ČOVJEK – NAJVEĆI IZAZOV XXI STOLJEĆA

Čovječanstvo je XXI stoljeće dočekalo sa puno nade. Puno pouka i puno poruka. XX stoljeće, kao stoljeće epohalnog napretka, ali i stoljeće koje je odnijelo najviše ljudskih života od kada je prvi čovjek koračao zemljom. Čovječanstvo, koje nije definisalo dobro i zlo, u post i neo svijetu, daleko od izvora ljudskosti ili u prezasićenosti, nije kadro da se odbrani od samoga sebe. U XXI stoljeću ušli smo više željni pauze od svega, ne i kraja zla na ovosvjetskoj utakmici, u kojoj smo brzo dočekali drugo poluvrijeme. Izgleda kao da se historija ponavlja samo jer se sadašnjost brzo izgustira, a o budućnosti ne razmišlja.

Pitamo li se kako je nakon Homera ili Šekspira moguće zlo na ovom svijetu, kada je antropološki i metafizički objašnjeno biće i njegova suština prema putu koji je izabrao. Kako je pored djela velikih slikara, vajara i neimara, od par stoljeća prije nas, moguće da neko išta na ovom svijetu poželi uništiti. Pa kako čak i savremenici Tesle i Ajnštajna postadoše najveći tirani ove, posljednje civilizacije. Kako da je nakon tolikog znanja, tolikih dostignuća, toliko knjiga, filozofije, poezije, umjetnosti moguć čovjek koji će kroz sve to proći i sve zaobići te postati zao. Kako, zapravo, nakon dva svjetska rata ikome pada na pamet da se dogodi i treći. No, događaju se ratovi, po zbiru, možda su manji, ali daleko krvaviji od jednog velikog, a mi moramo učiti o miru iznova, ispočetka, kao da i nikada nismo imali pojma o tome!

Dalje, nekada je čovjek strahovao od masovnog uništenja planete kosmičkim udarima, a danas u svojim rukama ima toliko nuklearnog naoružanja da bi nekoliko stotina ili hiljada puta mogao uništiti sve oko sebe i za sva vremena. Ogromna koncentracija sile i moći u rukama čovjeka ne može nam pružiti miran san ako se krećemo analogijom da i onaj ko bi mučki ubio par ljudi, isto bi učinio i sa par milijardi ljudi ukoliko bi mu se pružila adekvatna prilika. Potrebna je humanizacija čovjeka koji posjeduje moć ili bilo kako drugačije je može iskoristiti.

Današnji čovjek je čovjek sa oslabljenim moralnim kočnicama i van svake odgovornosti. On živi dva ovosvjetska pakla: prvi u kojem traži da umjesto njega drugi misle i drugi u kojem on ne misli ni o kome. Nema razlike između onog čovjeka koji će baciti kesu punu smeća kraj puta kada ga niko ne vidi i onoga koji je vlasnik veleindustrijskih postrojenja koja zagađuju svijet naočigled TV kamera. Orvelovski rečeno, bili bi identični kada bi im zamijenili mjesta.

Svijet se pretvara u zapise distopista poput Zamjatina, Hakslija, Orvela i Bredberija. Privatnost više ne postoji i čovjek govori kako ona i ne treba da postoji. Pomjeraju se granice normalnog. Nema cenzure. Forsiraju se najsuptilnija serviranja i ponude za oponašanjem svega onoga što čine životinje, čak do te mjere nečega što čak ni one nikada ne bi činile. Svim mas-medijima upravljaju ljudi, a ne vanzemaljci, zar ne? Svijet koji se predstavlja u medijima je onaj koji se želi postići u realnosti. I postiže se, na veliku žalost, kada pogledate koliko su kulturu i korisno znanje zamijenili nekultura i beskorisnosti savremenog doba. Pogledajte TV programe, prelistajte štampu i internet portale. Bit će vam sve jasno, ali ima daleko časnijih zanimanja u kojima treba provesti radno doba od onih u kojima ćete afirmisati sve te silne nakaradnosti.

Živimo u svijetu u kojem ne postoje moral jačega i pravda bez sile, u svijetu “jednakijih”, i tako mi, svi ljudi, dočekujemo na ovaj svijet svake godine još oko osamdeset miliona novih stanovnika planete. Kakva pravila opstanka i kakav svijet im nudimo i hoćemo li sa još većom pokretačkom snagom ubrzati kraj ovoj planeti, ostaje na nama. Neka nas osvijesti želja za kosmičkom, ili ovosvjetskom željom za dobrom i borbom protiv zla u nama – u čovjeku kao najvećoj prijetnji samom sebi. Robote ćemo dovesti do perfektne imitacije, naučiti svemu ljudskom, a do tada – hoćemo li zaboraviti da budemo ljudi? Od nas zavisi. Od malog zrna pijeska od koga zavisi puno. Barem, neka naša ljudskost bude presudna onda kada budemo mogli da učinimo više. A do tada, činimo što više možemo!

Glas islama 295, strana 14, Analiza današnjice, MSc. Dženis Šaćirović