Brak sa nemuslimanom i nasljedstvo nakon razvoda

Šerijatski stav o braku muslimanke sa nemuslimanom, njenom statusu nakon smrti, razvodu braka i nasljedstvu djece nakon razvoda.

Brak se po propisima naše vjere može sklopiti između dvoje vjernika, muškarca i žene  koji pripadaju vjeri islamu, ili u izuzetnim i posebnim okolnostima između muslimana i sljedbenice Knjige (Ehli Kitab), a nikako između muslimanke i nemuslimana.

PITANJE: Da li je dozvoljeno klanjati dženazu muslimanki koja je živjela u bračnoj zajednici sa nemuslimanom?

ODGOVOR: Opšte je poznato da po propisima naše vjere islama muslimanka nemože imati legalnu bračnu vezu sa nemuslimanom, iz razloga što život u takvoj zajednici muslimanki nemože obezbjediti ono što je potrebno kako bi dostojanstveno ostala u svojoj vjeri, da ne bude zbog svoje vjere ponižena, omalovažena, a posebno da djecu koja se rode u takvom braku podiže u duhu vjere koja joj pripada. Čak se iz ovih razloga savjetuje da se mješoviti brakovi izbjegavaju, ili kod nekih potpuno zabranju, i u slučaju kada pripadnik islama sklapa brak sa nemuslimankom, sljedbenicom knjige.

Brak se po propisima naše vjere može sklopiti između dvoje vjernika, muškarca i žene koji pripadaju vjeri islamu, ili u izuzetnim i posebnim okolnostima između muslimana i sljedbenice Knjige (Ehli Kitab), a nikako između muslimanke i nemuslimana.

Ukoliko se muslimanka uda za nemuslimana ona čini veliki grijeh i bez obzira što može sklopiti brak pred matičarem, njen brak se sa aspekta šeriata smatra nelegalnom vezom, jer je brak blagodat i potpomaganje u vjeri i vršenju vjerskih propisa, prilika da se podigne i vaspita potomstvo u duhu vjere, a sve ovo je nemoguće u ovom slučaju, te se iz ovih i brojnih drugih razloga takva zajednica mora prekinuti, a bračni drugovi razdvojiti, osim ukoliko muž prihvati vjeru svoje supruge, to jest pređe na islam.

Uzvišeni Allah kaže: “One (muslimanke) njima (mušricima) nisu dopuštene, niti su oni (mušrici) njima (muslimankama) dopušteni”, (El-Mumtehine, dio 60. ajeta), takođe kaže: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao”. (El-Bekare, dio 221. ajeta)

Sa ova dva ajeta Uzvišeni je zabranio da se muslimanke udaju za nevjernike i učinio taj brak ništavnim.

Pristajanje muslimanke na ovakvu vezu jeste rizik i veoma je tanka linija koja je razdvaja od nevjerstva, jer ukoliko dodje do vjenčanja u crkvi, pred hrišćanskim sveštenikom, krštenja, i sl., sa ovim postupkom ona napušta vjeru islam.

Međutim, postavlja se pitanje, kako postupiti u slučaju kada muslimanka koja je živjela u ovakvoj zajednici preseli, da li je ukopati po islamskim ili nekim drugim propisima?

Ako je sklapanje braka izvršeno u crkvi, pred sveštenim licem, uz crkveni obred, ako je kasnije nastavljen život iz kojeg se može razumjeti da je osoba napustila svoju vjeru, npr. odlazak u crkvu, jedenje svinjskog mesa, pijenje alkohola, obilježavanje kršćanskih praznika, podizanje djece u neislamskom duhu, davanje nemuslimanskih imena, itd., onda se takva osoba kada preseli nemože ukopati po propisima islama, jer mu nije pripadala, a to znači da se neće ukopati ni u muslimansko groblje.

U slučaju da se muslimanka odluči na život u ovakvoj (griješnoj) vezi, u neislamskoj sredini, ali se ne dogodi ništa od spomenutog, odbije crkveno vjenčanje, ne prihvati vjerska obilježja i praznike svoga partnera kao svoje, zadrži osnovnu vezu sa svojom vjerom, kontakt sa svojom porodicom i obilježava islamske blagdane, poput bajrama i sl., nastoji očuvati svoju pripadnost vjeri, iz toga se može zaključiti da ona nije potpuno napustila vjeru islam i ukoliko preseli, a uz to i njena porodica traži da bude opremljena po propisima islama i ukopana u muslimansko groblje, to će se i učiniti. Dakle neće se takvoj osobi uskratiti ispraćaj sa ovoga svijeta koji je svojstven muslimanima, a kakav će njen status biti na budućem svijetu i koliku će kaznu imati za ono što je činila, o tome će odluku donijeti Uzvišeni Gospodar Allah dž.š.

PITANJE: Da li žensko dijete koje se rodi u braku čiji se roditelji nakon toga razvedu, dijete ostane sa majkom, a otac se oženi drugom ženom i u tom braku se rodi još djece, ima pravo naslijediti svog oca nakon njegove smrti?

ODGOVOR: Uzvišeni Allah je propisao da nakon smrti osobe njana imovina se dijeli njenim nasljednicima, koji su podijeljeni u različite kategorije, shodno njihovoj udaljenosti i vezi sa ostaviocem. Direktni potomci, to jest kćeri i sinovi ostavioca su zajedno sa roditeljima i bračnim drugom najbliži ostaviocu, a to znači da se oni ne isključuju iz nasljedstva, osim ukoliko postoji neka smetnja zbog koje nemogu naslijediti.

Roditeljska veza koja se uspostavi između roditelja i djteta se ne prekida, bez obzira što može nakon toga doći do razvoda braka roditelja, ili da dijete živi odvojen život od svog roditelja. Naprotiv, svakom djetetu, bilo ono muško ili žensko pripada Kuranom utvrđeni dio od imetka njegovog roditelja, s tim što je nasljedni dio ženskog djeteta duplo manji u odnosu na dio muškog, tako da će dvije kćerke naslijediti koliko jedan sin, dakle među njima se imovina dijeli po pravilu 2 : 1 u korist muških potomaka.

Grijeh je i nasilje uskratiti nasljedni dio ženskog djeteta u imovini svoga oca ili majke, posebno ukoliko ono to želi.

Svaki nasljednik, a to znači i kćerka, ima pravo odustati od svog nasljednog dijela dobrovoljno, to može učiniti u korist svih ostalih nasljednika ili svoj nasljedni dio pokloniti nekome od nasljednika.

Na žalost, na nasljeđivanje kćerki od svojih roditelja na našem i širem prostoru se gleda kao na nešto pokuđeno ili sramotno, čak se i određene priče izmišljaju kako do toga nebi došlo, navodno da se takvoj imovini nemože vidjeti korist, itd.. što nema nikakve utemeljenosti u izvorima naše vjere Kuranu i Sunnetu Poslanika a.s.. Naprotiv to je vraćanje na običje i praksu koja je postojala u predislamskom periodu, koji su u potpunosti diskriminisali žensku djecu, što je islam dokinuo i tu nepravdu otklonio, a naša je obaveza da te propise primjenjujemo ili u najmanju ruku o njima javno govorimo, kako bi ljudi znali istinu.