Uticaj Poslanikove upute na život evropskog muslimana

U povodu mjeseca rođenja Poslanika islama

Ko bude dobro razmislio o Poslanici Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, vidjet će (naći će) u njoj sve što treba čovjeku da bi bio sretan na dunjaluku i Ahiretu. Doista, ova Poslanica, uzimajući u obzir da je posljednja, sakupila je ono što je razdvajalo druge i čvrsto dominirala nad svim prethodnim poslanicama. Novo u Poslanici Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, jeste to što je došla da upotpuni civilizacijski nedostatak koji je bio prisutan kod prethodnih naroda koji su živjeli prije dolaska ove Poslanice. Zato je Poslanik, alejhi-s-selam, rekao da jedan od ciljeva njegovog slanja postizanje lijepog ahlaka, kao što stoji u hadisu: “Doista sam poslan kako bih upotpunio lijepe ćudi kod ljudi.” (Hadis bilježi Imam Ahmed, predaja je vjerodostojna)

Ahlak (lijepo ponašanje) je civilizacija. Ne može biti civilizacija bez ponašanja, naročito ako je njen tvorac Bog. Sama ta činjenica joj garantuje opstanak i širenje u različitim dijelovima svijeta. Ono što viđamo od ulaska svijeta pod hlad Muhammedove, alejhi-s-selam, Poslanice, jeste njegovo prihvatanje, kao i odbrana te Poslanice, naročito od strane muslimana Evrope koji su došli u kontakt sa zapadno-rimskom civilizacijom, ali i pored toga su odabrali POSLANICU PRAVDE I MILOSTI povodeći se riječima Allaha Uzvišenog: “A mi smo te poslali samo kao milost svim svjetovima.” (El-Enbija, 107 ajet)

Zato je islamsko-evropska civilizacija utemeljena na toleranciji i milosti, pa su starosjedilački narodi na istoku Evrope i u Anadoliji ulazili u Allahovu vjeru u skupinama. Do današnjih dana su ponosni zbog svoje pripadnosti ovoj islamskoj civilizaciji.

Nije bio Muhammed, alejhi-s-selam, samo čovjek poslan da popravi grupu ljudi, pa kada bi preselio ljudi bi se vratili na ono na čemu su prije njega bili, tj. na zabludi. Umjesto toga, njegova je poruka bila poruka ljudskog uskrsnuća, koja kad god bi narod bio preko nje upućen ustao bi iz sna i nosio bi baklju napretka i civilizacije, slijedeći svjetlost upute i civilizaciju koju je među njima proširio Muhammed, sallallahu alejhi we sellem.

Allah nije poslao Muhammeda, alejhi-s-selam, da sakupi ljude oko njegova imena, bilo da ih je malo ili mnogo. Umjesto toga, on je jačao vezu između stvorenja i istine s kojom vrijedi njihovo postojanje i svjetlosti kojom vide svoj cilj.

Zato ko spozna u svom životu istinu i bude imao svjetlo s kojim hoda među ljudima, spoznao je Muhammeda, alejhi-s-selam, i bit će ispod njegove zastave, čak iako ne bude živio sa njim:

“O ljudi, Dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi smo vam objavili Jasno Svjetlo. One koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto Ga se držali On će, sigurno, u milost Svoju i blagodat uvesti i Pravim putem Sebi uputiti.” (En-Nisa, 174-175)

Uspostava islamske civilizacije i države u Medini

Trenutna situacija, gdje se pogoršava položaj muslimana općenito, igra veliku ulogu u kompliciranosti principa islama i Šerijata, do te mjere da se islam predstavlja kao nazadna i retrogradna vjera, a muslimani ovise o drugima i čame u neznanju i zaostalosti. Optužuju vjeru da nije išla u korak s civilizacijama. Kritika se proteže i na sam Kur’an, iako posredno, pri čemu su neki od njegovih zakona podcjenjivani, ili barem dovedeni u pitanje, kao kada bi, na primjer, neko od njih rekao: “Kakvo dobro je došlo od najboljeg ummeta”, aludirajući na Allahove riječi: “Vi ste najbolji ummet koji se pojavio.” (Alu Imran, 110). A nekada bi rekli: “Gdje je ta civilizacija u vašoj vjeri.”

Odgovaramo im: Pogledajte gdje je nekada bilo čovječanstvo u pogledu bolesti i bijede prije slanja Poslanika, mir neka je s njim. Pogledajte patnje žena i muškaraca, pogledajte kakva je bila moralna i socijalna situacija prije njegovog slanja, mir neka je s njim. Pogledajte stanje postojećih civilizacija koje su patile u vatri nepravde i porobljavanja…

Plemeniti Poslanik je uspostavio civilizaciju Medine, tako da su ljudi živjeli shodno pravednom božanskom pravcu. Došla je medinska civilizacija da usreći insana koji je patio zbog materijalnih civilizacija koje su mu uništile dušu, oslabile tijelo i zagospodarile njegovim urođenim osobinama. Tako je bilo, dok Allah nije pogledao ljude na zemlji, pa ih zamrzio (zbog nereda i nepravde koju su činili), osim onih koji su ostali od sljedbenika Knjige. Ta civilizacijska izopačenost trebala da se ispravi. Zato je Poslanica Muhammeda, alejhi-s-selam, i njegova uputa spas čovječanstva od zablude.

Doista je Allahov Poslanik bio i ostao primjer za ljude, uzor koji je obaveza slijediti.

“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji nadu polaže u Allaha i Posljednji dan i koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21)

A grad Božijeg Poslanika, neka je na njega mir u spas, ostaje model svakom društvu koje želi živjeti pristojnim ljudskim životom.

“I siromašnim muhadžirima koji su iz svojih domova i iz posjeda svojih protjerani tragajući za Allahovim obiljem i zadovoljstvom, i Allahu i Poslaniku Njegovu pomažu, to su, zaista, iskreni. A oni koji su prije njih Medinu nastanili i iman prihvatili, oni vole one koji im doseljavaju, i u grudima svojim nikakvu zavist, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju gramzivosti i tvrdičluka, oni će, sigurno, uspjeti.” (El-Hašr, 8-9)

Isti je slučaj bio sa mjestima gdje su se ashabi, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan sa njima, doselili i uspostavili pristojan ljudski život.

Uticaj islamske, Muhammedove a.s. upute u Evropi

S druge strane, muslimanski učenjaci ostavili su bogato naslijeđe na polju umjetnosti i nauke, posebno u medicini, matematici i astronomiji, jer su korišteni u upravljanju ekonomskim, socijalnim i političkim poslovima muslimana.

Što se tiče umjetnosti, arhitekture i dekoracije, muslimani su bili zainteresirani za izgradnju džamija i palata te uspostavljanje novih gradova sa raznolikim objektima, koristeći razne umjetnosti ukrašavanja, crtanja i graviranja.

U vrijeme kada je arapsko-islamska civilizacija doživjela veliki prosperitet, Evropa je živjela u nesigurnosti, posebno nakon pada Rimskog carstva i upada germanskih plemena te podvrgavanja nekih područja arapsko-islamskoj kontroli, posebno Andaluzije i Sicilije, a zatim se kasnije zračenje islamske civilizacije proširilo na Anadoliju i Balkan, te je islamska civilizacija bila najbolji pomagač ovim ljudima u pravcu napretka i prosperiteta.

Michael Hart kaže u svojoj knjizi Stotinu besmrtnika, a najveći od njih je Poslanik Muhammed: “Odabrao sam Muhammeda na vrhu ove liste. Svakako da su zbog toga mnogi zapanjeni, ali Muhammed je jedina osoba koja je apsolutno uspjela na vjerskom i svjetskom nivou. Pozivao je islamu i proširio ga kao jednu od najvećih religija. Postao je politički, vojni i vjerski vođa. Nakon 13 stoljeća poslije njegove smrti, utjecaj Muhammeda i dalje je jak.”

Njemački orijentalist Schacht Joseph kaže, govoreći o islamskom zakonu koji je igrao važnu ulogu u islamskoj civilizaciji: “Jedna od najvažnijih stvari koje je islam ostavio civiliziranom svijetu je njegov vjerski zakon, koji se naziva Šerijat, a koji se izrazito razlikuje od svih oblika zakona. To je jedinstven zakon. Islamski Šerijat je skup božanskih zapovijedi koji reguliraju život svakog muslimana u svim njegovim aspektima.”

Richard Cook u svojoj knjizi Grad mira napisao je: “Evropa mnogo duguje arapskoj Španiji. Kordoba je bila zapaljena svjetiljka za nauku i civilizaciju u periodu kada je Evropa još bila iznemogla pod teretom prljavštine i primitivnosti.”

U svojoj knjizi Arapska civilizacija kaže Gustav Le Bon:

“Zapad je od Arapa uzeo etiku viteštva i poštivanje žena. I nije tačno, kako misle neki na Zapadu, da je kršćanstvo dalo prava ženi, već islam (on je dao počast ženi).”

Dan Poslanikovog rođenja je velik, ali je dan izaslanstva još veći, jer je plemenitost Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, kroz njegovo vjerovjesništvo.

Onako kako muslimani vjeruju, poštuju i slijede svog Poslanika, alejhi-s-selam, nemuslimani bi trebali bar da priznaju činjenicu da je bio velikan koji je dobrinio ljudskom rodu i ako neće da ga hvale, da ga bar ne kude i napadaju jer to nije zaslužio.

Glas islama 307, strana 45, autor: dr. Enver ef. Omerović