Vjera je diktat

KRITIKA ČISTE VJERE (V)

Diktat molitve

Na diktat vjere čovjek odgovara “diktatom” molitve: “Bože, uputi me! Bože, oprosti mi! Bože, spasi me! Bože, ne zaboravi me!” Kada ga iskuša bonlukom, hvali se da ga Bog voli i časti, a kada ga iskuša kokuzlukom žali se da ga je Bog iznevjerio i napustio. Kako god, čovjek je nezahvalan: kada ga zadesi zlo – očajava, a kada mu se dogodi dobro – zastranjuje. Kada je u nevolji vraća se vjeri s diktatom molitve Bogu, a kada nevolja prođe zaboravlja diktat vjere koji ga čuva od nevolje. Kada diktira molitvu očekuje hitan odgovor, a kada se podsjeti na kaznu zbog grijeha zahtijeva hitan oprost. Nestrpljiv je i kada moli za strpljenje: “Bože, podari mi sabur, ali odmah.” Uvijek je u strahu od straha i od gladi. Voli da diktira Bogu svoju dovu, ali ne voli da sluša Božji diktat vjere. Sretan je da čuje da ga Bog voli, ali nije spreman da se Bogu pokori osim kada je u nevolji. Voli da ga gledaju kao Božijeg halīfu na Zemlji, ali bez lične odgovornosti. Sklon je da ocjenjuje Boga, ali ne voli čuti  Božiju ocjenu o sebi. Ne može živjeti sam, ali mu smeta da dijeli život s drugim.

XXV

Moć spoznaje djelotvornija od melekske slave Bogu

Pa ipak, čovjek je biće dove, molitve. Njegovi molitveni imperativi Bogu su izraz povjerenja (trust) između njega i Boga. U tome je čar čiste vjere – povjerenje (emānet, trust) od qālu belā između Boga i čovjeka; u tome je tajna čiste vjere – Božije povjerenje u čovjeka, odnosno čovjekova vjera u Boga. Jedno od Božijih imena je Al-Mu'min, što se kod nas prevodi kao Vjernik. Ali, to nije adekvatan prijevod riječi Al-Mu'min. Pravo značenje riječi Al-Mu'min je Pouzdanik. Bog je, dakle, pouzdan u čovjeka sve dok je čovjek pouzdan u Boga. Unatoč protestu meleka/anđela, Bog je definirao čovjekov status na Zemlji:  “Na Zemlji ću postaviti halīfu, zamjenika” – Gospodar reče melekima. “Ali, taj će na Zemlji nered praviti i krv prolijevati, dok Te mi slavimo” – usprotiviše se meleki. “Ali, Ja znam ono što vi ne znate” – odgovori im Bog. Između melekske moći slavljenja i čovjekove moći spoznaje Bog izabra čovjekovu moć spoznaje kao moć protiv šejtanove/luciferove neposlušnosti, ‘isjān. Bog zna, a meleki ne znaju, da je čovjekova moć spoznaje djelotvornija u borbi protiv šejtana nego melekska hvala i slava Bogu. Jer, čovjek dok spoznaje – slavi Boga, dok melek dok slavi Boga ne spoznaje više od onoga što ga je Bog poučio. Čovjek je jedino Božije stvorenje kojem je Bog omogućio da može spoznati više od onog što je na početku naučio zato što ga ta moć stalne spoznaje čini vitalnim i jakim da se odupre šejtanovim lažima i prevarama.

XXVI

Čovjek nije ni Božiji zamjenik, ni namjesnik, ni zastupnik na Zemlji

Bog jest najavio melekima da će postaviti halifu, “zamjenika” na Zemlji, ali nije rekao čijeg: “Doista, Ja ću na Zemlji postaviti zamjenika” (Inni džā'ilun fi al-erdi khalīften). Kao što vidimo, Bog nije rekao: “Postavit ću Mog zamjenika na Zemlji”, već je samo rekao: “Postavit ću zamjenika.” Iz kur'anskog konteksta  može se razumjeti da je riječ o čovjeku, ali, također, iz konteksta tevhīda, jednobožanske ideje, ne smije se razumjeti da Bog ima halīfu, “zamjenika” ili “namjesnika” na Zemlji. Ako bi Bogu trebao osobni zamjenik na Zemlji, onda bi to bio Njegov Vjesnik (Al-nebijj) i Njegov Poslanik (Al-resūl); onda bi se Muhammed alejhisselam zvao, a ko bi drugi, Halīfetullah – Božiji Zamjenik, a ne samo Nebijjullah – Božiji Vjesnik i Resūlullah – Božiji Poslanik. Dakle, čovjek nije ni Božiji zamjenik, ni Božji namjesnik, ni Božji zastupnik na Zemlji, jer Bog, neka je hvaljen i slavljen, nema ni zamjenika, ni namjesnika, ni zastupnika, ni partnera, ni druga, ni bilo koga, ni bilo šta što je slično Njemu: “Ništa i niko nije sličan Njemu” (lejse ke mislihi šej'un).  I sama pomisao da Bog ima bilo koga ko Mu je ravan (a zamjenik, ili namjesnik ili zastupnik mora biti na neki način nalik na onoga kojeg zamjenjuje, koji može biti na njegovom mjestu, koji ga zastupa), izvodi čovjeka iz zone tevhīda, jednobožanske doktrine, koja je u islamu sine qua non. S pravom se pitaš kako je onda bilo moguće da se u islamskoj tvrdoj tradiciji usvoji mišljenje o čovjeku halīfi, “Božijem zamjeniku”, na Zemlji, a da se niko ne upita da li je to u duhu tvrdog tevhīda, na kojem islam toliko insistira? Nije to čudno. Ljudski um se vremenom navikne na “ukočene istine” koje ga onda koče da se kreće. A vjera je, često, najsigurniji zaklon za ukočeni ili zakočeni um da u njoj mirno spava ili spokojno ljenčari. To, naravno, nije naum čiste vjere. Naum čiste vjere je da istinu otkoči, da istinu pokrene, da istinu okrene prema svjetlu da je aktivni um jasno vidi. Oni koji zatvaraju istinu u svoje zakočene umove ostavljaju prostor lažima da se slobodno kreću i pokreću lažne slike o svemu što nije istini na dohvatu. Istina mora biti slobodna, mora biti oslobođena, mora biti pokretna, mora plivati kao što sve pliva u kosmosu (ve kullu fī felekin jesbehūn). Nije problem u istini, koja je ionako slobodna, jer jedino tako može biti istina. Problem je u neslobodnom ljudskom umu koji se boji slobode zato što sloboda zahtijeva da se um otvori prema istini makar gorka bila. Laž je slatka, ali samo na početku. Na kraju laž postaje gorča nego istina na početku. Zato, kada god se um zatvori, znaj da je okusio slatku laž na početku. Ali, i kada god se um otvori, znaj da osjeti sreću. Najgore je kada um zakasni, kada ga vrijeme pokosi zato što nije shvatio da je vrijeme kretanje (harekeh) u kojem je Božiji blagoslov (berekeh).

XVII

Najzagonetnija zamka u koju čovjek upada

Zamisli, ako bi neko naslikao lice čovjeka bez jednog oka, svi bi primijetili da tu nešto fali. Ali, kada bi neko naslikao lice sa ogledala, niko ne bi primijetio da je slika u ogledalu obrnuta u odnosu na realnost, dok se neko ne zagleda i otkrije da je slika u ogledalu obrnuta u odnosu na stvarnost. Tako je bilo i sa istinom o Zemlji, odnosno o Suncu. Svi su vjerovali da se Sunce okreće oko Zemlje, dok jedan nije primjetio da je stvar obrnuta: Zemlja se okreće oko Sunca. Tako je i s razumijevanjem pojma  halīfe u Kur'anu.  Svi ponavljaju da je čovjek “Božiji zamjenik” na Zemlji, dok se neko nije zamislio i primijetio da Bog nema zamjenika zato što je Neovisan o bilo kome i bilo čemu (inna Allahe ganijjun ‘ani ‘āllemīn). To je suština tevhīda, monoteizma; to je bît čiste vjere, koju prljaju oni koji sebi umišljaju da je njihova riječ Božija riječ, da je njihova nagrada Božija nagrada, da je njihova kazna Božija kazna, da je njihov pakao Božiji pakao; koji su uvjereni i tako se ponašaju kao da su oni, doista, Božiji zamjenici, Božiji namjesnici i Božiji zastupnici na Zemlji. U tome je, zapravo, najzagonetnija zamka u koju čovjek upada i s kojom se, ne samo danas, već od postanja suočava na različite načine. O tom pitanju (čiste) vjere valja nam kritički misliti i govoriti, makar nam na početku bilo gorko…

XXVIII

Čovjek je na Zemlji Božiji dužnik, povjerenik i pouzdanik

Počnimo, dakle, pričati o čovjeku koji je na Zemlji Božiji dužnik, povjerenik i pouzdanik. Božiji dužnik je zato što mu je Bog darovao život. Nije ga ništa pitao, već mu je darovao život kao milost – Bog darovatelj kojem je zbog toga čovjek, kao primatelj života, dužan biti zahvalan. Riječ dīn, koja se kod nas prevodi kao vjera ili religija, znači doslovno dug. Prijevodom riječi din u 30. ajetu sure Al-Rūm u Kur'anu kao dug, a ne kao vjera, potvrđuje se teza o čovjeku kao Božijem dužniku: “Okreni lice svoje prema autentičnom dugu. To je Božiji prirodni način stvranja ljudi. Nema promjene u Božijem stvaranju. To je autentični dug, ali većina ljudi to ne shvata.” Izraz jevm al-dīn u prenesenom značenju znači Sudnji dan, ali u dosolovnom značenju to znači Dan duga ili dužni dan, dan kada će čovjek vratiti ono što mu je bilo povjereno, a to je svoj život. Zauzvrat, čovjek se nagrađuje ako je bio svjestan vrijednosti svoga života i ako ga je čuvao od fesāda, korupcije; čovjek se kažnjava ako nije bio svjestan vrijednosti svog života i ako ga nije čuvao od fahšā’, nemorala. To je tako jednostavno da nema potrebe više objašnjavati, ali ima potrebe to stalno ponavljati zato što je čovjek biće zaborava, insān, nisjān ili ‘isjān.

XXIX

Čovjek je polaskan idejom o halīfi

Bog Svevišnji nije pitao čovjeka ni kako želi da izgleda ni kakav status želi da ima na Zemlji. To je bio “Božiji diktat” na kojeg čovjek nije mogao utjecati. Ali, Bog je pitao čovjeka da li je spreman biti povjerenik na Zemlji, pitao ga je da li je sposoban prihvatiti emānet, povjerenje, koje mu se nudi. Upozoren je, pak, da su nebesa, Zemlja i planine odbili tu ponudu. Polaskan idejom o halīfi, Božijem zamjeniku na Zemlji, iako ni to nije dobro shvatio, čovjek je bez razmišljanja prihvatio ponudu povjerenika, prihvatio je da ponese najteži teret, od kojeg su se uplašili nebesa, Zemlja i planine. “Čovjek je, zaista, nekorektan i brzoplet.” E baš zato Milostivi Bog poziva čovjeka da bude Božiji pouzdanik. Zar ne čuješ ovaj glas: Čovječe, nisi ti ni zamjenik, ni namjesnik, ni zastupnik Božiji… ti si Božiji dužnik, povjerenik i pouzdanik, ako možeš da to shvatiš…

Glas islama 299, strana 14, autor: dr. Mustafa Cerić, U slijedećem broju: Vjera je diktat (5)