KNJIŽEVNE VRIJEDNOSTI I MANJKAVOSTI – PROBLEM VALORIZACIJE

Nakon svih događajnosti i destrukcije koja je zahvatila skoro svaku poru intelektulanog pregnuća na našem podneblju, nedostatak valorizacije i manjak odvažnosti stručnjaka doveli su i do skoro cjelovitog obesmišljavanja književnih datosti, tako da se svako usuđuje pisati, ocjenjivati, suditi o literarnim dostignućima, pa makar i nemao o tome potrebnih znanja i čitalačkih iskustava kao neophodnog preduvjeta za cjelovito sagledavanje određenog književnog djela ili autora. Time se nanosi šteta ne samo osobi koja potpisuje te retke nekakve književne kritike, recenzije, prikaza, a nerijetko i studije jer dokazuje da o tome ništa ne zna, već i samome autoru i djelu podcjenjujući ili precjenjujući njegovo ostvarenje. U konačnici, takvi postupci proizvode disharmoniju u cjelini nekog književnog kanona i dovode do nesagledive štete, pogotovu danas u prisustvu velikog broja elektronskih medija koji ne provjeravajući prenose svaku vrstu teksta radi veće posjećenosti i sve manjeg broja posvećenih čitalaca. Ova pojava dolazi kao posljedica više fenomena koje ću pokušati predstaviti kroz primjere iz prakse.

Mladi ljudi slabo ili nikako ne čitaju

Upoznao sam popriličan broj mlađih autora, rođenih krajem prošlog i početkom novog milenija, od kojih su se neki već obznanili prvim knjigama poezije, proze, drame, eseja, čak i naučnih ogleda te nekih inovativnijih žanrova raznim prigodama. Donosili su svoje neobjavljene ili objavljenje rukopise. Nevjerovatno je koliko talenata ima u njima, koliko svježine i prefinjenog osjećaja, ali i manjkavosti koja se ne ogleda samo u nestrpljenju mladog pisca da se što prije obznani već i nedostatku poznavanja osnovnih književnih vrijednosti. Otvoreno ih pitate šta čitaju, šta su čitali, a oni vam odgovaraju da ne čitaju već samo pišu. Pitate zašto, a oni odgovaraju da o tome nisu promišljali, da čitalačku naviku nisu stekli čak ni kroz školu, da se sa obaveznom domaćom i školskom lektirom uglavnom upoznaju kroz skraćena izdanja ili prepričane sadržaje te da je to sasvim dovoljno da dobiju dobru ocjenu, a na samostalno čitanje ih niko nije uputio. Dakle, problem kreće od sistema i širokih je razmjera. Nažalost, svi mi sa Balkana, manje-više, nemamo izgrađenu kolektivnu svijest o važnosti čitanja. Ovdje ne mislim na pojedince već širu zajednicu. Imao sam prilike na brojnim putovanjima vidjeti kako obični ljudi u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Švicarskoj, Americi – bilo kojoj zemlji Zapada, pasionirano čitaju svugdje i u svakoj prilici. Vidiš putnika dok se vozi metroom kako ne skida pogled sa redova knjiga, taksistu dok čeka mušteriju kako isto tako s punom pažnjom pristupa djelu nekog klasika, prodavača u nekoj trgovini gdje grabi vrijeme između dolaska dviju mušterija, u parku, na odmorištu – na svakom mjestu i prilici ljudi čitaju, proučavaju, analiziraju, uče i primjenjuju u praksi. Kad se primakneš, vidiš da ti ljudi u većini slučajeva ne čitaju samo dnevnu štampu, što je kod nas bio običaj bar kod starijih generacija, a nažalost ni toga skoro da više nema, već literarna i naučna djela. I to obični ljudi, ne oni koji bi da nešto pišu i nude drugima, očekuju od drugih da ih čitaju i uvažavaju kao autore. Ta naša inferiornost u pogledu čitanja ogleda se, recimo, i u detalju da ćete skoro u svakom hotelu izvan Balkana, i na Zapadu i na Istoku, bez obzira sa koliko zvjezdica bio, u gostinskoj sobi pronaći svete Knjige – Bibliju ili Kur’an, a ponegdje i Stari zavjet, dok na Balkanu još uvijek nismo naišli na takvo što. Dakle, u kolektivnom smislu, nikada nismo bili disciplinirani i odgovorni čitaoci, a naročito ne sada u eri brzih informacija, elektronskih medija, društvenih mreža i hiperprodukcije svih mogućih oblika pisane riječi. Zato ti naši mladi ljudi zapadaju u niz problematičnih situacija, što može biti višestruko opasno: sami nemaju čitalačkog iskustva, njihova publika još manje i na taj način bivaju zatočenici vlastitih iluzija o sopstvenoj veličini.

Nedostatak recentne kritike

Drugi poseban problem, uzročno-posljedično povezan s prethodnim fenomenom, jeste nedostatak recentne kritike i prostora gdje bi se takva vrsta tekstova publicirala. Destrukcija društva devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije dovela je da gubitka vrijednosnih mjerila i zatvaranja u nacionalne okvire, gdje je nekadašnji zajednički prostor izdijeljen pravolinijski na naše i njihove pisce, naša i njihova djela, naše i njihove lektire. Istina, trebalo je revidirati pojedine sadržaje, osobito u školskoj i domaćoj lektiri čiji je zadatak da sistemski izgrađuje čitalačku svijest i osjećaj za dobru knjigu kod mlade populacije, osobito jer je do pada komunizma i njegovih unutarnjih trvenja prisutnost književnosti drugih naroda bila u inferiornom položaju u odnosu na srpsku i hrvatsku literaturu, bilo onaj njen dio koji smatramo kulturnom baštinom bilo tekuće produkcije. Također je tačno da su postojali različiti vidovi cenzure u svrhu držanja političke linije, što je ograničavalo slobodu umjetničkog izraza, pogotovu u prvim decenijama postojanja SFR Jugoslavije, i nerijetko dovodilo do zabranjivanja štampanja rukopisa, povlačenja štampanih knjiga, procesuiranja autora, odvođenja na Goli otok ili u druge kazamate, te na koncu bijega inteligencije iz zemlje, koji bi se onda popularno nazivali disidentima. Međutim, postojanje bilo kakvih mjerila bolje je od nikakvih, jer bez obzira na ove i druge manjkavosti, ipak tada se nije mogao baš svako književno obznanjivati jer su kriteriji bivali estetski i književno-umjetnički izuzetno visoki, postojali su standardi koji su pravili razdjelnicu između kvalitetne i srednje i loše književnosti, kako u periodičnim publikacijama tako i kod izdavača koji su se upravo prema tome vrjednovali koliko su respektabilni i cijenjeni. Gubitak tog sistema prouzročio je haos, jer nijedna nacionalna književnost nije uspjela izgraditi vlastiti sistem valorizacije. Nasuprot tome, uparložile su se u uske nacionalne okvire, gdje se umjesto estetskog više cijenio okvir nacionalističkog, univerzalne teme zamijenile su nacional-romantičarski motivi i sve je to postalo uniformirano i sterilno, bez pečata individualne poetike autora. Jer, od devedesetih naovamo nikada više nismo naišli na općeprihvaćene odrednice prepoznatljivosti stila jednog autora, kao što smo, recimo, svi odreda, bez obzira na pripadnost određenoj nacionalnoj kulturi, govorili o selimovićevskom, andrićevskom, sijarićevskom ili krležijanskome stilu u literaturi i svakog od njih poštivali i uvažavali kao velikane pisane riječi. I upravo su ti i slični autori grandioznog djela bili mjera estetske kvalitete djela, jer su bili iskonski umjetnici, pa čak i onda kada im je djelo u manjem ili većem obimu odražavalo ideološke stavove koji nam nisu baš uvijek bili prihvatljivi. Književna kritika je to znala i smjela da prepozna, kritičari se nisu libili da kažu iskren stav o vrijednosti nekog djela, i kada valja i kada ne valja, i to ne samo u specijaliziranim naučnim i književnim časopisima, već i u dnevnim novinama koje su sve odreda imale ozbiljne književne redakcije i dodatke. Time se izgrađivao i čitalački ukus generacija, mladi usmjeravali na stvarne književne vrijednosti i sprječavalo da lahka i šund literatura dođe u središte interesiranja, držana je na čvrstoj distanci od stvarnih vrijednosti, tamo negdje na zapećku knjižničkih rafova ili na kioscima među zabavnicima i magazinima ukrštenih riječi. I mora se priznati da je u većini slučajeva ta književna kritika bila surovo objektivna, nepristrasna, neopterećena drugim do književno-estetskim mjerilima. Nažalost, toga više nemamo. Nauka o književnosti se odvojila od savremene književne produkcije, opravdavajući taj bijeg velikim sistemskim proučavanjima naslijeđa, čime je tekuća produkcija ostala da lebdi u zraku.

Glas islama 294, strana 16, autor :Dr. Jahja Fehratović