Udružene misli

Ljeto je. 23. avgust 2020. Noć.

Na obali mora prelijep grad – Ulcinj.

Stari grad vjekovima krasi džamija, bedem s jedne strane, krš s druge, more sa malom plažom, Mjesec…

U gradu se čuju razgovori na nekoliko stranih jezika: engleski, albanski, italijanski…

Privlačan turistički grad, živahan, bučan, a istovremeno i tih, prijatan, jednostavan – zavisno od toga šta nosimo u sebi, pa ga tako i doživljavamo.

Te noći, na obali male plaže, morski talasi su blago milovali krš i podsjećali ga da on večeras predlaže temu za razgovor. Odjednom se začuo ezan sa džamije, pa su odlučili da slušaju muezina dok poziva ljude na jaciju namaz.

Naspram krša, uz obalu mora stoji bedem, oličenje prkosa i ponosa ovoga grada. Večeras je ozbiljan i zamišljen gledao u Mjesec i divio se njegovoj veličini, čijom svjetlošću dunjalučke noći čini prijatnim i jasnim.

Nakon ezana, krš je primijetio da je džamija opet tužna. Puno ljudi oko nje, šetaju, druže se, razgovaraju, malo ko se odaziva na namaz.

“Razumijemo tvoju bol” – rekli su džamiji. “To su ljudi nezahvalni na blagodatima koje uživaju na ovom svijetu” – tješio je bedem džamiju.

“Ja sam bedem ovog grada, na svojim leđima držim restorane, kafiće, a volio bih da me ljudi koriste u kulturne svrhe, da na mojim temeljima naprave biblioteku i da mogu uživati u čitanju knjiga i praviti pauze uz pogled na more.”

Nasmijalo se more i jednim talasom lupnulo o bedem, dajući mu do znanja da se slaže sa njim.

“Ja sam more, posebna sam blagodat ljudima, volim što im mogu koristiti na mnogo načina. Kupaju se u meni, koriste moju vodu za svoje tijelo i dušu, služim im kao put, plove mojim leđima, jedu raznovrsnu hranu iz mene, a opet mi vraćaju smećem koje trpaju u moju utrobu. Nisu ni svjesni da i sebi štete, jer ja sam njima ostavljeno u emanet. Često nosim bol što me uzimaju olahko.”

“U pravu si” – rekao je krš. “Kao što vidite, moja leđa im služe za njihove automobile, a ja bih volio da oni mogu malo šetati mojim leđima, odmarati na mojim ramenima, razgledati i razmišljati o mojim ljepotama, mojoj čvrstini, oštrim ivičnjacima, ravnim pločama, raznoraznim kamenčićima.”

Slušao ih je Mjesec i svojim svijetlim zracima slao im podršku da nastave da služe ljudima i uljepšavaju planetu Zemlju svojim postojanjem, podsjećajući ih da je dunjaluk prolazan i da trebaju saburati na ljudskim propustima i ne klonuti duhom do Dana sudnjega.

Od svojih briga nisu ni primijetili djevojku koja je sjedila na maloj plaži i slušala njihov razgovor diveći se Božijoj veličini u svemu stvorenom i zahvaljujući Mu na mnogobrojnim blagodatima koje je podario Njegovom namjesniku na Zemlji, ČOVJEKU.

🌼Selma u Zemlji Božijih blagodati🌼

Glas islama 306, strana15,Sehara, Mr. Selma Graca