Majko, ne ostavljaj me

Priča koju Hajla čuva

 Zašto nedužni stradaju i zbog čega nevini pate? No, to je ono što je postojalo i što će postojati. Nama jedino ostaje da pokušamo otkloniti tu nepravdu, ili bar da budemo oslonac onima koji preživljavaju isto.

Pričali su, a nisam vjerovala. Govorili su, a nisam slušala. Pokušala sam da vjerujem, ali sam sebe ubjeđivala da ne može biti. Istinu su govorili stari koji čuše ovu priču.

Priču o majci koja ostavi svoje dijete. Rastrgnuta na dvije strane, srce podijeli. Baci parče u provaliju iz koje ga niko ne uspije izvaditi, pa ni onaj zbog koga je bačeno.

U jednom selu, koje mirno spavaše u naručju Hajle, živjela je porodica. Reklo bi se, velika familija. Muž i žena koji imahu šest sinova i dvije kćeri. Puno obaveza, velika stoka, težak život. A pritom, još jedno malo dojenče koje je trebalo naknadno odgajati. Dok na drugom kraju sela preživljavahu sami dedo i bika. Bez igdje ikoga. Sve kćerke otišle svojim putem i ostavile ih kao dva sirotana. Svo bogatstvo nije im ništa značilo kada nisu bili sa kćerima da sa njima dijele dane. A dobro bi im došlo jedno dijete, pa i dojenče…

U dolini Hajle već se čuo vrisak majke koja, puput kukavice, najavi rastanak od djeteta, najavi smrt tijela, a nastavak mumijskog života. Kažu da je taj rastanak toliko prepričavan godinama unazad, da ga se još sjećaju, pa i poslije smrti djeteta. Toga dana za majku je sunce prestalo sjati, sve zvijezde su izgubile sjaj, a svjetlost postala poput najtamnije noći. Život izgubi smisao, a bitke postaše beznačajne. A dijete? Ono je bilo malehno da bi znalo šta znači majka, zašta ga pripremaju, a zove se rastanak. Znao je samo da majčin vrat svojim malhenim rukama ne smije pustiti i da mu je to jedina sigurnost za koju se može pridržati. Ali život ne bira koga će, kada i na koji način razdvojiti. U trenutku u kome sve zasta, dah se prekide, suze napraviše more, jecaji kavez iz koga se ne može, dijete pusti majčin vrat i osta vječito siroče.

Dani su prolazili i za jedno i za drugo. Nama su samo obični dani ostavljeni u prošlosti, a njima su bili poput lisica kojim vezahu ruke zarobljenicima. Tu su, dave ih, ne daju im mira. I godine su prolazile, a one još brže. Ali bi svaka godina bila tu da podsjeti na bol i patnju koju osjećahu, na ranu koja nikada nije prestala da krvari. Dijete je živjelo ugodnim životom kakav bi pored braće moglo samo da sanja. Imao je sve što se može poželjeti, a dedo i bika su ga toliko voljeli da se ta ljubav, i kada bi bila podijeljena, ne bi mogla opisati. Ali opet… Majka nije bila pored njega. Otac, braća i sestre. Njihova mala sofra oko koje bi se jedva poredali. A tek majka. Sa suzom u očima gledao bi drugu djecu koja vesela skakuću oko svojih majki.

Dva puta godišnje bi viđao svoju voljenu i opet bi suze tekle, jecaj nije prestajao, a nada da će je ponovo zagrliti samo bi se povećala. Kažu, kada mu je majka preselila on je najviše plakao. Lio je suze kao onoga dana u kome je prvi put rastavljen od nje. Bio je vječito siroče, vuk samotnjak. Braća i sestre nikako nisu mogli da ga gledaju kao dio njih, uvijek su ga odbacivali, a on je, zapravo, samo žrtva svega. Ali, i to je život. Nikome isti. Ostaje samo da se zapitamo – ko je kriv?

Zašto nedužni stradaju i zbog čega nevini pate? No, to je ono što je postojalo i što će postojati. Nama jedino ostaje da pokušamo otkloniti tu nepravdu, ili bar da budemo oslonac onima koji proživljavaju isto.

(Glas islama 271, strana 27, Rubrika: Pouka, Autor: Džemila Dudić)