ŠEJHUL ISLAM AHMED IBN ABDUSELAM IBNU TEJMIJE A.R.

 

IMG_1453 Velikani ummeta

 On je napisao 500 tomova knjiga. Teško je iščitati knjige i djela Ibn Tejmije, a kamoli ih napisati za tako kratko vrijeme

 

Svaki čovjek je društveno Allahovo dž.š. biće koje ima potrebu za uzorom na koga će se ugledati. Zbog toga je Uzvišeni Allah dž.š. znajući našu potrebu i slabosti slao poslanike, najbolje ljude, koji su u svakom smislu bili najpotpuniji da bi se ljudi na njih ugledali. Allahovi poslanici su bili oni koji su najbliži Allahu, koji su imali najispravnije stavove i radili najbolja djela. Nakon što je Allah dž.š. završio svoju poslanicu ljudima tako što je poslao Muhammeda s.a.v.s. cijelome čovječanstvu i svjetovima do Sudnjeg dana, učenjaci – ulema zauzeli su mjesto Allahovih poslanika kod ljudi. Ulema i učenjaci su ti koji su u društvu ono što su bili Allahovi poslanici kada su živjeli sa svojim narodima.

Ummet Muhammeda s.a.v.s. je dao takve primjere alima, učenjaka i velikana koji, iako su umrli prije nekoliko vjekova, i danas su toliko svježi sa svojim primjerima u našim srcima i glavama, u kojima se govori detaljno o njihovim biografijama da se muslimani mogu i u ovom vaktu okoristiti njihovim primjerima koje su davali i pokazali kako se vjera živi i poštuje.

Zbog toga smo odlučili da u nekoliko navrata govorimo o velikanima islama i muslimana da bi se trgnuli iz nemara u kojem se nalazimo kako bi krenuli brže ka Allahu dž.š. i čvršće koračali stazom islama, Kur'ana i Šerijata.

Nema sumnje da je jedan od velikih ljudi koji je obilježio svoje doba i svoje vrijeme posebno, o kome se govori i nakon njegove smrti i njegovo znanje se širi, veliki reformator, imam, učenjak i autoritet šejhul islam Ahmed ibn Abduselam ibnu Tejmije a.r. koji je rođen 667. godine poslije Hidžre resulullaha Muhammeda s.a.v.s. a umro je 728. godine poslije Hidžre.

Nakon što su ummet i muslimani doživjeli tri zlatna stoljeća, a to su stoljeća u kojem su živjeli ashabi resulullaha Muhammeda s.a.v.s., zatim stoljeće tabiina, onih koji su sreli ashabe  Muhammeda s.a.v.s. i treće stoljeće je obilježilo postojanje i djelovanje velikih autoriteta poput imama Šafije, Buharije itd, nastupilo je jako kritično doba za islam i muslimane. Nakon procvata znanja i nakon što su ovi učenjaci napisali lijepe knjige i proširili ih među ljudima došlo je vrijeme kada se to znanje učahurilo. Učenjaci tog vakta i zamana slijedili su slijepo ono što su zatekli od svojih predaka. Nisu otvarali vrata idžtihada i slobodnog razmišljanja.

Onaj koji je tu začahurenost maksimalno potisnuo bio je šejhul islam Ibn Tejmije koji je u 7. stoljeću po Hidžri maksimalno otvorio vrata idžtihada i iznjedrio nekoliko učenjaka, vrhunskih alima, od čijeg se znanja muslimani i danas koriste. Pored Ibn Tejmije, koji je bio vođa slobodnog razmišljanja i znanja, vođa u ibadetu i činjenju dobrih djela, imam u borbi protiv neprijatelja, zulumćara i novotara, njegovi učenici su Ibn Kajim (koji je toliko kvalitetnih djela napisao ima ih i na našem jeziku), zatim Ibnu Kesir (koji je napisao jedan od najpoznatijih  tefsira Kur'ana), zatim Ibnu Redžep el Hambeli (koji je komentarisao i ostavio najbolji komentar 40 hadisa imama Nevevija), kao i imam El Vehebi. Ova imena dovoljna su samo da se spomenu onome ko ima imalo znanja o islamskim učenjacima kako bi uvidio koliki je doprinos Ibn Tejmije dao ummetu i muslimanima samo preko svojih učenika, da ne govorimo o knjigama i djelima koje je napisao.

Njegov učenik El Vehebi kaže: „On je napisao 500 tomova knjiga. Teško je iščitati knjige i djela Ibn Tejmije, a kamoli ih napisati za tako kratko vrijeme.“

Ibn Kesir kaže za njega da je u vremenu u kojem je živio bio historija. To znači da sve bitno što se događalo u Damasku gdje je živio bilo je vezano za njega. Živio je sa ljudima, popravljao im stanje, pozivao ka Allahu dž.š., sav svoj život, svoje kapacitete i mogućnosti učinio je servisom i uslugom za islam i muslimane.

Prva stvar koja je digla visoko Ibn Tejmiju i dala mu mogućnost da postane ovako veliki čovjek jeste što se rodio i odgojio u ulemanskoj kući gdje je znanje bilo zastupljeno. On je sa osam godina upućivao dovu Allahu dž.š.: „O Gospodaru koji si podučio Ibrahima a.s. poduči i mene. O Ti koji si dao Sulejmanu a.s. razum da razumije stvari onako kakve jesu, učini i mene da ih i ja razumijem na taj način.“

Zaista mu je Allah dž.š. dao znanje sa kojim se niko nije mogao ravnati i razumijevanje koje niko nije imao u tom vaktu. Kada iščitavamo njegovu biografiju shvatit ćemo da je on potencirao da je vjera iskrenost i težio je tome da sve što radimo činimo radi Gospodara nebesa i zemlje. Sva vjera je sadržana u iskrenosti. Vjernik i čovjek je u obavezi da bude iskren u svom odnosu prema Allahu i da ono što radi od djela čini radi postizanja Allahovog zadovoljstva, kao i da gaji iskrenost prema ljudima. Uzvišeni Allah je zbog njegove iskrenosti njemu davao kabula i ljudi su prihvatali to njegovo znanje.

Ibn Tejmije je govorio da cilj rada i pozivanja jeste Allah i Njegovo zadovoljstvo, a sredstva koja koristimo su organizacije i institucije, a nisu cilj sam za sebe. Vrlo često ljudi ovdje čine greške sa posljedicama kada zamijene ulogu sredstva i cilja. Nešto što je sredstvo postane cilj i obrnuto. Ovaj ćurs, što bi naš narod rekao, nije cilj sam za sebe već služi da bi se sjelo na njega kako bi se znanje prenosilo. Cilj je znanje koje se preuzima i nauči da bismo došli do Gospodara nebesa i zemlje.

Ljudima koji su hrlili za nekim funkcijama i pozicijama u društvu rekao je: „O ti koji hrliš i trčiš za pozicijama u društvu, znaj da šta god poželiš i ostvariš od dunjalučkih pozicija Faraon je imao veću poziciju od tebe u dunjalučkom smislu. Da li mu je to koristilo kod Allaha dž.š? Nije.“

Pozicija i funkcija koju je imao Faraon bila je razlogom da zasluži Allahovu srdžbu i kaznu. Nije problem da čovjek ima poziciju u društvu. Ne, problem je kada se pozicija shvati kao cilj, a ne kao sredstvo. Svaka pozicija i obaveza koju obavljaš u društvu treba da ti bude sredstvo da njom pomogneš islam, muslimane i istinu. Ako ti funkcija ne služi za to onda ti je ona samo kazna, a nije ti blagodat. Onaj ko shvata funkciju kao sredstvo da bi uzdigao Allahovu dž.š. vjeru i da bi pomogao islam i istinu te pomogao ljudima, taj će čovjek preko tog sredstva da se približi Allahu dž.š. Kada je u pitanju imetak, on je sredstvo, nije cilj sam za sebe. Oni koji hrle za imetkom, a smatraju ga ciljem neka znaju da je Karun imao mnogo više imetka od njih. Ali on je smatrao imetak ciljem, pa je Uzvišeni Allah dao da se otvori zemlja pod njim i da propadne sa svojim imetkom u nju. Kada bismo uložili živote nikada ne bismo mogli da postignemo ono što je postigao Karun u ovom segmentu. Ako imaš imetak, pa ga koristiš da se približiš Allahu dž.š., pa hraniš svoju porodicu na halal način, pa pomogneš prije svega sebe u pokornosti Allahu dž.š., pa pomažeš islam i muslimane, pomažeš u širenju znanja te izgradnji kuća i institucija gdje se Allahova riječ uzdiže, onda si pogodio i stavio stvari na svoje mjesto. Ko pogriješi u ovome bit će mu to samo kazna, a ne nikako blagodat.

Kada je u pitanju znanje Ibn Tejmije, on je postupao po njemu jer je to glavni cilj. Nije cilj da se samo znanje gomila. Primjer onoga koji ima znanje, a ne postupa po njemu isti je kao onoga koji nema znanje, pa ne radi. Uzvišeni Allah je tu kategoriju ljudi koji imaju znanje, a ne rade po njemu uporedio sa psom. Zato je jako bitno da postupamo po znanju.

Kada je u pitanju hrabrost Ibn Tejmije može se puno govoriti o tome jer je živio u vremenu kada su se muslimani potpuno predali, dotle da su u to vrijeme Tatari ušli u Bagdad, zapalili biblioteku i ubili stotine hiljada vjernika, a muslimani nisu našli za shodno da zaštite svoj vatan.

Ima danas puno ljudi koji svoj nehat i nerad opravdavaju hadisima iz Kur'ana i Sunneta. Nije dovoljno da znaš dokaz već da znaš i da ga upotrijebiš. Tada je Ibn Tejmije ustao i žestoko se suprotstavio, ušao je kod vladara muslimana. Vladari su se bojali njega i njegovog stava i priče.

Tada je rekao da se mora vojska izvesti da brani islam i muslimane, a na čelu te vojske bio je Ibn Tejmije. To je islam, musliman, ulema, prvaci i predvodnici koji shvataju da ne treba samo da sjede u džamijama i zikre. Ne, nije to vjera koju nam je Allah objavio.

Ulema i učenjaci trebaju da budu prvi predvodnici u svakom hairu i dobru, jer su najzaslužniji da ih predvode. Da Ibn Tejmije nije tada muslimanima otvorio oči oni bi sami postavljali glave na panjeve. Tatari su kasnije primili islam nakon što su im veliku štetu napravili. Kasnije su njihovi prvaci pozvali muslimanske prvake na prijem gdje su svi jeli sem Ibn Tejmije. Kada je upitan što ne jede, odgovorio je da ne može da jede ono što je oteto od muslimana i da ga sada potura kao svoj doček te dodao da zaslužuje grdnju, a ne pohvalu za imetak koji je otet od muslimana.

Kada je u pitanju ahlak i odnos prema ljudima, on je bio grub prema nepravednicima, a prema muslimanima je bio blag poput Poslanika s.a.v.s., družio se ljudima, hodao sa njima, išao na pijacu, učestvovao na skupovima. Kada je jedan od njegovih neprijatelja preselio, jedan od njegovih učenika je donio muštuluk za tu vijest. Ibn Tejmije je pocrvenio i rekao: „Zar želiš da me obraduješ time što je jedan musliman umro? Ustani sa mnom i idemo kod njegove porodice“, gdje im je rekao da je on njihov staratelj nakon smrti njihove glave porodice.

Musliman i kada se sa nekim ne slaže, posebno sa muslimanima, u stavovima ne znači da mu želi zlo i štetu. Želi im uputu i da se poprave, Allah dž.š. da im oprosti. Ibn Tejmije se striktno pridržavao Kur'ana i sunneta Poslanika s.a.v.s.

Jedna od njegovih osobina je čvrsti oslonac na Allaha dž.š. i stalno obraćanje i vraćanje Allahu dž.š. onda kada mu je bilo najteže. Kada je učestvovao u bici odbrane Damaska od Tatara išao je ispred vojske govoreći: „Tako mi Allaha, mi ćemo danas sigurno pobijediti.“ Inšallah, ubjeđenje u koje čvrsto vjerujemo jeste da te Allah dž.š. neće napustiti i ostaviti bez podrške kada ti je najpotrebnija i dati ti ono što želiš.

Ibn Tejmije se u naučnom smislu suprotstavio svim zabludjelim pravcima, filozofima koji su htjeli svoje pravce i pravila da postave za osnov islamskog vjerovanja. On je sjeo i izučio filozofiju i logiku te njihovim argumentima im odgovarao. Napisao je knjigu u kojoj je ukazao da nema kontradiktornosti između vjerodostojne Objave i zdravog razuma.

Imam Vehebi je rekao: „Kada bih se zakleo između Hadžerul-esveda i vrata od Kabe, na kojem se prima dova, da Ibn Tejmije nije vidio nijednog čovjeka koji je sličan njemu, ja bih tada zaista istinu rekao.

Poznati alim i učenjak El-Aidi po jakom stilu izražavanja rekao je: „Mislim da Allah dž.š. nakon Ibn Tejmije neće stvoriti čovjeka koji je sličan njemu.“

Kada mu je jedan od učenika rekao: „Vidimo da stalno zikriš i spominješ Allaha dž.š.“, rekao je: „Moje srce je isto kao riba koja kada izađe iz vode mora da umre. Moje srce bez zikra i spominjanja Allaha dž.š. ne može da živi.“

To mu je pomoglo kako bi prebrodio sve probleme i nepravde na koje je nailazio. Nekoliko puta je bio zatvaran i u zatvoru je preselio, ali je govorio: „Šta mi može moj neprijatelj? Ako me protjera iz moje zemlje to mi je hidžra na Allahovom putu. Ako me ubije to mi je šehadet na Allahovom putu. Ako me zatvore to je moj itikaf i osamljivanje sa Gospodarom.“

Ibn Tejmije je živio probleme ljudi, družio se i miješao sa učenjacima, ulemom, vladarima i običnim ljudima. Na taj način treba ulema da se ponaša. Ne trebaju da budu izolirani, to nije rješenje. Bolji je onaj koji se miješa i popravlja stvari, sabura na njihove uvrede i neprijatnosti koje doživljava.

On je poznavao vrijeme u kojem živi i adekvatno davao rješenja za probleme. Da bi mogao da imaš ispravne stavove moraš da poznaješ stvarnost u kojoj živiš. Ne možeš da živiš danas u knjigama koje su pisane u 10. vijeku po Hidžri, a da ne vidiš probleme današnjice.

Kada su se u vrijeme Ibn Tejmije pojavili ljudi koji su se bavili sihrom i magijom te obmanjivali i lagali ljude da bi na taj način predstavili svoju laž istinom ,a istinom laž, Ibn Tejmije je sjeo i napisao knjigu „Razlika između Allahovih prijatelja i šejtanovih prijatelja“, tj. koji su znaci koji će ti pomoći da napraviš razliku. Tada se suočio sa problemom zabludjele sekte koja je obmanjivala narod da mogu da hodaju kroz vatru. On nije rekao: „To se mene ne tiče“ već je riješio taj problem i otkrio ih.

Kada je jedan od ljudi opsovao Poslanika s.a.v.s. Ibn Tejmije je otišao kod vladara i zatražio odgovarajuću kaznu za tog čovjeka. Došla je rulja koja je posvjedočila u korist tog kršćanina koji je psovao Poslanika s.a.v.s., a okrivili su Ibn Tejmiju koji je branio Resulullahovu čast.

Vrlo često kada želimo da pomognemo našem narodu i izvedemo ga iz tmine, oni stanu na put tog haira i širenja znanja. Nakon toga je napisao knjigu „Isukana sablja na onoga ko psuje Poslanika s.a.v.s.“. U njoj je objasnio šta je naša obaveza prema Poslaniku s.a.v.s. i Allahu dž.š., koja je kazna i koje su posljedice doživjeli oni koji su psovali Poslanika s.a.v.s.

Tu je spomenut hadis koji govori o čovjeku koji je primio islam i dostigao stepen da je bio pisar  Objave Poslaniku s.a.v.s., zatim se odmetnuo i počeo da grdi Poslanika govoreći: „Sve što vam govori Muhammed da je objava od Allaha nije, jer je to ono što sam mu ja napisao.“

Kada je taj čovjek preselio ukopali su ga njegovi sunarodnjaci. Prvog dana nakon njegovog ukopa našli su ga tako da ga je zemlja izbacila. Njegovi sljedbenici su govorili da je to uradio Muhammed s.a.v.s. sa svojim ashabima. Zatim su ga ukopali duboko i sutradan opet ga je zemlja izbacila. Zemlja neće da primi onoga ko psuje Allaha i poslanika Muhammeda s.a.v.s. Tom društvu u kojem se huli na Allaha i Poslanika ne može dobro da se dogodi već samo zlo.

Glas islama 274, strana 25, Rubrika: Tragom ummeta, Autor: Hfz. Abdurrahman-ef. Kujević