi put gradi potkupolna džamija. Je li bitno to što je potkupolna džamija? Takvaa džamija je samo malo skuplja od džamije pod običnim krovom. To oslikava totalnu dekadencu izgradnje džamije, to je nešto što predstavlja poruku. Mi smo imali potpunu dekadencu u tom pogledu. Imali smo rušenje džamija, organizirano rušenje džamija. Imate danas sačuvane fotografije srušenih džamija. Ejub-begova džamija se nalazila tačno gdje se danas nalazi bioskopska sala, Dom kulture. Neko je htio da na ruševinama džamije podiže našu kulturu. Naravno da nikada neće iz te ustanove kultura blistati. Zašto? Zato što si napravio Dom kulture na temeljima srušene džamije. Ne možeš na zlu pravit dobro, ne možeš kultivirati. Svakako da to nije učinjeno slučajno, obzirom na to kako se i kod onih koji danas vladaju Domom kulture i kod onih koji su ranije vladali, poima kultura. Kultura se poima kao antikultura muslimana. Sve što je antikultura muslimana je za njih kultura. Čak i ovo danas što mi pričamo i što promoviramo kao vrijednost, to je za njih opasnost. Nažalost, i dalje tom ustanovom upravljaju oni za koje su ljudi kulturni onoliko koliko nisu vjernici. I to je programski raðeno. Na kraju šetališta imali smo Kolo džamiju, koja je bila najveća džamija u Novom Pazaru što je srušena. To su džamije koje su srušene poslije Drugog svjetskog rata, u vremenu „narodne volje i narodnog prosperiteta“, u komunističkom periodu. Imali smo u gradskom parku Askerli džamiju. Na sredini gradskog parka su zidine Askerli džamije bile do šezdeset i neke godine. Tako smo imali do skoro ‘70-tih godina trend rušenja džamija zato što je to bio politički koncept koji je profilirao da će izumiranjem postojećih generacija izumrijeti islam. Onda odatle imamo politiku da nije bilo graðevinskih dozvola za izgradnju džamija, da ni u jednom urbanističkom planu grada nije bila predviðena ijedna džamija. Naprotiv, predviðeno je da se i ove uruše, sruše i nekako eliminiraju. Osnivanjem Mešihata sandžačkog ‘93. godine, izmeðu ostalog, oživljava se vjera, oživljava se vraćanje vjeri i oživljava se potreba gradnje džamija. Ali ono što je javnosti nedovoljno poznato jeste da evo do danas, ovog mubarek ramazanskog dana 2013. godine, još nikada Islamska zajednica u Novom Pazaru nije dobila graðevinsku dozvoli za džamiju. Dakle, nijedna vlast, ni ona komunistička, ni ove dvije probošnjačke koje su se redale posljednjih godina ovdje, nikada nisu izdale nijednu graðevinsku dozvolu za džamiju. A čut ćete svakako mnoge ocjene sa njihovih strana kako su oni za vjeru, kako se oni bore i svakako da možete u tome naći razlog zašto njima svima smeta Muftija – Muftija koji neće da se pomiri sa time, Muftija koji neće ovo prešutjeti, Muftija koji neće aplaudirati ni ovima u Pazaru, ni onima u Beogradu. Zašto? Pa zato što njima treba muftija koji će, kada se zapali Beogradska džamija, otići na sud, pa reći za one koji su palili tu džamiju: „Ne, nisu oni.“ Njima trebaju muftije i imami kojima će oni moći pred smrt okačiti krst o vrat i time ih pohvaliti da su dobro služili srpskim interesima. To je taj koncept koji se ovdje pokušava nametnuti i krivica moja i mojih saradnika je što to nećemo da prihvatimo i nikada to nećemo prihvatiti. Mislim da besmisleno to pokušavaju. Ako imate stanje rušenja džamija duboko u drugu polovinu dvadesetog vijeka, antidžamijsku graðevinsku politiku, kroz urbanističke planove i kroz graðevinske dozvole, onda se ovdje ne radi o ekspanziji, već o mukotrpnoj žrtvi džematlija, vjernika i vakifa da njihova naselja dobiju džamije. Mi tamo nigdje apsolutno nemamo nikakvu pomoć. Imali smo u Rasadniku jednu zamjenu zemljišta, gdje sada gradimo novu zgradu Islamskog fakulteta i džamiju, zamjenu zemljišta sa Općinom još prije 10-tak godina. Pored Velikog groblja je imalo neko parče vakufskog zemljišta gdje je trebao proći put, pa smo zamijenili to zemljište, u skladu sa šeriatskim propisima, sa Općinom. Dali smo to, a uzeli pomenuto zemljište u Rasadniku i započeli izgradnju Islamskog fakulteta i džamiju, da bi ova sadašnja vlast poništila taj sporazum zamjeni zemljišta. Dakle, imali smo i imamo ometanja na svakom mogućem koraku, a onda se oni pojave sa pričom kako Muftija ne odustaje od divlje gradnje, kako gradi gdje god hoće. Dajte nam dozvolu i mi nećemo gradit divlje. Zar ljudi više vole divlje od pitomog? Pa ne vole, naravno. Ako čovjek nema mesa od pitomih životinja, ide u šumu, pa lovi divlje životinje. Jednostavno je to nužnost, jer ne postoji druga prilika. Ovdje se sada dešava ono što i jeste stvarni kvalitet Islamske zajednice, a to je pojedinac – pojedinac imam, pojedinac džematlija, pojedinac alim, pojedinac vakif – koji nam doðe i kaže: „Evo 3-4 ara placa u mom dvorištu.“ Mi sada džamije gradimo u dvorištima naših muslimana. Imamo na Dohoviću slučaj da je čovjek od svog dvorišta uvakufio za džamiju, na veoma atraktivnom mjestu, do same glavne ulice na ulazu grada. Imamo uvakufljenje u Industrijskoj zoni, takoðer vrlo kvalitetno. Imamo još nekoliko najava od strane vakifa. Ono što mene posebno raduje i što predstavlja stvarni kvalitet jeste da nisu dale efekat ove silne godine torture, gdje se vlast od općine do republike i sve poluge koriste da se svi oni koji su pokazali islamsku, bošnjačku slobodarnost pokušavaju ugnjetavati. Napadaju se njihove firme, preduzeća, prodavnice, fabrike, nameću im se razni nameti, izmišljaju im se prijestupi, šalju im se inspekcije, vrše torture, sudski postupci ne bi li odustali. Čak i kada izgleda da su oni zaplašili te ljude, kada izgleda da se oni formalno povlače, mi danas imamo najveći intenzitet uvakufljenja u posljednjih stotinu godina. To je nešto što ohrabruje, što raduje i to je meni poseban signal da sva ta tortura, sva ta dominacija vlasti koja pokušava te ljude da zastraši, nije dala rezultate. Čak i kada da rezultat, jer dešava se da nam ljude potkupe iz redova imama, iz redova aktivista, iz redova raznih ljudi kojima se to ne bi smjelo desiti, pa to izazove neugodan osjećaj, mi na osnovu jednog kojeg su nam potkupili i uplašili dobijemo trojicu koje nismo imali, koje nismo ni poznavali. Dakle, svaki put dobijemo kompenzaciju mnogo jaču, a ustvari to ne bude samo kompenzacija u kvantitetu nego i u kvalitetu. Jer, onaj ko se sada priključuje kada se sve obrušilo na muslimane, na lokalnom i na globalnom planu, mnogo je kvalitetnije nego onda kada su oni koji su bili uz nas prije dvije godine, pa su računali: „Ovi Muftijini će doći na vlast, pa ćemo mi imati fajde, pa da i ja podržim“ i onda kada se sa svim tim nepravdama i udarima to nije desilo, takvi su se razbježali. Onda su takvi počeli da prodaju svoj obraz i svoje dostojanstvo, svoju vjeru i svoje pozicije u Islamskoj zajednici kačeći se na te faraonske strukture kako bi ostvarili neke privilegije. To je priroda društvenih odnosa, gdje se nametanjem izvjesnih iskušenja dolazi do diferencijacije onih koji su čvrsti sa svojom vjerom, sa svojim karakterom, sa svojim moralom, i onih koji su labilni i koji se, nažalost, mogu i prodavati. Zato ja to ne bih nazvao ekspanzijom, već pokušajem vraćanja u normalno stanje. Vidim da su mediji eksploatirali tu moju izjavu o 100 džamija, pokušavajući da je predstave kao neku grandioznu, ili možda megalomansku ili patetičku. Nije ona ništa od toga. Sto džamija je program, nije neka utopija, to je program gdje je po našem Pravilniku o džematima za jedan je džemat potrebno od 100 do 150 domaćinstava. Ako je prosjek 300 domaćinstava, a gdje su manja naselja imate džamije sa stotinjak domaćinstava, ukoliko imamo 30.000 domaćinstava u Novom Pazaru, to pomnožite sa 3,5 i dobit ćete stotinu. Dakle, ovdje se radi o realnom detaljnom programu gdje smo izračunali u kojim sve mahalama bi trebala da ima džamija. To je za sadašnji broj domaćinstava u Novom Pazaru, a ako računamo i okolicu, gdje imate džamiju sa 70 domaćinstava, taj se prosjek mijenja. E sada, dok mi napravimo stotinu džamija, možda će se grad uvećati, pa ćemo morati i dalje praviti džamije, ali za sadašnji kapacitet grada to je realna potreba. Kraj prvog dijela… Glas islama br. 245, 20. avgust 2013., strana 22.
