HomeGlas islamaAnalizeŽivjeti ne znači biti, znači nadživjeti 7. Septembra 2015. Analize, Glas islama 1868 Reći za sebe da je čestit može samo onaj ko se divi i ljekaru, i pekaru, i mljekaru, i vozaču javnog prijevoza, i putaru, i čistaču ulica, i moleru i zidaru… A nije li sretan onaj koji druge usreći? Pokušajmo… I nadživimo putem djela tragove koje prethodnici ostaviše… Ljudi, djeca… Bezosjećajne osobe. Poput mediokriteta stoje u mjestu i potvrđuju već rečeno. Glasom ljubomore uzvikuju da su drugi manje važni, stoje i govore: „Hej ljudi, i ja sam stvoren od kamena, parčeta zemlje, i ja sam poput biljke iznikao kao i Vi. Hej ljudi, svi smo mi isti, pod nebeskim svodom, zvijezde jednake su, ali ne gledamo ih svi isto. Hej čovječe, i ja sam rob jedinoga Rabba kao i Vi. Ali ne. Ljudi postoje danas, ali žive za sutra. Bore se za tuđe, a odbacuju svoje. Tehnologija je jednim dijelom kriva za to. Ali zar tehnologija ne pomaže da vidimo, čujemo i jednim dijelom osjetimo šta se dešava onim nemoćnim, izmučenim i skrhanim narodima. Ali ne. Postali smo slijepi na bol drugih ljudi i postali nijemi na njihov jauk. Pogledajmo djecu širom svijeta koja gladuju, a pored toga dužna su da trpe torture nekih hladnokrvnih monstruma. Zar i njima život nije mio? Jesu li dužni da gledaju izmučena tijela svojih majki, da slušaju vapaj nemoćnih očeva, dok mi sjedimo i nijemo posmatramo. Dignimo glas. Borimo se za pravdu. Tražimo prava i za druge. Jer život nije samo da proletimo ovim svijetom i ne ostavimo traga. Život je da živimo slomljenih krila, ali i da zaliječimo tuđa. Život nije da se privijemo u svoje gnijezdo, a da ne mislimo o tuđem. I što je najvažnije, život nije da druge ponižavamo kako bi mi bili na vrhu. Život je da cijenimo starije, pametnije, iskusnije. Da poštujemo rad drugih. Da ne cijenimo samo bogate, a drugima ne pridajemo važnost. Da ne cijenimo samo doktore, profesore, farmaceute, psihologe… Reći za sebe da je čestit može samo onaj ko se divi i ljekaru, i pekaru, i mljekaru, i vozaču javnog prijevoza, i putaru, i čistaču ulica, i moleru i zidaru… Udahnimo zato duboko. Krenimo dalje. Živimo život ostavljajući pozitivan trag za sobom. Mi to možemo. Da bolesnom ozdravljenje daš zar potreba nije? Da u tmini noći svjetlo uneseš i obasjaš poput zvijezde sjajne prostranstva i planine… Da te želja mine kad ugledaš svoga u tuđini. Zar bolje nije da priznaš istinu u gorkom vremenu pravih zulumćara? I budeš miran… Ne za kratko vrijeme, već za duge staze. Osmjeh i sreća dolazi sama, a dobro se dobrom vrati. Nemojmo biti slijepi, nijemi. Širom otvorimo oči nepravdi, načuljimo uši za one koji pomoć traže. A nije li sretan onaj koji druge usreći? Pokušajmo… I nadživimo putem djela tragove koje prethodnici ostaviše… (Glas islama 268, strana 25, Autor: Džemila Dudić, Analize)
