Vjera je diktat (9)

KRITIKA ČISTE VJERE (X)

XLIV

Dvoznačje koje blaži i grozi dušu

 

Mogao sam umjesto sintagme “vjera je diktat” upotrijebiti sintagmu “vjera je imperativ” ili “vjera je dužnost”. Ali, nisam. Zašto? Zato što “diktat” sadrži dvoznačje, jedno što blaži i drugo što grozi dušu. Kritika čiste vjere ima upravo tu namjeru da osvježi sjećanje na diktat čiste vjere, kao moralni imperativ koji blaži dušu i da upozori na diktat nečiste vjere koji grozi dušu.  Pojam dužnosti je, također, diktat čiste vjere da duša shvati da je dužna svom Stvoritelju na pokornost, na koju je podsjeća savjest, koja u sebi nosi iskonski zavjet qālū belā. Dakle, vjera je diktat, kao moralni imperativ i savjesna dužnost.  Ali, vjera može biti i diktat koji grozi i ugrožava dušu ako duša neće da se posavjetuje s razumom kad ima nagon diktata nečiste vjere, koji nije razuman, koji nije savjestan, koji nije moralan, koji nije prirodan, koji nije ljudski. Jedno od teških pitanja je: Da li je u povijesti “diktat čiste vjere”, kao moralni imperativ, o kojem govori njemački filozof Immanuel Kant i kao savjesna dužnost, o kojoj govori francuski filozof Henri Bergson, bio nadmoćniji u odnosu na “diktat nečiste vjere” kao “grozote pustoši”.

 

XLV

Odgovori pesimista i optimista

 

Različiti su odgovori na to pitanje optimista i pesimista. Naime, optimisti vjeruju da svijet počiva na principu dobra. Zlo je akcident. Javlja se samo u nedostatku dobra. Pesimisti vjeruju da je svijet beznadežno zlo. Nikad i ništa u ovom svijetu nije bilo dobroga. Oni su nihilisti. Za njih ovaj svijet je zlo osim samoga zla, koje kao takvo ima jednu stranu “dobra”, a to je da čovjeku ne da mira, već ga neprestano tjera na borbu protiv zla u sebi i oko sebe. Kada ne bi bilo zla čovjek bi bio besposlen i nikada ne bi spoznao bît vrhovnog dobra, kao vrhovnog cilja njegova postojanja. U tom vrhovnom dobru krije se vrhovna ljudska sreća, do koje čovjek dolazi kroz pustu i nikad nedovršenu borbu protiv bezočnog i nesavladivog zla, poput Sizifa, koji je morao gurati veliku stijenu do vrha brijega, ali prije nego što bi stigao do vrha kamen bi se otkotrljao, te je morao početi iznova. Čovjek je, dakle, uvijek na nekom početku u svojoj borbi za vrhovno dobro, borbi koja ga vodi do vrhovne sreće, o kojoj neprestano sanja. Zar početak nije bolji nego kraj? Zar prvi susret nije bolji nego zadnji rastanak? Zar rađanje nije bolje nego smrt? Zar smrt nije početak? Ovo su samo usputna pitanja za sve pesimiste, ali i za optimiste, koji mogu ponešto naučiti od pesimista, kao što bi ovi potonji mogli štošta naučiti od prethodnih.

 

XLVI

Skeptični pogledi na svijet iz islamske kulture

 

Pesimizam nije monopol nijedne vjere, nijedne kulture. U svakoj vjeri i u svakoj kulturi bilo je i ima pesimista ili nihilista koji se, navodno, bore protiv zla kroz negaciju postojanja dobra u svijetu, bilo objektivnog ili subjektivnog. Oni uznemiravaju optimiste koji se, opet, bore protiv zla kroz afirmaciju postojećeg dobra. Oni, pak, uznemiravaju pesimiste koji misle da su optimisti lažna kopija dobra, kopija koja ne samo da ne sprječava širenje zla u svijetu, već ga na lažni optimističan način pospješuju. Nihilisti vjeruju da se negacijom svega, ustvari, afirmira ono najbolje u čovjeku, a to je da se nikad čovjek ne miri sa postojećim stanjem, koje u principu nije nikada dobro. Prije nego što spomenem Fridriha Ničea (Fridrich Nietzsche, 1844-1900.), kao simbola europskog ili kršćanskog pesimizma, koji se pretvorio u svojevrstan planetarni nihilizam, moram spomenuti dva primjera pesimističkog ili skeptičkog pogleda na svijet iz istočne ili islamske vjere i kulture. Riječ je o Abū ‘Alā al-Me'arriju (973–1057.) i Abū Hajjānu al-Tewhīdiju (923-1023.). Prvi je dao napisati na svom nišanu: Ovo je taj zločin kojeg je počinio moj otac nada mnom… Ja nisam počinio zločin ni nad kim… (Hādha  dženāhu ebī ‘alejje… We mā dženejtu ‘alā ehadin). Abu ‘Alā  al-Me'arrī  nije se ženio. Bio je slijep, ali to ga nije omelo da bude jedan od najvećih arapskih pjesnika-mislilaca. Po tome mu je bio sličan samo moderni egipatski književnik-mislilac Taha Husejn (1889-1973.). Živio je samački i skeptički. Nije nijekao Boga, ali jest imao svoju vjeru ili svoja uvjerenja koja nisu bila istovjetna s uvjerenjima njegovih savremenika. Abu ‘Alā al-Me'arrī nije mario šta drugi misle o njemu, jer je bio uvjeren u svoju vlastitu slobodu i odgovornost. Nije ga bilo strah od vlastite slobode i zato nije od nje bježao. Što se tiče Abū Hajjān al-Tewhīdīja, on je, za razliku od njegovog suvremenika Ahmeda bin Muhammeda Miskawejha (940-1030.), koji je aktivno sudjelovao u vlasti dinastije Bujida (934-1048.), bio politički disident s dozom pesimizma, kojeg je iskazivao kroz svoje Maqālate, najljepši prozno-poetski izraz u ukupnoj arapskoj književnosti.  Obojica, Abu ‘Alā  al-Me'arrī i Abū Hajjān al-Tewhīdī,  su zbog svojih teoloških stavova, koji su bili na granici ili ispod granice tolerancije islamske ortodoksije, označeni kao otpadnici od čiste vjere. Kao izraz protesta zbog toga Abū Hajjān al-Tewhīdī je spalio svoje vlastite knjige s obrazloženjem da ne može podnijeti da se nakon njegove smrti neko iživljava nad njegovim uvjerenjima koja su napisana u njegovim knjigama. No, ni Abu ‘Alā  al-Me'arrī, ni Abū Hajjān al-Tewhīdī nisu bili nihilisti, poput njemačkog nihiliste Fridriha Ničea, koji je svojom negacijom izvrnuo naopačke gotovo sve pozitivne vrijednosti u vjeri i moralu: “Bog je mrtav… Bit će da na zemlji nije mjesto vrlinama… Vjera, ljubav i nada su tri lukavstva… Grijeh nije uzrok nesreće…” Tako je govorio Fridrih Niče. Ali, i mi ovako govorimo danas nakon Ničea: “Niče je mrtav, a Bog je živ!” “Zemlja je mjesto vrlina razboritih ljudi!” “Vjera, ljubav i nada su tri lijeka za srce i dušu današnjeg otuđenog čovjeka!” “Grijeh je uzrok svake nesreće u ovom nesretnom svijetu!”

 

XLVII

Izlaz iz beznadežnog stanja

 

Abu ‘Alā  al-Me'arrī i Abū Hajjān al-Tewhīdī su mogli naći razlog za svoj pesimizam i u Kur'anu. Naime, slika ljudske naravi u Kur'anu je pesimistična, prevrtljiva i nepouzdana: Ako ga zadesi nevolja čovjek priziva svog Gospodara i žuri prema Njemu, a onda kad dobije pomoć i milost od Boga, zaboravi zbog čega je prizivao Boga…; Ljudi su svjesni Boga i ponašaju se ispravno kad su u opasnosti ili u patnji, ali kad ih to prođe i kad osjete da su na sigurnom nemarni su i nezahvalni…; Ljudi traže zlo s istim žarom kao što traže dobro…; Skloni su nasilju i nezahvalnosti…; Ljudi su brzopleti…; Ljudi su slabi…; Ljudi su agresivni i neznalice… Pa ipak, Kur'an ukazuje čovjeku na izlaz iz tog beznadežnog stanja, podsjećajući ga da u njegovoj naravi ima dobra koje mora otkriti: Bog je učinio da voliš vjeru, učinio je da u duši osjetiš ljepotu vjere, a omrznuo ti je nevjeru (kufr), pokvarenost (fesād) i pobunu. Oni koji to razumiju su na Pravom putu. Dakako, duša koja je ispunjena čistom vjerom ima razlog za optimizam koji podstiče na dobro, na lijepo, na plemenito i na ljudsko. Zato u diktatu vjere treba tražiti onu stranu koja u nama pobuđuje “moralni imperativ” i “savjesnu dužnost” prema Bogu, prema sebi i prema ljudima. To je bît čiste vjere koja nam daje smisao života i vodi nas do vrhovnog dobra, a koje nas opet vodi do vrhovne sreće, a to je uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu.

 

Glas islama 309, strana 14, Teološke dileme, autor: dr. Mustafa Cerić

U slijedećem broju:

Vjera je diktat (10)