NISAM NEPRIJATELJ CRNE GORE ALI GRANICA POSRED SANDŽAKA JE NEPRIRODNA

SN: Znači, Vaše su aktivnosti usmjerene na očuvanju vjere, kulture, identiteta i, kako Vi volite da kažete, odbrane Islamske zajednice?

MUFTIJA: Terminologija koja se koristi uvijek je produkt nekog stanja. Kada kažete odbrana to je prilično tvrd izraz koji ukazuje ili čak možda miriše ili zaudara na sukobe ili rat. To znači da ste odnekud napadnuti. Tačno je da sam zadnjih sedam godina koristio termin odbrana Islamske zajednice. Prije sam možda mogao koristiti termin odbrana identiteta i biološka odbrana Bošnjaka u trenucima kada su bili napadnuti. Meðutim, Islamska zajednica je napadnuta prije sedam godina sa ambicijom iz Beograda da se potpuno stavi pod kontrolu, a kad to nije uspjelo onda se pravi neka probeogradska, prorežimska, neko kaže prosrpska „islamska zajednica“. Ta agresija na Islamsku zajednicu, na njeno jedinstvo, podrazumijevala je i odbranu, pa smo taj izraz koristili baš iz tog razloga. U svemu tome ja sam prevashodno profesionalno zadužen vjerom i svim onim što proizilazi iz vjere. Da li možete zamisliti kulturu nekog naroda bez vjere? Materijalistički sekularizam pokušao je stvari da reže i na lokalnom i na globalnom planu, bilo da je to dolazilo kroz zapadne mehanizme ili one koje je komunizam pokušao da promoviše – kulturu bez kulta u vjeri. To je prosto nezamislivo, pa je zato doživjelo i kolaps. Kolaps će doživjeti i zajednice koje budu prevarene da u tome traže za sebe smisao svog individualnog, a isto tako i kolektivnog života. Moja je obaveza da promovišem vjeru i afirmišem njene vrijednosti, kao i da afirmišem i baštinim, unapreðujem i štitim kulturno naslijeðe moga naroda. Zbog toga je veoma važno postojanje zaštitnih mehanizama. Danas imamo nekoliko hiljada naroda u svijetu za koje malo ljudi zna da postoje, a pritom imamo svega oko dvije stotine nacija. Razlika je jasna, nacije su oni narodi koji imaju institucionalne mehanizme zaštite svog opstanka i svojih vrijednosti od najnižih, elementarnih institucija do države. Bošnjaci imaju problem i zbog toga što su jedini narod na Balkanu, pa i u Evropi, koji nema svoju matičnu državu, obzirom na to da je Bosna izašla iz rata u invalidskim dejtonskim kolicima kojoj prosto niti daju da umre niti da živi. Prema tome, to je ono što sada predstavlja, moram direktno reći ma koliko to izgledalo surovo, faktor nestabilnosti na ovom prostoru, zato što se Bošnjaci, prije svega, osjećaju neravnopravnim i nesigurnim. Znači, Bošnjaci sada imaju neku vrstu matične države koja je talac Dejtona, talac jednog galimatijas ustava, koji predstavlja čudo za svakog profesora ustavnog prava. To nema prirodnu harmoniju i ne može da opstane, ni kao nauka ni elementarna postavka, a kamoli kao operativna država.

NESIGURNOST BOŠNJAKA

SN: Slična je bila i ona Ustavna povelja iz 2000. godine izmeðu Srbije i Crne Gore. Sa aspekta meðunarodnog prava nije se znalo da li se radi o konfederaciji ili nekoj još hlabavijoj tvorevini?

MUFTIJA: Nisam pravio ta poreðenja, ali znate i sami da je ta relacija išla dogovorno izmeðu Srbije i Crne Gore i svi su to doživljavali kao privremenu. Zato je još veći problem ukoliko neko Dejtonski ustav doživljava kao privremen u pogledu razgradnje – onda smo tek u problemu i na pragu rata. Ne želim to da prizivam, ali ističem, jer Bošnjaci imaju puno pravo da se osjećaju nesigurnima. Ako se Bošnjaci u Bosni osjećaju nesigurno, kako onda da se osjećaju Bošnjaci u Sandžaku, oni u Srbiji i oni u Crnoj Gori, kada imaju takvu državu koja bi trebala da bude njihov i stvarni i simbolički zaštitnik. Odatle proizilazi potreba da kažemo da trebamo dodatne mehanizme zaštite. Mi trebamo dogovor sa državama u kojima živimo, sa Srbijom i Crnom Gorom. Pošto smo shvatili da je rat zlo koje svima donosi bijedu i da on nije rješenje, postavlja se pitanje šta bi onda bilo rješenje. Rješenje je u dijalogu i dogovoru, ali na nekom minimumu pravde i pravičnosti.

NIKADA NISAM HTIO PRIHVATITI DRUGORAZREDNI STATUS IZ-e

SN: Rekli ste da su se formirale neke islamske zajednice pod patronatom ili upravom politike. Da li se radi o koncepciji ili jurisdikciji kada dolazi do sukoba izmeðu islamskih zajednica, Vaše ili recimo Zilkićeve, odnosno neke druge?

MUFTIJA: Pitanje zahtijeva odgovor za svaki dio posebno, pri čemu je svaki slučaj za sebe, iako u nekim elementima ima sličnost u pozadini. Osnovna sličnost je, bilo da su razilaženja ovdje u Srbiji ili Crnoj Gori, ili jednom ili drugom dijelu Sandžaka, u tome da imamo nasljeðe iz XX stoljeća koje u sebi krije ambiciju svake politike, pogotovo vladajuće, da kontroliše vjeru kao energiju, sve vjere i sve vjerske institucije.

Takva je bila praksa i prije Drugog svjetskog rata, a u komunizmu to je funkcionisalo po vertikali kao i sve drugo. Poslije pada socijalističkog antiteističkog sistema, ostala je navika i kod novih političara, demokrata, da kontrolišu vjeru. Kad kontrolišu vjersku zajednicu oni su pola problema riješili, to im je pola pobjede na izborima, jer onda imaju vjerske službenike, imaju imame, imaju sve stalne mehanizme komunikacije sa narodom koja još dobija duhovni blagoslov. To ni ja ni naša Islamska zajednica nismo htjeli da prihvatimo. Ako u oba ustava, i Srbije i Crne Gore, piše da su vjerske zajednice ravnopravne, da nemamo državnu religiju, da nemamo državnu crkvu, da su crkve odvojene od države, onda predstavnici vlasti moraju poštivati dvosmjernost te odvojenosti crkve od države. Ne želim da ureðujem odnos države i crkve, ali ne želim ni da prihvatim drugorazredni položaj. Ne želim da prihvatim manje od onog što mi Ustav i zakon dozvoljavaju. Onda se tražio neki Zilkić i neki Jusufspahić koji hoće da prihvate drugorazredan status. Naša konceptualna razlika je istovremeno i moralno-duhovna razlika. Postavlja se pitanje da li predvodnik zajednice traži nešto za sebe lično, svoju porodicu, svoje interesno okruženje, finansijski, društveno-politički, ili traži za zajednicu, odnosno za njene pripadnike. Ja nisam htio privilegije za sebe, iako sam ih imao u jednom trenutku. Politika Zorana Ðinðića se otvorila prema nama, uspostavio je dobru saradnju, ili je bar to krenulo tako. Imao sam i diplomatski imunitet. No, kad su mi počeli prigovarati da sam nezahvalan državi, da ne poštujem to što su oni meni dali, vratio sam diplomatski pasoš i rekao da ću biti običan čovjek i vjernik, stajat ću u svim redovima, ali me neće ucjenjivati. U tome je razlika i od Zilkića i svih pomenutih prorežimskih mehanizama koji prvorazredno služe vladajućim garniturama, a tek onda vjeri i vjernicima.

MOJE BAVLJENJE POLITIKOM JE POSLJEDICA AGRESIJE NA IZ-u

SN: Da li je taj Vaš otpor političarima razlog što Vas optužuju da se bavite politikom, što ste i Vi priznali? U jednom odgovoru kažete: „To nije normalno, ali ja se bavim politikom.“

MUFTIJA: Tačno. Nije to razlog. Hronološki treba da posmatramo da bi nam stvari bile jasne, da ne pobrkamo uzrok i posljedicu, da bismo znali šta je šta izazvalo. To je razlog što su me stavili kao glavnu metu, i političari u Sandžaku, političari u Beogradu, a vidim sad i ovi iz Podgorice. Razlog je što ne dopuštam da energiju vjere i ostale društvene potencijale mog naroda prosto njima prepustimo, za njihove usko političke i druge ciljeve. To je glavni razlog što sam sataniziran. Čak se vode i histerične hajke kojima treba po svaku cijenu ugroziti ono što radim, ja sâm i sve institucije koje sam osnovao ili predvodim. Moje bavljenje politikom je, zapravo, posljedica agresije na Islamsku zajednicu od strane politike. Ako ste napadnuti iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća ovdje u Srbiji, čiji je tadašnji predsjednik kazao da ukida Mešihat Islamske zajednice, svakako da ćete nastojati da sklonite onoga koji vas gaða sa brda i uklonite tu opasnost. Zbog toga sam se i kandidovao za to vijeće. Nikada u medijima nećete pročitati da je Muftija osnovao sedam vakufskih kuhinja u kojima se hrane svi ugroženi, bilo da su muslimani ili pravoslavci, da je Muftija osnovao petnaest dječijih vrtića, Akademiju nauka i umjetnosti, Islamski fakultet, da je osnovao i obnovio rad Medrese i tri njena odjeljenja. Nikada nećete pročitati da je Muftija osnovao Univerzitet koji je jedina živa multietnička ustanova u Srbiji. Čut ćete da je to privatni Muftijin univerzitet u kome on zaraðuje milione i to koristi za jačanje svoje moći. Tamo studira nekoliko hiljada studenata meðu kojima iznad 45% Srba i Crnogoraca. Nikada nećete čuti pozitivne stvari, nego isključivo priče o opasnosti. Govorio sam o autonomiji, ali nikada nisam pomenuo secesiju.

SN: U Rožaju ste osnovali jedan vrtić, što je smješteno u drugi kontekst i izazvalo sukob sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori. Umiješao se i predsjednik Vujanović i poručili Vam da u njihov zabran ne možete da ulazite?

MUFTIJA: Prvo ćemo se dogovoriti da li je njihov, pa ćemo onda moći da govorimo da li je riječ o zabranu, jer predsjednik Vujanović nije meni tako govorio prije referenduma. Naprotiv, uvjeravao me je da se ništa neće promijeniti, ali da je prosto potrebno da se Crna Gora zaokruži kao država.

VUJANOVIÆ JE OBEÆAO HLABAVU GRANICU

SN: Uoči referenduma razgovarali ste sa Vujanovićem. Šta vam je konkretno obećao?

MUFTIJA: Nekoliko mjeseci prije referenduma bio sam član delegacije pri posjeti reisa Mustafe Cerića Crnoj Gori. Izmeðu ostalog, bili smo u posjeti predsjedniku Vujanoviću. Značajan dio tog razgovora on je posvetio direktnom obraćanju meni, govoreći vrlo uvjerljivo. Čak sam povjerovao da je dobronamjeran. Govorio je da Bošnjaci treba da podrže samostalnost Crne Gore, da su to prosto granice, da stvar treba da se stabilizuje i zaokruži, ali da mi ne brinemo, da ta granica jeste državna, ali da će ona, obzirom na pravac evropskih integracija, gubiti na značaju kao sve druge granice. Kazao je da će se imati u vidu da obje strane u Sandžaku imaju svoju komunikaciju kao i prije crnogorske samostalnosti.

GRANICA POSRED SANDŽAKA JE NEPRIRODNA

SN: Znamo da postoji i sporazum potpisan prije referenduma, ali ne znamo šta piše u njemu?

MUFTIJA: Pobrinut ću se da Vam ga dostavim. Prije dvije godine u Bijelom Polju pozvao sam potpisnike tog sporazuma da ispoštuju ono što su se dogovorili. Tamo doslovce u jednom članu piše da će se dva politička faktora, koja su sada vladajuća, zalagati za uspostavu prekogranične autonomne regije Sandžak. Dakle, to je formulacija.

SN: A šta je definicija prekogranične regije?

MUFTIJA: Nije definisano. Sporazum je veoma načelan, ali ako se kaže autonomija i prekogranična, onda verovatno postoje modeli. Veoma blago i dobronamjerno pozvao sam potpisnike da pristupe realizaciji onoga što su potpisali. Onda sam sa strane jačeg potpisnika dobio uvrede da taj sporazum nikada nije potpisan, pa sam morao da objavim sporazum u medijima kako bi se vidjeli svojeručni potpisi i jednog i drugog predsjednika. Sporna je, dakle, namjera i nervoza koja se osjeti kada podsjetimo na ono što se desilo. Granica izmeðu Srbije i Crne Gore posred sandžačkog bića je neprirodna. Ona je realnost, ona je legalna, ali je neprirodna. Obzirom da se granice ne mijenjaju bez rata, ja nisam za to da se ratuje, ali sam za to da se zna da je to neprirodna granica. Ako hoćete da ta granica ne bude faktor nestabilnosti onda morate biti veoma pažljivi sa njom. Ona je prošla ljudima kroz kuće, livade, srca, kroz naciju, kulturu. Zato očekujem od vlasti, pogotovu u Podgorici, da budu posebno osjetljivi na tu granicu. U Sandžaku sam ja domaćin, i to u oba dijela Sandžaka. Uvažavam realnost, ali onoliko koliko faktori te realnosti uvažavaju mene, moj narod, moju kulturu i moju vjeru. Ne bih volio da nas vrijeðaju, jer uvreda proizvodi frustraciju i posljedice koje nisu dobre. Prije svega za stabilnost ovih prostora.

SN: Govorimo o graničnoj liniji koja je prošla kroz srce Sandžaka, ali možemo govoriti i šire, o liniji koja je prošla kroz srce Srba i Crnogoraca. U to vrijeme neki Bošnjaci i Muslimani su bili u Bloku za zajedničku državu, kao Šefket Krcić, Harun Hadžić, Smajo Šabotić, ali većina Muslimana i Bošnjaka je glasala za nezavisnu Crnu Goru po preporuci, prije svih, gospodina Fejzića, reisa crnogorskog, a čini mi se i reisa bosanskog gospodina Cerića. Zašta ste se Vi zalagali tada – za opstanak zajedničke države ili su Vas Vujanović i ostali uvjerili da je bolje da se Crna Gora izdvoji?

MUFTIJA: Vjerovatno je sada, nakon što se Crna Gora osamostalila, mnogo pametnije reći da si bio za to, jer se to desilo. Lično se nisam miješao u kampanju, ali moram da primijetim da je srpska vlast u Beogradu dosta pomogla da se Crna Gora osamostali. Bošnjaci u Južnom Sandžaku su regrutovani u pravcu osamostaljenja Crne Gore tako što su strašeni Beogradom. Eto to je korišteno. Meðutim, to je impuls, to nije zrela politika. Bila je to slabost tog trenutka na koju se zaigralo i koja je dala rezultat. S druge strane, to je bila strategija. Vlada Vojislava Koštunice trebalo je da se kvalitetno bori ako joj je stalo da održi zajednicu. Da sam se ja pitao, ta se granica nikada uspostavila ne bi. Zašto se nisam miješao? Prvo, shvatio sam da će se to desiti, a drugo, zato što je moj narod mislio drugačije od mene. To je bio moj stav tada i naravno da je bio principijelan, nisam ga mijenjao, jer nisam od onih koji se prilagoðava realnosti. Isto tako, dovoljno sam svjestan te realnosti da ne želim sada da pravim probleme da bih to rušio. Pogotovo ne probleme koji bi mogli da dovedu do sukoba.

FEJZIÆ JE ČLAN BS-a

SN: Rekli ste da su Bošnjaci u Crnoj Gori regrutovani protiv Vas. U tom kontekstu je došla izjava reisa crnogorskog da ste fašista, što je mnoge iznenadilo?

MUFTIJA: Očigledno je da čovjek ne razumije taj izraz, jer da razumije to nikada ne bi rekao. Taj izraz je bogohulan za muslimane. Ta riječ izvodi iz vjere. Bošnjaci su jedini narod u Evropi koji nikada nije imao organizovan fašistički pokret. Pokušavam da razumijem pozadinu, ali ne mogu. Očito se u njemu dešava eksplozija neke frustracije. Znači, nije problem da Turci otvore škole, okreče džamije u Podgorici i zaposle imama koji ne zna bosanski jezik, ali je problem da Muftija sandžački u Sandžaku otvori dječiji vrtić i škole. Ovdje se očito radi o nečem drugom.

SN: Mislite da su se oni osjetili ugroženim po pitanju nadležnosti, da im se čini da stičete veću popularnost u odnosu na njih?

Samo neka se omogući Bošnjacima, odnosno muslimanima u Crnoj Gori, da budu slobodni nedjelju dana, ja ne sumnjam u svoju popularnost. Ali koliko su slobodni ljudi u Crnoj Gori i do koje mjere se kontrolišu, govore i oni koji prodaju cigarete na ulici, ili šumar koji pred izbore jednome dozvoljava da nelegalno posiječe šumu, a drugome ne. Postavlja se pitanje šta narod želi u takvoj nacionalno-kulturološkoj rasijanosti, u situaciji kada Islamska zajednica prevashodno brine o volji vladajućeg režim i sopstvenim pozicijama. Očito se radi o nekoj ugroženosti, a meni miriše da postoje i neki dilovi. Da li samo s vlastima ili i sa nekim spolja?

SN: Govorili smo o politici u vjeri. Fejziću se prigovara i Crnoj Gori da je Islamsku zajednicu priveo Bošnjačkoj stranci, a Bošnjačka stranka Islamsku zajednicu DPS-u, odnosno režimu?

MUFTIJA: Gospodin Fejzić je jedan od osnivača Bošnjačke partije. Donedavno je nosio knjižicu i hvalio se time. To su pokazatelji da ne postoji ni moralni, ni duhovni kontinuitet u dosljednosti. Kod mene se zna – ne dozvoljavam da mi iko zabrani da imam politički stav zato što je islam religija koja se ne može lišiti politike u svome učenju. To je ta etičko-duhovna razlika izmeðu nas.

SN: Kad mi iz Crne Gore gledamo prema Novom Pazaru, vidimo Zukorlića, Zilkića, Rasima Ljajića,… Ko je s kim, a ko protiv koga? Vidimo da je i Rasim Ljajić podržao reisa crnogorskog koji Vas je kritikovao?

MUFTIJA: To je dnevna politika. Neprijatelj mog prijatelja je moj neprijatelj. Mislim da se i gospodin Ljajić distancirao od takvih izjava, pogotovu što sam upravo tih dana slao veoma pacifističke poruke prema političkim faktorima u Sandžaku. Pokušavam da promijenim tu unutarbošnjačku edukaciju, hoću da otvorim novu stranicu sa Ugljaninom i Ljajićem, ali onda doðe Fejzić i svojom izjavom zagadi taj prostor.

RAZBIJANJEM ISLAMSKE ZAJEDNICE DRŽAVA JE DOBILA AVGANISTANSKO-PAKISTANSKI SINDROM

SN: Radikalni islam, sukobi u Siriji, džihadisti… Ljudi odavde odlaze tamo, neki ginu. Kako gledate na to?

MUFTIJA: Livada koja se često kosi i čisti kultivisana je. Isto je tako i sa svakim segmentom kulture jedne nacije na Balkanu. Tamo gdje postoji dobro ureðena islamska zajednica, sa kredibilnim ljudima koji je predvode, koji su stvarni autoriteti, nema mjesta za nasilje. Zašto? Zato što su svi sinovi i kćeri te zajednice, te nacije i vjere u prilici da dobiju adekvatnu duhovnu hranu i nisu prepušteni raznim lovcima koji kruže, regrutima, raznim ponudama koje ih vode do radikalizma. U našem slučaju to izgleda ovako: Vlada Koštunice, a potom i Tadića, smatrala je da je veći interes srpskog naroda da uništi muftiju Zukorlića, bez obzira na sve. Vlada Aleksandra Vučića je pokazala izvjesnu pažljivost prema tom pitanju, nije nam slala žandarmeriju, kao što su radili Koštunica i Tadić, što je dobar znak, ali još nije pokazala odlučnost da tu nepravdu ispravi. Posljedica agresije na Islamsku zajednicu jeste da smo izgubili kontrolu nad dvadeset do dvadeset i pet odsto potencijala Islamske zajednice.

SN: I odatle se regrutuju ovi ljudi?

MUFTIJA: Naravno. Šta je uloga Islamske zajednice? Da svojim pripadnicima da adekvatnu duhovno-edukacionu osnovu. Obaveza države je da, poštujući princip i autonomnost Islamske zajednice, to Islamskoj zajednici omogući. Šta država dobija za uzvrat? Odgovornost Islamske zajednice za njene pripadnike. Izvinite, ali ja sad neću da odgovaram za one koji nisu u mojoj nadležnosti. Na to sam upozoravao. Možete naći i moj intervju od prije pet godina kada sam rekao da Srbiji i Balkanu prijeti afganistansko-pakistanski sindrom. To je problem u ovom dijelu Sandžaka.

ISLAMSKA ZAJEDNICA U CG JE POLTRONSKA I NEMA KREDIBILITET

U Crnoj Gori problem je druge vrste. Tamo nije došlo do udara na ustrojstvo Islamske zajednice, ali tamo fali nešto drugo – kredibilitet Islamske zajednice. Tamo imate poltronsku Islamsku zajednicu kojoj je najbitnije kako je onima na čelu i kakav je odnos sa državom. Ne smetaju diskoteke, javne kuće, moralno rasulo, ne smeta im koliko narkodilera ima u Rožajama, ali im smeta Škola Kur'ana. Ako na čelo Islamske zajednice dovedete ljude koji nisu obrazovno i duhovno kredibilni, onda prepuštate te mlade, žedne vjernike da traže alternativne predvodnike. Za sve procese u duhovnom smislu odgovorna je Islamska zajednica na čelu sa ljudima koji moraju biti autoriteti. Ako nisu, neka se sklone. Problem je što gospodin Fejzić hoće da bude autoritet, jer će ga podržavati Vujanović i Ðukanović. Na toj praznini nastaje radikalizam u Crnoj Gori. To je opasnost koju ne smije potcijeniti ni država Crna Gora.

SN: Turska je značajna sila na prostorima Evrope i Azije. Mnogi govore o povratku Turske na Balkan, neki pominju neootomanizam. Kakav je Vaš stav prema samom predsjedniku Erdoanu, pa i nekim njegovim provokativnim izjavama i tezama o neoosmanizmu?

MUFTIJA: Muslimani cijelog svijeta čeznu za jakim liderom i odatle simpatije koje dobija Erdoan, bez obzira da li su njegovi istupi u nekom trenutku politički i diplomatski mudri. S druge strane, logično je da je neko ko je narastao u regionalnu silu ima regionalni interes. Ako se Turska hoće baviti Balkanom, onda to mora da bude mnogo dublje, jer muslimani nisu isti kao prije pet stotina godina. Ne postoji imperija koja se obnovila. Zato se i neoosmanizam ne može obnoviti u Turskoj. Koji je onda smisao da se neko na Balkanu boji? Čak mislim da je to neoprezno, jer ako najavite opasnost, onda regrutujete ljude da se bore protiv te opasnosti.

NISAM NEPRIJATELJ CG

SN: Koju biste poruku uputili na kraju razgovora graðanima Crne Gore i Bošnjacima u Crnoj Gori?

MUFTIJA: Kao prvo, nisam neprijatelj države Crne Gore. Drugo, nisam neprijatelj crnogorskom narodu. Treće, nisam neprijatelj ni srpskom narodu, ni državi Srbiji, ali očekujem da nam i država Crna Gora i država Srbija, ako žele da imaju Bošnjake kao graðane koji će se radovati radostima Srbije i Crne Gore, a žaliti žalosti Srbije i Crne Gore, omoguće da se u Srbiji i Crnoj Gori osjećamo kao u svom domu. Zato potenciram društveni dogovor, a da bi došlo do društvenog dogovora potreban je društveni dijalog. Nema stabilnosti ni za koga ukoliko se olako šalju prijetnje i crtaju granice. Moramo se ponašati u skladu sa izazovima vremena i prostora na kome i u kome živimo. Samo zadovoljni graðani mogu da budu progresivni. Nezadovoljni graðani su destruktivni, svjesno ili nesvjesno. Ponavljam, mi Bošnjaci želimo da budemo konstruktivni u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni, na Balkanu i u cijeloj Evropi.

Intervju Muftije sandžačkog za „Srpske novine“ strana 14, Glas islama 261