Bošnjaci prve klase

Višeznačnost studijskog boravka harvardskih istraživača u prvoj polovici XX stoljeća u Sandžaku nije samo u prikupljanju nekoliko stotina hiljada nezapisanih stihova, koji bi vjerovatno bili trajno izgubljeni iz svjetske baštine, te slijedom toga razrješenje velikog homerovskog pitanja koje je mučilo znanost tako dugo, već i u tome što su, uz pjesme, sa svakim epskim pjevačem radili i intervjue koji su danas neprocjenjivo blago za istraživanje naše kulturne i opće historije, jer su vjerovatno jedino izravno svjedočanstvo prijelomnih događaja našeg naroda iz pozicije predstavnika samog tog naroda.

Pažljivo iščitavanje tih intervjua razrješava mnoge dileme iz zatamnjenih dijelova naše historije i previranja iz druge polovice XIX i s početka XX stoljeća. Iz tog razloga su ta svjedočanstva iznimno važna za proučavanje i oblikovanje naše kulture pamćenja koja još uvijek nisu objektivno i sveobuhvatno oblikovana u nijansama, što podrazumijeva oslobađanje od subjektivnog pristupa, legendi, mitova i drugih maglina kojima smo, kao i svaki drugi balkanski narod, skloni.

Nisu nam krivi drugi što malo i skoro nikako ne poznajemo niti proučavamo to neizmjerno blago, odnosno od više desetina pjevača i nekoliko stotina stihova koje su oni ispjevali, u širem krugu poznamo tek Avda Međedovića i njegov ep Ženidba Smailagić Meha, i to samo u naslovima i sporadično, a nikako sistemski i sistematično. Kao važan primjer koji oslikava gore napisano uzet ću samo dio intervjua sa Šećom Kolićem, pjevačem koji je harvardskim istraživačima ispjevao jednu posebnu i za cjelokupnu ne samo bošnjačku već ukupnu balkansku epsku tradiciju neobičnu pjesmu Sužanjstvo od Havale Pora, kojoj nisam našao inačnice niti u jednom epskom korpusu. Obzirom da je to druga tema i da će ta pjesma po prvi put biti publikovana u jednom ozbiljnom naučnom radu, u ovom fragmentarnom osvrtu želim istaći jedno malehno zapažanje iz kazivanja ovog kolašinskog muhadžera oktobra 1938. godine u Bijelome Polju o prilikama preuzimanja Kolašinske kapetanije od strane Crne Gore, odnosno o pitanju identiteta kolašinskih muslimana na koje ga je navukao Lordov asistent Nikola Vujnović.

U tom izobilju materijala u kom Šećo, kao svjedok propasti Kolašinske kapetanije, kazuje da je sultan Crnogorcima i kralju Nikoli bez otpora predao Kolašin, te da je stanovništvo moralo birati ili da ostane ili da se iseljava, a da pri tome, ukoliko odaberu da odu, nikakvu naknadu za svoja imanja ne dobijaju, a ako ostanu bivaju izloženi tihom teroru i pritiscima uz prešutni blagoslov vlasti, što rezultira da se sa teritorije cijele Kapetanije za nekoliko godina iseli skoro svo bošnjačko stanovništvo – posebno je dragocjena jasna identitetska slika pripadnosti naciji i osjećanje maternjeg jezika, pa čak i pojašnjenje razlike značenja određenih leksema u bosanskome i crnogorskome jeziku. Konkretno, leksema kmet i čivčija, gdje objašnjava da u bosanskome jeziku kmet i čivčija (čipčija) imaju istovjetno značenje, dok u crnogorskome jeziku kmet označava muhtara (seoskog starješinu).

Nakon ovog kratkog leksičkog pojašnjenja, slijedi živa polemika o imenu nacije kojoj Šećo i muslimani Kolašina pripadaju – da li su Crnogorci ili Bošnjaci, koju donosimo u transkripciji:

N(ikola): Dobro, kad ste vi bili u Kolašinu, šta ste vi mišljenje da ste vi, ili da ste Crnogorci ili da ste Bošnjaci?

Š(ećo): Bošnjaci, kako, ooo! Bošnjaci prve klase!

N: Bošnjaci?

Š: Aha.

N: Aha.

Š: Sad bez Arnautluka…

N: Ali, kad se pjeva u pjesmi, kaže: „Turci Crnogorci…“

Š: Pa ja nijesam čuo to da se viče.

N: Ali ipak, dođe u pjesmi, dođe u razgovoru, ja sam razumio sam neđe da se tako govori.

Š: E vjere mi, ja ne znam o tome.

N: Aha.

Š: Da se viče „Turci Crnogorci“ jok! Sad pošto je uzela Crna Gora, te je zauzela Crna Gora, po tader se viče „Turci Crnogorci“, a više jok. Bože sačuva.

N: Nikad više?

Š: Nikad, to ko vam kaže, on je prevario.

Ovdje termin Turci treba shvatiti kao određenje religijske pripadnosti, što je bilo uobičajeno među nebošnjačkim narodima, naročito od perioda implementacije projekta polarizacije bošnjačkoga naroda na Turke ili muhamedance Srbe, Hrvate i Crnogorce, koji je počeo polovicom XIX stoljeća i u varijabilnome intenzitetu još uvijek traje. U odgovoru ovog djeda od šezdeset osam godina vidi se čuđenje, pa čak i uvreda ovim pitanjem. Dakle, ne samo da nema dileme o svojoj pripadnosti već je i uvrijeđen što se uopće tako što i pokreće kao pitanje. Ne zaboravimo da je vrijeme nastanka ovog intervjua 1938. godina, kada se već više od pola stoljeća bošnjačko nacionalno ime sistemski pokušava zatrijeti. Nadalje, pored jasne diferencijacije od Crnogoraca, Šećo pravi i diferencijaciju od Albanaca, odnosno Arnautluka. Ovo je posebno važno istaći jer se u posljednje vrijeme ogromno bošnjačko kulturno naslijeđe i svi Paryevi i Lordovi pjevači od strane nekih prištinskih krugova, a u cilju projekta albanizacije Bošnjaka Sandžaka, pokušavaju predstaviti Albancima i time stvoriti kriva slika o našoj kulturnoj baštini i općenito korijenima i historiji.

Nikola Vujnović je bio izuzetno precizan i korektan domaći saradnik harvardskih istraživača, zato njegovo insistiranje Šeću da se čuje u nekim pjesmama „Turci Crnogorci“ ne treba shvatiti provokacijom, jer je istu formulaciju vjerovatno i čuo. To je produkt (u tom trenutku) višedecenijske implementacije projekta sistemske asimilacije Bošnjaka južnog Sandžaka koji su, uprkos svim pritiscima, ostali da žive na svom topraku. Taj projekt je bio, a i danas jeste sveobuhvatan zahvat promjene svijesti i bošnjačkog, i crnogorskog i srpskog naroda unutar granica Crne Gore, i to nije ništa nepoznato. Međutim, odgovor koji na tu ponovljenu opasku daje Šećo jeste ključ poimanja vlastitog sebe i, u neku ruku, suština bošnjačkog ponosa i prkosa koji je i očuvao ovaj narod, uprkos pritiscima koji traju više od jednog vijeka. Rečenica: „Nikad, to ko vam kaže on je prevario“ odslikava svu sigurnost u vlastiti identitet naših predaka koji i jesu, shodno svim iskušenjima što su ih snašla, bili i ostali BOŠNJACI PRVE KLASE.