Restauracija ideologije i redefiniranje poretka

Uzimajući u obzir da na istočnoj hemisferi, gdje još u nekim dijelovima vladaju diktature, ljudi vape za liberalnom demokracijom, i na Zapadu, gdje na osnovu istraživanja do jučer zakleti kapitalisti, iscrpljeni svjetskim krizama, za sada u malim procentima, vape za čistim socijalizmom, postavlja se pitanje koliko je moguće kontrolirati tendenciju nezadovoljstva ljudi sa obje strane. Val nezadovoljstva dolazi i od treće strane, od ljudi iz tzv. zemalja trećeg svijeta, koji sada tek počinju da žive u jarmu za njih tek uspostavljenog trećeg doba industrijalizacije, čije su ekonomije, a samim tim i politike, uvjetovane interesima nekoliko desetina velikih svjetskih korporacija koje crpe njihove prirodne, privredne i ljudske resurse. Četvrta industrijska revolucija izjednačava čovjeka sa zupčanikom na mašini koji u procesu proizvodnje lahko ustupa mjesto mehaničkim elementima i vještačkoj inteligenciji. Čovjek osjeća napredak čovječanstva, vidi ga i može ga dodirnuti, ali da li može naći alternativu kao tehnološki višak ili ostavljen na milost i nemilost privatnom kapitalu u jednom dobu krize kakav je trenutno zahvatio svijet. Zanimanje za politiku stalo je sa usaglašavanjem principa demokracije i organizacije vlasti kakav danas imamo u zapadnim zemljama, bez da se predvidi ili uvidi da će politika, kao podređena ekonomiji, razgoropaditi privredu i napraviti nejednakosti u prihodima kada se BDP jedne zemlje bude uzdizao, ona ubirala ogromne poreze gradeći sigurnost građanima, ali im sa druge strane, ne omogućavati da im se uvećavaju prihodi.

Da je fizika pošla od pretpostavke da se strogo moramo držati pojava i njihovih odnosa, vavilonska astronomija bila bi naša sadašnjost, ne ulazeći u to da li bi tada imali probleme čovjeka koje imamo danas, ali da se nisu fizičari odrekli takvih postavki, bilo bi nešto sasvim drugačije i naša bi stoljeća bila bez svojih inspirativnih faza i multidisciplinarnog pogleda na nauku. Ne postoji ideologija koja može opstati bez vlastitog revitalizirajućeg organizma, koji će svakodnevno odgovarati na okolnosti koje dovode njen ne samo opstanak, već i funkciju u pitanje, pogotovu u vremenu koje se, kao ovo, ne tako davno doba naših par generacija unazad, vrtoglavo mijenjalo, unapređivalo i prepuštalo svojim biološkim instinktima i inertnostima prema povijesti koja se ponavlja. Da li je moguće oživjeti ideologiju van jednog vremena, prostora i društvenog konteksta, vječita je dilema i pitanje u koje se dovoljno ne ulazi kada se prate statistički podaci o željama ljudi. Zamislite jednu od najneophodnijih pojava u svijetu kao što je internet i zamislite kada biste ga ukinuli ili zabranili u jednoj društveno emancipiranoj ili ekonomski razvijenoj zemlji današnjice. Ili zamislite da se vratite u prošlost od pet hiljada godina i da ma kojem dijelu svijeta donesete isti taj internet. U prvom slučaju izbio bi rat, dok bi u drugom prošli mileniji dok bi vaš izum postao potreba. Ako bi govorili o tome šta bi iz prošlosti mogli donijeti današnjici, možda je taj proces malo drugačiji i možda je lakše prevaliti preko svijesti čovjeka izopćenog iz aktualnog društvenog učešća, poimanja ili čak vizionarstva o tome gdje je i kuda ide svijet, ali kada bi detaljnije obrazložili svoju tezu da je moguće u svijetu kakav jeste vratiti neki sistem vlasti i drušveno-ekonomskog poretka preko implementacije neke ideologije, onda moramo povlačiti paralele iz povijesnih perioda kada je kao takva proklijavala i bila moguća, ali i gdje, prema ovom vremenu za koje nećemo reći da je nepromjenljivo, već samo dovoljno kompleksno da prihvati nešto iz prošlosti. Ako bi nastojali da remontiramo neku ideologiju, mehanički rečeno, u suštinskom smislu bi tražili njenu redefiniciju, a u formalnom njenu specifičnu inkriminiranost onda kada bi se pojavio prvi signal, poznat i analogno uporediv sa pojavnim oblikom koji bi odredio simptome i eventualni sistem liječenja. Ako to ne bi bilo moguće, ne ulazeći uopće i u šta drugo, sem da bude prilagodljiv i da se ne ponavljaju negativna povijesna iskustva, onda bi mogli govoriti o daljim koracima. Ukoliko ne, moglo bi se isključivo govoriti o popravljanju neke postojeće i prilagodljivije ideologije, ili u traženju rješenja stvoriti novu, koja bi mogla ponijeti breme nekog novog političko-ekonomskog uređenja svijeta. Ona bi se mogla koristiti idejama iz prošlosti do mjere da ne narušava ili vodi sličnostima iz prošlosti, kao moguća konglomeracija pozitivnih povijesnih iskustava. Ona bi, za razliku od prethodnih, morala više biti fokusirana na etičkoj i humanističkoj platformi o kojoj bi ovisio sklad budućeg perioda.

Ako će postojati opasnost od uspostavljanja novog poretka koji će predstavljati puku vlast nad ljudima i resursima, onda toj borbi ne treba pristupati. Ako, pak, nova klasa želi stvoriti identičan sistem anahronosti, koji bi trebao srušiti dostojanstvo klasne narodne tradicije i pretvoriti se u tiransku vlast, onda ni takvoj borbi za promjene ne treba pristupiti. Fundamentalne vrijednosti klasne borbe imaju svoje ime i prezime, svoju suštinu i svoju formu. Tu treba voditi računa da se suprotstavi utjecaju sitnih elemenata unutar klase, koji bi u borbu uključili lični interes i imenovali ga kolektivnim kompromisom, tj. isključiti buržoaski element unutar klase koji je u prošlom stoljeću doveo do toga da ideologija postane mašina za fabriciranje socijalnih nejednakosti. Važno je, dakle, istrajati na moralnim i etičkim ciljevima koji garantiraju ostvarivanje i realiziranje fundamentalnih ljudskih potreba, a ne puku zamjenu mjesta ili, bolje rečeno, promjenu vlasničkog sistema nad upravljačkim mehanizmima. Samo u tom kontekstu treba tražiti nova rješenja koja zahtijevaju naša sadašnjost koja brže nego ikada postaje budućnost.

Glas islama 304, strana 25 , MSc. Dženis Šaćirović