Prodaja vakufa

PITANJE: Koja je važnost vakufa u islamu?

ODGOVOR: Nesumnjivo je da vakuf predstavlja važnu ustanovu socijalnog i imovinsko-pravnog sistema islama, a utemeljen je na praksi Poslanika a.s., koji kaže: „Kada čovjek preseli sa ovoga svijeta prekidaju se sva njegova djela, osima troje: trajna sadaka, nauka kojom se drugi koriste i islamski odgojeno dijete koje se moli za svog roditelja.“

Termin trajna sadaka, ili sadekatu-l-džarije, označava, između ostalog, i uvakufljenje imovine, odnosno izuzimanje imovine iz svog vlasništva, kako bi se osnovica sačuvala, a plodovi koristili u razne dobrotvorne svrhe, to jest dala mogućnost određenom ili neodređenom broju korisnika da uživa njene blagodati.

Poslanik a.s. je jedan od prvih vakifa. On je bio primjer ne kojeg su se ugledali oni iz prve generacije, a i sve druge generacije, tako da skoro i nije bilo nikoga iz reda ashaba, najbližih prijatelja, Allahovog Poslanika a.s. koji nisu nešto uvakufili. Poučeni ovim primjerima i u kasnijim generacijama je bio veliki broj onih koji su, radi Allahovog dž.š. zadovoljstva, uvakufljavali svoje imetke, dajući mogućnost da koristi od njih stignu do velikog broja ljudi, ne samo u vremenu u kojem su živjeli već i u kasnijim generacijama. Tako i mi danas uživamo brojne plodove vakufa, odnosno vakifa koji su, nekada davno, uvakufili dio svog imetka, kako bi to bio izvor iz kojeg će teći sevabi i donositi im korist i sreću i nakon njihovog preseljenja sa ovoga svijeta.

Vakufi su kroz povijest i razne sisteme vlasti prolazili kroz različite faze i situacije. Bilo je onih, i još uvijek ih ima, koji su duboko poštovali i uvažavali instituciju vakufa, nastojeći ga unaprijediti i afirmirati druge u svom neposrednom okruženju da uvakufljuju svoju imovinu. Naravno, bilo je i još uvijek ima i onih drugačijih, koji su se potpuno suprotno prvoj kategoriji odnosili, ili se još uvijek odnose,  prema vakufu, koji su nastojali i nastoje, za sebe i svoju ličnu korist, prigrabiti ono što je moguće od vakufa, koristeći raznorazne nepravedne zakone koji su nerijetko donošeni od strane pojedinih država i vlada u pogledu vakufske imovine.

Međutim, bez obzira na sve to, na razne pokušaje otimačine i pljačke, vakuf je kao institucija ostao do dan-danas, ostala su velika imanja, kuće, livade, šume, dućani, bezistani, javna kupatila, medrese, mektebi i drugi objekti koji služe u vjerske, odgojno-obrazovne, ili humanitarne svrhe, koji su odoljeli svim napadima zulumćara i pokušajima njihovog gašenja. Neki su i dalje u posjedu Islamske zajednice, a neki su nepravedno otuđeni i predmet su restitucije, to jest povraćaja pravom vlasniku i još uvijek postoji nada da će biti vraćeni tamo gdje im je i mjesto i služiti svojoj namjeni, to jest biti u funkciji podizanja Božije riječi na ovim prostorima i donositi nagradu njihovim osnivačima.

Opstanak vakufa i njihovo trajanje do danas, a tako će, inšaAllah, biti i do Sudnjeg dana, jeste, prije svega, znak Božije milosti, potvrda Božije garancije da djelo koje je učinjeno iskreno u Njegovo ime nikada neće propasti.

Sa druge strane, spremnost pojedinca i zajednice na zaštitu, očuvanje i borba za povraćaj oduzetih vakufa i njihovo vraćanje namjeni pokazatelj je iskrene vjere svakog pojedinca i pravoga puta kojim se kreće Zajednica, koji će rezultirati općim dobrom za sve.

Naša generacija se može i ima pravo ponositi brojnim vakufima koji su odbranjeni i zaštićeni od dalje uzurpacije, vakufima koji su nepravedno oduzeti, pa vraćeni Islamskoj zajednici, ali isto tako i novim vakufima koji su potvrda iskrenog imana članova zajednice i rezultat jačanja vjerske svijesti u našem vremenu.

U tom kontekstu, svakako da je najvažnije obnavljanje rada Medrese Gazi Isa-beg 1990. godine, kao i vraćanje i oživljavanje vakufa na kojem se ranije nalazila, a potom i svih drugih vakufa, bilo da je riječ o odgojno-obrazovnim, vjerskim, tj. izgrađenim džamijama i mektebima, ili humanitarnim, kao što su brojne izgrađene kuće za ugrožene, vakufske kuhinje itd. Ovo su rezultati, a istovremeno i dobri temelji koje naša generacija ostavlja onima koji će doći poslije nas, da na njima nastave izgradnju i unapređenje Zajednice i vakufa.

PITANJE: Da li je dozvoljeno u posebnim okolnostima, kao što je npr. izgradnja džamije, ili njen završetak, izvršiti prodaju određenog dijela vakufske imovine (livada, šuma i sl.), koja je u blizini započete džamije, od koje trenutno nema nikakvog prihoda, kako bi se omogućilo da se džamija što prije završi i stavi u funkciju, to jest njeno otvaranje i obavljanje namaza u njoj?

Često se postavi pitanje dozvole prodaje vakufske imovine, njene zamjene i sl. i čuju se različita mišljenja i stavovi po tom pitanju. Međutim, ono što je činjenica jeste da aktom uvakufljenja vakuf, to jest odluka vakifa da uvakufi, postaje, neopoziv, neotuđiv i trajan, kako se prenosi u hadisu Poslanika a.s.: „Ne može se prodati, pokloniti niti naslijediti…“ Ovo su riječi koje neki pripisuju Omeru r.a., međutim, preovladava mišljenje da se radi o riječima Poslanika a.s. koje je izrekao Omeru r.a., a tiču se njegovog uvakufljenja.

Shodno citiranim riječima, vakufska imovina ne smije biti predmetom trgovine, ili bilo kojeg drugog načina otuđivanja, već vakuf mora ostati trajno sačuvan.

Tako da, kada se postavi pitanje prodaje ili zamjene vakufske imovine, moj lični stav po tom pitanju jeste da se ne treba i  ne smije požuriti i donositi ishitrene odluke, zbog kojih će nastupiti kajanje, već treba dobro razmotriti okolnosti i samo u izuzetnim slučajevima donijeti odluku o promjeni namjene ili zamjeni vakufske imovine za drugu.

Ukoliko je određena vakufska parcela: livada ili šuma, npr. preživjela nekoliko vjekova i brojne sisteme vlasti, bez obzira što u datom trenutku ne donosi određenu korist, zbog oblika i forme u kojoj se nalizi, ne smijemo danas, poslije svega toga, zbog neke naše potrebe ili problema, posegnuti za njenom prodajom, jer to znači prekidanje postojanja vakufa u toj formi. Ono što je obaveza vjernika i Islamske zajednice jeste donošenje planova i pokretanje aktivnosti na oživljavanju takvih vakufa i učiniti da oni daju koristi, koje će predstavljati materijalnu osnovu za održavanje džamije i džematskih aktivnosti, a to se može postići na različite načine.

Možda će neko reći da je izgradnja džamije dovoljno opravdanje, međutim, lično se ne bih mogao saglasiti sa tim, jer ipak prodaja vakufa znači njegovo trajno gašenje, a prodaja treba biti zadnja opcija koja se može prihvatiti ukoliko nema nijednog drugog načina da se dođe do potrebnih sredstava za izgradnju džamije, koja je prijeko potrebna.

Istina je da se u izuzetnim, iznimnim, situacijama dozvoljava prodaja vakufske imovine, ali su to uglavnom situacije kada prijeti opasnost potpunog uništenja i nestanka vakufske imovine, pa je njena prodaja način da se ona zamijeni za nešto drugo, što će samo produžiti vijek trajanja vakufa, tako da se skoro i ne radi o prodaji vakufa već o zamjeni i produženju trajanja vakufa. Međutim, i u ovim situacijama mora se voditi računa da vakuf ne bude zamijenjen za nešto privremeno, nešto što se korištenjem troši, već ono čime se produžava vijek trajanja vakufa mora biti vremenski neograničeno, to jest trajno. U ovakvim situacijama veoma je važno da naši džemati i oni koji ih vode ne donose ishitrene odluke, već da se o ovim pitanjima savjetuju sa nadležnim organima Islamske zajednice, koji će procijeniti koje je najbolje rješenje za konkretan slučaj. A Allah dž.š. najbolje zna.

Glas islama 307, strana 8, autor: dr. Rešad ef. Plojović