Nasljedstvo žene između šerijatskih propisa i naših običaja

Islam poklanja veliku pažnju propisu nasljeđivanja. Koliko je bitno nasljedno pravo govori i činjenica da je propis nasljeđivanja detaljno pojašnjen Kur’anom i Sunnetom Allahovog Poslanika s.a.v.s. te da nije ostavljeno ljudima da oni na osnovu svog mišljenja određuju nasljedstvo. Ženi je u pogledu nasljedstva vjekovima bila nanošena nepravda: nije imala pravo nasljeđivati, niti posjedovati, već je u periodu džahilijeta i sama bila dio nasljedstva. U vrijeme kada su sinovi od očeva nasljeđivali žene kao dio posjedovane imovine, Uzvišeni Allah je poslao Muhammeda s.a.v.s. da svijet oslobodi od zuluma nevjerstva i da ženu uzdigne na mjesto koje joj pripada. Islam je dao ženi pravo na posjedovanje, nasljeđivanje i raspolaganje imovinom.

Vjera islam je prožeta kroz kulturu i običaje Bošnjaka, ali u jednom segmentu našeg života odbacili smo islam i poveli se za nekim drugim mjerilima. U bošnjačkim porodicama ženi često biva uskraćeno pravo na nasljedstvo, a ako zatraži svoje pravo koje joj je Allah dao, onda taj njen postupak biva najstrožije osuđen. Nije rijetkost da se u nekim porodicama u Sandžaku brat odrekne sestre samo zato što je tražila da naslijedi dio zaostavštine svoga oca ili majke.

Donekle je razumljivo da su ljudi u nedostatku poznavanja vjere tako postupali, ali danas ne postoji opravdanje za one koji ženi uskraćuju ovo pravo, jer se lahko svaki pojedinac može upoznati sa propisima nasljeđivanja. U Šerijatu žena kao majka, supruga, kćerka, sestra, u određenim situacijama i kao nana, unuka, hala ili tetka, ima pravo naslijediti dio zaostavštine svog bližnjega. To pravo je muslimanki dao Uzvišeni Allah i nijedan običaj joj ga ne smije uskratiti.

 

„Sprema“ kao vid nasljedstva

Kod Bošnjaka Sandžaka u većini slučajeva jedino što žena dobije od svoje porodice kao imovinu jeste vjenčani dar ili takozvana „sprema“. Prilikom udaje običaj je da se djevojci daruju nakit i drugi darovi. Osim vjenčanih darova neke porodice djevojku isprate sa takozvanom „spremom“ koja se često smatra nasljedstvom djevojke.

Vjenčani dar i „sprema“ se ne mogu smatrati nasljedstvom iz sljedećih razloga:

– Nasljedstvo se dijeli odmah nakon smrti ostavioca. U većini slučajeva kod nas vjenčani dar se daje djevojci još dok su otac ili majka živi.

– Nasljedstvo se mora podijeliti onako kako je Allah propisao Kur'anom, a ne kako i koliko neko hoće.

– Nasljedstvo se mora dati na ime nasljedstva, a ne na ime vjenčanog dara.

 

Razlozi odricanja od nasljedstva kod Bošnjakinja u Sandžaku

Statistički podaci pokazuju da je na području sandžačkih općina, gdje je pretežno bošnjačko stanovništvo, izuzetno mali broj žena koje nasljeđuju. U općini Tutin u proteklih osam godina zabilježeno je da je na godišnjem nivou 50-80 žena uzelo nasljedstvo. Od tog broja, razlikujući se od godine do godine, njih 5-14 su Bošnjakinje. Slična situacija je i u ostalim gradovima Sandžaka. Tokom izrade jednog naučnog rada, istraživala sam putem anketa i intervjua koji su razlozi odricanja od nasljedstva kod sandžačkih Bošnjakinja. Istraživanje je pokazalo da su dva ključna razloga:

  1. Nepoznavanje šerijatskih propisa nasljeđivanja:

Poznavanje šerijatskog prava je prvi korak ka prakticiranju Šerijata te muslimanka mora poznavati nasljedno pravo da bi se zalagala za očuvanje njenog imetka. U današnjem vremenu kada su šerijatske znanosti dostupnije na našem podneblju nego što su to bile prije, muslimanke imaju mogućnost kroz medrese, fakultete i mnogobrojnu literaturu učiti o svakom segmentu Šerijata, pa tako i o nasljednom pravu. I našim majkama i nanama, koje su u vrijeme komunizma bile uskraćene blagodati koje mi danas imamo, dostupno je da kroz svoju djecu koja se šerijatski obrazuju uče o svojim pravima koje im je Allah darovao. Činjenica je da u Sandžaku dobar dio ženske populacije zna za pravo koje u Šerijatu žene imaju kada je u pitanju nasljedno pravo, ali i pored toga se odriču svog nasljednog dijela, iako je većina žena u potrebi za imetkom koji bi naslijedila.

  1. Običaj:

U našoj sredini smatra se sramnim djelom ukoliko kćerka zatraži ili prihvati nasljedni dio koji joj se nudi i zato veliki broj ženske djece, ženskih nasljednika, da bi izbjegle takve komentare od strane neukih, odustaju od svojih vjerom zagarantiranih prava, bez obzira što nekada zbog takvih odluka ispaštaju i one i njihovi potomci.  Žena treba imati na umu da odricanjem od nasljedstva uskraćuje pravo svojoj djeci da sutra naslijede svoju majku. Znanje i iskreno vjerovanje moraju pobijediti strah od komentara i osuda okoline. Allahove propise moramo staviti ispred propisa i običaja ljudi.

Muslimanki je dozvoljeno pokloniti svoj nasljedni dio ili se odreći nasljednog dijela nakon što nasljedstvo bude podijeljeno onako kako je Allah propisao, ako to čini svojevoljno, bez pritiska pojedinaca ili zajednice. Bitno je naglasiti da onaj u čiju korist se žena odrekne nasljedstva to treba smatrati njenim poklonom, a ne svojim pravom.

Muslimani su dužni poštovati i štititi sva prava koja je Allah dao Svojim robovima. Stoga, muslimani trebaju štititi pravo žene na nasljedstvo koje joj Kur’anom i Sunnetom pripada.

Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže:

„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90)

 

Glas islama 294, strana 27, Rubrika: Islamska kultura i tradicijaAutor: Meliha Preljević