Konsenzus oko nacionalnih interesa Bošnjaka u Sandžaku

 

dzenisSandžak je odvojen od Bosne 1878. godine nakon Berlinskog kongresa i zatim definitivno 1992. godine kada je Bosna morala napustiti iskasapljenu Federaciju jugoslavenskih republika.

Tokom svih godina i danas jasno je da se Bošnjacima želi oduzeti sve kao 1878, 1907, 1945, 1948. ili neke tragično obilježene godine u povijesti Bošnjaka Sandžaka, ali od njih je uvijek zavisilo hoće li tih datuma biti i u budućnosti.

 

Historija nije zapamtila nacionalne države u kojima bi egzistirao isključivo jedan narod. Tokom hiljada godina ratova, migracija, pomijeranja granica, pripadanja jednima ili drugima, svojima ili tuđincima, sve narode je pratila ista sudbina – onoliko koliko su jaki, toliko su kadri opstati. Ako treba govoriti u civilizacijskom fenomenu na tlu Evrope, najprije treba spomenuti jedan, prema razmjerama drugih, mali prostor, ali u historijskom kontekstu veliki, veći od mnogih. Sandžak – jedna od najautohtonijih sredina jednog evropskog naroda, tlo koje se nije moglo modificirati, niti kartografski, niti etnički, niti bilo kako, jer se kosilo sa voljom jednog prkosnog, ali nadasve poštenog naroda odanog sebi i svojim korijenima.

Okolnosti koje su godinama nadolazile mijenjale su način sandžačkog opstanka. Sandžak je odvojen od Bosne 1878. godine nakon Berlinskog kongresa i zatim definitivno 1992. godine kada je Bosna morala napustiti iskasapljenu Federaciju jugoslavenskih republika. Još jedna nesretna okolnost po Sandžak je uspostavljanje novih granica koje ga konačno i trajno cijepaju na dva dijela uspostavljanjem samostalne Republike Crne Gore i njenog izdvajanja iz državne zajednice sa Srbijom. Dva velika preokreta za nešto manje od decenije i po učinili su da sandžački Bošnjaci ostanu bez prisustva matice i da se podijele u dvije državne zajednice. Tako su počeli novi, neočekivani i za rješavanje nedovoljno spremni problemi koji i danas napadaju nacionalno tkivo sandžačkih Bošnjaka. Pošto se vitalni interesi svakog opstanka, kako onog u okvirima matične države tako i svake grupacije, kako autohtone tako i novonastanjene na nekom prostoru, uvijek zasnivaju na istim elementima opstanka, stoga se i za Sandžak može reći da opstanak i razvoj njegovog najbrojnijeg – bošnjačkog naroda zasniva na očuvanju: imena, jezika, historije, kulture, tradicije i ostalih elemenata (političkih i intelektualno-obrazovnih), zatim na njihovom afirmiranju i nastojanjima postizanja konsenzusa oko svih za sandžačke Bošnjake pitanja od vitalnih nacionalnih interesa.

 

Ime i jezik

Što se imena i jezika tiče, ime Bošnjak ukinuto, zabranjeno, prikazano kao ilegalno bivalo je stotinu godina. Jezik bosanski, najstariji jezik na ovim prostorima, ukinut je silom. Nestajanjem ova dva najznačajnija elementa, Bošnjaci su pred stvaranje Kraljevine, a kasnije i federativne države bivali narod koji “ne postoji”, ili pripada jednome od dvaju naroda koji ga okružuju i dijele sa njim državu. Utjecaj sile koji je isključio biće bošnjaštva utjecao je i na događaje koji su uslijedili, a bivali su uzrokom inferiornosti prema narodu koji se svojatao ili prekrižavao kao da nikada nije postojao. Gubljenjem imena Bošnjak i jezika bosanskog, pod prisilom, počela se pisati neka nova historija u kojoj postoji jugoslavenstvo i srpskohrvatski jezik, stvoreni na vještačkim osnovama i najviše na račun Bošnjaka. Oduzimanjem ovih elemenata nacionalnog bića, Bošnjacima se više nije priznavala ni autohtonost, niti viševjekovna postojanost, pa su bili poistovjećivani sa Turcima, ili Turcima srpskih ili hrvatskih korijena. Uzrokom tome, čak i među našom elitom, piscima i historičarima ne se spominje ime Bošnjak, a kao paradoks tome treba spomenuti dva primjera iz dva historijska sandžačka spisa. Sandžački historičar dr. Ejup Mušović u svom djelu Etnički procesi i etnička struktura stanovništva Novog Pazara, govori o tome da: „…Muslimani nikada nisu imali drugi jezik osim srpskohrvatskog.“ I to pripisuje onim vjekovima turske vladavine na ovim prostorima, a opće je poznato kada je vještački, izostavljanem bosanskog, nastao tzv. srpskohrvatski jezik. Prema tome, valja napomenuti da je i intelektualna elita za vrijeme postojanja bez identiteta umnogome odgovorna za prikazivanje historijskih falsifikata.

Dana 27.09.1993. godine u Sarajevu je održan Prvi Bošnjački sabor – historijski trenutak u historijskom vremenu po Bosnu. Inicijativom rah. Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Bosne, te velikog broja političke elite i intelektualaca toga doba, ispravljena je najveća nacionalna nepravda koju je Evropa zapamtila – vraćeno je ime Bošnjak, a i utemeljen bosanski jezik. Povratak bošnjačkog imena predstavljao je trijumf nad historijskom podvalom koja je bošnjački narod decenijama odvajala od istine i dovela do stanja gdje je prema reakcijama nekih kartografa i sociopata bio osuđen na lišavanje svega što mu pripada. U Sandžaku se skoro desetljeće kasnije, obzirom na popis stanovništva koji se tada u Srbiji organizirao, po prvi put definisalo nacionalno pitanje naroda koji do tada nije imao izbora ili se deklarisao pod vještačkim i nametnutim nacionalnim imenom Musliman. Nacija – Bošnjak; jezik – bosanski. Ood tada se i na ovim prostorima afirmiraju oba elementa nacionalne pripadnosti naroda koji živi izvan granica matične države.

 

Historija, kultura i tradicija

Ovaj dio, kao skup elemenata koji su spona održivosti bića nacije i njenog priznavanja, kako u prošlosti tako i u budućnosti, teže je rješavati obzirom na različite poglede na suštinsku cjelokupnost pomenutih elemenata. Pošto je kontinuitet postojanja država na ovim prostorima bio relativan u posljednjih stotinu godina, možemo u prvi plan uzeti primjer Sandžaka, kome se sudbina mijenjala iz decenije u deceniju. Velikana svoje kulture u historiji ima pregršt, kao i heroja koji su u nesretnim vremenima i vremenima bezvlašća ili otvorenih neprijateljstava prema njemu od strane drugih naroda bili zaslužni što mnoge dijelove Sandžaka i danas naseljavaju njegovi starosjedioci Sandžaklije, a ne neki drugi. Stoga se konsenzus oko ovih pitanja mora sprovesti, ali dodatni problem u neophodnosti implementiranja tog konsenzusa predstavlja nedefinisan stav dviju država oko priznavanja istinitih, višestrano razmotrenih i dokazivih historijskih činjenica.

 

Politički i intelektualno obrazovni element sandžačkih Bošnjaka

Kako se štite nacionalni interesi, najprije pogledajmo region Balkana i funkcioniranje političkih i drugih institucija koje imaju funkciju stožera zaštite, a u ovom slučaju naroda van matične države. Način na koji funkcionira zaštita nacionalnih zajednica od strane države matice Mađara u Vojvodini; Srba na Kosovu i u Bosni; Hrvata u Hercegovini; Albanaca u zapadnoj Makedoniji i u Crnoj Gori, ilustruje se kroz znatno manji, ili po srazmjeri gotovo neprimjetan odnos diskriminacije, koji je nažalost suprotan kada je u pitanju zaštita interesa bošnjačkog naroda od strane matične države, jer iako jedino Bosna nije deklarisana kao nacionalna država i u ovom sistemu kakav je prisutan u Bosni, Bošnjaci su konstitutivan narod i imaju institucije koje se mogu brinuti za etničke skupine izvan granica države. Bosna ništa manje ne može učiniti od ostalih država koje se bore za svoje nacionalne grupacije izvan njene teritorije.

Konsenzus oko nacionalnih pitanja jedan je jedinstveni cilj koji prognozira, promovira i afirmira matica država prema svojim nacionalnim grupama u susjednim državama. Naravno, što se tiče pomenutih pet elemenata oko imena, jezika, historije, kulture, tradicije i ostalih, najbitniji je politički diskurs, tj. političko određenje nacionalnih interesa, što krajnjih dometa u ostvarivanju interesa, što tzv. “donje crte” ispod koje se političko djelovanje smatra destruktivnim. Na taj način matična država može da spriječi sve neželjene političke elemente koje teže asimilaciji, denacionalizaciji, te stvaranje krive slike o historijskim događajima koje određeni i samoproklamovani i vještački favorizirani antinacionalni faktori – predstavnici Bošnjaka mogu deklarisati kroz svoje političko djelovanje. Destruktivno političko djelovanje koje će gaziti po mrtvim kostima strijeljanih, nevinih i nedužnih Bošnjaka u Šahovićima, na Hadžetu i drugim mjestima, mora biti sankcionirano i predstaviti se kao destruktivno, a s druge strane, moraju se podržati zdrava i afirmativna politička mišljenja koja će nositi istinu sa sobom i u sebi, kako u Sandžaku, tako i van Sandžaka. Jedno je sigurno –  Bošnjaci Sandžaka nemaju čega da se stide. Naprotiv, trebaju se ponositi:  što zbog svoje antifašističke tradicije, što zbog tradicije življenja i prihvatanja drugih i drugačijih tokom cijele svoje povijesti.

Tokom svih godina i danas, jasno je da se Bošnjacima želi oduzeti sve kao 1878, 1907, 1945, 1948. ili neke tragično obilježene godine u povijesti Bošnjaka Sandžaka, ali od njih je uvijek zavisilo hoće li tih datuma biti i u budućnosti.

(Rubrika: Analitika, Glas islama 277, strana 28, Autor: Dženis Šaćirović)