Otrježnjenje

ŠAĆIROV IZLAZAK

Poslije dubokog promišljanja u svojoj sobi koje Šaćira odvodi u svijet mistike, spiritualizma, religije, spuštanja u Had i uzdizanja u božanska nebeska prostranstva, on doživljava neki vid katarze i ponovo se vraća realnom svijetu. On vodi opušteni, sasvim realan i konkretan dijalog sa svojom ženom Mejrom u idiličnom morskom ambijentu, uživajuži na plaži, suncu i pijesku. Ovaj njihov razgovor liči na sve jednostavne lijepe i nježne dijaloge supružnika.

Otriježnjeni Šaćir očekujući posjetu članova redakcije časopisa zapisuje u svoj dnevnik:
Nema nikakva Adama! Nema Sibila! Kakav Penbrok, to je doista samo halucinacija… To je možda samo neka forma, neki izraz kako bi se drukčije dalo neko stanje kod nas, kod mene… Nema nikakvih bogova. Sve je u meni.[1]

Šaćir se vraća materijalizmu, nauci i umjetnosti iz svijeta snoviđenja, magije, Hudama i halucinacija. Njegova samoća i traganja mu nisu donijela ništa, već ga vraćaju na početnu poziciju razuma i realnog objektivizma odakle se upustio u svojevrsnu duhovnu avanturu u svojim traganjima za saznanjem onoga što je nesaznajno. Kao prosvijetljen razumom čovjek, on se oteo svim utvarama, beštijama, čudesima i  krajnje  i ljudski uzviknuo: Zbogom snovi, zbogom sujevjerja svih vrsta…[2]

Poslije zalaska u zabranjene sfere religioznog u kojima se Šaćir prikazuje kao izabranik od Boga, čime se krši osnovni stub vjere islama koja definira da je posljednju objavu čovječanstvu Bog obznanio preko Poslanika Muhameda a.s., Šaćir se vraća svom prvobitnom ateizmu. On čita Jevanđelja i Kur'an ne da bi ih izučavao i doživljavao kao vjerske knjige, već radi umjetničkog užitka. Za njega je religija prazna školjka, a umjetnost i nauka su sve.

Šaćir je izgubio ogromno vrijeme u svojim duhovnim avanturističkim traganjima i sada je kao već ostario čovjek zemljane boje u licu, guste ali progrušene kose, gustih brkova, ličio na svog brata Rušida.

Glasovi raznih utvara i beštija su utihnuli. Od raznolikih njegovih identitetskih transformacija (bijedni četkar, Omar, Planski, Adam) ostao je Šaćir koji se vraća razumu trijumfujući nad utvarama Mrgudanom, Grbudanom i ostalim njegovom uobraziljom stvorenim fantazmogonijskim  predstavama.

Poslije dugotrajnog Šaćirovog odsustva iz redakcije časopisa on se vraća na mjesto urednika na opće odobravanje saradnika i prijatelja. Među njima je i Joca, Šaćirov drug iz rata, koji mu je rekao: Pošao si od umjetnosti i eto vratio si se opet umjetnosti. Nema ništa, to nam je sve, samo sam ja cijenio u tebi iskrenost tvog uvjerenja i tvoju strast za traganjem, za penjanjem, za dalje…[3]

Šaćir se na kraju susreće sa svojim ostarjelim, prezrivog pogleda i od pića, oronulim bratom Rušidom, uz koga su bili svi drugi iz Glogovika: Derviš-efendija, Harun-efendija, Nazif-aga, junačina Vejsil, Selim-efendija. Šaćir je želio da potre davnašnje nesporazume sa bratom, čiji su uzroci u različitim ideološkim pripadnostima. Podsjećajući Šaćira da su bili oni u pravu kad su ostali vjerni Turskoj i kada je propadala, protiv koje se Šaćir borio, Derviš-efendija kaže: Bi naše.[4]

Šaćirov doživljaj starosti na kraju je dat kao posebna egzistencijalna čovjekova vrhovna i finalna dimenzija kojoj se teži i za koju se živi, kao mogućnosti sinteze čovjekovih ideala i traganja. Starost za Šaćira neće biti zadnja faza čovjekove nemoći na putu ka neumitnom skončanju, već mogućnost bića za pravom spoznajom svoje suštinske misije.

Iz  opasnih i tajanstvenih sfera, u koje ga je odvelo pomračenje uma, Šaćira u realni svijet vraća njegova stara ljubav – razum. Povratak misli, razumu i realnom trijumf je Šaćira, objektivnog ovozemaljskog intelektualca materijaliste, uronulog u mraku iracionalnih magijskih sfera, vođen  tajanstvenim glasovima Hudama i raznih drugih utvara, sablasti, beštija, kojima ga je predao u kandže njegov intelektualni nemir, koga svrbi čovjekova nemoć saznanja vječitih tajni. Svjetlost ljudske misli, razuma i spoznaje da je tajna mudrosti u čovjekovoj starosti izvode Šaćira iz mističnih katakombi onostranog iracionalnog mračnog svijeta u svijet zemaljskog, racionalnog, materijalističkog , naučnog, umjetničkog i ljudskog.

Pisac Muhamed Abdagić iz različitih fiktivnih pozicija prati sudbinu svog junaka Šaćira, koga izvodi iz mraka halucinantnog, iracionalnog, besmislenog i demonskog, vraćajući mu dimenziju trezvenog i racionalnog umjetnika i intelektualca. Za razliku od sudbine svog junaka Šaćira, koga pisac izvodi iz mraka na svjetlost, komunistička ideologija koju je i sam stvarao, ostavit će Abdagića u bolnom okajavanju grijehova krivca bez krivice čiji tragizam dolazi iz neistine izrečene u jednoj fusnoti i tamnorukog Rankovićevog škrabanja margina njegovih pisama u kojima je revolucionar bezuspješno tražio svoju rehabilitaciju od partijskih prvaka.

Potpunu rehabilitaciju za života nije doživio, proganjan sjenkama nevidljivih tamnorukih moćnih ideoloških pisara jedne fusnote i ispisanim Rankovićevim opaskama na margina pisama, u kojima je od vlasti bezuspješno tražio svoju rehabilitaciju, učinilo ga je najvećim tragičarem u sandžačko-bošnjačkoj literaturi druge polovine XX stoljeća. Piscu Abdagiću i nebo je ostalo dužno, kako je i on sam napisao u jednoj pjesmi definirajući složenost i tragizam svog položaja kao neshvaćenog intelektualca, proganjanog i osuđivanog revolucionara i zabranjivanog pisca.

Nadajmo se da će ovaj rad pokrenuti naučnu zainteresiranost za čitanje, istraživanje, objavljivanje i valoriziranje obimne Abdagićeve literarne ostavštine u rukopisu, koju njegovi  rođaci brižljivo čuvaju u porodičnoj biblioteci.

Glas islama 299, strana 20, Feljton, autor dr. Kemal Džemić 

[1] Abdagić, Feniks, II, 619.

[2] Ibid, 625.

[3] Abdagić, Feniks, II, 632.

[4] Ibid, 634.