SANDŽAČKA OMLADINA – NEVOLJNICI ILI NOVI MUHADŽERI

dzenisParadom protiv problema

 Nije svejedno gledati svoje kolege sa fakulteta kako prekidaju studije i odlaze tamo odakle nemaju namjeru da se vrate. Nije svejedno čuti od većeg broja omladine kako barataju ciframa koje im se traže za posao. Nije svejedno ni gledati kako iz naših srednjih škola izlaze zanatlije koji nemaju mjesta u fabrikama, jer fabrika nema. Sve ovo bilo bi svejedno samo neprijateljima civilizacije.

 

Omladina nam se masovno iseljava iz Sandžaka. Kako oni sa fakultetima, sa diplomama sa postdiplomskih studija, tako i ljudi koji posjeduju znanje nekog vrijednog zanata, svjesni su da u stanju kakvom je, budućnosti za njih ovdje nema. Zato odlaze. Prvi odlaze zato što im je za dobijanje posla potrebna suma novca ne bi li “kupili svoj posao”, a drugi iz razloga što nijedan po obimu ozbiljan proizvodni pogon nije otvoren još od pada komunizma na ovim prostorima. Oni koji ostaju snalaze se, uporni su, vrijedni, naslijedili su našu tradiciju volje i upornosti za životom u Sandžaku. Iako ne znaju šta im sutrašnji dan donosi, bore se. Vjeruju u Boga i ta ih vjera održava. Da te vjere nije odavno bi nestalo sve. Velika je nepravda ono što se čini našem vrijednom mladom čovjeku. Oduzima mu se budućnost, oduzimaju mu se normalni uvjeti života.

Novi Pazar je, primjerice, najmlađi grad u Evropi. Hvala dragom Bogu i ako Bog da ostat će najmlađi. To znači da je Novi Pazar grad gdje mahom mladi zasnivaju svoje porodice i imaju višečlane familije. U uvjetima kakvi jesu, broj nezaposlenih roditelja ili budućih roditelja je nepodnošljivo visok. Pitanje je da li će u skorijoj budućnosti volja za podizanjem nataliteta jenjavati u Sandžaku pod nametnutim svirepim egzistencijalnim pritiscima? Da li će se granica ulaska mladih ljudi u brak pomjerati zbog straha od egzistencije porodice koju planiraju? Ili će se pak dvoje mladih ljudi odlučiti da traže azil u nekoj od zemalja EU. Ili se neko može šaliti sa tim da će nama koji ostanemo biti bolje ako nas se u narednih deset godina odseli pedeset hiljada?

Nije svejedno gledati svoje kolege sa fakulteta kako prekidaju studije i odlaze tamo odakle nemaju namjeru da se vrate. Nije svejedno čuti od većeg broja omladine kako barataju ciframa koje im se traže za posao. Nije svejedno ni gledati kako iz naših srednjih škola izlaze zanatlije koji nemaju mjesta u fabrikama, jer fabrika nema. Sve ovo bilo bi svejedno samo neprijateljima civilizacije.

Zašto je toliko teško otvoriti jedan veći proizvodni pogon u Sandžaku? Možemo se složiti da smo u kapitalizmu i da su prošla vremena kada je država otvarala fabrike i podizala ekonomiju, ali kako je moguće da se Novi Pazar, jedan od najvećih gradova u Srbiji i lider u regionu, zaobilazi na ovaj način? Nemoguće je da nekadašnji tekstilni gigant Evrope i čudo industrije obuće danas nema barem jedan veliki pogon. Za našeg vrijednog čovjeka i naš proizvod čuo je svijet, a danas nas nema ni na mapi mjesta potencijalnih ulagača.

Mladi se snalaze, rade godinama poslove gdje nisu osigurani. Ogromna većina koja će svoj radni vijek provesti na nekom radnom mjestu neće imati ni dana radnog staža. Ako se neko zapita zašto oni koji rade ne uplaćuju staž, postavlja se pitanje koliko njih to zaista može obzirom na novčani iznos koji dobijaju? Uostalom, radni vijek bez penzije u starosti pitanje je koje će današnju omladinu mučiti tek u poznim godinama života.

Omladinu ne treba da zanima ono što im se recitira ili priča, bilo da su u pitanju političari, ili ma ko drugi. Ili se trebaju aktivno uključiti u politiku i mijenjati svoje stanje, ili prosto zahtijevati od svojih predstavnika da im otvaraju fabrike i radna mjesta u državnim upravama bez korupcije sa jednakim šansama za sve.

Dosta je paradiranja i prazne priče. Ko paradira mora to prestati i pomoći sandžačkim sinovima i kćerima. A sandžački sinovi i kćeri trebaju biti svjesni šta im je prioritet u životu. Moraju se boriti da im se obezbijedi posao i uvjeti za stvaranje porodice. Ispod mahanja zastavama mnogih stranaka trebaju biti svjesne, ali i bijesne glave koje će tražiti pravo na normalan život. Moraju shvatiti da se niti šutnjom, niti trpljenjem, a još manje podaničkim mentalitetom može nešto postići. Nepravdu moraju otkloniti stalnim ukazivanjem na nju, a nove mogućnosti stvarati traženjem od onih koji mogu utjecati da se one stvore.

Najveći patriotizam, univerzalni patriotizam, glasio bi: Omogućiti svakom Sandžakliji da dobije posao, da formira svoju porodicu (ima dom i djecu) i da živi na ognjištu svojih djedova. Omladina nam se masovno iseljava iz Sandžaka i to spriječiti najveći je patriotizam, najveće je dobro i hair koji se može učiniti.

 (Glas islama 272, strana 15, R: Analitika,A: MSc Dženis Šaćirović)

 

Autor je publicista, saradnik u nastavi na Departmanu za Pravne nauke na UNINP i član Matice Bošnjaka Sandžaka