DA LI SU DJELA SASTAVNI DIO IMANA (VJEROVANJA)

Uvod

Pitanje vjerovanja je pitanje koje je važno i aktualno od početka egzistencije ljudske vrste. Općenito, sve vjere, ideologije, ali i svaki pojedinac bavili su se, direktno ili indirektno, interpretacijom značenja vjerovanja. Lepeza shvatanja ovog pojma je veoma široka. Međutim, u ovom radu fokus je na islamskom poimanju i interpretaciji vjerovanja (imana). Islam je cjelokupni svjetonazor koji tretira sve dimenzije čovjekovog života koji trebaju biti uređeni prema Objavi. Islam je došao sa cjelokupnim sistemom propisa koji obuhvataju čitav ljudski život, prirodu i društvo. Neki od tih propisa odnose se na vjerovanje, drugi na obožavanje, treći na moral i sl. Propisi koji se odnose na vjerovanje ili iman u Allaha dž.š., meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i kada’ i kader imaju esencijalni značaj i baza su, a svi drugi propisi kao što su namaz, post, zekat, hadž, ekonomsko, privredno, pravno i drugo poslovanje smatraju se granama i nadgradnjom.

Islamsko vjerovanje je okosnica svih objavljenih kur’anskih ajeta i hadisa. Pored toga, svi veliki učenjaci koji su pisali svoje zbirke hadisa posebno su isticali teme, poglavlja i naslove koji govore o islamskom vjerovanju, kao što su: Sahih imama El-Buharije, Sahih imama Muslima, Suneni imama Ebu Davuda, Et-Tirmizija, En-Nesaija i Ibn Madže. Međutim, neki islamski učenjaci pisali su posebna djela koja govore isključivo o vjerovanju te su ih različito naslovljavali. Vjerovanje je temelj svih šerijatskih nauka, kao što su fikh (islamsko pravo), tefsir (nauka o tumačenju Kur’ana), hadis (nauka o tumačenju riječi i djela Muhammeda a.s.) i druge. Dakle, vjerovanje je osnova svih ovih nauka, što znači da bez ispravnog potvrđivanja imana ne bi bio ispravan ni tefsir, ni fikh, ni hadis. Stoga, svako čovjekovo djelo nema nikakvu vrijednost ukoliko je lišeno vjerovanja.

Islamsko učenje o vjerovanju je dvodimenzionalnog karaktera: ubjeđenje srcem koje je potvrđeno riječima s jedne strane i demonstracija vjerovanja djelima s druge strane. Stoga, u ovom radu ćemo iznijeti problematiku pitanja da li su djela sastavni dio imana uz objašnjenje stavova neehlisunetskih škola, ali primarno stava ehlisunetske provenijencije.

1. Značenje pojma iman

• Jezičko značenje pojma iman

Jezički iman se derivira od glagolaيؤمن –   أمن(amene-ju'minu) koji aludira na dva značenja:

1. Davanje sigurnosti:

Koji ih gladne hrani i od straha brani. (Kurejš, 4)

2. Vjerovanje:

Oni govore: “Budite Jevreji, odnosno kršćani, i bit ćete na pravome putu!” Ti reci: “Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao.” (El-Bekare, 135)

“O oče naš,” – rekoše – “bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.” (Jusuf, 17)

• Šerijatsko značenje pojma iman

U šerijatskom smislu, iman je pojam koji se nekada spominje samo za vjerovanje u Allaha dž.š., Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i kada’ i kader. Ovo značenje ima onda kada se u kur'anskim i hadiskim tekstovima spominje zajedno sa islamom, kao što je to slučaj u Džibrilovom hadisu. El-Gazali je definisao značenje vjere – imana kao vjerovanje i potvrđivanje svega onoga sa čime je došao Allahov Poslanik a.s. (El-Gazali, 1993.)

Pod pojmom iman može se misliti na cjelokupnu vjeru, a to je u slučaju kada se spominje odvojeno od islama, kao što je u sljedećem ajetu:

Allah je Zaštitnik onih koji vjeruju… (El-Bekare, 257)

Dakle, ukoliko se jedan od pojmova iman ili islam upotrijebi samostalno on obuhvata i značenje drugog, dok ukoliko se upotrijebe zajedno jedan će označavati dio značenja koje označava kada se spomene samostalno, a drugi će označavati ostatak tih značenja. Tada se pod imanom misli na vjerovanje srcem, a islamom na djela. (El-Hakemi, 2006; El-Dželi Ahmed Muhammed, El-Aši El-Adžemi, 2009.)

U tom kontekstu indikativan je ajet:

Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ’Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i Samilostan je. (Hudžurat, 14)

Kur'anski ajet beduinima potvrđuje islam, ali im negira iman, što aludira na činjenicu da je pojam imana veći od pojma islama. U tom kontekstu Ibn Kesir kaže: „Iz ovog ajeta se može zaključiti da je iman specifičnijeg značenja od pojma islama kao što je to i stav Ehlisunneta.“ (Ibn Kesir, 1999.)

To potvrđuje i činjenica da je Allah dž.š. Džennet obećao vjernicima (mu'minima):

On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – On je prema vjernicima Samilostan –  a na Dan kad oni pred Njega stanu, On će ih pozdravljati sa: “Mir vama!” – i On im je pripremio nagradu plemenitu. (Ahzab, 43-44)

Na Dan kada budeš vidio kako se pred vjernicima i vjernicama, i s desne strane njihove, svjetlo njihovo bude kretalo: “Blago vama danas: džennetske bašče kroz koje teku rijeke u kojima ćete vječno boraviti – to je veliki uspjeh!” (Hadid, 12)

Ovaj stav dijeli i Ibn Tejmijje: „Nagrađivanje Džennetom i izbavljenje od Džehennema vezano je za iman, dok to nije slučaj sa pojmom islam, premda je Uzvišeni pojasnio da je islam vjera koju On priznaje“:

A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati. (Ali Imran, 85)

Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. (En-Nisa, 125)

2. Da li su djela sastavni dio imana

Islamski učenjaci su suglasni da onaj čija se vjera – iman potvrdi riječima, ubjeđenjem srca i demonstrira djelima organa obezbijedio je sebi mjesto u Džennetu. Međutim, razilaženje među islamskim učenjacima nastaje u pogledu pitanja da li su potvrda riječima i ubjeđenje srcem dovoljni da čovjeka spase Džehennema i spriječe ga od vječnog boravka u njemu u skladu sa riječima Poslanika a.s.: Iz vatre će izići onaj u čijem srcu bude i trunka imana! (El-Buhari, broj hadisa: 2288)

• Stav ne-ehlisunetskih škola (sekti)

Pristup ovom pitanju vjere polarizirao se između dvije dijametralno suprotstavljene grupacije: haridžija (i mutezila) koji su tvrdili da vjeru u srcu moraju pratiti dobra djela, i murdžija koji su smatrali da suštinu imana čini vjerovanje srcem te da to ne moraju djela pratiti.^[1] Haridžije i mutezile su smatrali da su djela sastavni dio imana i ko ih izostavi izlazi iz vjere. (Adilović Zuhdija, 2004.) Haridžije i mutezile su izjednačili grešku u djelima sa greškom u vjerovanju smatrajući da je iman cjelina koja se ne dijeli: ili postoji kompletno ili ne. Stoga su haridžije smatrali da onaj ko počini veliki grijeh postaje kafir (nevjernik) dok su ga mutezile identificirali u međustanje, ali će vječno boraviti u Džehennemu sa nevjernicima. (El-Badžuri, 2002; El-Dželi, 2009.) Haridžije su smatrali nevjernikom onog koji ne obavlja farzove ili, pak, čini harame. Da bi odbranili svoj stav koristili su se alegorijskom interpretacijom ajeta: Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti (En-Nisa, 93) i hadisa: Bludnik prestaje biti vjernik u času kada blud čini, kradljivac kada krade i onaj ko pije alkohol u času kada to radi. (El-Buhari, broj hadisa: 6390)

Murdžije su smatrali da su djela nepotrebna jer se iman sastoji od ubjeđenja. Oni tvrde da grijeh ne škodi dok ima imana kao što pokornost ne koristi dok ima kufra. (El-Kari, 1997.)

Puritanizam haridžija je bio nerealističan toliko da je prijetio opstanku muslimanske zajednice, dok je konformizam murdžija bio toliko liberalan da je narušavao same temelje islamske moralnosti. Odgovor haridžija na ovo pitanje bio je bezuvjetno negativan, a odgovor murdžija bio je ravnodušno pozitivan. Zbog toga se osjećala potreba za rješenjem koje bi suzilo jaz između ova dva udaljena mišljenja i osiguralo razumnu smjernicu za premoštenje jaza između teorije i prakse u islamu. Pionirski napor prema ovom cilju učinio je Ebu Hanife. Njegova tvrdnja: „Mi ne možemo nikoga smatrati nevjernikom na temelju grijeha; niti možemo nijekati njegovu vjeru“ (El-Kari, 1997:155) spasila je muslimansku zajednicu od puritanstva.

• Ehlisunetska interpretacija

Većina (džumhur) ehlisunetskih učenjaka smatra da se iman sastoji od riječi jezikom, ubjeđenja srcem i demonstriranja djelima organa. (El-Hakemi, 2006; Adilović, 2004.) Dakle, djela su neophodna, a onaj ko ih izostavi postaje grješnik, ali ne i nevjernik. Pobornici ovog stava zauzimaju ispravnu poziciju, te nisu ni strogi kao hardžije i mutezile, niti previše blagi kao murdžije. (Adilović, 2004.) Takav stav zastupali su imami Malik, Šafija, El-Evzai, učenjaci Medine, svi imami hadisa kao što su Ahmed bin Hanbel, Ishak bin Rahvejh, kao i mnogi drugi. (En-Nesefi, 2004.)

Kur'an naglašava sva tri segmenta imana. Ubjeđenje srca je jedan od najvažnijih temelja imana. Zato je Vjerovjesnik a.s., kada ga je upitao Džibril o imanu, rekao: Da vjeruješ u Allaha, i Njegove meleke, i Njegove knjige, i Njegove poslanike, i Posljednji dan i odredbu dobra i zla. (Sahihu-l-Muslim, broj hadisa: 8)Allah dž.š. kaže: O, vjernici, vjerujte u Allaha i u Njegovog poslanika, i u Knjigu koju je objavio Svome Poslaniku, i u Knjigu koju je objavio još prije, a ko ne vjeruje u Allaha, i u Njegove meleke, i u Njegove poslanike, i u Posljednji dan, taj je daleko zalutao.(En-Nisa, 136) U sljedećem ajetu Uzvišeni kaže: Doista su samo vjernici oni koji vjeruju u Allaha i u Njegovog Poslanika, a zatim više ne sumnjaju! (El-Hudžurat, 15) I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. (El-En'am, 75)

O onima koji ne vjeruju srcem Uzvišeni kaže:

I da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: “Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!” – odgovorili: “Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili.” Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. – A Allah dobro zna ono što oni kriju. (Ali Imran, 167)

O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore: “Vjerujemo!”, a srcem ne vjeruju. (El-Maide, 41)

Riječi jezikom, kao temelj imana, dolaze odmah nakon ubjeđenja srca. Nije dovoljan jedan od ova dva temelja, tj. jedan drugog ne mogu zamijeniti, već su prijeko potrebna oba temelja. Ubjeđenje bez ubjeđenja srcem se ne smatra imanom, kao što se imanom ne smatra verbalna potvrda bez ubjeđenja srcem, već se smatra očitim nifakom, licemjerstvom. Allah dž.š. kaže: Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što nam je objavljeno, i u ono što je objavljeno Ibrahimu i Ismailu i Ishaku i Jakubu… (El-Bekara, 136)

Na drugom mjestu Allah dž.š. kaže: A kad im se kazuje, govore: “Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani.”( El-Kasas, 53)

Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: “Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo. (Eš-Šura, 15)

Treći temelj imana je demonstriranje djelima organa. Na to jasno ukazuju Kur’an i Sunnet. Tako Allah dž.š. kaže: Allah neće poništiti njihov iman (El-Bekara, 143), tj. njihove namaze. Nakon promjene kible od Bejtul-Makdisa prema Kabi, ashabi su upitali: „Šta je s našom braćom koja su umrla prije promjene kible, klanjali su prema Bejtul-Makdisu, šta je s njihovim namazima?“ Tada je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet u kojem je namaz, koji je djelo, nazvao imanom. Da djela nisu sastavni dio imana ne bi bilo ispravno ovdje nazivati namaz imanom. U drugom ajetu Allah dž.š. kaže:

Ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati,  već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. (El-Lejl, 19-20)

I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru – oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču. (El-Mu'minun, 60-61)

Koliko su djela važna aludira i to da će na Sudnjem danu djela biti vagana, a ne riječi i mišljenja:

Mjerenje toga dana bit će pravedno: oni čija dobra djela budu teža, oni će šta žele postići; a oni čija dobra djela budu lakša, oni će, zato što dokaze Naše nisu priznavali, stradalti. (El-E'raf: 8-9)

Poslanik a.s. je rekao: Iman se sastoji iz šezdeset i nekoliko dijelova. Najbolji dio jesu riječi la ilahe illallah, a najniži je ukloniti prepreku s puta, dok je i stid dio imana. (Sahihu-l-Muslim, broj hadisa: 3)

U autentičnim hadiskim zbirkama primjetni su hadisi koji aludiraju na činjenicu da je potvđivanje vjere jezikom dovoljno te je zato važno objasniti poruku i smisao hadisa takve sadržine. Muaz bin Džebel je rekao: “Jahao sam iza Vjerovjesnika s.a.v.s., pa je rekao: ‘O, Muaze, znaš li koje je Allahovo pravo (hakk) prema Njegovim robovima, a koje je pravo robova prema Allahu?’ Rekao sam: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!’ On reče: ‘Zaista je pravo Allahovo prema robovima da Ga obožavaju i da Mu ništa ne pridružuju (ne čine širk), a pravo robova prema Allahu je da On ne kažnjava onoga koji mu nije širk činio.‘ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, hoću li obveseliti svijet?’ Rekao je: ‘Nemoj ga obveseljavati, jer bi se u to pouzdao (pa bi ljudi zanemarili rad).” (Sahihu-l-Buhari, broj hadisa: 7373) Muaz je, bojeći se grešnosti zbog tajenja nauke, ovaj hadis ispričao tek pred svoju smrt.

Ed-Dahak, Ez-Zuhri, Sufjan Es-Sevri i drugi tvrde da hadisi ove prirode datiraju iz početne faze islama, kada se tražila samo izjava šehadeta. Da bi to bilo jasnije pomoći će hadis u kojem Muhammed a.s. kaže: Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo jedan Bog – Allah, i da je Muhammed a.s. Njegov poslanik, dok ne počnu obavljati namaz i ne počnu davati zekat, a kad to učine, sačuvat će od mene svoju krv i svoje imetke, osim gdje to zahtijeva pravda islama, a konačni obračun pripada Allahu. (Sahihu-l-Buhari, broj hadisa: 385)

Ovim se akcentira da su djela sastavni dio imana, a na to aludira i kur'anski ajet:

Ali ako se oni budu pokajali i namaz obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri. (Kur'an, 9:11)

Kada sublimiramo navedene ajete i hadise, može se reći da je šehadet samo uvod u vjerovanje. Dakle, šehadet jeste maksima tevhida – monoteizma, ali nije dovoljna.  Potvrđivanje imana jezikom je uslov da bi se nad nekim mogli sprovoditi islamski propisi, kako smatra većina islamskih učenjaka kao što su imami Ebu Hanife, El-Maturidi, El-Eš'ari i dr. (El-Badžuri, 2002.) El-Bezdevi kaže da nije nužno jezikom posvjedočiti iman dok se kod šafija to smatra obaveznim, (El-Kari, 1997.) na temelju hadisa: Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo jedan Bog – Allah, i da je Muhammed a.s... (Sahihu-l-Buhari, broj hadisa: 385)

3. Izreke prvih generacija i islamskih autoriteta o imanu

Primjetno je da su islamski autoriteti koristili različite termine u definisanju imana, premda zajednički imenitelj svih definisanja vodi istom cilju – djela su sastavni dio imana. U tom kontekstu imam El-Begavi kaže: „Ashabi, tabiini i učenjaci sunneta koji su došli poslije njih složili su se da su djela od imana i rekli su: iman čine riječi, djela i akidet.“ (El-Begavi, 1983:1/38-39)

Kada je Sehl bin Abdullah upitan: „Iz čega se sastoji iman“, odgovorio je: „Sastoji se od riječi, djela, nijjeta i sunneta jer ukoliko se iman sastoji od riječi bez djela onda je to kufr. Ukoliko se sastoji od riječi i djela bez nijjeta onda je to licemjerstvo. Ukoliko se sastoji od riječi, djela i nijjeta, ali bez sunneta onda je to bid'at.“ (El-Dželi, 2009:2/142)

Sufjan bin Ujejne je rekao: „Iman se sastoji od riječi i djela.“ (Es-Sabuni, 2003:79)

Imam Šafija je rekao: „Mišljenje ashaba i tabiina, kao i onih koji su došli poslije njih bilo je jednoglasno: iman se sastoji od riječi, djela i namjera i da jedan neće biti dovoljan bez ostalih.“ (El-Lalikai, 418.H:5/885-887)

Imam Ahmed ibn Hanbel kaže: „Iman se sastoji od riječi i djela, povećava se i smanjuje.“ (Ibn Hanbel, 1986:1/307)

Ebu Bekr El-Ismaili kaže: „Ehli sunnet ve-l-džema'at smatra da se iman sastoji od riječi i djela, a islam od izvršavanja svega što je Allah propisao čovjeku.“ (El-Hakemi, 2006:2/754)

U komentaru Tahavijeve poslanice stoji: „Opće je poznato da se djela ne smatraju imanom bez vjerovanja srcem, kao što je navedeno na mnogim mjestima da mora postojati vjerovanje srcem. Stoga, djela uz srčano vjerovanje jesu iman.“ (El-Hanefi, 1988:346)

El-Adžiri u svom djelu Eš-Šeria naveo je poglavlje pod naslovom „Poglavlje o tome da se iman sastoji od vjerovanja srcem, potvrđivanja jezikom i djela i da se niko ne može smatrati vjernikom osim ukoliko bude objedinio ova tri svojstva“. (El-Adžiri, 1997:119)

Fudajl bin Ijad je rekao: „Novotari smatraju da se iman sastoji iz potvrde riječima bez djela, a iman čine oboje.“ (El-Hakemi, 2006:3/1186)

Očigledno je da po ovom pitanju postoji konsenzus prvih generacija – selefa (El-Lalikai, 418.H:5/885-887), a Kur'an naglašava:

Onima koji vjeruju i dobra djela čine preći ćemo, sigurno, preko hrđavih postupaka njihovih, i za ono što su radili doista ćemo ih najljepšom nagradom nagraditi. (El-Ankebut, 7)

4. Stav Ebu Hanife po ovom pitanju

Većina ehlisunetskih učenjaka su, kao što je već rečeno, na stanovištu da su djela sastavni dio imana, premda je primjetno da imam Ebu Hanife u svom djelu Fiqhu-l-ekber ne ubraja djela kao sastavni dio imana. (El-Kari, 1997.) Imam El-Maturidi naglašava da vjera nije nužno uvjetovana dobrim djelima. On tvrdi da budući da je vjera stvar srca, a djela stvar tijela, to ne znači ako tijelo nekada propusti slijediti srce, da vjera prestaje postojati. Vjerovatnije je, kaže El-Maturidi, da će ova vjera u srcu proizvesti dobra djela nego da neće. (Cerić, 2012.)

Općenito se vjeruje da Ebu Hanife ne smatra djela sastavnim dijelom imana u čemu se, navodno, podudara sa stavom murdžija. Međutim, kada se sumiraju stavovi i argumenti primjetno je da nema suštinske razlike između Ebu Hanife i ehlisunetskih učenjaka, već se radi o razlici leksičke, semantičke i formalne prirode. Ebu Hanife ne spominje djela uz ubjeđenje srcem i potvrde riječima zato što, prema njemu, postojanje imana u srcu mora rezultirati djelima. On podsjeća da se Allah dž.š. u ajetima obraća vjernicima izrazom o vjernici, odnosno obraća im se imanom prije obaveze činjenja djela. (El-Dželi, 2009.) Iz toga se razumije da je u pitanju razlika u definisanju imana. Osim toga, Ebu Hanife i drugi ehlisunetski učenjaci se slažu da je nevjernik onaj ko ne posjeduje ubjeđenje, a da je grješnik onaj ko izostavi djela. (Adilović, 2004; El-Dželi, 2009.) Konsekvento tome, razilaženje među njima je formalnog karaktera.

Zaključak

Na osnovu razmatranja i analize tretirane problematike došlo se do dva dijametralno različita stava. Prvi stav zastupaju neehlisunetske škole: haridžije, mutezile i murdžije. Haridžije i mutezile smatraju da su djela nužna kao sastavni dio imana dok murdžije tvrde da djela nisu nužna već je dovoljno vjerovanje srcem. Primarna razlika između haridžija i mutezila ogleda se u njihovom definisanju statusa osobe čije vjerovanje ne prate djela. Prema haridžijama, onaj ko izostavi djela iz svog imana izlazi iz okvira vjere dok mutezile takvu osobu smještaju u međustanje, premda će vječno boraviti u Džehennemu sa nevjernicima.

Drugi stav zastupaju ehlisunetski učenjaci koji se ogleda u tome da se iman ne može tretirati kompletnim ukoliko nema tragova srčanog vjerovanja i ukoliko ga ne prate djela. Čvrst i kompletan iman mora inicirati pozitivno ponašanje i pokrenuti emocije. Islamsko vjerovanje ne prihvata manjkavost, jer mora biti kompletno. Ovaj stav ehlisunetskih učenjaka bazira se na Kur'anu, Sunnetu, kao i mišljenju prvih generacija i islamskih autoriteta.

[1] Onaj ko povjeruje svojim srcem ali to ne potvrdi jezikom, on je vjernik kod Allaha, iako nije vjernik po ovodunjalučkim propisima. Onaj ko povjeruje samo jezikom bez ubjeđenja srcem on je kod Allaha nevjernik, iako se smatra vjernikom po ovodunjalučkim propisima, jer bi se munafici, u tom slučaju, smatrali vjernicima. Allah dž.š. kaže: Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!”- a oni nisu vjernici. (El-Bekare, 8) Izuzetak ovog pravila je osoba koju zadesi smrt prije nego je verbalno posvjedočila šehadet, a imala je namjeru da to učini, kao i osoba nad kojom se vrši represija da izgovori riječi nevjerovanja. Na to ukazuje Kur'an: Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri –  čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. ( En-Nahl, 106)

Ko posvjedoči vjerovanje srcem, međutim to ne posvjedoči jezikom, a u mogućnosti je to učiniti, nije vjernik. Uzvišeni kaže o mušricima Kurejša: Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi. (El-En'am, 33) O Jevrejima Kur'an kaže: Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. ( El-Bekare, 146)

Glas islama 294, strana 17-19, autor : Hfz. prof. dr. Almir Pramenković