SVIJEST

Čitajući Frojda, čovjek pravi moguću analogiju između sebe i Frojdovog pacijenta. Čitajući Dostojevskog, čovjek razmišlja o etiologiji puta nesretne ili poročne sudbine nekog od njegovih glavnih junaka. Šekspirove tragedije opravdavaju najveću istinu – svaki zli duh će svakako stradati, ali i poneki dobar s razlogom. Svuda su razlozi i odgovori, a sudbine su pune i jednih i drugih.

Težnje koje neprestano pokreću čovjeka karakterišu njegov put. Ali svaki čovjek nema mogućnost da svoj put dovede do kraja. Između ostalog, čovjekova težnja je samo jedan dio ostvarenog, koji se u njegovoj percepciji odvija. Drugi dio odvija se u stvarnosti, a stvarnost, ipak, i pored najčvršćeg čovjekovog ubjeđenja, nije u njegovim rukama.

Jesmo li kadri dokučiti ono što nam se događa, iako, polusvjesni nadziremo moguću etiologiju problema? Jesmo li mudri da nakon prvog poraza ne shvatimo da je to uzrokom našeg konačnog kraja, ili će nas svako iskustvo natjerati da dopremo do mudrosti Onoga koji nam određuje ono zašta sami nismo kadri – za dobijanjem onog što želimo onako kako i kada želimo.

Etiološki pristup

Mada su sva saznanja unutar ljudskog duha došla iz empirijskih iskustava, iako je pračovjek saznao da se vatrom može opeći, zašto njegov daleki potomak i dalje isto to čini, isto onako neobazrivo kao što je on postupio prvi put? Analiza svake hronologije, tako i one koja se može vidjeti u biografiji neke ličnosti, ništa nam ne ostavlja nego da taj lak posao zaokružimo konačnim mišljenjem ili stavom: Da, “to“ je bilo zato što je “to“ prethodilo “tome“.

Nakon toga tek može biti poučen ljudskom historijom, rovariti po ličnostima koje su imale težak put do uspjeha, ali sa namjerom da dokuči sva Božija iskušenja koja su bila neophodna jer čovjek nije bio kadar da ih sam za sebe stvori, iz njih nešto nauči i riješi neke svoje unutarnje dileme koje će djelovati pozitivno na ishod.

Korijen dobra i zla

Ukoliko se u čovjekovoj percepciji odigra zamisao o dobrom, čovjek treba duboko analizirati tu misao ili svijest o njoj i pokušati naći poveznicu sa njom. Da li je, kako i na koji način dobra misao došla do percepcije, nije važna samo iz razloga shvatanja nje same, već i za produbljivanje i širenje takvih pozitivnih misli. Je li nas neki događaj, susret ili razgovor sa nekim doveo do nekih dobrih misli, moramo shvatiti ne bi li nastavili da crpimo smisao dobrog u daljoj percepciji i pripremi za djelovanjem. S druge strane, svaka loša misao, čak i ona naizgled bezazlena, pokrenuta hitrim potezima čovjekovih poriva ili nedostataka u životu, mora biti zarivena kandžama radoznalosti o saznanju otkud ona i sama potiče. Naročito tome posebno treba pažnje pridati osoba koja smatra da tako nešto “samo misli”. Povučena iskustvima velikih pokajnika, svaka duša koja smatra da će samo iz lošeg iskustva savladati samu sebe i spasiti se istog, dolazi u iskušenje da joj se upravo to iskušenje nađe pred vratima razuma.

Zašto je “pomisliti” tako blizu “učiniti”

Čovjekova težnja za dobrim ili lošim definitivno je izvodljiva u okvirima ljudskog duha, ljudske prirode, pa se tako i djelanje dijeli prema ljudskim namjerama. Zločin u duši može uništiti ljudsku dušu istovjetno kao i onaj koji je mogao uništiti u stvarnosti. Kada čovjek stekne stepen odlučnosti kojim je bezgranično siguran u svoj postupak, onda se djelo uzima kao da je počinjeno. Tako svaka naša zamisao već ostvarena unutar našeg duha nastoji samo da se ostvari u materijalnom svijetu.

Odgovori na pitanja kušnje

Na ovo pitanje nije najmudriji odgovor “ima goreg”. Da li ima goreg nije stepen shvatanja koji je čovjeku potreban. Ljudska priroda je sklonija da izgovori “ima boljeg”. Čovjekova priroda iznalazi načina da opravda svoju “nepravdu” upirući prstom u druge. Zato je bilo kakvo poređenje manje dobra solucija od one jasne na koju se Bog poziva: On je kadar da prati naše postupke, pa budimo mi kadri da makar izbrišemo sve ljude na planeti, da zadremo u svoje dubine i pokušamo dokučiti “zašto”.

Analiziranje svih naših postupaka može biti sukob sa ličnim “Ja”, neispunjenim u prošlosti, sazrijevanjem, ili nedovoljnim promišljanjem. Zato bivamo “u čudu” kada nam se neka misao, potaknuta racionalno pritajenom prirodom, nalazi u mnoštvu ideja sa kojima smo načelno saglasni. Nije, najzad, moguće spriječiti eskalaciju svojih težnji ukoliko se one ne dijagnosticiraju u jedan određeni skup okolnosti koje su dovele do njih.

Čitajući Frojda, čovjek pravi moguću analogiju između sebe i Frojdovog pacijenta. Čitajući Dostojevskog, čovjek razmišlja o etiologiji puta nesretne ili poročne sudbine nekog od njegovih glavnih junaka. Šekspirove tragedije opravdavaju najveću istinu – svaki zli duh će svakako stradati, ali i poneki dobar sa razlogom. Svuda su razlozi i odgovori, a sudbine su pune i jednih i drugih. Definitivno, jedna razlika je evidentna: jedna proživljena sudbina bliža je racionalnom sudu od one koja se proživljava. Proživljena je lišena poriva, strasti i izgovora. Ona nudi samo odgovore. Historija je zato puna odgovora i ličnosti sa kojima možemo usporediti i svoju i možda naći odgovor kako do spoznaje i prepuštanja – spoznaje sebe i prepuštanja Bogu.

Glas islama 280, strana 50, Rubrika: AVLIJA, Autor: Dženis Šaćirović