ŠAĆIR I OBJAVA

 Pisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (X)

 Najveća je istina u tome da ne treba tragati za istinom…

Prije Objave Šaćira će hudam spustiti u had i na tom danteovskom putovanju zagrobnim svijetom steći će još jedno iskustvo i spoznati svakojaka čudesa i raznovrsne stanovnike sa kojima druguje, razgovara, analizira ih. Izlazak iz hada potpomognut je suncem i glasom koji mu savjetuje da zatvori oči jer je na red penjanje na nebesa koja su obasjana suncem od kojega čovjek može oslijepiti ukoliko ne zatvori oči. Glas Šaćiru saopštava da je hudam samo njegovo trčkaralo i sluga. Šaćirov duh izlazi iz tijela koje ostavlja Zejnil-čaušu na čuvanje i odlazi na čudesna putovanja svijetom  na kojima se zadržava danima i ponovo se vraća.

Šaćir strada za ideju panslavizma ustajući protiv turske okupacije, podmeće lagum pod pašin konak zbog čega biva izgnan u Jemen. Poslije oslobođenja od tuđina njegovu ideju bratstva Južnih Slavena progutala je Kraljevina SHS, zbog čega će se on u znak protesta simbolično samozatvoriti u Junan-kulu. Ratovanje, traganje za identitetom, bježanje od stvarnosti u spiritualizam, drugovanje sa hudamom, snoviđenja, susret sa starošću, spuštanje u had i penjanje na nebesa, učinit će ga izabranikom preko koga će njegov Bog obznaniti Objavu čovječanstvu. Bog je ljut na čovječanstvo koje je namjerno izmislilo vjere i razlike u vjerama kako bi se ljudi svađali, što je suprotno Božijoj zamisli da se čovječanstvo objedini kao jedna vjera u Jednoga. U dramatičnoj noći Bog se Šaćiru obraća glasom: Tako Mi Moje veličine, sve ću učiniti hašar na Zemlji ne budete li odsad jedno i ako se ne svrstate pod jedno i ne priznate Moje, a najprije ako ne priznate Šaćira, njega posljednjeg Moga izabranika preko kojeg vam ovo objavih, posljednje, preko koga ću vam i dalje objave slati…

Šaćirovo mukotrpno traganje za istinom učinilo ga je izabranikom preko koga će Bog obznaniti Objavu. Znamo da je Šaćir ateist, materijalist i bogohulnik, okrenut traganju, nauci, raznim meditacijama. Bog bira najbolje i najodanije ljude i njima povjerava poruke čovječanstvu. Zašto je onda takav bogohulni Šaćir izabran od Boga kome povjerava Objavu?

A Šaćir nacionalist? A drugi Šaćir mistik? Jest bogami, nismo mi za sujevjerje, nego samo da se vjeruje u nas, u Gospodara tvog, a ne u nečiste sile i đavole. Pa Obarda, zar on, koji nije vjerovao ni u šta, ili vjerovao u sve, zar on nije najveći grješnik? A tek Planski? Sav crn, Šaćire, od grijehova. Šta misliš, kud će ti duša, Šaćire – ako Ja ne odlučim drukčije, valja reći, ako ti sve to ne potreš jednim velikim djelom?

Šaćirova grješnost i egzistencijalne transformacije na putu traganja za saznanjem, njegov natprosječan intelekt preporučili su ga za izabranika.

Ne trebaju Mi srednji, Šaćire. Ni onda kad su bezgrješni. Pa ni plemeniti, ali siromašni umom. Treba nam onaj koji je griješio prema Gospodaru svom, ali koji je griješio mnogo, a takav si na Zemlji samo ti jedini i valja reći, koji je doživio ponovno rađanje, ali ovaj put svoje, pravo, samo si ti na Zemlji takav, Šaćire.

Šaćir nacionalista se pretvorio u pepeo. On se pretvara u Obardu od koga takođe ostaje samo pepeo, kasnije u Omara, Planskog koji se također pretvara u pepeo. Šaćirova ideja traga za podesnim materijalnim zemaljskim bićem koje će je afirmisati i pronositi u određenom vremenu i prostoru.

Susret sa njegovim Bogom je posljednja faza u traganju za istinom i mogućnosti izbavljenja iz zabluda koje su ga odvodile u razne sfere realnog i irealnog, racionalnog i iracionalnog, spiritualnog, magijskog, proslavljao Ilinden sa ustanicima, a ne bajrame.

Tako Mi Moje moći, Ja ne pravim razlike da li mi se neko klanja u šeširu, u kakvoj drugoj kapi ili gologlav, da li to čini sa tri prsta ili sa čitavom šakom, ni sa obijem rukama ispruženih dlanova Meni…

Bog ga uznosi na nebo gdje  upoznaje  nepregledna  zvjezdana savršena  prostranstva, u jednoj ruci drži Mjesec, u drugoj Sunce, što je vrhunska božanska umjetnost i zaključuje da je svrha sveg Božijeg stvaranja bila umjetnost i da je svrha čovjeka na Zemlji umjetnost. Šaćir je uplašen od moći, djela i lica Božjeg koje mu se pokazalo.

Na pitanje šta je istina odgovara mu Glas sa kojim vodi dijalog:

– Najveća ti je istina u tome da ne tragaš za istinom.

– Samo je umjetnost prava istina.

– Mislim da su upravo religije i vjerovanja krivi za veliku zaostalost ljudi na Zemlji.

– Poreci što si rekao nesretniče.

Glas koji Šaćir čuje nastoji da ga oslobodi razuma i podčini vjerovanju u Svesvijet božanski. Glas insistira i stalno opominje Šaćira da se mane razuma i da bude poslušnik koji ne sumnja. Na kraju, Glas razuma mu otkriva da su to zapravo samo Šaćirova priviđenja koja su proizvela njegova duboka i uporna razmišljanja i da to zapravo ne postoji, već je to jedna velika obmana. Šaćirovo izbavljenje i triježnjenje od halucinantnih stanja predmet su posljednjeg poglavlja u romanu koje nosi simboličan naslov Izlazak.

Glas islama 295, strana 15, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić