Osporavanje mevluda

PITANJE: Iza nas je mjesec rebiu-l-evvel, mjesec rođenja Allahovog Poslanika a.s., tokom kojeg je bilo različitih aktivnosti, pa i mevludskih, nakon kojih se nerijetko pokrene pitanje, pa i rasprava o opravdanosti ustajanja tokom učenja mevluda. Kako opravdati ovaj čin?

ODGOVOR: Pitanje ustajanja tokom mevluda, a i samo učenje vrlo često je predmet rasprava, tačnije osporavanja njegove utemeljenosti, te smatranja novotarijom koja vodi u zabludu, a svi oni koji to čine proglašavaju se osobama slabog imana koji treba popravljati. Postavlja se pitanje da li je baš sve tako? Činjenica je da među islamskom ulemom postoje razilaženja po raznim pitanjima, te da su uzroci razilaženja različiti, od različite argumentacije, različitog razumijevanja istih dokaza, uticaja sredine u kojoj djeluju i drugi, tako da razilaženja nikada neće nestati, što nije nikakav problem niti tragedija, jer ono pokazuje da ljudi postoje i da razmišljaju. Međutim, problem je kada razilaženje preraste u sukob i osporavanje, netrpeljivost i isključivost, gdje kada se dostigne taj nivo prestaje bratski osjećaj među ljudima, što je početak velikih problema.

Ono odakle kreće cijela priča vezana za mevlud jeste osporavanje njegovog ibadetskog karaktera, što uopće i nije upitno, jer i oni koji ga uče i podržavaju ne smatraju da je mevlud jedan od ibadeta koji je temelj vjere, jer takvo mjesto može imati samo onaj propis koji je jasno Kur'anom i Sunnetom naređen, što ovdje nije slučaj. Također se učenje mevluda smatra novotarijom i zabludom, jer se tvrdi da nije prakticiran u vrijeme Allahovog Poslanika a.s., što nije baš tako, jer postoje primjeri koji to demantuju. Spominje se da je Allahov Poslanik a.s. svom ashabu, Hasanu ibn Sabitu, odredio mjesto (minber) u džamiji s kojeg je povremeno recitovao svoju poeziju. Kada je umro Allahov Poslanik a.s., Hasan je nastavio recitovati stihove sa svog mjesta u džamiji i za vrijeme Ebu Bekra, Omera i Osmana. Spominje se u hadiskim zbirkama slučaj u vezi sa Omerom r.a. i Hasanom ibn Sabitom. Naime, Omer je jedne prilike naišao pored džamije i kada je čuo Hasana kako recituje svoju poeziju mrko ga je pogledao. Hasan mu tada reče: „Recitovao sam stihove, a u džamiji je bio bolji čovjek od tebe (aludirajući na Muhammeda a.s.).“ Zatim je Hasan upitao Ebu Hurejru: „Tako ti Allaha, da li si čuo kad je Allahov Poslanik a.s. za mene rekao: ‘Allahu moj, podrži ga s Ruhul-Kudusom (Džibrilom).’ Ebu Hurejre reče: „Tako mi Allaha, jesam.“ (Buharija). Sve ovo ukazuje da je i u vrijeme Allahovog Poslanika a.s. bilo rasprostranjeno recitovanje stihova, što je inače bila praksa predislamskih Arapa koja je nastavljena i nakon prihvatanja islama, ali sa promjenom teme, gdje je vrlo često tema bila Allahov Poslanik a.s., to jest isticanje njegovih vrlina. Mevlud koji danas imamo u Sandžaku i Bosni, ili generalno na našim prostorima, nije ništa drugo do način na koji su naši pjesnici i naša ulema izrazili svoju ljubav prema Allahovom Poslaniku a.s., u čemu su možda neki u pojedinim detaljima upotrijebili spornu formulaciju oko koje nije postignut konsenzus islamske uleme, te se to uzima kao argument osporavanja cijelog mevluda, što nije u redu i tendenciozno je. Dakle mevlud kao sastav koji u sebi sadrži detalje iz života Poslanika a.s., koji se uči različitim prigodama, ima za cilj podsjećanje na Allahovog Poslanika i da kod ljudi pojača ljubav prema njemu, kako bi ga slijedili, što je sa aspekta vjere opravdano i neupitno.

Kada je riječ o ustajanju tokom mevluda, tj. dijela koji govori o rođenju Allahovog Poslanika, ono predstavlja izražavanje posebne ljubavi, pažnje i poštovanja prema najodabranijem biću, koje je Uzvišeni Allah stvorio iz milosti prema svjetovima, što je opet nesporno. Ovo ustajanje nije sa ciljem veličanja Poslanika a.s. i stavljanja na stepen koji mu ne pripada, što bi bilo pogrešno i zabranjeno.

Dakle, ni ovo ustajanje, kao i sam mevlud, nije ibadet niti obligatna dužnost da bi se sa tog aspekta osporavalo, već je potvrda stepena poštovanja i ljubavi koju naši džematlije, vrlo često skromnog islamskog znanja, imaju prema Allahovom miljeniku Muhamedu a.s., što je pozitivna stvar, vrijedna poštovanja, a ne kritike i osporavanja.

Onaj ko smatra da je mevlud i ustajanje tokom njegovog učenja nešto što će one koji ga uče ili njega samog odvesti u vatru ili uzrokovati Allahovu srdžbu ili kaznu, u zabludi je, pogrešno je razumio vjeru i postavio pogrešnu listu prioriteta u svom životu.

PITANJE: Kakav je propis viđenja ili halaljivanja muža od svoje preminule supruge, tj. da li je dozvoljeno da vidi njeno lice nakon što je opremljena u ćefine i spremljena za obavljanje dženaze namaza?

ODGOVOR: Jedno od pitanja u kojem kod islamske uleme nalazimo različite stavove jeste i prethodno spomenuto, to jest da li je dozvoljeno da suprug ili supruga nakon smrti svog bračnog druga posljednji put vidi ili poljubi njegovo lice nakon opremanja, a prije klanjanja dženaze i ukopa.

Pojedini učenjaci, među kojima i dio hanefija, smatraju da je preseljenjem jednog bračnog druga bračna veza prekinuta, te da slijedom toga nije dozvoljeno da se muž nakon opremanja svoje preminule supruge oprašta od nje na način pogleda ili ljubljenja njenog lica, a isto se odnosi i na suprugu u slučaju smrti njenog muža, tako da će se prema ovom mišljenju ovakav postupak izbjeći.

Međutim, većina islamske uleme smatra da u tome nema ništa sporno, te da nije zabranjeno da muž vidi ili poljubi posljednji put lice svoje preminule supruge ili da to uradi supruga prema svom umrlom mužu, jer ne postoje jasni dokazi koji to zabranjuju. Iz dozvole se izuzima ukoliko je muž ranije prethodno pustio, razveo svoju suprugu, pa je period ideta – obaveznog čekanja završen prije smrti muža, tako da se u ovom slučaju zabranjuje pogled i poljubac, jer su oni istekom ideta jedno drugom postali zabranjeni. Argumenti koje navodi većina islamske uleme jesu primjeri iz života Allahovog Poslanika a.s. i njegovih istaknutih ashaba. Naime, Aiša r.a. prenosi da se Muhamed a.s. jedne prilike nakon obavljene dženaze vratio svojoj kući, a ona mu se požalila na glavobolju, nakon čega je Poslanik a.s. rekao: „Ako preseliš prije mene ja ću te opremiti u ćefine, klanjati dženazu i ukopati.“ Također, prenosi Hakim u svom Mustedreku od Esme bintu Umejs da je rekla: „Ogasulila sam sa Alijom r.a. njegovu suprugu Fatimu, kćerku Allahovog Poslanika a.s.“

Pomenuti primjeri su jasan dokaz da ne postoji opravdana smetnja da muž vidi ili poljubi lice svoje supruge nakon njene smrti, ili obrnuto, kao što to nije zabranjeno i kada su u pitanju druge osobe koje su Kur'anom označene kao meharim, to jest one sa kojima je zabranjeno stupiti u brak, što se podjednako odnosi na muškarce i žene. Dakle sve one osobe pred kojima žena nije dužna biti pokrivena može vidjeti njihovo lice i nju mogu vidjeti nakon smrti. Allah najbolje zna.

Glas islama broj 301, strana 4, PITANJA I ODGOVORI, Dr. Rešad-ef. Plojović